Prizor
Dvije prilike uhvatile se ukoštac. Iz napregnutih mišica isijava želja da se drugi obori, zauvijek. Pogledi – zakrvavljeni. I ne znaš je li to pjena iz nekog epskog megdana ili ponoćna tuča nakon izlaska iz bučnog kafića, tu iza ugla. Otporno lice mržnje. Nepohabano.
Dvije prilike drhtavih ruku. Silina i glad. Pogledi – zažareni. Kao da su se čitav život tražili i konačno pronašli. Slika iz neke mitske sage ili ponoćna „tuča“ nakon izlaska iz kafića, tu iza ugla?
Sutonski zraci probadaju oblake. Njih dvoje gledaju u isti čvor na nebu. Sa svojih balkona, udaljenih za samo jedan sprat. Negdje u Teslinoj. U istoj zgradi. Na istoj strani svijeta.
Dvojnik
Od te ekskurzije bila su ih dvojica. Među njima nije bilo prepirke. Kao da ih je neki nevidljivi prekidač prebacivao iza kulisa na scenu i obrnuto. Bez miješanja uloga. Jedan se glasno smijao, okretao za glasnim ljepoticama, uživao u njihovom glasnom užitku. Volio ono što se odmah vidi.
Drugi je živio tišinu. I sjenku. Uvijek se vraćao istom licu. Zaključanom u unutrašnji svijet. Izduženom vratu, bademastim očima koje nose provaliju tajni, prozračnoj figuri. Ovo drugo pojavljivalo se samo u njegovoj najdubljoj osami.
Sve je počelo u srednjij školi – ekskurzijom u daleku Španiju. Bila je to pukotina kroz koju je u njihovu omeđenu stvarnost prvi put provalio nesagledivi svijet.
A njega je, sasvim neočekivano, u tihim hodnicima jedne stare palate, nešto odavno čekalo. Na izložbi čuvenog majstora portreta, među sjenkama Kuće dragulja.
Na portretima – ista mlada žena. Vretenasta figura, lice koje se ne nudi posmatraču. Jedva vidljiv trag sjete, tananost misli na čelu. I dok su ostali jedva čekali da zbrišu, on je ostao dugo, omađijan. Kasnije je jedva pronašao hotel. Razrednici je rekao da je izgubio telefon. Drugom dva – da mu je prišla neka Abril.
Od tada se u njemu nastanio onaj drugi. A jedno lice ga uporno pratilo. Znao je da je više nema, da pripada nekom drugom vremenu. Ali nije mu smetalo. Znao joj je i ime – Žan. To mu je bilo dovoljno.
Ništa od toga nije ni slutio kada su pošli sa hrpom očekivanja na ekskurziju, iz malog grada i poratne atmosfere. Na vrhu liste želja svima je bio Kamp Nou, i sam je treperio od uzbuđenja pri pomisli na čuveni stadion. Izložba se desila prije. I dok su na Barsinom betonskom svetilištu svi cičali od sreće, fotoaparati i poneka starinska nokija škljocali i urezivali trenutak u vječnost, on je samo tijelom bio usred euforije. Istinski – bio je tamo, u tišini sjenki.
I tako već deceniju i po. Da je traži pogledom tu negdje okolo, nije mu padalo na pamat.
*
Amfiteatar na Crkvini. Metafizički pejzaž. Music & More Summer Fest. Neki nepoznat, blag miris i tiho predosjećanje u vazduhu. Pred sam početak koncerta, dok ga je ljepotica sa susjednog sjedišta slučajno dodirivala laktom, na sredini gledališta ugledao je malo nagnuto blijedo lice, labuđi vrat i bademaste oči. Pogled ga je mimoišao, ali taj sekund prenio ga je u zapamćenu tišinu čuvene vile. Sjetan zvuk violončela bio je samo daleki eho. Hiljadu lampiona titralo je na sceni i još toliko žmaraca mililo njegovom kožom.
Nakon završetka jurnuo je prema njoj. Kad se kroz masu probio do središnjih sjedišta, više je nije bilo. Poslije – tražio je cijelu noć dolje, po uskim ulicama starog grada, na trgu oko zelene česme, u parku, kafićima…
Panično i uzalud.
Više je nije vidio. To mu nije smetalo da nastavi da je voli. Nije smetalo ni onom prvom. Nikada.
Miris
Da, špageti s tikvicama, tvoji omiljeni. Znam, dekoracija stola kao prvoga dana.
Da, onaj pridvorački roze, moj omiljeni. Danas sam dala sve od sebe. Naspi i sebi. Trebaće nam.
Ne, nije nikakvo slavlje i nisi zaboravo nikakav datum. Samo me pažljivo saslušaj, mili.
Ne, nema drame, ne brini. Ni suza. I sve je jasno kao dan.
Dobro, prestaću sa zagonetkama, počinjem. Već odavno dolaziš sve kasnije. Osmijeh nije tvoj osmijeh. Namješten je kao kod osrednjeg glumca u osrednjem komadu. Ni pogled nije tvoj. Gledaš kroz mene. Čak i kad mi daješ komplimente. Odavno nemaštovite.
Tačno, nikad se ne svađamo. Kamo sreće da to radimo. Zar moraš da budeš tako prokleto fin?
Već čitavu vječnost osjećam taj miris. Zasjeo između nas. Znam. Kad se vratiš kasno sa sastanka u firmi. Sa službenog puta. Nije samo u tvojim odijelima, duksevima, kosi. Uvukao se u tvoju kožu. Riječi. Moje i tvoje misli. Zar si morao da postaneš tako predvidljiv? Ti, koji se kuneš u originalnost?
Da barem nisi tako uglađen.
Slobodno objasni. Ali sebi. Meni je sve jasno.
Čekala sam da sve tiho iščezne. Izlape tragovi zločina. Da me vidiš ponovo. Da opet pobjegnemo do obale na par dana. Umorni od lunjanja, kupimo po parče pice i naslonimo se na onaj naš betonski bedem. Obojiš vrh nosa kečapom i prsnemo u smijeh – ni zbog čega.
Zaista sam čekala. Tvrdoglavo.
Da si barem neotesan.
Da, naspi nam još.
Da su makar bili neki različiti mirisi. Ali taj jedan. Prokleto isti. Libre.
Možda ti u to i vjeruješ – da ti nije stalo do nas, ne bi bio ovdje. Ali ja ne. Pišem drugi kraj ove priče.
Da, ovo je konačna odluka. Ne-o-po-zi-va. Jedini izlaz. I prgrliću sve posljedice. Makar jedina osoba koja drži do mene nosila moje ime i prezime.
Da, to si odlično primijetio. Osipam se od papirologije. Ipak, sve sam, evo, uredno pripremila.
Tako je, dotle je došlo.
*
Prošlo je šest kad se čulo zvono na vratima. Otvorila je.
Da, mili. Špageti sa tikvicama.
Tvoji omiljeni.