(što reći o sreći i još neka pitanja, prigovor savjesti, prizivanje svijesti, odgovor stvarnosti, elaborat opsimizma; što i kako to uraditi, zašto je potrebna i kome sve treba ova(kva) horor komična studija; o punini i ispraznosti, negativnom trendu i pozitivnoj težnji, o mojem novom radu: tamo gdje sam stao ili, kako sam pomislio regenerirati se, pomiriti u sebi etiku i estetiku i izvjesno uznemiriti igru…)
Umjesto prologa
Pismo koje vam nudim poduži je niz pitanja i odgovora, zapažanja, komentara, tvrdnji, objašnjenja, nekih zaključaka, prijedloga i nauma. Sve u vezi toga tiče se mene, svijeta oko mene i mogućnosti umjetničkog izraza kao kanala kojim bi trebala teći kreativna komunikacija, uzajamna pažnja i istinita stvarnost koja podržava, a ne negira niti zanemaruje puninu življenja. Bilo da je riječ o pojedincu, o dvoje, o mnogima ili svima, čini se da se sve i uvijek svodi na vječitu dihotomiju sreće i ispunjenja, odnosno njihovog odsustva, ma što uistinu oni kome značili i kako ih se poimalo. O svemu tome mogu govoriti samo u svoje ime, ali ne i samo putem vlastitog iskustva, već i izravno i neizravno apsorbiranog iskustva drugih i svijeta šire gledano, kao nečeg u čemu jesam i što je u meni, te kao nečega čega sam dio, ali i iz čega sam istovremeno izdvojen, iako ne i odvojen. Kada bih negirao da je to tako, i kad bih se dao uvjeriti da sam gol i sam nasuprot nedokučivom svijetu koji će u ovoj priči biti sveden na saglediv , iako krajnje problematičan sustav, ne bih se dobro proveo. No zato, za i u ime dobrog provoda neću samo govoriti, već i djelovati, razraditi, uraditi, prikazati i iskazati, pritom se koristeći svim onim potencijalima volje, želje, znanja, umijeća, vještine i ostalih mogućnosti koje su mi poznate, bliske i pružene na raspolaganje. Začetak ove priče nije ni sad ni ovdje, nije trenutačan i nije sasvim jasan. Tekst koji slijedi je monolog, moj dio dijaloga i važan katalizator cijelog procesa. Iako je štošta u ovoj priči još uvijek nerazgovijetno, očito je da nepoznata zamisao prerasta iz nemira u izazov, potrebu, namjeru, izvedbu i još dalje, u izvjesnost. Opširnije o svemu u nastavku.
*
Više je razloga zbog i povodom kojih pišem ovaj tekst, kao što postoji i više razloga zašto se posvećujem upravo temi i radu o kojima će biti riječi. Zbog toga je neizbježno da predstojeće izlaganje bude nešto opsežnije od tek tehničkog opisa tzv. projekta, jer ću njime, da bih obuhvatio, što bolje objasnio i najavio opus u nastajanju, uz pokušaj prikaza i definiranja šireg konteksta, ishodišta i utočišta, nužno usput predstaviti i sebe, a također i dotaknuti se rada koji je ovome prethodio te ga, na neki način, a uz razne druge činitelje, i pomogao odrediti. Znajući sebe, tekst će biti poput ove rečenice, slobodan u karakteru, no ipak slojevit i obuhvatan, nadam se dovoljno koncizan, stručan i razumljiv, ali, unatoč tome i neprikriveno osoban, šarolik i s ponešto digresija iskrslih iz toka svijesti nasuprot očite ozbiljnosti kojom je tema obavijena, a sve to da potencijalno kompleksnu i opširnu studiju razborito svedem na čitku, zanimljivu i, prije svega, a koliko je to moguće u ovoj fazi, jasnu najavu moje namjere i novog iskaza, opusa koji nastaje usred i uslijed etičkih i drugih previranja u psiho-sociološko-biološkom-i inom generatoru zbivanja, te slijedom toga i u meni, u najširem smislu riječi, zatečenom, ali zainteresiranom, koji plivam uzvodno i usput opstajem u tim previranjima i težim što cjelovitijem razvoju, među ostalim, vlastite estetike i pripadajućih joj načina i potencijala, kao jednog od raspoloživih mi etičkih sredstava. Cijeli zapis bit će sastavljen od riječi u istinitost i smisao kojih duboko vjerujem, prožet necenzuriranim i nekalkuliranim promišljanjem o odnosu mojeg života, osjećanja, razmišljanja i djelovanja, mog samog postojanja i svijeta koji u svemu tome sudjeluje. Pisat ću iz pozicije pripadnika manjine, i to, pa neka zvuči i neskromno, takve koju određuje jasnoća poziva i šireg svjetonazora nasuprot, nažalost, ali neosporno, većinskoj nejasnoći i pogrešnoj ili nikakvoj fokusiranosti. U mom slučaju, iako nekada tlači, to stanje ipak ne ubija nego snaži, i, dajući mi vrsnu lekciju iz empatije, štiti mene i druge od hipokrizije u trenucima kad sam po nekom drugom ključu utopljen u većini. To značajno životno iskustvo i praksa daje mi neporecivo i vjerodostojno pravo, temelj, a ako treba i alibi, da se osvrnem na cijeli niz pojava i okolnosti koje će se u ovoj priči neizbježno ne samo očitovati, već će sigurno zadirati i u samu njenu srž. Pisat ću da najbolje što znam iznesem i osvijetlim svoju želju i predstavim je kao usredotočenu namjeru, te tako objavim umjetnički zadatak i izazov, koji će se baviti određenim, ne samo za mene, vrlo važnim pitanjima; pokušat ću biti i subjektivan i objektivan, jer pišem i sebi, i o sebi i Vama i o nama, ali i zato što je moja uključenost u ovu temu i dodatno višestruka: tu sam kao čovjek vulgaris (dobrano, iako manje no što bi želio i što je moguće) svjestan sebe u sebi, društvu i svijetu, no tome unatoč, ipak „jedan od svih“, birokratski podatak i biološka komponenta naše drage mega mašine, i, na sreću, kao, kako se ono kaže, umjetnik, autentična, autonomna, ali sa svim povezana osobnost, koji tom konceptu i takvom poretku, ako želi, može držati ogledalo. Na moje zadovoljstvo, a u svrhu zadovoljenja i subjektivnog i objektivnog u projekciji i recepciji sadržaja, tekuće umovanje stoga će se ispisivati u nešto što bi se moglo nazvati simultani filozofsko poetični esej i dovoljno ozbiljno analitičko promišljanje, a koje će, zatim pa i nadalje, uza sve ostale sastojke artikulirane i ostvarene djelom što slijedi, na, vjerujem, nadam se i žarko želim, optimalno usklađenoj stvaralačko-interpretativnoj razini, nastojati nadilaziti uistinu relativne kategorije subjektivnog i objektivnog, primičući se, i, divno bi bilo, dosežući mogućnost uvida u istinu koja mimoilazi i nadilazi lažirani konsenzus dominantnog kvazi intelektualnog, institucionalnog ili akademski propisanog poimanja. U cijelom ovom kompleksnom događaju s kojim se suočavam i metežu kojeg valja srediti, možda upravo to i predstavlja najveći izazov, jer u ovom trenutku, i sve dok ne dobijem povratnu informaciju, ja nikako ne mogu znati je li pretpostavljeni način pravi. Slično je i u ovoj formi, gdje riječima ne nalazim za moguće potpuno približiti povjerenje koje imam u takav pristup, povjerenje koje, iako kao takvo apstraktno, ne provjerljivo i nekome možda neuvjerljivo, predstavlja moju nit vodilju. Rizik odnosno neizvjesnost s kojima izazov i povjerenje neizbježno idu pod ruku, utoliko i bez okolišanja prihvaćam, jer sve ono izvjesno o čemu će nadalje biti govora, a dolazi s moje strane, impregnirano je jasnoćom, sigurnošću i dobrom voljom. Istinu koju ću htjeti da je se nasluti pa i razazna ja ne mogu, ali niti nemam namjeru dokazivati, tek ću je rado i nedvosmisleno zastupati, predstavljajući lica, stanja i simptome stvarnosti utopljene u svoja značenja i odjeke, pa pretopljene u poruke i, neizbježno, moj stav i svjetonazor. Usput, želio bih dovesti u pitanje i, nadam se, saznati, je li možda i kome još mogućnost moje, nazovimo je tako, manjinske istine, potrebnija i bliža od onakve stvarnosti koja se kao poželjna uzima zdravo za gotovo i hipnotički ispostavlja kao jedina istinita, a koju je stoga, pored isključenih, hakiranih ili pogrešno programiranih mehanizama kritičkog sagledavanja, naizgled normalno prihvaćati kao potrebnu. No, da bi se mogli ozbiljno baviti tim i svim drugim pitanjima koja slijede, u samom startu treba nam biti jasno što bi to bilo poželjno, a što pak potrebno? Često se i brzopleto između ta dva svojstva stavlja znak jednakosti, što je do boli pogrešno i ništa manje opasno i štetno. Dakle, iako mi i samome prečesto to nije, trebalo bi biti jasno da je potrebno ono suštinsko, poklonjeno i primljeno, nadasve vitalno i sadržajno i utoliko istinsko i, bez imalo pretjerivanja savršeno, te samo po sebi jasno ako nekako uspije prodrijeti do naših atavističkih senzora iliti ticala raspršenih po svim stanicama zdravog tijela, i dublje, utemeljeno na principima metafizičkog sklada i definirano zakonima koji ne spadaju pod legislativu licemjernog i varljivog čovjekovog zakonika. Čovjek u tu univerzalnu potrebnost, i to samo uz mnogo mudrosti i pažnje, može intervenirati tek toliko da je ne narušava, da je, razumijući je, podržava i dohranjuje svojim pozitivnim afinitetima. No, on radi upravo suprotno. Pa paradoksalno, upravo čovjek, koji u sebi nosi sve atribute i potencijale potrebnosti, pred uvjetovan vlastitom sviješću, ali, eto, s vremenom ponešto izvitoperenom, ili nikad do kraja razvijenom, ne zna se, izmišlja, proizvodi i ustrajno razvija i prakticira baš sve što je poželjno. A to poželjno, s druge strane, je usiljeno i dirigirano, što perfidno što naprasito, varljivo je i prijetvorno, naizgled korisno, a zapravo štetno, neurotično ili zatupljujuće, nerijetko i patološko, i, da skratim, ma koliko apsurdno, glupo