(odlomak iz romana u nastajanju)
Mikaelov najveći životni strah je zaborav, velika tajna koja ga u isti mah progoni i privlači. S pomiješanim osjećanjima jeze i ushita Mikael ponekad zamišlja kako zaboravlja sve ono što se silom iskustva urezalo u njegov mozak. Kakav bi onda bio njegov život? Čovjek je ono što pamti i onoliko je čovjek koliko toga pamti. Prema tome, ako oboli od bolesti zaborava, onda prestaje biti čovjekom. Postaje duh. Ili nešto još gore. Prazna ljuštura koju obitava u vječnom prezentu zarobljena svijest, nesposobna da ma šta nauči. A naučiti znači pamtiti. Sposobnost koja je naše pretke i pretke naši predaka održala na životu i progurala kroz njega. Onda je prirodno da jedinka nesposobna da uči ̶ iščezne, zaključuje Mikael tada. Premda nesklon čitanju, pročitao je mnogo knjiga na tu temu, od stručnih, medicinskih radova, preko biografskih, ispovjednih djela, pa sve do beletrističnih izmišljotina (čak i jedan strip). Iz tih lektira ponio je uvjerenje da je bolest zaborava najokrutnija, najpodmuklija od svih bolesti, jer napada i briše upravo ono što čovjeka čini čovjekom – pamćenje. Premda zna da je njegova zabrinutost bezrazložna, jer u njegovoj porodici bolesti nema ni traga, strah se trajno uselio u Mikaelovu dušu. Dovodi ga do ludila misao da zaboravi sve što mu se ikada desilo, i naposletku pređe u ništavilo već sav satkan od ništavila. Međutim, kako to ponekad biva, njegov strah stoji u oštroj suprotnosti s njegovim ponašanjem. Naprimjer, nikad nije mario da vodi dnevnik, sastavlja spiskove, bilježi događaje ili bilo šta slično, a takođe ne mari što mnoga životna iskustva (tulumi, ljubavni susreti, tuče) uopšte ne pamti jer je bio trešten pijan dok su trajala.
Kada se ciljano dovede u stanje vještački prouzrokovanog zaborava, Mikael dobije nagovještaj onoga što ga u budućnosti možda čeka. Naime, nakon godina neumjerenosti u piću, Mikaelovo kratkoročno pamćenje kao po naredbi prestane snimati čim okusi alkohol. Samo strogi početak opijanja, prvih nekoliko gutljaja, ostane mu u maglovitom pamćenju, a sve ostalo zahvati talas zaborava što plaveći svijest odnosi uspomene. A kada posle okrepljujućeg i otrežnjujućeg sna Mikael dođe sebi, on ne zna ni gdje ni s kim je sinoć bio, šta je radio, zašto se vratio kući go do pojasa i gdje su mu dovraga nestale patike?! Jednom, dok je bio mlađi, došao je na ideju da izlazak provede noseći uključen diktafon oko vrata. Međutim, sutradan, sa trake preslušavajući pripite salve smijeha, bučne, bespredmetne rasprave, žagor raznih kafana, a nešto kasnije otegnuto, mučno hroptanje dok povraća uz cestu (taj dio koristili su posle kao uvod jedne pjesme Iskariotovog carstva), nije bio nimalo mudriji. Zaborav nije odao ništa od svojih tajni.
Često pomišlja kako je neobično što u njemu naporedo postoje strah od zaborava i podjednako snažna sklonost piću koje donosi zaborav. A sklonost piću ga je jednom dovela u grdnu nepriliku. Ema je tada već bila otputovala u Strazbur. Sām u stanu, Mikael je ubijao vrijeme ispijajući konzerve piva u fotelji, zureći čas u zid, čas u televizor, ali nešto mu nije bilo po volji, nešto je ipak nedostajalo. Bio je izgubio publiku. Iako je njegov odnos s Emom već dugo vremena bio napet, vječito na ivici pucanja i rasula, njemu je ipak prijalo da zna (mada to sebi nije na izričit način priznavao) da će prije ili kasnije zaškljocati brava na vratima, Emini koraci začuće se u hodniku, zatim će ona proći kroz sobu praveći se da ga ne vidi, ili pak da zna da Ema prosto sjedi na krevetu u spavaćoj sobi, računar joj u krilu, a slušalice u ušima, sanjari ili radi koga briga šta. Ovako je Mikael ponovo bio potaknut da potraži društvo ili barem fizičku, vizuelnu bliskost drugih ljudi, sjedeći na klupi u parku ili za stolom u kafani.
