Stvarčicu po stvarčicu raspakovali su u svojoj novoj kući. Kamion sa ono nekoliko komada nameštaja beše stigao nekoliko dana ranije, a jedan Justinov kolega, biolog kog je upoznao u svojim prvim posetama muzeju, došao je s ključem, da otvori radnicima. Taj ključ, duplikat, ostavio im je po dogovoru u koverti u poštanskom sandučetu broj četiri – prvo pismo koje je stiglo na tu adresu.
Bila su tu dva ormara i dva noćna stočića od punog drveta, nameštaj koji je u sopstvenoj radionici napravio Ređinin otac mnogo godina ranije, kao i jedan kauč na razvlačenje, s dva dušeka od sunđera s presvlakom plave boje s braon rombovima, koju je kupio Justin na rate kad je jednom dolazio ovamo. Sav nameštaj se nalazio u prvoj sobi, na gomili: ormari i noćni stočići koje su istovarili radnici okružili su kauč, praveći bunker koji su sada umorni putnici teško mogli da probiju.
Tri kofera, spuštena direktno na pod, otvorena su uz caktanje bravica iščeprkanih malim, drhtavim ključevima. Iz njih su izašli, u talasima boja i mirisa koji će smesta nastaniti kuću u kojoj niko nikad nije živeo: Ređinine pletene bluze, bele i roze, od makramea ili vune, štofane suknje i svilene haljine, među kojima dve posebne, zelena sa zlatastim i smeđim ukrasnim trakama, dostojna svake Smeraldine, i ona srebrna, pastrmka-srebrna, koja na leđima ima dekolte omeđen mašnom zakačenom brošem od štrasa, haljina koju je nosila one noći kada je zaiskrio rubin pod njegovim usnama, na balkonu između katedrale i Opere. Dva para cipela, jedne krem, s malom štiklom, finim kaišićem iznad gole pete i zlatastom kopčom kod gležnja, i jedne plave, zatvorene i s visokom štiklom, oba para od svinjske kože. Njegove košulje, sve u nijansama plave, od one njegovih skoro providnih očiju do one najintenzivnijeg letnjeg neba, u magično vreme posle zalaska sunca. Par cipela koje su izgledale kao da su roditelji, ako ne i baba i deda Ređininih cipela, i po veličini i po stepenu iznošenosti, jedine Justinove rezervne cipele, braon, od pletene kože koja je dopuštala da diše ta noga neobičnih dimenzija, veličine četrdeset sedam, jedne od onih cipela namrštenih od toliko hodanja, od navike da se hoda. Nekoliko knjiga, takođe njegovih, među kojima jedna istorija Rumuna i jedan rečnik medicinskih pojmova, s nekoliko parčića hartije iscepanih iz neke knjige, stavljenih kao oznake na pojedina mesta. Jedan sapun, dve četkice za zube, brijač s nekoliko žileta, jedna četkica za brijanje od svinjske dlake, jedna impresivna četka za Ređininu kestenjastu grivu, jedna kolekcija šnala, jedan mali neseser za šminku iz kog je provirivao jarkonarandžasti karmin s providnim poklopcem, dopola potrošen, i srebrna pudrijera s dva ljiljana na poklopcu. Odeća je izvađena i složena, izgužvana, u nedostatku čiviluka, na dno jednog od ormara. Gomila njenih pletenih bluza oslonila se svojim levim punačkim ramenom na desno, krhkije rame gomile njegovih košulja, a njih dvoje su, kad su završili raspakivanje, koje zapravo nije trajalo više od deset minuta, uzdahnuli posmatrajući te različito obojene gomilice.
Seli su na dva kofera, ona čvršća, kožna, naslonivši se leđima o zid, s trećim, kartonskim koferom između njih, poput stola, i onda je ona rekla: „Sada bi jako dobar bio jedan kafe”. „Jedna kafa”, ispravio ju je on nežno, podižući kažiprst. Slatko su se nasmejali, ne mareći što je tako rano i što iznad i oko njih živi još trideset porodica. Nijedno od njih nikad nije stanovalo u zgradi.
Na Mirandinoj krštenici, koju sada ponovo posmatram, izvadivši je iz smeđeg kartonskog koverta, a zatim iz njegove zelene plastične folije, piše ovako: „Majka: Reghina. Otac: Justin”. Matičara opštine u Piteštiju nisu ni zamolili da ispravi, niti su ga grdili zbog tog h. Uzaludno su to učinili Ređinini roditelji, dvadeset dve godine ranije, kad rumunski službenik nije znao, ili nije hteo pravilno da napiše to nemačko ime. Uzalud je bračni par Dortloft ponavljao „Re-đi-na, Re-đi-na”, jer je čovek na šalteru dobro čuo šta oni govore, ali je pisao kako on smatra da treba, dakle po rumunski: Reghina.