ili naopako bilo, baš uvijek se kupuje bez obzira na cijenu. Plašt potrebnog je vrijednost, a poželjnog, dakle, cijena. U ova naša vremena zamjena teza je dovela do toga da je cijena posrednik, iliti prevoditelj univerzalnog govora vrijednosti, lingua costea je ta koja sve nadglasuje i svemu daje mjeru . I to je, ma koliko praktičar u nama lagao sebe i sve skupa opravdavao, također pogrešno, jer se naprosto, između dva potpuno različita pojma, a bez ikakvog suvislog i neospornog opravdanja, stavlja znak jednakosti. Iz svega proizlazi da je potrebno nepoželjno, a nepotrebno poželjno. Potrebno je shvatiti ove razlike, a poželjno zanemariti ih, i onda kad sami s tim ne znamo biti načisto, od kolijevke pa do groba uvijek možemo računati na nekoga tko će nam „za naše dobro“ ponuditi ili nametnuti poželjnije od potrebnog. A mi kao da jedva čekamo. Čovjek se ne može ne zapitati, i kad se konačno zapita, što od nevjerice, a što od apsurdnosti stanja u kojem bi sad već barem donekle trebao biti svjestan da se nalazi, neizbježno mu pamet staje: pa kako li se to samo dogodilo bićima sa ovako dobrim „svojstvima“, evolucijskim vrhuncem nespecijaliziranosti osvojenim enormnim mozgom, neobično važnim multi alatkama sa po pet prstiju i općenito cjelokupnim ustrojstvom svog organizma, na i sa svim očitim i pritajenim razinama postojanja i aktivnosti, koja vjeruju da su prepoznala, a možda i spoznala Boga (ili barem to smjelo tvrde), koja su zaživjela i stasala kroz obitelj, društvo pa civilizaciju i sve to protkala, a nerijetko i kultivirala kulturom, pronikla u znanosti i onkraj, simbolički univerzum u kojem jesu naučila briljantno dešifrirati riječima i izražavati govorom, razvila urođeni ludens u sofisticiranu igru, a mistične im sile krotila (i još uvijek krote) ritualom; stvorenja uzvišena nadahnućem i obdarena svestranom kreativnošću, inženjerskim umom da preoblikuju i nadograđuju svijet u svoju korist i inteligencijom da to čine pametno, mudro i ne samo u svoju korist, te umjetničkim duhom da ga interpretiraju i oplemenjuju, koja se znaju smijati i plakati, koja izabiru umrijeti za nekoga (nipošto za nešto!)….. no prvenstveno, i unatoč relativnoj superiornosti nad ostalim vrstama s kojima dijele planet, koja postoje kao živa stvorenja u živom svijetu, neodvojiva od njega, s njim kompatibilna pa i simbiotična, a opet nezamjenjiva, jedinstvena i potencijalno neograničena i veličanstvena, i sve što trebaju je u tom se svijetu prepoznati i po tome s njim (ponovo) uskladiti. Pa ipak, to se ne događa, a kad se i događa, suptilno se ili brutalno, no svejedno sistematski zatire svaka alternativa mono kulturnom, isključivom svijetu, propagiranom najljepšim epitetima slobode, sreće i još boljeg života. Ta i takve tlapnje odzvanjaju u meni i ponešto prave buku, i ovaj rad trebao bi mi pomoći artikulirati ih i harmonizirati u prava pitanja, a preduvjet za to je, uz ostalo, ovim tekstom, te odlikama i svrhom istog, ugoditi ih do razgovjetnosti ili barem dovoljne jasnoće. Pošto svako pitanje u sebi krije i dio odgovora, nužno je prvenstveno to pitanje shvatiti pa ga potom ispravno postaviti, i tako ga privesti u život i usput materijalizirati, bilo, dakle, u riječ, zapis, čin ili djelo, a sve u dobroj vjeri i nepokolebljivoj odlučnosti. Pa ipak i dalje će to ostati pitanje na koje isti taj rad, a bojim se, niti ičiji umjetnički rad, barem do daljnjega, neće moći decidirano odgovoriti. Situacija je to, mora se priznati, nedaleka i od već spomenutih paradoksa i od apsurda, o čemu svatko može imati mišljenje kakvo želi, ali da i apsurd i paradoks budu veći, neosporno je da su oba ta nivoa bivanja intrigantna i izazovna svojstva stvarnosti, i pošto su već neizbježno tu, poticajne su mogućnosti za poslužiti se njima i vrlo izgledne sastavnice u jednoj, poput ove, naizgled zamršenoj priči.
Ovaj tekst već neko vrijeme nastaje i mijenja se kroz skice, crtice, sporadične razrade i razbacane riječi, i sada ga, na osnovu toga, zahvaljujući trenutnom nadahnuću, dugom promišljanju i višekratnom doživljaju, vlastitom iskustvu i ustrajanju u razumijevanju iskustava drugih ljudi i čovječanstva generalno, onoliko koliko sam sposoban, i zapisujem, i unatoč mogućoj prividnoj gužvi, on je pošten izraz gužve u mojem umu i srcu. Pišem ne bi li istim redom riječi Vama približio, a u sebi otklonio što više tragova sumnje i potvrdio čime ću se predstaviti i što će zapravo meni predstavljati ta moja „predstava“, a što bi trebala predstavljati ostalima, kao i što je sve pretpostavilo da do nje dođe. Pišem da i kroz taj proces raščlanim, posložim, strukturiram, nadogradim, kompiliram, rezimiram, da si olakšam , da dodatno i sigurno ne po zadnji put prosijem, rastavim i sastavim, pa pomirim misli, pretpostavke o kvalitetama potencijala i procesa uključenih u konačno oblikovanje raspršenih predodžbi u umjetničke činjenice. Sve navedeno su u stvari radnje, stanja i zbivanja jednog istog, velikog procesa, tako da ovaj tekst mora ujedno biti i dosljedan dio rada, na neki način i skica, memento, program i definicija, no i nadasve fleksibilan okvir teme, koja još, iako je, uz naklonost improvizacije i vjere u proces, razmatram široko, ali i fokusirano, kako na kojoj razini, dobrim dijelom lebdi idejno koncepcijskih eterom, a tek je manjim dijelom usidrena ostvarenjima. Meni to nije i ne može biti, a nadam se da ni Vama neće predstavljati otežavajuću okolnost, jer ideja treba zrenje, ali i pravovremeno, ne predugo odležavanje, period u kojem će se kristalizirati intuitivne i kreativne silnice, ali i izvedbene i praktične okolnosti, kako bi se ostvarilo najbolje moguće značenjem nabijeno djelo, a privremena nedefiniranost čak je i poželjan dio tog procesa. Ova će ideja za svoju potpunost i realizaciju vjerojatno trebati nešto duže zrenje, i ne mogu tvrditi da će imati, i da li uopće treba i može imati svoj definitivni, zaokruženi izvedeni prikaz, takozvani kraj, ili će prije biti i dodatno, pomnije razrađivana i ponovno prikazivana, pročišćavana do nečeg sada mi nepoznatog. Jedan od preduvjeta svakako je da se moj sadašnji svjetonazor ne ispostavi kao duhovno/intelektualni hir, zastranjenje uma ili nešto što ću izdati, bilo zbog zlata, bilo zbog straha, već kao put na koji nisam zakoračio slučajno i vodi u pravom smjeru. Ipak, tim promišljanjima unatoč, izvjesno je da će se određene relacije simbola, simptoma i sindroma koje sam u ovom trenutku prepoznao, te u konačnici i u idealnom scenariju, naumio predstaviti trilogijom, razvijati kroz pojedinačne serije prikaza u objektivnoj i prihvatljivoj jedinici vremena, tako da bi nekakva zrela kompilacija komedije i užasa poželjne stvarnosti mogla biti spremna u okviru godine ili dvije dana. Svjestan sam sebe i svog pristupa radu s jedne strane, a opet, dobro su mi poznate i okolnosti u kojima živim i stvaram, što zna i ne biti baš sukladno, pa i zbog toga, kad bih i htio, ne mogu unaprijed izvesti sve ono što bi ovaj, nazovimo ga ciklus, činilo potpunim i imati to spremno za prezentaciju. Jasno mi je i to da službeni natječaji uglavnom isključuju ovakav pristup kao onakav koji stvara zbrku u jasnom godišnjem rasporedu, i da je možda, za nečiji ukus, ova najava preuranjena, preambiciozna, pretenciozna ili bilo koje drugo pre, a da će cijeli proces koji sam otprilike sagledao i predvidio, trajati vjerojatno i dosta duže od dvije godine, i nemoguće mu je vidjeti kraja, te da jednostavno moram obrađivati i ostvarivati segment po segment, etapu po etapu, vjerujući da će kroz strpljenje, dosljednost i konstantno preispitivanje dijelovi kvalitetno izrastati u djela i srastati u jednako dobru i smislenu cjelinu. A to znači sugestivnu, znakovitu, istinoljubivu, pamtljivu i neospornu. Dobro bi bilo iti približiti se tome. Radi svega navedenoga, osobno bi ovaj tekst shvatio ponajprije kao najavu, upoznavanje, ostvarivanje kontakta, potencijalno sredstvo sporazumijevanja, početak komunikacije, pa na neki način i timskog rada, kao bitan dio procesa sazrijevanja i definicije cijele ove priče. Ipak, u ovom trenutku, moja pažnja je usmjerena na rečenice koje neće reći do li tek mali dio, drugačijom će se rječitošću izraziti ostvarene estetsko-sadržajne cjeline, djelo, kad i kakvo bude predstavljeno, te konačno prava publika, svatko tko to želi, tko gleda da bi vidio, prima k sebi i doživljava, kojoj je dobrim dijelom sve ovo i namijenjeno, i koja će, ako bude htjela, znati kako se identificirati sa sadržajem i značenjem koje će se očitovati, te time postati angažirani sudionici, koautori i bolje verzije sebe, a ne tek pasivni prolaznici. Takvo što, ako se dogodi, a ne događa se često, ni meni niti ikome od kolega, uvijek je potvrda da je ostvareni rad, bez obzira kakve prirode on bio, vrijedan i aktivan, da se zaista emanira naboj kojim je djelo ili čin utemeljeno i pomoću kojeg je izgrađeno. No, i još mnogo važnije, jedino tako se zaokružuje smisao cijele situacije, smisao koji u tom slučaju živi kroz ostvarivanje i te kako poželjnog, a uvelike nedostatnog dijaloga osjećanja i razumijevanja.
