Ovo sad nije ljubavna
više sjećanje
Kada su se pograbili Rade i još netko iz susjednog razreda
Rade je zamahnuo letvom s pokidane školske ograde
drugi se izmaknuo
i mene koja sam stajala iza letva pogodila žestoko u nos
Oprosti Dunja rekao je Rade, nisam htio,
a meni ostala kvrga na nosu na koju ponekad ne želim misliti
Kada su se Viktor i još jedan,
pograbili na podu učionice svježe premazanom crnom uljanom bojom, sunce je virilo na prozorčiću, frcale su iskre, srušio se sanduk pun papirića.
Učiteljicu nisu čuli, ustali su se zajapureni u žaru borbe bez pobjednika;
obadva je za uho i oštrim glasom rekla pogledajte se
što će vam reći majke
Viktor je danas uspješan poduzetnik, a onaj drugi je uspješan poljoprivrednik,
što da kažem ponosna sam na svoju generaciju
Rade je posije otišao u Sloveniju
raditi u rudnik
nadam se da je dobro
Zemlja nije ravna ploča
Kao dijete vjerovala sam
Da su sve mame i tate u sretnom braku
Tek ponekad bih (ali zaista rijetko) čula u susjedstvu ili u prolazu
Povišen glas
Jednom kada sam sjedila u vlaku za Osijek
U nekom mjestu ispred stare ciglane gdje su bile barake za radnike, padala je kiša, padala je žalosno,
neki je čovjek tukao mršavu ženu koja je nosila dijete u naručju, gurao ju i bacio na zemlju
Bila sam slučajni svjedok iz vlaka koji je promakao dalje; zaboljeli su me udarci, bole me još i sada,
ali ne više nego ženu.
Zašto se to događa, što je bilo
Pitala sam se,
Nikome ne bih poželjela takvu sudbinu, taj život
ni tom čovjeku, ni toj ženi ni tom djetetu
Niti bih povjerovala da bi se tako nešto moglo meni dogoditi
Jer zemlja nije ravna ploča
A Gaussova krivulja nas uči fenomenu statistike
Mjesto – Osijek
Teta Marija koja je postala samo teta ili teta Marija
a oduvijek smo ju zvali teta Maca
iz nekog razloga
ne želi da ju tako zovemo više
Za posjete treba vremena; otići mami, Brankici, obići tetu – Mariju, groblja
Često mi pogled zastane na Marijinim rukama
Teta je liječnica
Ima
velike ruke, iako je sama sićušna, i lak na noktima, i blizu je 85
Moj tata kaže te su joj ruke velike i grube
zbog toga što je kao dijete morala
raditi teške poslove u polju
kao i tvoja mama
Marija me zove na ručak i kaže sretna
meni je svaki put praznik kada ti dodješ,
i mogla bi me rasplakati
Pomalo se pribojavam ako teta čuje ovo
jer se ne bi složila oko svega
moguće bi bila nezadovoljna
zato što ju (uopće) spominjem
Iako puno čita nadam se ipak neće
obratiti pažnju na Hrvatsku pomlađenu liriku
A mene i ovako peče savjest jer su te ruke
umjesto mojih u Zagrebu
uređivale Josipov i Janjin grob
na mađarskom groblju u Retfali
Sve me to podsjeća na trajni nedostatak vremena
Nemogućnost putovanja u Osijek
I nemogućnost prodaje stana
Koji je ostao iza nas
I – kako da kažem
malog klavira
koji leži u podrumu zgrade
u kojoj smo nekada stanovali
Tko će kupiti glasovir
Vršnjakinje moje kćeri, grle svoje dragane,
I spremaju se otići, ili prate
svoje ljubavi na put
u Irsku u Njemačku i dalje
sa novog autobusnog kolodvora
kamo i ja stižem,
iz Zagreba
Baš svaki put prisustvujem ovim rastancima,
(i u dolasku
i u povratku)
I pitam se ne bez straha
dok moja teta kima glavom
I kaže: djeca, djeca
– svi ste se razbježali
hoće li i moje dijete istim putem
zaželjeti poći
skoro, uskoro
(S tim sam, mislim, rekla
ako ne sve
onda bar dovoljno)