U svijet
sve se to dogodilo
negdje na putu za zabranjeni grad
vrata su bila širom zatvorena
iza zavjese vidjeli smo dvorište
umišljene umjetnike pod grožđem
svaki njihov hmm i zato što
i to je neutemeljeno
i nekako je usred svega toga postalo
dosadno
stravično dosadno
špageti su još uvijek visjeli s plafona
kraj slova T
a
u kutu sobe
napisala je nešto kao
nemoj me zaboraviti
nastavila buljiti u zid
i klaun mi je prišao
„ja sam tužniji nego što
ćeš ti ikada biti“
onda je malena djevojka
povukla svoju kovrču
zabila moje stopalo
među noge
i napravili smo posljednji krug
po kvartu
Književne defenestracije
mogli bismo govoriti o hawkingu
i crnim rupama
dane provoditi dešifriranjem
serafinijeva kodeksa
ili brojiti shakespearove neologizme
to bi značilo smjestiti zvuk u zidove
zatvoriti oči pred ranama
i čvrsto u dlanove stisnuti sav bol
nikada nisam mogao shvatiti
kako svirati plesne pjesme dok okolo jure meci
u pragu su to činili sasvim dosljedno i predano
ovdje
umjesto tijela
lete riječi
hajde,
uhvatila me za ruku,
prisjetimo se mora i drvenog stola
znaš da nikada nećemo stići dalje od punjenja zdjele
mačku lutalici
Limb
žmirkao sam pred kaminom
popodne u sjeni
kroz krošnje mogao sam vidjeti
pokušaje sunca
onda je dlanom
prošla kroz moju kosu
nešto je gmizalo preko mramora
(kako to obično biva ljeti)
pa je preplašeno vrisnula
ispod glasa
daj, ne brini.
i sutra
oči je otvorilo
prvo udaranje lopate u snijeg
Svijest
trčala je s mojom olovkom po stanu
„makar mi ureži pečat
na podlakticu!“
i mene je jednako boljelo
što je ne znam spomenuti
ali sada oboje znamo
– napisati ti pjesmu
značilo je
od tada postojati
samo u njoj
JP II
pomno su mu čupali
iz obrva
sa tjemena
bijelili njegove cjelove
s podsmijehom lomili pero
i spaljivali papir
a da su samo dozvolili
mogao je biti
dylan
rimbaud
mogao je biti
(oh, bože!)
pogačar marko
na kraju
bio je dvadeset i tri
uz uboge siromašne
bio je smrt
u grobnici bez imena
pod suncem katalonije
Dugo je stajala u sjeni
njeno prisustvo
mogao sam osjetiti
na vrhovima prstiju
znatno bolje
nego kada se skrivala iza mreže
na vratima naše morske kućice
promatrajući moje prisjećanje
a onda
njen glas
i odjednom
postala je pjesnik
konkavnost srca
od nas čini
daljinu
razlivena tinta
po rubovima osjećaja
plač
i gordost
u tišinu
i tu sam protrnuo od užasa.
„andiamo bella“,
prosiktao sam i pružio joj ruku.
– dolje gdje su valovi
i stvaran svijet