U to vrijeme val terorističkih napada bio je pogodio zemlju. Za sâm napad (onaj prvi, novembarski) koji je potresao zemlju Mikael je saznao sa danom zakašnjenja, jer je noć proveo sa krupnom, crnomanjastom Talijankom koju je isto veče upoznao u jednoj pankerskoj rupi. Njih dvoje izlazili su iz kafane kada je info traka što je išla preko televizijskog ekrana počela prenositi prve vijesti o eksplozijama u Parizu, u blizini nacionalnog stadiona. Ostatak noći njih dvoje proveli su u krevetu. Tek sutradan, probudivši se i spariviši se još jednom sa Silvijom, upitao ju je za pristup internetu. Kada je spojio telefon na bežičnu mrežu, stali su pristizati mrtvozornički izvještaji o pokolju u glavnom gradu. Sranje! reče naglas. Vratio se kući i proveo dan pijući, naizmjenično slušajući vijesti i dozivajući u sjećanje prizore sinoćnjeg pijanog spajanja sa Silvijom.
Posle napada, opšta zaprepaštenost brzo popusti te zemlju zahvati neko uzavrelo stanje nalik vojnoj pripravnosti. Militarizacija duhova, govorili su. Nevjericu i strah, geste solidarnosti i mirne proteste, zamijeniše izlivi pravedničkog gnjeva i pozivi na nejasnu (protiv koga?) ali odlučnu (jer zna se kako!) osvetu. Zemlja je plakala nad svojim mrtvima, osupnuta bezumnim, besmislenim nasiljem. Ali bilo je tu još nečega. Činilo se da neki žale – takođe ili prvenstveno – nad vlastitom izgubljenom bezbrižnošću, spoznavši na najmučniji način da se takve stvari ne dešavaju samo u dalekim, propalim zemljama, nego da divljanje i nasilje mogu pogoditi i samo srce mondenih kvartova. Jedan dio društva, onkraj socijalnih i klasnih razlika koje su postojale među njima, tako upozna po prvi put nešto nalik zajedništvu osjetivši kako im se pariški asfalt pod nogama ljulja, poput palube broda na obodu oluje. Gomile pariških pametnjakovića zabezeknuto su posmatrali prizore koji kao da su dolazili pravo iz reportaža o zemljama trećeg svijeta (koje su gledali odsutno, krajičkom oka, pred aperitivom ili između predjela i glavnog jela), da se izliju po ulicama kojima su oni, iz dana u dan, užurbano i samosvjesno hodili, vječito idući za nekim tobože mnogo važnim poslovima, svjesni vlastitog značaja čija je mjera upravo to što svakog dana, užurbano i samosvjesno kroče trotoarima glavnog grada. Oni što naprasno izgubiše pravo da se oholo narugaju sagovorniku doskočicom da toga nema u civilizovanim zemljama, tražili su sada naknadu i namirenje, a pronalazili samo jedinstvo i jednozvučnost horde. Zemlja se ujedinjavala, zbijala redove, postrojavala. Omladina je hrlila da se prijavi u vojsku i policiju, koji od prezrenih simbola poretka preko noći postadoše spasioci kojima sa suzama u očima i olakšanjem u grudima u zagrljaj trče kako stari, dotrajali anarhisti tako i mladi, ozlojeđeni altermondijalisti.