Nekako mi se čini da netom pročitani zaključak, odnosno takvo tumačenje, koje je proisteklo iz dosad napisanog, a utjecat će u rečenice koje slijede do kraja, dakle tumačenje iznjedreno vlastitim uvjerenjem i stavom, baca nešto drugačije svjetlo, a možda i elegantno otklanja sad već vječnu dubiozu da li ili ne umjetnost mijenja i može li uopće mijenjati svijet. Pritom se, ako se ne varam misli na „nabolje“. Uz to, sigurno se niti ne misli na svijet, nego na društvo, ili preciznije na globalno društveno ustrojstvo, a koje opet tvori skup pojedinaca i njihova dinamika, koji su iz određenih razloga prigrlili takav mentalni sklop i takvu vrstu identifikacije. Naravno da ne mijenja i da putem takvih relacija niti ne može išta mijenjati, jer stvari su lukavo interpretirane, pa bi se spinom i tko zna kojom po redu zamjenom teza, umjetnosti, kao jednom amorfnom, bezvremenom i uvijek potencijalnom amalgamu energije, materije i djelovanja, kojeg je svaki pojedini umjetnik samo djelić bez kojeg se može, rado zadao zamalo isključivi imperativ spasitelja. No, dok umjetnosti kao takvoj nije uopće moguće išta zadati, umjetniku kao živom čovjeku i ostvaritelju i te kako jest. Zašto i na osnovu čega, kad društvo nije niti utemeljeno umjetnošću niti ga vode umjetnici, kad stvari tu ne funkcioniraju po istim pravilima, niti se koriste isti mehanizmi, misliti da manifestacija umjetnosti, dakle, osobni izraz, izraz jedne autentične svijesti, može utjecati na kolektivnu svijest kakvo je društvo. Smiješno. Dok takvo što vrlo elegantno čini propaganda, čineći od čovječanstva jednoumni roj, umjetnost može djelovati samo i isključivo „jedan na jedan“, dakle na sebe latentno svjesnog pojedinca koji usput mora dobro paziti s kim ili čim se identificira, a da time i pritom ne umanji ili uništi svoj potencijal, i pod okolnostima gore navedenima, pridonositi mijenjanju, razvoju i „poboljšanju“ svijesti samo i isključivo u toj sferi. Ovom tvrdnjom umjetnost je amnestirana i lišena nemoguće misije, ali je zato svima kojima je umjetnički izričaj namijenjen i upućen, i svakome tko otvoreno pristupa u interakciju, a tu se misli i na umjetnika i na publiku, odgovornost ne malo povećana. No ne odgovornost koju bi trebalo shvaćati kao tegobu, teškoću, problem, nemilu obavezu ili takvo što, već kao dobru vijest i vrijednu mogućnost. Mogućnost da se svijet spontano mijenja nabolje putem svake pojedinačne, makar malo nabolje promijenjene svijesti.
*
Dakle, etika i estetika. Ali i forma i sadržaj, pesimizam i optimizam, dobro i loše, stvarnost i iluzija, život i smrt, hrabrost (snaga) i strah (slabost), početak i kraj, aktivnost i pasivnost, svjetlo i tama, jednina i cjelina, razum i osjećaj, ……….krajnosti. Važna pitanja. Mnogo toga. Otprilike sve. Ili pak ništa, ukoliko te velike riječi označavaju samo puke kategorije i nejasne teoretske i dogmatske limese, i ma koliko se doimale veće od života, uzete zdravo za gotovo, one nisu ništa do li bezvrijedni, prazni, prozirni slojevi uobražene stvarnosti, potpuno besmislene i uistinu nesadržajne ukoliko ih ne dovedemo u svezu i kontekst ljubavi, spoznaje, cjelovitosti, slobode, zajedništva, izbora, istine, svijesti, osobne moći, prave i istinske životnosti. I ako su im ti univerzalni postulati ne samo sadržaj, već ujedno mjera i korektiv, mogućnosti pomoću kojih se neizbježnu dvojnost mudro pretvara u poželjnu stvarnost. U ovim riječima leži suština cijele teme i uspjeti to prikazati jasno i nedvosmisleno ideal je kojem ću pustiti da me vodi cijelim putem. Uviđajući kompleksnost tog polja za igru i same prirode igre, i svjestan da sam odgovorni izvršitelj koji vjeruje cjelini dok istražuje fragmente , simptome, epizode i intervale, odričem se i klonim pretenciozne sveobuhvatnosti, mada neću biti ni štur ni jednostavan, konačnih odgovora i točaka na i ili ispod uskličnika, već ću sve radije, usput shvatiti i kao pokušaj olakšanja i osobne katarze, iskorak da se i na ovoj razini suočim i pozabavim nekim vrlo određujućim životnim pitanjima, dakle, počešem tamo gdje me već iritantno svrbi, a usput poškakljem i još ponekog tamo gdje znam da smo svi škakljivi. Ali ne i da ciljano provociram, vrijeđam ili šokiram. A ako se netko ipak nađe isprovociran, uvrijeđen ili šokiran, tada to neće biti moj problem. Izbor uvijek postoji, pa zahvaljujući tome i mogu ovo o čemu je riječ komentirati meni poznatim jezikom i stilom, a na svakom zainteresiranom interpretu je da posegne duboko i što bolje iskoristi svoj empatijski kapacitet. To su blagodati igre na poznatom terenu, koju ja igram prema naizgled tajnim pravilima, a koja se lako razotkrivaju svima voljnima zaigrati. Volim što ta igra nije usiljena, namještena niti na bilo koji način nepoštena, kao i to što za razliku od većine ostalih, ima potencijal biti igra gdje su svi sudionici pobjednici. No možda je najvažnije da određivanje vlastitih pravila i spontana selekcija suigrača nisu ništa manje stvarni i istiniti od pristajanja na igru po tuđim pravilima. Dapače. Vrlo sam znatiželjan kako će se sve ovaj rad i ovakav pristup odraziti na mene, i kamo će me dalje odvesti. I dok se ne iskristalizira potpuniji smisao ove rabote, ovo su još neki, za sada mi jasni, i već sami po sebi, dovoljno dobri povodi.
*
Vjerujem da je sad jedino stvarno i istinito vrijeme, i ne dovodim to u pitanje. Ono je ujedno i ostvareno svim prijašnjim sad ne dovedenima u pitanje, a u ovom kontekstu ta priča sa mnom seže petnaestak godina unazad, kad sam se počeo ozbiljnije baviti svojim zvanjem i djelatnošću, promišljati rad i ostvarivati ideje u području likovnog stvaralaštva. Nije da bježim od navodno važnih okvirnih normi i društvenih zadatosti koje sa sobom, na nesreću a po cijenu vremena i energije, neizbježno donose koješta čime se normalan čovjek ne želi baviti, no važno je što sam svjestan da je moj općeniti istinski poticaj, to što je neupitno u svakom onom sad kad sam prisutan i fokusiran na život kakav želim živjeti, uvijek se posvetiti onome što me mimo ratia istinski intrigira, zaokuplja i veseli u multidisciplinarnom univerzumu ugode ludičkih, misaonih, djelatnih, intelektualnih, maštalačkih i svih ostalih kreativnih potencijala, koji su se, nekim dobrom, od moje slutnje i intuitivne težnje, kroz čitav život i moju pažnju usmjerenu na njih, proželi, da bi danas živio svoje zvanje, posao i afinitete kako najbolje znam, kao neodvojiv dio šireg životnog određenja i opredjeljenja, da unatoč svemu što ovdje želim prikazati i kroz negativne i nemile uvide, povode i stanja teme koju obrađujem, breme svih nas, slast, ali i strah od mogućnosti izbora i slobode, te užas našeg pada i jad uniženosti, ne distancirajući se, pokušavam sebe poimati kao dinamičnu stvarnost koja optimistično titra i oscilira u nešto široj stvarnosti, i trudi se živjeti kreativno i kvalitetno, sa što manje stagnacija i nimalo nazadovanja. (Širi esej o mojem dosadašnjem radu nalazi se u prilozima i nije ga zgoreg pročitati u kontekstu ovog novog sadržaja, a kratki zapis o mojem prevladavajućem dosadašnjem izrazu i razmišljanju koji slijedi služi kao most ka daljnjem tekstu). Sav taj rad ostvarivan kroz asemblaže gotovo isključivo se bazirao na estetici, uživanju u oblikovanju nepredviđenih oblika do stanja meni ugodne, ugođene zgotovljenosti, neopterećen značenjem, eksplicitnom porukom, trendom, aktualnošću ili problemom; bez predumišljaja, oslobođen naslovom, koji, ako i je tu, onda tek da podrži potencijalnu i poželjnu širinu tumačenja (funkcija naslova u novom radu bit će dijametralno suprotna; potencirat će razumijevanje i fokusirati tumačenje, ali i dodatno intrigirati i moguće je da će biti neka vrst testa, trik pitanja, šifre ili lozinke, moguće je da će biti poduži, igre riječi, anagrami, kratice, floskule, poslovice, razno……. Bez kvalitetnog čitanja naslova i jedinstva poimanja s pridruženim mu radom razumijevanje i doživljaj teško će biti potpuni. Konačne naslove i njihovo oblikovanje ostavljam za sami kraj procesa, te na ovom mjestu o njima ništa više ne mogu reći, doli da će proces napredovati pod paskom radnih naslova i toka svijesti uperene na zamisao koju izlažem, iz koje ću ubirati sve ono buduće što će trebati biti riječima zabilježeno. Upravo ta, a već je vidim, masa riječi i rečenica kroz neko vrijeme biti će zaliha iz koje ću uzeti i nasloviti svaki rad njegovim pravim imenom. Taj proces, a donekle sam se njime već koristio, potpuno je kompatibilan s radom u atelieru , supstanca je ovdje verbalna, tamo materijska, no princip slobodnog i intuitivnog slaganja segmenata u homogenu, ali ne i hermetičnu cjelinu je isti) , i idealno bi bilo, doživljaja tog ostvarenja, koje jedino u tom slučaju prestaje biti tupi lijepi „piece of art“, i oživljava kao istinska stvarnost koja ne predstavlja nego jest, jer je prošla i kroz um i kroz osjećaj, ostvarila se u inteligenciji i komunikaciji. Riječ u koju udobno stane moj dugogodišnji rad je igra. Čista igra bez početka i kraja, pomalo aritmična doduše, igra odavanja počasti i slavljenja ljepote postojanja i mogućnosti igranja nje same. Čisti larpurlartizam oslobođen brige koji zato nikad nije bio lišen vlastite istine, logike, filozofije i poetike u simultanom, naknadnom i općem tumačenju kroz razgovor ili vlastito promišljanje, ali nikad time pretpostavljen, ograničen niti vođen, jer to onda ne bi bio. (Radovi koji bi koketirali s tim u pravilu bi zaostajali ili zamirali na pola puta, na vječnom čekanju ili raspršeni u šaroliku zalihu iz koje uzimam). Ta igra je bila veliki neprekinuti zanos, ali neosporno takav da zauzima značajan dio mog života, afiniteta, pažnje, vremena i svega onog čega se kroz život dotiče i na što se odnosi, a takve nam se stvari, moramo znati, ne događaju slučajno. Siguran, srećom, već odavno, da nagovore te vrste treba slijediti i vrlo se obazirati na njih, trudio sam se putem te igre učiti o sebi i razumijevao sve više, uklapajući se i prepoznajući, identificirajući i brišući, u širem svijetu kojeg je dar umijeća u umjetnosti samo jedna od frekvencija iz golemog univerzalnog raspona u kojem je sve povezano i savršeno smisleno. Mora se priznati, zaista golemo područje za izgubiti se, ali isto tako i za pronaći.
