Uvod
Konstatacija kojom započinje ovaj esej, kako je neobično, s obzirom na sveopću i svakodnevnu prisutnost bolesti u našim životima, da bolest nije jednako prisutna u književnosti, rame uz rame sa ostalim primarnim temama poput ljubomore, ljubavi i bitaka, upućuje na značajan previd koji su književnici od 1920-ih do danas tek djelomično ispravili. (Nedavno objavljena zbirka pjesama s naših prostora, Do smrti naredne pjesnikinje Senke Marić pozitivan je primjer.) I Woolf uspijeva nabrojati tek nekolicinu autora koji su bolesti dali značajan prostor u svojim djelima. Ali zašto je to tako? Isto bismo pitanje mogli postaviti i samoj Virginiji Woolf, koja je, premda je cijeli svoj život već od rane mladosti duže vremenske periode provodila u krevetu s čestim glavoboljama, palpitacijama, povišenom temperaturom ili gripom – napadima (najvjerovatnije, kako to tvrdi njena biografkinja Hermione Lee[i]) uzrokovanim bipolarnim poromećejem, taj previd u književnosti sugerisala tek ovim esejom u svojoj 43. godini, te romanom Gospođa Dalloway objavljenim godinu ranije. Povijest eseja O bolesti možda može donekle rasvijetliti nedoumice u njenom vlastitom slučaju.
U kasno ljeto 1925., objavivši prethodno dvije knjige, zbirku eseja Obična čitateljka, te gore pomenuti roman Gospođa Dalloway u kojemu su borba s mentalnim problemima i neadekvatno liječenje, te nesposobni psihijatri upravo u žiži dešavanja, jednako kao što je i ono što je Clarissa Dalloway voljela, „…život; London; ovaj trenutak u junu,“[ii] Woolf se razboljela. Od bljedila u licu sredinom augusta,[iii] do liječničke naredbe strogog mirovanja tokom oktobra i novembra.[iv] Kako se to često dešavalo nakon što bi završila veći književni projekat čemu bi se uvijek bezrezervno predavala, rad na dvije knjige istovremeno uzeo je svoj danak. U mjesecima koji su uslijedili jedva da će išta napisati.
Ali 2. septembra piše joj njen prijatelj Tom, T. S. Eliot, koji je upravo napustivši posao u Lloyd banci iz potrebe da se potpuno posveti književnosti, dobio posao u izdavačkoj kući Faber & Gwyer (kasnije Faber & Faber) ali i mjesto glavnog urednika u časopisu Criterion, i koji ju tom prilikom moli za „kakvu priču skeč esej ili kritiku“[v] koju bi mogao objaviti u prvom broju pod njegovim rukovodstvom. Woolf odgovara 3. septembra kako je već dvije sedmice u krevetu, ali da će rado nešto da napiše, premda već ima neke narudžbe iz SAD-a.[vi] Sva pisma koja će tih dana pisati (ali često i ona koja će primati) imat će djelomično za temu bolest, što njenu, što njenih prijateljica i prijatelja. Ne čudi zato možda da će esej o bolesti biti jedino što će tih dana uspjeti da završi. Da li je činjenica da je narudžba stigla od Eliota, Amerikanca porijeklom, imala udjela da je ovaj njen esej napisan kao pastiš na zbirku eseja američkog autora H. D. Segwicka[vii] za koju je Woolf pisala kritički osvrt osam godina ranije, a čiji jedan od eseja ima ne samo isti naziv, nego i gotovo identične motive? Istini za volju, Woolfin esej dijelom slavi a dijelom ismijava Sagwickove motive, potonje naročito kada je riječ o njegovim religijskim promišljanjima pri opisu oskudne sobe bolesnika i njegova pogleda na raspelo kojemu se iz bolešću izazvanog potonuća vraća svijesti; Woolf isti povratak opisuje kao zbunjenost kada umjesto slike anđela, harfista i Boga što se naginje s prijestolja da nas pozdravi iz bunila izlazimo riječima „Isperite usta – isperite usta“ koje nisu božje već riječi zubara na čijoj stolici se budimo iz narkoze.
Koliko ličnog iskustva je ušlo u ovaj esej, dovoljno govore pisma i dnevnički unosi. Humoristična korelacija između Boga i zubara potiče još iz dnevničkog zapisa o vađenju zuba u martu 1919.[viii] U pismu vazda bolešljivom Lyttonu Stracheyu od 8. septembra 1925. koje je napisala da zabavi i sebe i njega govori kako ju je muž Leonard zbog njene slabosti natjerao da pojede cijelu hladnu patku. „Pozlilo mi je. Kakvo ogavno i grozno iskustvo. A tebi pozlije svakog ponedjeljka, kažu mi…“[ix] A on odgovara, „…Nažalost, ovih dana nikad mi nije zlo – samo sam sterilan – svakog ponedjeljka, i svih drugih dana u sedmici.“[x] Do kraja septembra, međutim, ovakvo stanje će ju dovesti do frustracije, kada se pita „Ali da prijeđem na stvar: zašto mi se stanje pogoršalo? Zbog Rogera.[xi] Rekla sam mu da sam bolesna cijelo ljeto. Njegov je odgovor – tišina po tom pitanju; ali izdašni opisi njegovih prednjih zuba. Egoizam, egoizam – esencijalan je to sastojak života pametna čovjeka.“[xii] Ovi događaji fikcionalizirani su u ovom eseju dosta vjerno izvornim oblicima. Ali najvažniji prostor ipak zauzima književnost, prvenstveno čitanje kao njena osnovna komponenta, te sprega ovoga dvoga s bolešću, tim svakodnevnim i univerzalnim iskustvom tako nedovoljno istraženim.