Mikaela je sve to razdraživalo. Pred kolektivnom histerijom što je obuzimala njegove sunarodnjake, pršteći sa naslovnica novina i odjekujući iz radio prijemnika, u Mikaelu se rađala želja da sablazni. Uviđao je da su vremena ozbiljna, da je vrag odnio šalu, ali je tek krajnjim naporom volje odolijevao porivu da izbljuje svoje gađenje na sve te na jeremijade o ugroženosti francuske kulture, o objavi građanskog rata koji je evo već tu, kuca nam na vrata. No, Mikael se podjednako tuđio i onih što su zlobno likovali nad stradanjima nevinih. Znao je da se i on lako mogao naći među publikom koju su meci pokosili, da su ubice, na neki način, rafalima koseći mase u koncertnim dvoranama, u restoranima i na terasima kafea, na neki posredan, simboličan način, i njega nišanili. Međutim, njega je štitila provincijska uspavanost Klermon-Ferana. U ovom gradu se ni atentat ne može desiti, govorio je ljutito. Ali kada bi zamislio svoje tijelo iskasapljeno olovom, iz kog je poslednji dah života iščilio, iscurio zajedno s krvlju na podu koncertne dvorane, to ga je ostavljalo ravnodušnim. U nastupima pijane srdžbe išao je i dotle da osjeti zavist prema onima koje je sudbina navela da stradaju u tako besmislenom spletu okolnosti: da li ćeš izaći van ili ostati na toplom, da li ćeš u ovaj ili onaj kafe, u indijski ili japanski restoran…
Stiješnjen suprotstavljenim nagonima, gonjen kontradiktornim mislima, Mikael nije mogao da se opredijeli, da nađe svoje mjesto u opštoj kakofoniji glasova. Njegovo ludilo tražilo je izlaz i razrješenje. Šaptalo mu je na uho da je sada, kao nikad ranije u njegovom životu, moguće uvrijediti svoje sugrađane, dotući ih kada su oslabljeni, dosuti im soli na zjapeće rane, gromko se izuzeti iz njihove samozadovoljne zajednice. Nadražen i progonjen takvim nemirima, njegova opijanja postajala su sve mahnitija, jer je češće pio žestoka pića, koja je obično izbjegavao, pretpostavljajući njihovom snažnom dejstvu blagu tupost što je daje pivo ili vino (poslednji ustupak umjerenosti u njegovom životu).
Kobno veče, sjedeći sam u kafani Le Local, prevrćući crne misli u glavi, Mikael je popio pola litra viskija i četiri točena piva. Potom izađe na ulicu. Rana decembarska noć bila je studena, ali pošto stupi na trotoar Mikaela preplavi snažan talas vrućine. Skide jaknu i prebaci je, presavijenu, preko ramena, pa nastavi niz ulicu. Išao je tako razdrljen ali vatra u njemu nije jenjavala. Naglim pokretom ruke, kao da od sebe tjera napasnog kukca, odbaci jaknu sa ramena. Potom hitro skide džemper i potkošulju i baci ih daleko od sebe. U času dok se skidao, učini mu se da se vidi izdaleka, sa visine nekog balkona, kao da tuđim očima posmatra samog sebe. To ga uzbudi i on osjeti navalu moći, nezadržive moći što traži predmet na kome da se ispolji i iskali. Mikael stade trčati kroz uske ulice centra grada, bez plana i smisla, gonjen osjećajem svemoći što mu je kolao žilama. Trčao je svoju bjesomučnu trku kada na jednoj fasadi ugleda plavetnilo što su ga bacala policijska svjetla. Zastade, zadihan, i sakri se iza ćoška. Zatim ispruži kažiprst i srednjak desne ruke u cijev pištolja, a palac izvi u obarač. Lijevom rukom podupirući desnu (najednom otežalu pod težinom zamišljenog pištolja), oprezno izviri iza ćoška. Sa upaljenim rotacionim svjetlima, policijska patrola tiho je klizila ulicom. Mikael odstupi nekoliko koraka da uhvati zalet te pretrča ispred auta, u visini glave noseći imaginarno oružje. Manevar upali te on ču kako vozilo skrenu za njim u usku ulicu u koju se bio sjurio. Dobro je poznavao teren. Znao je gdje postoji savršen zaklon. Na jednom mjestu ulica je bila potonula nekoliko centimetara. Tamo će ih dočekati u stupici. Leže potrbuške u udubljenje i uperi