*
Naizgled besmislene stvari samo se takvima predstavljaju u umu onoga tko nema smisla smisao potražiti. I to je dio ove priče, inverzija i interpretacija smisla i besmisla. A dobar dio smisla, ako ne i sama suština, je svakako u povezivanju, harmoniziranju i cjelovitosti, na, ako se mene pita, što ugodniji način. Moj život i moje zvanje utoliko su bili vrlo smisleni i izbalansirani, jer su predstavljali, meni potvrdu, a nekome tko je tako htio gledati na stvari, poistovjetiti se i razumjeti, i dobar primjer takvog svjetonazora. Sada se osjećam izbačen iz tog takta, i novim opusom započinjem novi ciklus balansiranja. Shvatiti to odvojeno od cjelokupnosti poželjne životne dinamike, bilo bi jako pogrešno, a uklopiti pak cijeli proces u postojeću životnu dinamiku bit će vrlo izazovno.
*
Važan dio svih mojih promišljanja seže u prirodni svijet ambijenta kojim je moj rad okružen, nahranjen i napojen, jer, bože me sačuvaj patetike, mediteranski svijet sa svoja četiri godišnja doba i svom tom divotom obnove i odumiranja, jasnih izmjena i eterične postojanosti, staložen oko mojeg ateliera, koji je kao membrana unutar koje pulsira ista ta velika igra, ali primjerena meni, mojim potrebama i mogućnostima, neodoljivo je stvaran i utoliko je i elementarno mjerilo stvarnosti za nekog koga se to tiče i tko u toj stvarnosti sudjeluje. To me podneblje uzemljuje i ujedno upućuje u mnogim smjerovima, ono je dvojakost u jednome koja uravnotežuje neopisivom lakoćom i izvor je optimizma koji će se izraženo očitovati i u ovom radu. Obrađivati zemlju, obrađivati sebe, obrađivati atelier, ubirati i hraniti se plodovima svega toga, moj je izbor i odgovornost, iskustvo, veselje, muka i nagrada. I u redu je da je tako. Trag optimizma koji vodi do njegovog izvora i koji će davati polet i osmjeh cijeloj priči prolazi upravo tuda. Opisani ambijent i u njemu atelier u kojem dobrano oblikujem svoju stvarnost moja je najveća škola do sada, lišena pedagogije, a obdarena uzvišenim autoritetom prirodne mudrosti koja sve zna i u kojoj je sve jasno, a koja svoju supstancu, kako fizičku tako i svu drugu, kroz učenje, znanje, procese, principe, materiju, život i energiju, ako je to uopće odvojivo, distribuira zainteresiranome. Jedna od prvih i najvažnijih lekcija koju sam tu naučio je da sam ja taj zainteresirani i da, mada možda ne u mjerilu u kojem se obično poima, ja mogu stvarati svijet i stvarnost, privremenu kao što je i svaka druga i ne manje istinitu od bilo koje druge. Neophodni su jedino uvjerenost i uvjerljivost. Bila je to ključna spoznaja koja predstavlja životni dah mojeg rada. Tu je i još jedan očit i važan fenomen, intrigantan i, pokazat će se, dragocjen, a to je svojstvo idejnog naboja da princip ponovljenog i višestrukog intrigiranja (padanja na pamet), a ne samo bljeska ili fascinacije idejom, čini prohodnijim put kroz šumu želja, potreba, namjera i mogućnosti koje se događaju u valjanom i vitalnom atelieru. To svojstvo stvarnost, svaki, pa tako i ovaj put pokazalo se kao nedvosmisleni orijentir na što usmjeriti pažnju i čemu se posvetiti, kako u atelieru tako i u životu, koji i nisu ništa do li dva očitovanja istog bivanja.
Nije da nisam bio intrigiran i drugim poticajima osim spominjane igre slobodnog preoblikovanja, idejnim ispadima poput komedije, rebusa, logičkih zavrzlama, kinetičkih i svjetlećih modulacija i još svakojakih rukavaca u matici izražajnih potencijala asemblaža, (da se zadržim samo u ovom mediju) no odveć hirovito, zaiskrili bi kao poticaj, bivali bi i materijalno razrađivani, ponekad i ostvareni, no najčešće stavljani na čekanje, racionalizirani izgovorima vremena i prostora, a na uštrb mogućeg razvoja. Ipak, neki mediji i pristupi nisu do kraja izgubili magnetizam, odolijevali su ignoriranju i uporno me podsjećali da ih trebam, pa ih sada prepoznajem kao vrlo smislene komponente i „karakterne crte“, koje odražavaju princip s kraja gornjeg pasusa, nadograđuju se u drugom vremenu na moj dosadašnji rad i tako značajno oblikuju profil ovog novog opusa. To me i dodatno veseli jer potvrđuje još jedno pravilo koji poznajem, veće od žanra ili teme, da se sve uistinu važno i vrijedno iz osobne stvarnosti prožima i proizlazi jedno iz drugoga i uvijek na neki način utiče i utječe u nju. Od ostataka nedorečenih, pritajenih sadržaja i neostvarenih formi što su dočekali svoj trenutak, stvaraju se nove činjenice i važne komponente te iste stvarnosti.
U višegodišnjem, nazovimo ga tako, prijelaznom periodu, opirao sam se, eto, svemu drugačijem od igre formom i zabavljanja igrom onako kako sam navikao i kako mi je godilo, ne imajući naizgled nikakvog razloga postupati drugačije, i na toj uljuljanoj razini nesvijesti ustrajao na odbacivanju svih intriga nadahnuća ili povoda, smatrao sam, drugačijeg tona, u teškoj zabludi da je to različito od meni ugodnog i udobnog, te utoliko pogrešno za mene. Ne sumnjajući ni malo u nju, ostajao sam privržen punoj estetici, i smatrao da mi je bolje ne gnjaviti sebe i druge neuvjerljivom etikom. Dobrodošao izgovor je bio i da je ima i previše. No ono zaista pogrešno je bilo to što se ništa nije uspijevalo ukorijeniti , a kamo li razviti u zemlji prezasađenoj mojim ludizmom vulgaris, koji je tada već dobrano bio, ako ne loša opsesija (a znamo da granice opsesije u ovom poslu znaju biti vrlo daleke i nedokučive i ni slučajno nužno negativnog predznaka), a tada sigurno neka vrsta nezdrave ovisnosti sa očitim mahnitim podređivanjem svega ne manje bitnoga upravo i isključivo toj preokupaciji, tom zastranjenju u nastajanju. Zastranjenju koje je, samoproždrljivosti unatoč, na svim razinama funkcioniralo reklo bi se baš dobro, ali odavalo ga je to što je očito pružalo sve manje istinske sreće (možda ću jednog dana revidirati ove stavove i s većom distancom razumjeti više, no sada mi se čini da je faktor sreće, odnosno (još uvijek kratkoročne) usrećenosti – čitaj i ushita, oduševljenja, zadovoljstva, ili istinskog izgaranja u nešto – strahovito važan i orijentir i produkt nekog stremljenja). I tako sve do nepoznatog trenutka, ili niza trenutaka, u jednom lucidnom životnom periodu, kada mi se krenulo bistriti (a taj proces, smatram, dubljeg i finijeg poimanja, redefiniranja, filtriranja naučenog i proširenja doživljaja svijeta, konačno siguran na svojim nogama, a na temeljima svih dosadašnjih srljanja i zabluda, nastavlja se kao novi život sve do sad i očituje se i kao rezime koji upravo pišem) da je cijeli skup razloga i izgovora koji su me udaljavali od novih promišljanja, zapravo banalno pogrešno tumačenje, gruba samoobmana, linija manjeg otpora, i smiješno, nesporazum sa samim sobom, sa opasnim posljedicama manirizma, kreativne tuposti i dosade, i na koncu licemjerja i laži prema sebi i odricanja od principa poštivanja mijene kao iz(b)vora novih početaka i cjelokupnog kontinuiteta, koji je neodvojiv od mog stava i djela, s jedne strane, a da je prava istina da se krug mojih interesa samo koncentrično proširio istim svijetom, za mene do tada jedva sagledivim i stoga skučenim, te se pojavila nejasna, ali žareća potreba da napokon razmotrim jedan drugi, drugačiji skup aspekata, koji intrigira naizgled na potpuno suprotan način. Tako se otprilike rodio i naglo počeo rasti novi izazov. Počeo je navirati spontano, mimo moje volje, intenzitetom i smislenošću koju bi ja nazvao istinska inspiracija i, kao i sve, došao je u pravo vrijeme.