Verzija eseja „O bolesti“ koji donosim ovdje iz petog je toma Sabranih eseja Virginije Woolf iz 2009. godine. Esej je prvi puta objavljen u januaru 1926., u časopisu Criterion. U aprilu iste godine pojavio se u skraćenoj verziji pod nazivom „Bolest: Neistraženi rudnik“ u časopisu Forum. Poslije će ga izdati i kao knjigu; bit će to posljednja knjiga koju će Virginia i Leonard Woolf štampati sami ručno za svoju izdavačku kuću The Hogarth Press, 1930. godine, na svojoj prvoj štamparskoj mašini koja se još može vidjeti u dvorcu Sissinghurst, nekadašnjem domu Virginijine ljubavnice i prijateljice Vite Sackville-West.[xiii]
—V. B. Borjen
O bolesti
Uzevši u obzir kako je bolest česta, koliko ogromna je duhovna promjena koju donosi, kako su zapanjujuće, kada se pogase svjetla zdravlja, neotkrivene zemlje koje se onda ukažu, na kakve pustopoljine i pustinje duše blagi napad gripe otvara pogled, kakve litice i tratine posute blještavim cvijećem otkriva malo povišenje temperature, kakvi drevni i tvrdokorni hrastovi budu u nama iščupani iz korijena uslijed čina razbolijevanja, kako se spustimo niz ponor smrti i osjećamo kako nam se vode istrebljenja zatvaraju nad glavama i budimo misleći da ćemo se naći u prisustvu anđela i harfista kada nam izvade zub i izronimo na površinu na zubarskoj stolici i zamjenimo ono njegovo „Isperite usta – isperite usta“ za pozdrav Božanstva što se saginje s poda raja da nam poželi dobrodošlicu – kada dakle pomislimo na to, kako često jesmo prinuđeni da na to mislimo, postaje istinski čudno što bolest nije zauzela svoje mjesto s ljubavlju i borbom i ljubomorom među najvažnijim temama u književnosti. Romani bi, čovjek bi pomislio, bili posvećeni gripi; epske pjesme tifusu; ode zapaljenju pluća; lirske pjesme zubobolji. Ali ne; uz nekoliko iznimaka – De Quincey je pokušao nešto te vrste u djelu Ispovijesti uživaoca opijuma; mora da je tom ili dva o bolesti razbacano po stranicama Prousta – jer literatura se trudi što bolje može da održi uvjerenje kako je njeno glavno interesovanje um; kako je tijelo tek omot od prostog stakla kroz koji duša gleda pravo i jasno, i kako je, izuzev jedne ili dvije strasti poput žudnje ili pohlepe, ništavno, zanemarljivo i nepostojeće. Dapače, istina je upravo suprotna. Cijeli dan, po svu noć tijelo se ispriječava; tupi se ili oštri, boji ili gubi boju, pretvara u vosak na vrućini juna, stvrdnjava u loj u februarskoj tmici. Biće unutar njega može samo gledati kroz okno – umeljano ili roskasto; ne može se odvojiti od tijela kao od korica za nož ili od mahune graška ni na trenutak; mora proći kroz cijelu beskrajnu procesiju promjena, toplote i studeni, udobnosti i neudobnosti, gladi i sitosti, zdravlja i bolesti, dok ne dođe neizbježna katastrofa; tijelo se razbije u paramparčad, a duša (kaže se) pobjegne. Ali o cjelokupnoj ovoj svakodnevnoj drami nema zabilježenog traga. Ljudi uvijek pišu o djelanju uma; mislima koje mu dolaze; njegovim plemenitim planovima; kako je um civilizirao svemir. Pokazuju ga kako ignoriše tijelo u filozofovoj kuli; ili ga šutira kao staru kožnu fudbalku, preko milja snijega i pustinje u potjeri za osvojenjem ili otkrićem. Oni veliki ratovi koje tijelo vodi protiv uma što mu robuje, u samoći spavaće sobe protiv napada groznice ili ishoda melankolije, su zapostavljeni. Ali ni razlog nije teško naći. Suočiti se s ovim stvarima direktno iziskivalo bi hrabrost krotitelja lavova; robusnu filozofiju; razum ukorijenjen u utrobi zemlje. Pošto mu ovoga manjka, to čudovište, tijelo, to čudo, njegov bol, uskoro će nas satjerati u misticizam, ili nas podići, s plahim zamasima krila, u zanose transcendentalizma. Javnost bi rekla da romanu posvećenom gripi manjka fabula, žalili bi se da u njemu nema ljubavi – pogrešno međutim, jer se