U Temišvaru se niko više nije čudio njenom imenu napisanom na taj način, kao što se niko nije čudio tolikim nemačkim, ili mađarskim imenima pogrešno napisanim na rumunskom – ne samo imenima ljudi nego i malih mesta u okolini grada. Ali u Piteštiju je ime koje je ostajalo čudno čak i napisano na taj način dolazilo na poslednje mesto u nizu stvari koje su čudile. Jer Ređina je izazivala čuđenje mnogim drugim stvarima, zato što je Ređina imala jedan mantil s dugmadima u obliku sićušnih ruža, zato što je Ređina imala ciklama šešir od filca, s finim šnjurom od crne kože na obodu, i drugi, boje senfa, koje je u prolećnim i jesenjim danima stavljala preko visoke punđe, majstorski napravljene pomoću mnogih šnala savršeno skrivenih u gustim, loknastim pramenovima, zato što je Ređina nosila krem cipele sa otvorenom petom i nosila plave cipele sa štiklom, bez obzira na to da li je išla na pijacu ili u park s decom. Zato što Ređina nikad nije izlazila iz kuće u kućnom mantilu, kao njene susetke, niko nije znao ni da li ima takvo nešto, niko je nikad nije video takvu, ona bi, i kad istrči po hleb, preko kombinezona navukla jednu od svojih neviđenih haljina, a kosu bi uvek vezivala u istu onu visoku i naizgled krhku konstrukciju, kako će lokalne žene tek godinama kasnije pokušavati da čine, mada bez velikog uspeha. Ređina je govorila sa čudnim naglaskom, koji tu niko nikad nije čuo, smeškala se skoro uvek sa uzdržanom elegancijom, punom melanholije, ćutala je, gugutala i uzdisala potpuno drugačije od ostalih, a ako bi nekako morala da izbroji pare, pred decom, pred poštarom, ili pred nekom susetkom koja bi joj bila u poseti, onda bi prvo podigla jedan fini prst, koji se završavao noktom u obliku badema, i brojala na svom čudnom jeziku, čas klizeći u lokne glatkih slogova s mnogo samoglasnika jedva povezanih među sobom, čas režući vazduh ponekim munjevitim prolaskom r-ova, š-ova i c-ova na kraju reči.
Ta Ređina, koja je po kraju šetala svoje dve doterane devojčice u istim velikim belim kolicima s niklovanim, sjajnim točkovima, retko je skidala rubin s domalog prsta i nikada nije pokazivala svoju glavu na prozoru s kosom koja bi joj u talasima padala na bela ramena. U tom prizoru je mogao da uživa samo Justin, na kraju dana.
Pevušila bi samo njoj poznate i razumljive pesme, s cvetovima divlje ruže, lisicama i nesrećnim ptičicama koje cvrkuću na granama breze, dok se šeta, dok kuva, ili kosi, dok kupa svoje devojčice u kupatilu na čijim je belo okrečenim zidovima svojom rukom naslikala ribe, velike i male, plave i crvene, iz čijih su se usta ka plafonu uzdizali okrugli mehuri, dok je prala veš nagnuta nad zelenim plastičnim šafoljem, ili dok pegla, skoro uvek sama s decom kod kuće, a kad bi se razbila neka šoljica, ili kad bi se neko dugme istopilo pod peglom koja je na trenutak duže zastala u sanjarenju, ostavljajući svoj obris na nekoj plavoj manžetni, taj njen čudan jezik, nemački, prasnuo bi besno stružući vazduh na nekoliko trenutaka, nakon čega bi se Ređina lagano lupnula dlanom preko usana i nasmejala se devojčicama iskolačenih očiju, kako bi pokrila tu strahotu. Ali obično bi izgledala veselo, kao da lebdi iznad sveta, nehajna, naizgled srećna u svojoj kuli u kojoj skoro ništa nije ličilo na ostatak krajolika.