*
Pasus koji slijedi na prvi bi pogled možda mogao izgledati kao otklon od matice ove priče, međutim on to upravo nije, već smatram da predstavlja jako važnu i snažnu struju u toj istoj matici. Kad bih ga išao predstaviti, pokušao bih to riječima da umjetnost kao živi entitet svojom elementarnom tendencijom uvijek reflektira, ali da umjetnik, kao operater te umjetnosti, putem i uz pomoć nje kanalizira bilo koju stvarnost u skladu sa vlastitim nahođenjem i svim pripadajućim mu slojevima, i da su ta dva vida postojanja alfa i omega između kojih se ispisuju sve kombinacije slova, riječi i izraza. Neki će možda to shvatiti kao isključivo stajalište, a neki kao oslobađajuće. Na ovom mjestu nikome se ne priklanjam niti ikoga osuđujem, već samo iznosim svoje, na svemu dosadašnjem utemeljeno aktualno viđenje dotične teme.
Čini se da postoji neki nepisani, ali gotovo pa imperativ, koji je ujedno u mnogočemu i čedo trendovske pomame i obmane, a taj je da „ozbiljna“ umjetnost nije suvremena i primjerena, „dobra“, rekli bi, ako nije angažirana po pitanju duha vremena, i to, poželjno je, ostvarena u tzv. novim ili barem redefiniranim medijima, i ako je tome tako, stvari su očito, ako ne apsolutno, a onda poprilično isključivo postavljene. Pošto pogrešna premisa neizbježno vodi ka pogrešnom zaključku, sa ovom ću se konstatacijom moći složiti tek ako je potpuno razložim da ponešto dobije na jasnoći i smislu, te za početak izbacim imperativ i trend, jer to ne bi smjeli biti kriteriji „dobrog“ u umjetnosti. Također, u rečenicu koja se dotiče i hoće opisati jedno grandiozno, slobodarsko polje djelovanja i življenja, ne spada nikako ni riječ obmana. Poželjnost je u ovom slučaju opravdana, no jedino ako je sve dotično po želji autora koji naspram određene problematike gradi jasan i snažan koncept temeljen ili podržan najboljim mogućim materijalnim ili nematerijalnim sredstvima. O mediju je, pak, na ovom mjestu suvišno uopće govoriti, jer svaki medij je kako kad ili kako za što idealan, pogodan ili promašen, bio on redefiniran s predumišljajem ili ne. To je barem jasno, i jedino ispravno poimanje medija i dobro baratanje njime, te valjana procjena autora pri sagledavanju cjeline su kriteriji po kojima se rješava to pitanje i usput istovremeno, paralelno i prirodno, znatno ili jedva, ali i redefinira i nadograđuje i sam medij. Bilo kakvo pamfletsko nametanje i isključivost su barem nepoželjni, a nerijetko i teško pogubni za vitalnost umjetnosti kao mogućnosti individualnog izraza, a onda i najšire gledano, kao živog civilizacijskog i kulturološkog potencijala. Također i angažman može biti mutan i podložan manipulaciji, ako mu motivi nisu kristalno čisti. Nadalje, ono pravo, a ne trendovsko suvremeno je vrlo individualno i ne bi smjelo biti drugačije, a ovisi o tome kako tko gleda na vrijeme kao pojavu i sebe u tom vremenu i u odnosu s njim; kako i koliko doživljava baš to vrijeme u kojem jeste, izdvojeno i neovisno, ili pak ne, o, recimo to tako, vremenu prije ili poslije, na što ima pravo, i koliko se to podudara ili odudara od te neke dominantne i opće prihvaćene, ali nikome posve jasne i nipošto točno određene i obrazložene predodžbe, pa onda i definicije suvremenosti generalno. Tu lako može doći do nerazumijevanja, zbrke i pa i totalnog nereda, prosto zato što ni suvremenost ni umjetnost same po sebi nisu izmjerljive niti ih se može strogo definirati, tek su procjenjive, i svjetlo baca samo mudrost cjelovitog, širom sakupljenog i uvijek nanovo filtriranog uvida istinskog tumača. Iako istovremeno djelići takve duše, one koja je hrabra i mudra da se usudi tumačiti (ne brkati s naučavati, propagirati, predlagati, propovijedati i sl.) obitavaju i u svakom od nas, nažalost ne živeći potpuno, prije životareći ili spavajući, nerijetko potpuno onesviještena ili čak u komi, a takve duše, kao stvarni pojedinci su vrlo rijetke, ti naizgled obeshrabrujući podaci ne opravdavaju nikoga tko zbog lijenosti ili druge izlike propušta potruditi se ne ignorirati mogućnost da mudrijeg pronađe, oživi ili probudi, u sebi ili bilo gdje, pa da od njega nešto razmotri, možda i prihvati, nauči i distribuira dalje, što su sve preduvjeti da se misao i poimanje, za dobro svih, razvija, umjesto da stoji zacementirano i ustajalo. Istovremeno, i suvremenost i umjetnost kao nekakve svjetovne kategorije tek su zadane i legitimirane parametrima i potkrijepljene primjerima s kojima se možemo, ali ako imamo bolje, barem mislimo da imamo, ili čak i nemamo, i ne moramo složiti. Tada se o tome može raspravljati, širiti poimanje i bivati opovrgnut, ali stvari se ne smije gledati isključivo i uvijek treba poštovati slobodu interpretacije i argument autentičnosti. Ispostavlja se da je bit i okosnica sam sadržaj umjetnosti, što je enormno prostrana sfera, no kad se sve ogoli, kao pravi orijentir za pronaći se u tom svemiru je osjećaj, pa makar on govorio da se treba obazirati se na duh vremena, prirodu stvarnosti i ćud čovjeka, slaviti postojanje kroz cijelo životni hommage prirodi, harmoniji, ljepoti i vitalnosti života i nas kao komponente toga čuda, zato što su te pojave ne samo suvremene nego bezvremene, ili možda nešto treće, pod razno, ako postoji. Izbora ima za svakoga. Razni ljudi, pod raznim okolnostima, na razne načine i različitim sredstvima, različito motivirani, spajaju se ili bivaju spojeni sa različitim situacijama i različito na njih reagiraju. Dokle god time zaista ne škode drugima, i nikog namjerno ne vrijeđaju, sve je savršeno u redu. Isto vrijedi i u sferi umjetnosti. Ravnanje po osjećaju utoliko znači odsustvo bilo kakve isključivosti, slobodu izbora i činjenja onoga što se treba činiti. Iz perspektive svijeta u kojem živimo i načina na koje smo sve uvjetovani i potpomognuti u njemu se kretati i snalaziti, povoditi se osjećajem znači zakoračiti na sklizak teren, usput i neravan i isprva zastrt maglom i zaglušujućom jekom neizvjesnosti, dok je istovremeno zapanjujuće tih i ispražnjen, bez smjerova, pozicija, pretinaca, kategorija, konvencija, objašnjenja, bez logike, bez uputa, bez ičeg ili ikog za osloniti se, do li samog sebe. No, taj naizgled neugodni dojam lako se da razbistriti tek za ulog nešto malo hrabrosti i odgovornosti. I baš ničeg više. Ovdje ću ponoviti rečenicu od maloprije, da ravnanje po osjećaju znači odsustvo isključivosti, slobodu izbora i činjenje onog što se treba činiti. Ja recimo do sada nisam obraćao pažnju na duh našeg vremena, i bavio sam se slavljenjem svojeg vremena, a što su dva potpuno različita koncepta, kroz igru i slične pristupe, dok me sad dotični zajednički problem intrigira u tolikoj mjeri da zasjenjuje sve ostalo; i znam da se trebam tome posvetiti što kvalitetnije, da bi oslobodio ono ostalo, a potom sve izbalansirao, i cjelovito zaživio u jednoj novoj stvarnosti obogaćenoj potpuno novom dimenzijom. I to je to. Vrlo subjektivna i osobna stvar koja se jako teško da interpretirati meni poznatim formalnim tumačenjem i konstrukcijama, a ni pogrešno dozirana poetičnost nije od neke pomoći, ma koliko se, to mi je posve jasno, mjestimično trudim približiti je na upravo takve načine. Možda oni mogu pomoći, ali u stvari tako nešto se da istinski pojmiti samo profinjenom empatijom. Odnosno na osjećaj odgovoriti osjećajem Ta promjena i intenzitet za mene su veličanstveni, ali istovremeno i savršeno normalni. Uvijek ostaje pritajeni rizik neuspjeha, no njime se najčešće ne zamaram, jer ako je osjećaj točan i jasno prepoznat, tada samo treba svako ono sada o kojem je prije bilo riječ, doživljavati kao potpunost lišenu početka i kraja, odnosno euforije i neuspjeha. Drugim riječima, neproračunato dati sve najbolje od sebe u određenom trenutku ili periodu. Koji su sve procesi doveli do ove nove preokupacije samo donekle naslućujem, no i te kako me zanimaju aspekti, preduvjeti i sve vezano uz genezu ideje. Sigurno nije niotkud niti nizašto. Kao i sve, ima svoj potencijal, povod, razloge i smisao, no da ne duljim, na ovom mjestu taj ću smisao i potencijal poistovjetiti sa osjećajem. A osjećaj koji ne laže dolazi kroz otvorenu svijest oslobođenu straha. To je jednostavno tako i svima bi trebalo biti jasno, no čak i tada, to stanje je ili munjevito, ili ga je jako teško održavati u njegovom apstraktnom obliku. Srećom, netko se pobrinuo da nam na raspolaganje ponudi savršeni alat za ostvarenje osjećaja. Taj alat je, naravno, talent. Ako je osjećaj smjer, tada je talent kompas, želja, odnosno volja su energija, a znanja i vještine su zalihe i oprema za put. Umjetnik bi u tom slučaju bio putnik-avanturist-istraživač. Put je dužnost da njime idemo i istražujemo, a odredišta ima mnogo, no baš svako od njih je stvaranje one stvarnosti kakvu mi zamišljamo. I utoliko je, kad su ispunjeni gore spomenuti uvjeti, svaki talent jednako dobar i vrijedan. A ono jedino što zajedno s talentom može osjećaj učiniti stvarnim je posvećenost i ukazana mu pažnja. Tada osjećaj više ne izmiče, ostvaruje se i ostaje.