bolest često preruši u ljubav, te izvodi iste čudne trikove. Polaže u određena lica božanstvenost, postavi nas da čekamo, sat za satom, s naćulenim ušima škripnju stepenice, i ovjenčava lica odsutnih (posve jednostavna u zdravlju, i nebesa znaju) novom važnošću, dok um o njima mućka hiljadu legendi i romansi za koje u zdravlju nema ni vremena ni ukusa. Napokon, da bi se omelo opisivanje bolesti u literaturi, tu je i siromaštvo jezika. Engleski, koji može izraziti Hamletove misli ili Learovu tragediju, nema riječi za drhtaj i glavobolju. Sav je rastao u jednom pravcu. I najobičnija školarka kada se zaljubi ima Shakespearea ili Keatsa da za nju govori; ali neka paćenik pokuša opisati bol u svojoj glavi nekoj liječnici i jezik odmah presuši. Ne postoji ništa već pripremljeno za njega. Prisiljen je kovati riječi sobom, pa uzevši bol u jednu ruku i grumen čistog zvuka u drugu (kako su možda radili ljudi iz Babilona, na početku) tako ih sudari da nova novcata riječ ispadne na kraju. Vjerovatno će to biti nešto vrijedno podsmijeha. Jer koji po rođenju Englez može sebi dozvoliti takvu slobodu s jezikom? Nama je to tako sveta stvar da je osuđena na smrt, osim ako nam Amerikanci, čiji genij je puno sretniji u stvaranju novih riječi nego u raspoređivanju starih, ne priskoče u pomoć i ne potjeraju izvore u tok. Ali ne treba nam samo novi jezik, primitivniji, senzualniji, razvratniji, nego i nova hijerarhija strasti; ljubav se mora ukloniti zarad primata temperature od 40°C; ljubomora mora ustupiti mjesto probadanjima išijasa; nesanica igrati ulogu zlotvora, a heroj bi morala postati bijela tečnost slatkog okusa – taj moćni Princ s očima i paperjastim stopalima noćnog leptira, čije je ime Hloral.
Ali da se vratimo invalidu. „Ležim u krevetu zbog gripa“ – ali šta to zapravo dočarava od ovog snažnog iskustva; kako je svijet promijenio svoj oblik; poslovni alati postali daleki; zvuci festivala postali romantični kao vrteška koja se čuje preko polja; i prijatelji kako su se promijenili, neki zadobivši posebnu ljepotu, drugi se deformiravši do zdepavosti žaba, dok cijeli krajolik života leži dalek i svijetao, poput obale koju se ugleda sa broda daleko na pučini, i on je čas uzvišen na vrhu i ne treba pomoć ni od čovjeka ni od Boga, a čas se skuplja tromo na podu obradovan što ga je šutnula sobarica – to iskustvo ne može se prenijeti, i kako je to obično slučaj s ovim tupavim stvarima, njegova vlastita patnja služi tek da probudi sjećanja u mislima njegovih prijatelja na njihove gripe, njihove patnje i bolove što su prošli neoplakani prošlog februara, i nariču sada glasno, očajno, bučno, za božansko olakšanje suosjećanja.
Ali suosjećanja ne možemo imati. Najmudrija Sudba kaže ne.[xiv] Ako bi njena djeca, natovarena kakva već jesu čemerom, uzela na sebe još i taj teret, dodajući u mašti druge bolove svom vlastitom, zgrade bi prestale da se podižu; ceste bi se postepeno sužavale u travne puteljke; došao bi kraj muzici i slikama; samo jedan veliki uzdah podizao bi se do raja, a jedini obrasci ponašanja za muškarce i žene bili bi oni užasa i očajanja. Kako stvari stoje, uvijek se nađe neka sitna razbibriga – svirač na verglu na uglu pored bolnice, trgovina s knjigom ili đinđuvom da nas namami da prođemo pored zatvora ili ubožnice, neka apsurdnost mačke ili psa da nas spriječi da hijeroglif mizerije nekog starog prosjaka pretvorimo u tomove gadnog paćenja; i tako neizmjerni napor suosjećanja koji one kasarne bola i discipline, oni sasušeni simboli patnje, traže od nas da ih u njihovo ime pokažemo, biva mučno odgođen za neko drugo vrijeme. Suosjećanje danas dijele većinom mlitavci i propali, mahom žene (u kojima ono opsoletno postoji tako čudnovato rame uz rame s anarhijom i novinom), koje, pošto su ispale iz