Vrlo je moguće da je Ređina tek tu shvatila koliko je drugačija, a možda je tek tu i postala drugačija, istrgnuta iz okruženja svojih bližnjih, u tom gradu mnogo manjem od onog u kom su se rodili ona, njeni roditelji i baba i deda, naglo bačena među ljude koji su svi bili drugačiji, ali nekako isti među sobom, većina njih su bili prva generacija građana, izvorni Rumuni. U njihovim će reakcijama ona prvi put sebe videti tako, kao u nekom uveličavajućem ogledalu, gde je sve što joj je urođeno odjednom postalo posebno, neobično, izuzetno, šareno i ekscentrično – iako je to bila prosta normalnost jedne mlade Nemice iz Temišvara. Postepeno, možda bojeći se da ne postane nalik drugima, da se ne natopi neosetno tim okolnim bojama, ili možda samo iz čežnje za kućom, Ređina je počela da naglašava, najpre sa čuđenjem i snebivanjem, mada sa izvesnim ponosom, onda sa sve većom odvažnošću i samouverenošću, prvo samo u kući, sa svojima, zatim i na klupici ispred zgrade, one male razlike između sebe i drugih – između načina na koji se oblači ona i kako to rade drugi, između načina na koji ona odgaja decu i načina na koji to čine drugi, između načina na koje sahranjuju mrtve, ona i drugi. Ne i između načina na koji je govorila ona i načina na koji su to činili drugi – to je bila omiljena, i sve teže podnošljiva, Justinova igra. Osmeh kojim je ispratio onu nežnu ispravku iz njihovog prvog dana u novoj kući, kad je Ređina poželela „jedan kafe”, s vremenom će postati ironičniji, ali mlada i mudra Ređina, koja je u letu hvatala skrivena značenja tog prilično stranog jezika, postepeno će se naoružati s dovoljno reči koje će je izneti kao pobednicu iz brojnih konflikata, iako više ili manje povređenu. Izlazila bi na bojno polje svakoga dana naoružana s mnogo sinonima različitih rodova za isti predmet, pa ako bi zatražila, dugo oklevajući, „jedan, jedan, jedan…”, i pokazala rukom ka predmetu koji je očigledno mogao biti označen nekom imenicom ženskog roda koja bi s lakoćom došla na usne svakog Rumuna – recimo, činija, šerpa – a Justin čekao obrva podignutih u znak lažnog čuđenja – „jedan šta?” – sigurno shvatajući da mu se traži jedna činija, bilo koja, ona bi mu pobednički tresnula, lupajući somotskom papučom: „Jedan bokal!”
I tako, braneći hrabro svoj identitet tek ovde, u mestu gde se bojala da ga potpuno ne izgubi asimilacijom, mlada Nemica je svoju jedinstvenost podvlačila i naglašavala, sa čvrstinom umotanom u neizrecivo mnogo ženskog šarma i ljupkih gafova. Njena deca će odrastati tako, prvih godina života vaspitavana ne kaišem sa očevih pantalona ni njegovom šakom, kao jadna komšijska deca, nego glasom i čvrstom rukom Ređine, kraljice-dadilje[1] belih i punačkih ruku, koja je vešto drvenom varjačom mešala slatko-kiselkasti sos za koji se ovde nije ni čulo i koja bi se između dva mrsna okreta varjačom zaustavljala da naglasi razlike između ovde i tamo, pa bile one i sićušne, s mahinalnom revnošću i važnošću, red po red, reč po reč. I sve što je kod kuće bilo banalno i obično – taj sos od šljiva, visoka i vazdušasta punđa, svilena haljina s volanom koji vijuga između grudi, filcani šešir, sahrane s kočijama koje vuku konji u potpunoj tišini po širokim, popločanim, pustim bulevarima, bez hrane, jer duše ne jedu, ne oblače se i ne treba im novac, pa čak i ime Ređina, koje nose neke njene tetke i jedna rođaka – sve je ovde bilo dragoceno i odjednom se koprcalo kao mala ptica mokrih krila, tražeći da bude izgovoreno.
Postoji, međutim, jedan trenutak posebne drago-sti, trenutak smešten negde posle Mirandinog rođenja, koji nije baš lako precizno locirati, ali može se zamisliti negde između trenutka u kom je mlađa ćerka gurala ručicom levu dojku, žudno sišući mleko, trepavica upletenih pod jakom svetlošću letnjeg sunca, i jednog drugog, kad je, puzeći ka ivici kariranog ćebeta prostrtog na livadici iza zgrade, to detence podiglo glavu da bi s dva jasna sloga dozvalo to veliko i dobro ljudsko biće, da mu pomogne da se izvuče iz ko zna kakvog škripca: trenutak u kom je Ređina izgubila svoje ime i titulu ostavši, prosto, mama. Moja mama.
[1] Na rumunskom regină (ređina) znači kraljica. Prim. prev.
Veronika D. Nikulesku, “Ka dolinama žada i pijanog ljulja”, Partizanska knjiga, 2020.
Knjigu možete nabaviti na: Partizanska knjiga