Osjećaj je, dakle, potencijal i poticaj nepoznatog porijekla, dosad je nerazjašnjen i nedokazan, službeno nepriznat i još uvijek degradiran, istini za volju, i poprilično nedokučiv , ali istovremeno tako neodoljiv i očigledno neporeciv bljesak (intuicije), koji svakome i neprestano dolazi i prožima sve pore života, no istovremeno i činjenica na koju prečesto previše ljudi odmahuje rukom, uglavnom se uopće ne obazirući na tu očiglednost, ili se, pak, silno zbuni u izboru između jedine dvije ponuđene opcije, te, dobro odgojeni i obrazovani kakvi vjeruju da jesu, umjesto osjećaja biraju razum. Ta veličanstvena činjenica da je osjećaj stvaran nije romantična floskula, već moja i istina mnogih ljudi, i uvijek jasan i nedvosmislen pokazatelj. I mada sam ga i sam više no jednom zanemario i izdao, svaki put kad bi slijedio taj nejasni zanos sve bi sjedalo na svoje mjesto.
A ako sam drsko i ignorirao osjećaj koji se uporno vraćao , nakon lijepog odsječka vremena, kad sam sve te drugačije senzacije, potrebe i nemire sagledao u cjelini, rekli bi, utoliko iskusniji, nisam se više ni smio ni mogao izvlačiti. Pa iako sam se i dalje gnijezdio u udobnom i zanosio se onim što nisam prestao voljeti( a i navika je vrag, kažu), sad je već bilo sasvim jasno da je moja igra san koji će, ako ga se nekako ne prinese javi, da bi ga se mirnije ponovo smjelo sanjati, izgubiti oduševljenje i smisao, i na kraju prestati postojati. Tako se iskristalizirala i još jedna bitna spoznaja i bacila novo svjetlo smisla na ukupnost stvari. Ja sam u stvari morao obraniti svoju igru time što ću je donekle promijeniti i razviti, a da bih tako na neki način obranio i razvio sebe i nastavio postojati. Moja kreacija imala je postati, uza sve ostalo, moj štit, nešto što doista nikad nije bila, ili je ja nikad i nipošto ne bi takovom pojmio. Stvari se, eto, mijenjaju, pa i ja s njima. Da li one mijenjaju mene ili ja njih, ili tko koga i u kolikoj mjeri, nije tema ove priče, ali je sigurno nešto što se ove priče tiče, i nešto što spada u trenutačne upitnike, i dugoročne životne izazove. Zbog svega toga imala se roditi nova igra, gdje sam ja i dalje glavni (možda nije prava riječ, ali ne nalazim bolju) igrač, i gdje trebam biti svjež, lucidan i, prije svega, potpuno koncentriran. S novim pravilima, ali na meni da ih stvorim. Dramatična igra, za mene nužna i neizvjesna, izazovna, igra pitanja i odgovora, šira, dublja i veća, igra napetosti i olakšanja, i u suštini ni približno onako zaigrana, već napeta, promišljena, pomno praćena, ozbiljna i odgovorna na drugačijoj razini. Iz rada oslobođenog tumačenja trebao bi izrasti rad decidiranog značenja i poželjno, inspirativnog doživljaja. Od mog ludensa, putem zajedničke ludosti do općeg ludila, pa preko, ka normalnosti. Do sada sam se bezbrižno predavao onome što me radovalo, a sada bezbrižno postaje neprikladan epitet, i osjećaj da tamo trebam ići vodi u mučnije teme i mutnije vode, bez da znam hoću li ih išta izbistriti ili se pak utopiti u njima.
*
Nije mi namjera lamentirati a niti bjesniti, dok se osvrćem na opterećenu, jadnu i pesimističnu, standardiziranu verziju stvarnosti, kojom se degenerira, rastače i ništi vitalni, duhovni i svaki drugi čovjekov potencijal, i koja, politički bi bilo korektno reći, nije nimalo zadovoljavajuća, no ispravno je i istinito da je tragična i da tjera strah u kosti, a čovjeka u očaj, paralizira i na svemoguće načine čini od ljudi budalasta, ograničena, jadna i slaba, zavađena i agresivna, od prilike do prilike sadistička pa mazohistička, a u osnovi preplašena, zatočena i krivicom satrta stvorenja uskraćenih mogućnosti i životnog dosega, prečesto bizarne likove koji vole svoju nevolju pa se mire sa svime, i žrtvuju živopisnu budnost za inducirani, slatki san koji se neminovno pretvara u najgori košmar, dok ih sve vrijeme iz ogledala gleda drugi čovjek. Odraz je možda naizgled identičan, no drugi čovjek gleda sebe iz drugačije pozicije i drugim očima. A nitko očiju uprtih ispred i oko sebe, umjesto u pod ili s glavom duboko u pijesku, ne može osporiti da je ponašanje ljudi u ogromnom neskladu sa pravim životom i ne dolikuje geniju koji je u nama i našem stvarnom veličanstvu, moći i raskoši. Valja se zapitati zašto umjesto beskrajnosti i identifikacije s njom, u skladu s kojom su nam podareni tijelo, um i duh, koji mogu savršeno funkcionirati i korespondirati sa okolnim svijetom, i to samo iz svog majušnog, ali besprijekorno kalibriranog, fiziološkog i energetskog raspona, tako podešenog da nam ne samo omogućava život već i svjesni razvoj, mi biramo biti kvarljivo tkivo i topovsko meso opijenog, sedatiranog uma i rasplinuta duha, i uporno se ne prestajemo identificirati se sa cijelim pandemonijem lažnih autoriteta. Nažalost, a, kako se ono kaže, statistike to i potvrđuju, velika većina ponosno i zajapureno ne vidi, ne želi vidjeti, zanemaruje ili poriče, glasno laže sebe i druge, kleči i puzi linijom manjeg otpora, dok takvim slavljenjem gluposti kuje svoju vlastitu propast. Our way of life. I naizgled nema jasnog načina kako na bolje. Na kraju ovog pasusa možda bi bilo dobro još jednom se uistinu zapitati, onako svatko za sebe, a pritom bez da osobno podrobnije tumačim vlastito shvaćanje odgovora i pritom iznosim sugestiju, koja je uopće stvarna, prava i poželjna uloga umjetnosti u društvu koje je takvo kakvo jest, a koja je predodžba o njoj od strane tog istog društva i kako ono vrednuje sve njene manifestacije. Umjetnost, pa tako i ova moja namjera, sama na to ne daje odgovore, tek gdjekad zamuca, no na njoj i nije da bude vlastiti apologet, odvjetnik, PR ili prodavatelj, već samo da jest jer je u tome, vrijeme je pokazalo, najbolja; naime, tu je, kad je teško odolijeva, a kad je lako tada buja, ali svakako neosporno i neodoljivo postoji, i osobno želim vjerovati da joj je istinska, nevidljiva i nematerijalna svrha da uravnotežuje i pročišćava, odnosno da slavi i veliča, već po potrebi. Tu je i ostvaruje se kroz osjećaj, talent, volju i namjeru. Što bi od nje bilo da je naš svijet drugačije mjesto, i da ga ne treba problematizirati, tumačiti i preispitivati, to ne znam, ali spreman sam se kladiti da bi na neki elegantan način umjetnost opet, odnosno da bi tek tada uistinu razgovarala s tim svijetom. I nije zgorega još napomenuti, jer svakako je vrijedno spomena, da u ovom kvantificiranom svijetu degeneriranog koristoljublja, jedna od sigurnih koristi umjetnosti je da barem ne pravi daljnju štetu, što već samo po sebi uopće nije loše i zrači svojim primjerom. Uz to omogućuje tek još eventualno preispitivanje pitanja, nudi ruku, nudi empatiju, ona je ogledalo, jasno i osvijetljeno, koje sigurno odražava, a ponekad i uvećava, nekad stoji pod kutom, ali nipošto ne iskrivljuje. Ona je naprosto dobar obol svijetu. I to je sve. Da li je to samo ili mnogo, svatko neka pokuša shvatiti ravnajući se po vlastitoj svijesti i savjesti.