utrke, imaju vremena koje mogu utrošiti na fantastične i neprofitabilne izlete; na primjer C. L., koja sjedeći pored vatre ustajale bolesničke sobe, gradi uz istovremeno trezvene i maštovite detalje ogradicu za bebe, veknu kruha, lampu, vergle na ulici, i sve jednostavne bapske priče o keceljama i nestašlucima; A. R., brzopleta, velikodušna, koja bi, ako biste poželjeli veliku kornjaču da vas utješi ili teorbu[xv] da vas razveseli, ispreturala londonske tržnice i osigurala ih prije nego taj dan završi; frivolna K. T., koja, obučena u svilu i perje, napudrana i našminkana (što također iziskuje vrijeme) kao za banket Kraljeva i Kraljica, troši sav svoj sjaj u tami bolesničke sobe, i kucka bočicama lijekova i tjera plamen vatre uvis svojim tračem i svojom mimikrijom. Ali takvim je budalaštinama prošlo vrijeme; civilizacija upire prstom u drugačije ciljeve; i kakvog će onda mjesta ostati za kornjaču i teorbu? Postoji, moramo priznati (a bolest je velika ispovjedaonica) djetinjasta prostodušnost u bolesti; kažu se stvari, izbrbljaju istine koje oprezna respektabilnost zdravlja sakriva. O suosjećanju na primjer – možemo bez njega. Ta iluzija o svijetu tako oblikovanom da svaki jecaj ima svoj eho, o ljudskim bićima tako povezanim zajedničkim potrebama i strahovima da trzaj jednog ručnog zgloba povuče i drugi, gdje ma koliko čudno bilo vaše iskustvo i drugi su ga imali, gdje koliko god daleko da putujete u vlastitim mislima netko je tamo već bio prije vas – to sve je jedna iluzija. Ne znamo vlastite duše, a kamoli tuđe. Ljudska stvorenja ne idu držeći se za ruke cijelom dužinom puta. U svakome je djevičanska šuma; snježno polje gdje je čak i otisak ptičjih stopala nepoznat. Tu idemo sami, i tako nam se više sviđa. Uvijek imati suosjećanje, uvijek imati pratnju, uvijek imati nečije razumijevanje bilo bi nepodnošljivo. Ali u zdravlju druželjubivo pretvaranje mora se održavati i napor obnoviti – da se komunicira, da se civilizira, da se dijeli, da se kultiviše pustinja, educira domorodac, da se radi skupa danju, a noću zabavlja. U bolesti ovo pretvaranje prestaje. Čim se osjeti potreba za posteljom, ili se potone duboko među jastuke na jednoj stolici, podižemo svoja stopala makar koji centimetar iznad tla na drugu, prestajemo biti vojnici u armiji uspravljenih; postajemo dezerteri. Oni marširaju u bitku. Mi plutamo s grančicama niz potok; razbacani posvuda s mrtvim lišćem na trijemu, neodgovorni i nezainteresovani, kadra smo, možda i prvi puta u toliko godina, pogledat unaokolo, pogledati gore – pogledati, na primjer, u nebo.
Prvi utisak tog izvanrednog spektakla je začuđujuće savladavajući. Gledati u nebo koliko god dugo vremena obično bi bilo nemoguće. Čovjek koji gleda u nebo ometao bi i zbunjivao pješake. I ono malo pogleda na njega koje uhvatimo unakažavaju dimnjaci i crkve, služe kao pozadina za čovjeka, znače vlažno ili lijepo vrijeme, meljaju prozore zlatnom bojom, i, popunivši granje, ispunjavaju pâtos razbacanih jesenjih stabala ravničarskog drveća po jesenjim trgovima. Sada, dok ležimo zavaljeni piljeći pravo gore, nebo se otkriva kao nešto tako drugačije od ovoga da je to zapravo pomalo šokantno. Ovo se dakle odvijalo svo vrijeme a da mi to nismo ni znali! – ovo neprestano izmišljanje oblika i njihovo oslikavanje dolje, ovo zbijanje oblaka i povlačenje nepreglednih brodova i vagona od sjevera do juga, ovo neprekidnom zvonjavom popraćeno spuštanje i dizanje zavjesa svjetla i sjene, ovaj beskonačni eksperiment sa zlatnim prugama i plavim sjenkama, sa zastiranjem sunca i njegovim odastiranjem, sa sačinjavanjem kamenja u brane i njihovim rasturanjem – ova beskrajna aktivnost, s gubitkom nebesa znaju koliko miliona konjskih snaga energije, prepušteno je da radi po vlastitoj volji iz godine u godinu.