pištolj prema autu koje je oprezno napredovalo, a potom se zaustavilo na nekih desetak metara od njega. Mikael nije osjetio studen betona na kom je ležao golih prsiju, trudeći se da smiri svoj podivljali dah, da pravilnim vladanjem dijafragme ukroti uzbuđenost što ga ometa u gađanju. Onda se suvozačka vrata otvoriše i pojavi se glava policajca, na što Mikael izvi usne kao za zvižduk i oštrim fijucima isprati prve zamišljene metke. Pogađali su pravo u metu, ali policajac nije padao, nego se nageo prema unutrašnjost vozila na što i drugi policajac istupi iz auta. Sad je Mikael već neštedimice istresao vatru na njih, ali, neokrznuti, neprijatelji su svejednako nadirali. Kada mu se sasvim približiše, Mikael skoči i stade se povlačiti uzvikujući te parole – živio Daeš! dole Republika! – koje oniski, smrknuti sudija Duranton neće ocijeniti duhovitim kada ga bude osudio za apologiju terorizma. Bježeći od policije, Mikael je svaki čas okretao glavu da ocijeni koliko su njegovi gonioci udaljeni, pa se u jednom času sapleo i stropoštao na cestu. U padu, jasno je čuo kako mu pištolj klizi niz beton daleko izvan dohvata. Snažne ruke ga zgrabiše i sputaše. Tek kada osjeti metal lisičina na svojim zglobovima, Mikael shvati da podrhtava od hladnoće. Zaspao je u policijskom autu. U stanici su ga probudili šamarajući ga, ali Mikael se već tada ničega nije sjećao.
Ispričali su mu šta je uradio i za šta ga terete. Saslušao je policajčev izvještaj ravnodušno, skoro razonođen, kao da se sve dešava nekom drugom, kao da sve posmatra izdaleka sa vrha one zgrade s koje je u magnovenju vidio kako zbacuje odjeću sa sebe. Noć je proveo u pritvoru. U malenoj ćeliji, praznoj osim duge metalne klupe što je izlazila iz betonskog zida, vladala je zima. Mučila ga je glavobolja. Tražio je vode, ali mu nisu dali. Polugo, svu noć išao je od zida do zida podnimivši glavu rukama da ublaži nesnosno pulsiranje u sinusima. U zoru su ga po skraćenom postupku izveli pred suca, prethodno mu obukavši iskrzan, vlažan i memljiv džemper. Po službenoj dužnosti dodijeljen advokat, visok muškarac hitrih, pametnih očiju iza debelih stakala naočala, čekao ga je pred sudnicom. Kad sjedoše na svoja mjesta, advokat mu stade na uho šaptati savjete kako da se brani. Zbunjen, nenaspavan i mahmuran, Mikael nije razabirao advokatove riječi. Njegov govor slivao se u jednoličan, nerazmrsiv šum. Bio je umoran i ravnodušan na sve što mu se dešavalo. Želja da sablazni je nestala, istrošila se kao i sinoćnji osjećaj nadmoći, iza sebe ostavivši samo beskrajan, silan umor. Htio je da konačno zaspi, ili da se probudi iz ovog sna, jer sve mu je ostavljalo nestvaran utisak: tužilac i advokat u crnim togama sa bijelim ešarpama, savremeno opremljena sudnica koja – osim dvije žene, možda novinarke, u poslednjem redu – bješe prazna. Na ulazak sudije svi prisutni svečano ustadoše, samo Mikael osta sjediti dok ga advokat ne povuče za ruku. Postupak je brzo svršen. Tužilac je sažeto iznio optužbu, odbrana kratko odgovorila. Mikael ih nije pažljivo slušao, ali na maglovit način bješe svjestan da je više puta ponovljena riječ pijanica. Od sudije upitan ima li šta da kaže u svoju odbranu, mirno odgovori da ništa ne pamti, jer je pijanica, ali da nema nikakve veze sa fundamentalistima, te ponudi neuvjerljivo izvinjenje za svoje ponašanje. Sudac, ozbiljan čovjek blaziranog držanja, dugo ga je prekorijevao, pominjući republikanski pakt, poštovanje prema poretku, elementarnu pristojnost, teška vremena, i slične stvari stvari kojih bi se Mikael gnušao, da je samo bio u stanju da razmišlja. Naposletku, sudac mu izreče uslovnu zatvorsku kaznu od godinu dana. Dobro si prošao, reče mu advokat dok su izlazili. Da si Arapin, išao bi pravo u zatvor.