Uvijek sam puštao da se moje ostvarenje tumači, razumije i osjeća u skladu sa afinitetima onoga tko gleda, da ga, kako tko želi, a bez ikakve obaveze, oblači u odijela po svojoj mjeri, dekodira bez stroge upute i to me zadovoljavalo i veselilo, jer nikakvo nametanje nije bilo dio procesa, pa ni sam nisam imao potrebu svojim radom ikome ili išta nametati niti izvolijevati (nije ni da sada želim nametati, ali nameće se samo…). Gotovo jedina poruka koja se iščitavala bila je da postoji mogućnost izbora, kako ostvarenja estetske zadovoljštine, bez obzira na sve, s moje strane, te doživljaja tog ostvarenja s moje i sa strane promatrača. Nisam inzistirao. Taj rad je govorio o slobodi, na nedoslovan, implicitan, podrazumijevajući način. O tome sada više nema niti govora, i o slobodi i mogućnosti izbora će se govoriti drugačije. Sad inzistiram. Novi radovi zato će biti sredstva nedvosmislenog priopćavanja. Ovdje formom, kroz niz sugestija, transformacija i analogija, preslagivanja sadržaja i izmjene predznaka pojava ambivalentnog svijeta oko nas, moram naglasiti, prozvati, pozvati, ismijati, upitati, ponukati, usporediti, ogoliti i podastrijeti koješta od stanja projicirane stvarnosti nas ljudi, ali i, kroz srastanja suprotnosti, prikazati svoje viđenje i odnos određenih negativnih i pozitivnih aspekata koji u našem slučaju uopće ne balansiraju stvar prema prirodnom optimumu i uzvišenoj normalnosti, što god da ona bila, već ka njihovom ne srazmjeru i tendenciji da se sve dobro uništi detonacijom ili zadavi zamotano u tijesnu ambalažu licemjerja, dok zdravo za gotovo, no bez daljnjega vrlo predano, igramo sporedne uloge, a još češće smo tek statisti u predstavi komedije i strave polu podignutog zastora, životarenju u kojem su životu protivne norme i pseudo normalnost suludoga općeprihvaćen i utoliko dominantan, gotovo isključivi obrazac . Da još uvijek nema, makar i malo, mogućnosti onakvog raja, bio on unutarnji bio vanjski, iz kojeg se ne da tek tako izgnati, stvari bi bile čista jeza. Pa ipak, na jezu ne želim odgovarati jezom, jer smatram da to nema nikakvog smisla, kao ni psovati psovača ili ubiti ubojicu, jer se tako uistinu samo daje za pravo i doliva ulje na vatru, a karikatura jeze, za kojom ću morati posegnuti, da bi je „odobrio“ morat će me prvo barem malo nasmijati.
*
Pošto se sve ovo o čemu pričam, kroz idejno materijalnu transformaciju, kuha i kovitla u istom malom, prenapučenom prostoru, mom atelieru, prirodno i logično je bilo da prihvatim sve moguće lokalne utjecaje i preplitanja, od materijskih do asocijativnih, i da novi rad dobrano gradim starim sredstvima. No izvjesno je da će sada starim sredstvima biti ostvaren i poneki ready made, instalacija, objekt i enformel, a nisu isključeni i još neki stari mediji i neke nove kombinacije. To se, usput, pokazalo i izvrsnim, jer je već sad dalo na jedrini i, unatoč većoj gužvi, na slobodi ukupnog mog kreativnog rada, a usput i olakšava stres prebacivanja programa na meni mio način.
Moja kreacijska materija su tragovi postojanja ljudi, znanja, civilizacije i života, pokloni, pronalasci i plodovi koji neprestano naviru, asociraju i služe. I ja služim njima i njima se služim. Jedan dio tog obilnog asortimana pomoći će asocirati na poseban način. Donekle oblikom ili svojstvima materije, a pretežno kolektivnim funkcijskim identifikacijama i općeprihvaćenim društvenim zadatostima, rekli bi, onim što se podrazumijeva, neizbrisivim simboličkim nabojem, te svojom, za naš um, svojstvenom arhetipnošću, srastat će u nove cjeline koje će istinoljubivo tumačiti zbilju i registrirati moj osvrt, komentar i stav. Presložena i reartikulirana, a prethodno rasuta i otupljena (umrtvljena?) značenja iziskivat će preporod u novu znakovitost. Nadam se poljuljati temelje doslovnog i onoga što se uzima zdravo za gotovo. Otvarat će se pitanja na koja bi trebao postojati samo jedan odgovor.
*
Pošteno bi bilo i da budem malo konkretniji i kažem što ja to zapravo i otprilike namjeravam napraviti. Dosadašnjih dvadesetak izrađenih „prototipova“ i još toliko u različitim fazama nastajanja, bili su mi svojevrstan test, da vidim kako će se, unatoč okvirnoj ideji i planu, moj rad razvijati u sferi spontanosti i unatoč ne baš predvidivom rasporedu svih ostalih mojih aktivnosti, vođen do sad grubom predodžbom da simptome i pojave o kojima se radi izvrgnem vidjelu , već opisanim, meni svojstvenim načinom prikazivanja, ali i nekim novim metodama, u rasponu od komičnog do stravičnog, sa najboljim mogućim preporukama koje u ovom trenutku mogu ponuditi, a to je sugeriranje i isticanje onog što ja smatram poželjnim i ispravnim. Tako sam se potrudio, a i nadalje ću, prikazima kontrasta životnog i životvornog potencijala i naopakih tendencija, usporedbama, suprotstavljanjima, transformacijama i resemantizacijom, fuzijama krajnosti u različitim omjerima, ugađati naboj i „okus“ ne bi li iskazao što smatram vrijednim. Nisam znao, a ne znam ni dalje što bih drugo uopće mogao. Pokazalo se da je rezultat obećavajuće skladan s mojim očekivanjima i pretpostavkama, pa tako komični aspekt seže i u parodiju, banalno, čak i naivno, ironično, cinično, jetko, stremi fantaziji, nadrealnom, a najdalje od toga zalazi u područje grotesknog i bizarnog , te fantazmagorije u vidu nekoliko prilično mračnih opservacija. Čini se da stvar ide svojim tokom.
*
Naveo sam ponešto od emotivnih i empirijskih poticaja koji se formiraju u ovu priču o krivom putu, katarzi i normalnosti, pa nije zgorega nabrojiti i nešto od tvorbenog materijala i pristupa koje ću manipulirati u što slobodnijem žanrovsko – medijskom pristupu. To i prilog slika prototipova olakšat će vjerujem vizualizaciju, ali neće otkriti sve, i po tom pitanju smo u istoj zanimljivoj poziciji. Ni ja ni približno ne znam s čime ću sve imati posla. No zasigurno već sad su tu potrošeni i atrofirani komadi oružja i glazbenih instrumenata, alata, zemlja i plodovi, obluci, gnijezda, osinja saća, bodljikava žica, lanac, voda, krv, ulje, svjetlo, spirala, alati, prometni znakovi, zlatno jaje i druge zlatne stvari, kompas, kazaljke, sat bez kazaljki, globus, novac, trgovačka vaga, krletke i gnijezda, voštanice, svjetla, konopi, čiste boje, riječi, sol, novac, kosti, varijante šaha i društvenih i kockarskih igara, ordeni, vrčine, stroj (razni), zvona, žarulja, staklo, ogledalo, povećalo, mikroskop, smajliji, zlatni kavez, klepsidra, infuzije, domino pločice, zrak, tamjan ( možda još neki mirisi lokalno), perje, bodlje, kutije, okviri, zamke za zvijeri, zastave, pijesak, knjige, pepeo, reprodukcije remek djela u novom kontekstu, varijacije vojnih, religijskih, državnih i korporativnih simbola, infuzija, žive i nežive biljke…………………………….., i još mnogo, mnogo toga, tretirano i manipulirano svim mi znanim i zamislivim postupcima, principima i procesima da bi nastali i srastali asamblage, kolaž, enformel, skulptura, ready made, grafika, simulacije, makete, miješano.
Neke od idejnih skica:
Rascvjetani, arabeskni, raskošni asemblaž umetci koji mogu biti i samostalne skulpture, postavljeni u cijevi topova iz različitih epoha, po muzejima (najava izložbe), okrugla ogledala nadograđena formama različitih interpretativnih potencijala (svojevrstan psiho test) kao i ispražnjeni stari televizori ponovo napunjeni neočekivanim sadržajima, i opet različitih interpretativnih potencijala, kutije u kutiji u kutijama u kutiji u kutijama – varijacije, male individualizirane okrunjene glave od osušenih kora šipaka kojima su kukci i ptice pojeli sadržaj, smještenih u odjeljke ladica za štamparski slog, ogroman pjat pun pijeska za kolektivno zabijanje glava iz kojeg izlazi ?, a okolo stolice( za gledanje eksponata/za udobnije zabijanje glava, ergonomski izazov), još jedno isticanje ergonomije – fen, bušilica i pištolj omotani u konop sa pridruženom šakom polomljenih prstiju, ogroman čvor od svakakvih konopa, nerazmrsiv, s malim dizajnerskim akcent fjokom, nadrealne kvazi električne stolice-prijestolja, šaljivi i bodljikavi čovjekoliki makako s dimnjaka koji se okreće kako vjetar puše, sustav koji sam sebe drži u krajnjoj napetosti (? razne verzije, treba razraditi), mali zlatni kavez sa različitim zamjenjivim vratima i katancima, a unutra slon(?), bizarna lunapark streljana ( o dokolici), razne vage i verzije ravnoteža, razne verzije autoportreta sa ticalima, složene tvorevine srasle od komada oružja, instrumenata i alata korištenih za izradu istih, kao prikazi izvorišta kreativnih potencijala i razdiobe na ispravne i pogrešne primjene, prikazi prirodnih elemenata kao esencijalnih supstanci života i kombinacije s kostima kao znakovima prolaznosti, parodiranje i hvalospjev i života i prolaznosti, groteskne fuzije lubanja životinja i plastičnih igračaka u smjeru degenerirane antropomorfizacije i prikaza egocentričnog poimanja i genocidnog tretiranja svijeta, sanduk za granate sa znakom crvenog križa, jedva odškrinut, s iznenađenjem unutra i slične stvari, dokazi poljuljane vjere: kvazi stigme – flasteri s tragovima moje krvi s rana nastalih u atelieru uslijed baratanja alatima i gubitka koncentracije, opet uslijed raznih sranja koja bi trebalo ostaviti pred vratima ateliera, uokvirene u hiperkićene okvire, kič stigme (ne jedini izraz autoironije, neizbježne u svemu ovome!), sveprisutne čovjekolike keramičke figurice (originalno za sol i papar, a uglavnom crna i bijela) napravljene da se uklapaju u zagrljaj, pojavljivat će se u raznim kontekstima unutar cijele priče, razne varijante „pile naopako“ kao simbola krajnje pogrešne i neproduktivne komunikacije, veliki diptih Adama i Eve sastavljenih od „grijeha čovječanstva“( još razraditi),ogromno šah polje s kojeg bježe sve različite figure rađene u stiliziranoj maniri mojih prijašnjih radova, s notom antropomorfnosti, koji eventualno, kradući crno bijela polja, bježe iz galerije, sve označeno pripadajućim, za sada neprispodobivim naslovima, kompozicija zdjela za povraćanje, nuždu, umivanje i jedenje, potpuno jednakih, ali po navedenim funkcijama obogaćenim specifičnim intervencijama… sve ovo, slično ili srodno, i još mnogo više, namjerno natuknuto bez reda i slijeda, nasumično je i samo nabačeno, jer modifikacije i razrade koje će bazirati i umnažati na ovdje ispisanim zamislima tek su dio od jedva sagledive mase srodnih, zamislivih i još nezamislivih konkretizacija. Stoga treba biti realan, smanjiti malo doživljaj i vjerovati da sam približio dio toga što kanim i uraditi, pa je najbolje pustiti da se stvari uslijed procesa i pratećih okolnosti spontano mijenjaju, razvijaju, zadobivaju oblik i smisao i teže potpunosti……..