Ova činjenica čini se poziva na komentar, pa i na cenzuru. Zar ne bi netko trebao da napiše The Timesu? Trebalo bi to iskoristiti. Ne bi trebalo pustiti ovo veliko kino da igra neprestano praznom gledalištu. Ali nastavite gledati još malo i jedna druga emocija utapa žagor građanskog žara. Božanstveno lijepo, božanstveno je i bezosjećajno. Nebrojeni resursi koriste se u neku svrhu koja nema ništa s ljudskim zadovoljstvom ili ljudskim profitom. I da nas se sve ponizne i pokočene položi na tle, opet bi nebo eksperimentisalo sa svojim plavim i zlatnim bojama. Možda onda, pogledamo li dolje u nešto sitno i blisko i poznato, pronađemo suosjećanje. Hajde da proučavamo ružu. Vidjeli smo ju toliko puta dok se rascvjetava u posudama, povezivali ju tako često s ljepotom u najboljim godinama, da smo zaboravili kako stoji, smirena i nepomična, tokom cijelog popodneva u zemlji. Uspijeva sačuvati držanje savršenog dostojanstva i pribranosti. Rumenjenje njenih latica neuporedive je ispravnosti. Sada možda namjerno padnemo; sada svo cvijeće, sladostrasno ljubičasto, i kremasto, u čijem je voštanom mesu kašika ostavila kovitlac višnjevog soka; gladiole, dalije, ljiljani, sveštenički, duhovni, cvjetovi s ukočenim kartonskim kragnama i primjesama boje kajsije i ćilibara svi nježno naginju glave prema vjetru – svi, s izuzetkom teškog suncokreta, koji ponosno odaje priznanje suncu u podne, a u ponoć možda pruža otpor mjesecu. Eno ih, stoje; i od ovih su, najmirnijih, najautonomnijih od svih stvari ljudska bića odlučila načiniti sebi saputnike; od ovih koji simboliziraju njihove strasti, ukrašavaju njihove festivale, i leže (kao da oni poznaju patnju) na jastucima mrtvih. Predivna za poistovjetiti se, pjesnici su u prirodi pronašli religiju; ljudi žive na selu da bi se naučili vrlini od biljaka. Baš u njihovoj ravnodušnosti one su utješne. Ono snježno polje uma, gdje čovjek nije kročio, posjećuje oblak, ljubi latica u padu, kao što su, u drugoj sferi, veliki umjetnici, Miltoni i Pope-i, ti koji nas tješe ne time što na nas misle, nego što nas zaboravljaju.
U međuvremenu, s herojstvom mrava ili pčele, koliko god da nebo bilo indiferentno ili cvijeće oholo, armija uspravljenih maršira u boj. Gospođa Jones hvata svoj voz. Gospodin Smith popravlja svoj motor. Krave se tjeraju kući da ih se pomuze. Ljudi postavljaju slamnati krov. Psi laju. Gačci, podižući se kao mreža, spuštaju se kao mreža po stablima brijesta. Val života zabacuje se naprijed neumorno. Napokon, samo oni koji zavaljeno leže znaju ono što Priroda i ne pokušava da sakrije – da će ona na kraju sve da pokori; toplota će napustiti svijet; pokočeni od mraza prestat ćemo da se vučemo po poljima; led će ležati preko tvornice i motora u debelom sloju; ugasit će se sunce. Pa i tako, kada cijela zemlja bude zastrta i skliska, neko talasanje, neka nepravilnost površine označavat će granicu nekog drevnog vrta, a tamo, zabacujući glavu naviše neustrašivo na zvjezdanoj svjetlosti, cvjetat će jedna ruža, žarit će se šafran. Ali s kukicom života još u našim ustima, moramo se migoljiti. Ne možemo se mirno pokočiti u staklaste brežuljke. Čak i oni zavaljeni poskoče na samu pomisao na mraz oko nožnih prstiju i protegnu se ne bi li se okoristili univerzalnom nadom – rajem, besmrtnošću. Sigurno je da pošto su ljudi željeli sva ova doba, nešto mora da su uželjeli u postojanje; bit će neko zeleno ostrvo da se um odmori sve i kada stopalo tamo ne može da se posadi. Zadružna mašta čovječanstva morala je iscrtati neki postojani obris. Ali ne. Čovjek otvori Morning Post i pročita šta Biskup ličfildski kaže o raju. Čovjek gleda vjernike kako hitaju u one galantne hramove gdje će, i na najturobniji dan, po najmokrijim poljima, lampe gorjeti, zvona zvoniti, i gdje će, kako god da se jesenje lišće vitla i vjetrovi uzdišu vani, nade i žudnje biti pretvorene u vjerovanja i sigurnosti. Izgledaju li spokojno? Jesu li im oči ispunjene svjetlom njihovog najvišeg uvjerenja? Da li bi se netko od njih usudio skočiti pravo u raj sa klifa Beachy Head? Samo bi budala pitala takva pitanja; malena družina vjernika spora se i vuče i skreće sa staze. Majka je iscrpljena; otac umoran. Što se tiče zamišljanja raja, nemaju oni za to vremena. Stvaranje raja mora se prepustiti mašti pjesnika. Bez njihove pomoći možemo samo dangubiti – zamislite Pepysa u raju dok skicira malene razgovore sa slavljenim ljudima na čupercima majčine dušice, pa ubrzo prelazi u trač o onim od naših prijatelja što ostadoše u paklu, ili, još i gore, da se vratimo natrag na zemlju i odaberemo, pošto u biranju štete nema, da živimo iznova i iznova, sad kao muškarac, sad kao žena, kao morski kapetan, ili dvorska dama, kao car ili supruga farmera, u blistavim gradovima ili na udaljenim vrištinama, u vrijeme Perikla ili Arthura, Charlemagnea ili Georga IV-og – da živimo i živimo dok ne iživimo one embrionalne živote koji se vrzmaju oko nas u ranoj mladosti dok ih „ja“ ne potisne. Ali „ja“ neću, ako željenje može da ga izmijeni, uzurpirati čak i raj, i osuditi nas, koji smo odigrali svoje uloge ovdje kao William ili Alice da ostanemo William ili Alice zauvijek. Prepušteni sami sebi špekuliramo zato tjelesno. Trebamo pjesnike da za nas maštaju. Dužnost stvaranja raja trebalo bi da bude prikačena uredu kraljevskog Pjesnika laureata.
Zaista, pjesnici su ti kojima se okrećemo. Bolest nas čini nevoljkim za duge kampanje koje iziskuje proza. Ne možemo zapovjedati svim svojim sposobnostima i zadržati naš razum i naš sud i naše pamćenje na „Mir-no!“dok se poglavlje smjenjuje za poglavljem, i taman pošto se čovjek navikne, valja paziti na dolazak narednog, dok cijela građevina – s lukovima, s kulama, i obrambenim zidinama – ne bude stojala čvrsto na svojim temeljima. Opadanje i propast Rimskog carstva nije knjiga za gripu, niti su to Zlatna posuda ili Madame Bovary. S druge strane, pošto smo odgovornost odložili na stranu a razum je u suspenziji – jer tko još očekuje kritiku od invalida ili zdrav razum od čovjeka na postelji? – drugi ukusi se ukažu; iznenadni, grčeviti, intenzivni. Izrešetamo pjesnike pokravši im cvijeće. Otkinemo stih ili dva i pustimo ih da se otvore u dubinama našeg uma:
i često uvečer
Posjećuje stada duž sumračnih livada[xvi]
lutajući u gustim stadima duž planina
S vjetrom sporim nevoljkim pastirom[xvii]
Ili postoji roman od tri cijela toma nad kojim se da promišljati kod Hardyja ili neka rečenica kod La Bruyèrea.[xviii] Bacimo se na Lambova Pisma – neke prozne pisce treba čitati kao pjesnike – i pronađemo „Ja sam krvoločni ubica vremena, i ubijao bih ga malo po malo upravo sada. Ali je, zmija, vitalno,“[xix] i tko može objasniti to zadovoljstvo? ili otvorimo Rimbauda i pročitamo
O saisons o châteaux
Quelle âme est sans défauts?[xx]
i tko može racionalizirati taj šarm? U bolesti riječi čini se posjeduju neku mističnu osobinu. Dokučimo šta je izvan njihovog površinskog značenja, instinktivno povežemo ovo, ono i nešto treće – zvuk, boju, tu neki naglasak, tamo neku pauzu – koje je pjesnik, znajući da su riječi oskudne u poređenju s idejama, razbacao po svojoj stranici ne bi li prizvao, kada se saberu, jedno stanje uma koje niti riječi mogu da izraze ni razum da objasni. Nerazumljivost ima nad nama jednu ogromnu moć u bolesti, mnogo legitimnije možda nego što bi to uspravljeni dozvolili. U zdravlju značenje je probilo granicu zvuka. Naša inteligencija dominira nad našim čulima. Ali u bolesti, dok je policija van dužnosti, provučemo se ispod neke opskurne pjesme od Mallarméa ili Donnea,[xxi] ispod neke fraze na latinskom ili grčkom, i riječi ispuste miris i iskapaju svoju aromu, a onda, ako napokon dokučimo značenje, ono je tim bogatije što nam je došlo prvo čulno, preko nepca i nosnica, kao neki čudni miris. Stranci, kojima je ovaj jezik čudan, u prednosti su nad nama. Kinezi mora da znaju zvuk drame Antonije i Kleopatra bolje od nas.