Što se tiče tehničke izvedbe, odabir i udio različitih medija trebao bi se bazirati na smislenoj kompatibilnosti sa potencijalnom zamisli, a ne na isključivoj estetskoj podatnosti tehnike ( je malo općenito, ali teško mi je u ovom trenu više, a jasnije reći…). Ipak, neke vesele kombinacije, poput na guzic-papir otisnute grafike( spremne za upotrebu u jednom širem kontekstu), ili mali odljevi istovjetnih keks piktogramskih čovječuljaka (također kao detalj), ili alat kojim je rad djelomično izrađivan ostaje integriran u konačni uradak,………………….. itd., izgledaju mi kao poželjne i smislene fuzije medija i potencijalno razložne riječi u rečenici. Opet naglašavam da, u smislu one krajnje fizičke pojavnosti svih segmenata projekta, još ne mogu previše reći, no možda valja spomenuti da ću razmatrati i minijaturno i golemo, da će prevladavati prostorno plastični uradci, da će ukupan dojam biti vrlo, ako mogu tako reći, stvaran i opipljiv……………………………….
*
Nakon svega pročitanog, očigledno je da nemam što kriti i da prava istina i izvor ove bujice proizlazi iz činjenice da je dio mene zgrožen, ogorčen i ljut, nemalo zbunjen i ponekad preplašen, nerijetko zabrinut i nemiran, a i dobrano umoran po pitanjima tzv. podrazumijevajuće svakodnevice koja nas prati, samo zbog toga jer smo je vezali za sebe lancem kao onu robijašku kuglu, i zbog svega toga sam manje slobodan, slabiji, te utoliko još podložniji općenitoj neslobodi, no što bi trebao biti. Uza sve to sam, neodredivo ali definitivno, i suučesnik u gluposti i zločinu svijeta, i sve više mi to smeta i škodi. To više nije šala ni škola, i ponavljanje grešaka na kojima se ne uči nije nikakva majka znanja, već siguran put u tupilo i propast, i za mene i za svih. Naravno da je ovo što želim izraziti jedan od načina da se nosim s tim i da pokušam donekle i na određenoj i specifičnoj razini sanirati štetu, balansirajući u zoni između optimizma i pesimizma. I da je utoliko sve skupa mjerilo moje zrelosti i odgovornosti. Ili možda umišljam, i posve sam u zabludi, a ovo je tek mali lelek na granici egoistične uobrazilije, kojim samo kompenziram nemoć da išta drugo napravim. No to je ipak manje vjerojatno, i ne dovodi me u sumnju, jer sposobnost izražavanja i komunikacije kroz aktivan talent ne isključuje nego upravo upotpunjuje suočavanje sa životom i samim sobom! Izvjesno je i jasno da se kroz ovaj proces na osobit i konstruktivan način spaja i ostvaruje moja dvojaka uloga. Jedna je ona čovjeka opće prakse, koju nisam izabrao, koji kroz sve te „opće praktične“ procese, kojih se sve tiče, uspijeva sagledati ovaj vibracijski okvir koji uobičajeno nazivamo stvarnost i život, a u stvari je propagirani skup normi, pravila i obrazaca i posljedica istih, koji zatiru ili sakate ljudski potencijal tek na nivo ponajboljih sisavaca, ako ne i niže, i dovode čovjeka u stanje kada je naizgled smiješno, uvredljivo i suludo, i pred sobom, a kamo li pred drugima, govoriti o idealima u svakom od nas i pravoj mudrosti srca, jer po tebi bacaju bombe, pucaju, kradu ti, ograničavaju te, dezinformiraju, kontroliraju, lažu, truju, kad nemaš za jesti, i tako stalno i sveudilj. Druga je uloga moj izbor, koja i te kako daje smisla onoj prvoj, jer je balansira, fokusira je i daje joj moć. Naši talenti i njima prirođeni potencijali, i to sam već spomenuo, pa naglašavam jer je važno, su nam vodiči kroz život i jezik kojim trebamo govoriti, oni su istinski materinji jezik na koji nikako ne smijemo zaboraviti, kojim ne smijemo mucati već razgovijetno i odvažno govoriti. Kao umjetnik mogu i moram urlikati harmonično i smijat se dok plačem, podliježem pravilima koja sam sam uveo i mogu ih mijenjati kako me volja. Tako dvopostojim i toga sam, sa svime što ta bipolarnost nosi, svjestan, i da se osvrnem na početak teksta, zbog takvog stava i u mom slučaju je neizbježno biti i objektivan i subjektivan, jer samo presjek jednog i drugog može iskristalizirati i poslati jasnu i neporecivu poruku, i njome udahnuti život djelu koje će predstavljati dosljedan, istinit i smislen iskaz.
Nameće se i još jedno važno pitanje, dakle, koji je pravi, istinski smisao ove poruke u boci, jer ona uistinu to i jest. Ako isključimo moje osobne, očekivane blagodati, izazov, mirni sukob, jačanje vlastitog integriteta, olakšanje, spas svoje igre i slično, što drugi imaju od toga. To pitanje moram postaviti jer je ovo prvi put da u ovom mediju radim nešto za što me stvarno briga kako će se odraziti na promatrača, zato jer smatram da se mora odraziti, i to na vrlo određen način. Dobro je da ovo nije jedina takva boca s porukom, no nema li se osjećaj da problematika uvelike nadilazi moć bilo kakve produhovljene reakcije, pa makar to bio i umjetnički čin ili rad, prosto jer se ne govori istim jezikom i govorom, jer galama onog prevladavajućeg čini od svih drugih smiješna lica koja samo mutavo otvaraju usta, jer se ne koristi istim sredstvima niti postulatima, niti se uopće egzistira na istim razinama. Ma što slutio, to izvjesno ne znam, i tu sigurno dvostruko riskiram, ako je rizik prava riječ, jer ako ovaj poduhvat ne zatitra na frekvenciji koju očekujem u makar jednom čovjeku da bio on napravio iskorak od sebe, stvar će biti besmislena, i od očekivanih blagodati neće ostati ništa, osim možda patetične katarze ili plaženja jezika. Vjerujem ipak da se to neće dogoditi i da će sve i te kako imati smisla. Volio bih za sad isporučiti ovu zamisao. Dio po dio. Njome ništa neću zaključiti, ali moj stav će biti jasan. Ono što jest je upravo ono što želimo. Ja hoću da nije ovako kakvo je to o čemu se radi, a najbolje što mogu je svojim životnim tendencijama potvrditi ono što umjetnički čin i činjenica kanaliziraju i transcendiraju u stav i sredstvo priopćavanja. U idealnom scenariju, događa se i obratno, ali ne nazad prema meni, nego prema svijetu. Utoliko jedno podupire, gradi i podrazumijeva drugo i postaje stvarnost u koju je svatko dobrodošao da je čini većom i boljom. Mislim da je to želja svih nas, samo što nam to još nije jasno.
Ovaj tekst mogao je, a možda i trebao biti kraći, jednako kao, a što se mene tiče, i još veći i opsežniji. Sve navedeno i pretpostavljeno, po mom sudu, bilo je bitno navesti i uperiti u srž i smisao teme, jer na različite, no jednako vrijedne načine i iz različitih kutova koji teže zatvaranju punog kruga osvjetljava jednu istu stvar/situaciju. Stoga, ako ostavimo po strani pitanje forme i afiniteta, onda ostaje samo to da, upravo ovakav kakav jest, tekst je u ovom trenutku i morao biti predstavljen, i jedina važna stvar u vezi toga je kvaliteta i razlučivost pokušaja predočavanja i prijema sadržaja. Zato želim vjerovati da sam na trenutno najbolji raspoloživi mi način opisao polje i silnice unutar i zbog kojih svoj interes usmjeravam ovoj temi, te da ste, unatoč svim eventualnim neslaganjima, prethodne rečenice čitali sa zanimanjem, razumijevanjem pa i veseljem. Tekst će se, za moje vlastite i šire potrebe, a u skladu s razvojem ideje, te za nju vezanih procesa i okolnosti i dalje razrađivati, i kako vrijeme bude odmicalo, svakako će biti sadržajniji preciznim opisima i konceptima, slobodniji od u ovom trenutku meni značajnog poetskog zanosa i širokog konteksta, a u korist sve veće jasnoće i podrobnosti. Ukoliko je moja namjera na bilo koji način doprla do Vas tada možete naslutiti da je opisani pristup za mene jedini način za razraditi i ostvariti, proživjeti, a ne samo odraditi jednu ovakvu temu.