Ishitrenost je jedna od osobina bolesti – stavljeni izvan svih zakona kako jesmo – a upravo ishitrenost je ono što trebamo kada čitamo Shakespearea. To ne znači da treba da drijemamo dok ga čitamo, nego da nas, prisebne i svjesne, njegova slava plaši i dosađuje nam, i svi stavovi svih kritičara otupljuju u nama grmljavinu uvjerenja koje, i ako je tek iluzija, opet je tako korisna iluzija, tako ogromno zadovoljstvo, tako gorljiv podsticaj u čitanju ovog velikana. Shakespeare se počinje crvati; neka očinska vlada mogla bi zabraniti da se o njemu piše, onako kako su stavili njegov spomenik u Stratford, daleko izvan dohvata spisateljskih prstiju. Sa svom ovom kritičkom bukom naokolo, čovjek može da riskira neko nagađanje u privatnosti, napravi zabilješke na margini; ali, znajući da je to netko rekao ranije, ili rekao bolje, nestade svog poleta. Bolest, u svojoj kraljevskoj uzvišenosti, pomete sve to na stranu i ne ostavi ništa osim Shakespearea i nas samih. S njegovom pretjerano uobraženom moći i našom pretjerano uobraženom arogancijom, barijere nestanu, čvorovi se lako razvežu, mozak zvoni i odzvanja s Learom ili Macbethom, pa čak i Coleridge osobno samo cvili poput miša u daljini.[xxii]
Ali dosta o Shakespeareu – okrenimo se Augustusu Hareu.[xxiii] Postoje ljudi koji kažu da čak ni bolest ne može opravdati ovakve prelaze; da autor Priče o dva plemenita života nije ravan Boswellu;[xxiv] i ako izjavimo da u nedostatku najboljeg u književnosti volimo najgore – osrednjost je ta koja je vrijedna prezira – neće ni o tome htjeti ni da čuju. Pa neka im bude. Zakon je na strani normalnih. Ali za one koji pate od blagog povišenja temperature imena Hare i Waterford i Canning bacaju snopove dobroćudnog sjaja. Ne, istina je, tokom prvih stotinu ili više stranica. Tamo se, kako je to često kod ovih debelih tomova, koprcamo pod prijetnjom da ćemo potonuti u izobilju tetaka i ujaka. Moramo se podsjetiti da postoji nešto zvano atmosfera; da nas majstori sami često drže na nesnosnom čekanju dok ne pripreme naše umove na šta god bi to trebalo da bude – iznenađenje, ili nedostatak iznenađenja. Tako i sam Hare uzima sebi vremena; njegov šarm nam se prikrade neprimjetno; postepeno postanemo skoro član porodice, ali ne posve, jer osjećaj neobičnosti cijele stvari ostaje, i dijelimo užasnutost porodice kada Lord Stuart napusti prostoriju – u toku je bio bal – i naredni puta se o njemu čuje na Islandu. Zabave, kaže, su mu dosadne – takvi su bili engleski aristokrate prije nego je brak s intelektom izopačio krasnu neobičnost njihovih misli. Zabave su im dosadne; odoše oni na Island. Onda ga je spopala Beckfordova manija za gradnjom dvoraca; mora podići francuski château preko Kanala, i sazidati vrhove i kule da bi se koristili o velikom trošku kao spavaće sobe za poslugu, na granicama stijene koja se također i runi, toliko da su spremačice vidjele svoje metle kako plutaju niz tjesnac Solent, i Lady Stuart je bila mnogo rastrešena, ali je gledala da izvuče najbolje iz toga, te počela, kao dama plemenitog roda kakva je bila, saditi zimzelen nasuprot ruševini. U međuvremenu su kćerke, Charlotte i Louisa, odrasle u njihovoj nemjerljivoj ljupkosti, s olovkama u rukama, zauvijek skicirajući, plešući, flertujući, u oblaku gaze. Ne ističu se posebno, istina je. Jer život tada nije bio život Charlotte ili Louise. Bio je to život porodica, grupa. Bio je paučina, mreža koja se prostirala široko i upetljavala svaku vrstu rođaka, osobe koju se izdržavalo, i starog dugogodišnjeg sluge. Tetke – Tetka Caledon, Tetka Mexborough – bake – Baka Stuart, Baka Hardwicke – roj u horu, i raduj se i žaluj i jedi božićnu večeru skupa, i ostari posve i ostani vrlo uspravno i sjedi u portirskim foteljama s haubom kružeći cvijeće čini se od kolaž papira. Charlotte se udala za Canninga i otišla u Indiju; Louisa se udala za Lorda Waterforda i otišla u Irsku. Onda pisma počinju da prelaze velika prostranstva u brodovima što sporo jedre i komunikacija postaje još otegnutija i opširnija, i čini se da zaista nema kraja prostranosti i dokolici tih ranih viktorijanskih dana, i gube se vjere, i biografija Hedleya Vicarsa ih ponovo povraća; tetke se prehlade ali ozdrave; rođaci se vjenčaju; tu su Velika glad u Irskoj i Indijski ustanak, i obje sestre ostaju na njihovu ogromnu, ali prešućenu žalost bez djece da ih naslijede. Louisa, ostavljena sama u Irskoj dok Lord Waterford cijeli dan provodi u lovu, često biva jako usamljena; ali drži se svoje uloge, posjećuje sirotinju, izgovara riječi utjehe („Žao mi je stvarno što čujem da je Anthony Thomson izgubio razum, ili tačnije pamćenje; ako pak može razumjeti dovoljno da vjeruje jedino u našeg Spasitelja, onda mu je dosta“) i skicira i skirica. Hiljade bilježnica bile su večerima ispunjavane crtežima perom i tintom, pa je onda postolar rastezao platna za nju, a ona je dizajnirala freske za unutrašnjosti učionica, dovodila žive ovce u svoju spavaću sobu da ih slika, zagrtala lovočuvare u deke, slikala Svete porodice u izobilju, dok i veliki Watts[xxv] nije uzviknuo kako je evo ovdje Tizianova parica i Rafaelova učiteljica! Na to se Lady Waterford nasmijala (imala je izdašan, dobroćudan smisao za humor); i rekla da ona nije ništa do netko tko tek skicira; da u životu nije imala ni časa slikanja – pa posvjedočite samo njezinim skandalozno nezavršenim anđeoskim krilima. Štaviše, još je postojala ona očeva kuća što vječno pada u more; ona ju mora poduprijeti; mora zabavljati svoje prijatelje; mora ispuniti svoje dane svakojakim dobročinstvima, dok se njen Lord ne bi vratio iz lova, i onda bi ga ona, često i u ponoć, crtala s njegovim viteškim licem napola skrivenim u činiji supe, sjedeći pored njega uz lampu sa svojim blokom za crtanje. Opet bi on onda odjahao, impozantan kao neki križar, u lov na lisicu, a ona bi mu mahala i svaki put mislila, a šta ako je ovo posljednji put? I bio je, tog zimskog jutra; njegov konj se spotaknuo; on je pao mrtav. Znala je i prije nego što su joj javili, a Sir John Leslie nikada nije mogao zaboraviti, kada je strčao dolje na dan pogreba, ljepotu velike dame dok stoji uz odar na ispraćaju, niti, kada se vratio, kako je zavjesa, teška, srednjoviktorijanska, možda plišana, bila sva zgužvana skupa tamo gdje ju je ona zgrabila u svojoj agoniji.
Ilustracija, uvod i prevod eseja i citata s engleskog: © V. B. Borjen
[i] Hermione Lee, Virginia Woolf. London: Vintage, 1997. str.176
[ii] Virginia Woolf, Mrs Dalloway. London: Vintage, 2016. str.4
[iii] Paul Levy, The Letters of Lytton Strachey. New York: Farrar Straus and Giroux, 2005. str.547 bilješka
[iv] Eliot V. i Haughton H., The Letters of T. S. Eliot Vol.2. New Haven and London: Yale University Press, 2011. str. 757 bilj.3
[v] Ibid. str.734
[vi] Nicholson N. i Trautmann J., The Letters of Virginia Woolf Vol.2 1923-1928. New York: Harvest HBJ, 1977. pismo 1977
[vii] Henry Dwight Segwick, An Apology for Old Maids. New York: The MacMillan Company, 1916. Za kritiku ovog djela iz pera Virginije Woolf iz godine 1917. pogledati „Melodious Meditations“, Andrew McNeillie, The Essays of Virginia Woolf Vol.2 1912-1918. London: The Hogarth Press, 1987. str.80-82
[viii] Suart N. Clarke, The Essays of Virginia Woolf Vol.5: 1929 to 1932. London: The Hogarth Press, 2009. str.205 bilj.2
[ix] Nicholson N. i Trautmann J., The Letters of Virginia Woolf Vol.2 1923-1928. New York: Harvest HBJ, 1977. pismo 1580
[x] Paul Levy, The Letters of Lytton Strachey. New York: Farrar Straus and Giroux, 2005. str.548. 11 septembar 1925
[xi] Roger Fry (1866 – 1934), engleski slikar, dizajner i kritičar umjetnosti; blizak dugogodišnji prijatelj Virginije Woolf
[xii] Anne Olivier Bell, The Diary of Virginia Woolf Vol.3 1925 – 1930. London: Penguin Books, 1982. str.45
[xiii] Podaci o izdavačkoj povijesti eseja preuzeti iz bilješke uz istu verziju eseja: Stuart N. Clarke, The Essays of Virginia Woolf Vol.5: 1929 to 1932. London: The Hogarth Press, 2009. str.204-205 bilj.1
[xiv] John Milton (1608. – 1674.), u poemi „On the Morning of Christ’s Nativity“ iz 1629. kaže: „But wisest Fate sayes no, / This must not yet be so“
[xv] Vrsta lutnje s dugim vratom tipična za 17. stoljeće
[xvi] John Milton, A Mask (Comus) (1637.)
[xvii] Percy Bysshe Shelley (1792. – 1882.), Prometheus Unbound: A Lyrical Drama in Four Acts (1820.)
[xviii] Thomas Hardy (1840. – 1928.); Jean de La Bruyère (1645. – 1696.)
[xix] Charles Lamb (1775. – 1834.); Pisma Charlesa Lamba, uredio Alfred Ainger (1904.)
[xx] Arthur Rimbaud (1854 – 1891)
[xxi] Stéphane Mallarmé (1842 – 1898); John Donne (1571 – 1631)
[xxii] Samuel Taylor Coleridge (1772 – 1834), engleski književnik, filozof, teolog i književni kritičar čija su kritička djela o Shakespeareu bila i ostala izuzetno utjecajna. Coleridge je tim svojim kritičkim osvrtima postavio Shakespearea u sami centar elizabetanske književnosti ali i engleske književnosti uopće.
[xxiii] Augustus Hare (1834 – 1903), engleski pisac i pripovjedač
[xxiv] James Boswell (1740 – 1795), škotski biograf poznat po svom djelu Život Samuela Johnsona, prema mnogim kritičarima i književnicima jednu od najboljih biografija svih vremena na engleskom jeziku
[xxv] George Frederic Watts (1817 – 1904), engleski simbolistički slikar; Tizian (c.1485 – 1576) i Rafael (1483 – 1520), italijanski renesansni slikari