Klaun
– Kolegice, roditelji su jako zabrinuti – objašnjava Leoni ravnatelj.
Marijevi roditelji sjede preko puta njega. Prijekorno je gledaju.
– Djeca vam ne smiju izgubiti interes na satu. Ne možete ih kažnjavati zbog vaših propusta.
– Kako da onda uspostavim disciplinu? Cijeli razred s Marijem na čelu užasno je nemiran – odgovara Leona.
– Ako vam je učenik živahan na satu, znači da nije motiviran. Ne možete zbog toga vrištati i dijeliti jedinice. Morate istovremeno biti i strogi i zabavni – nastavlja ravnatelj.
– Pa što da radim? Žongliram? Gutam vatru?
– Drska je! Zovite inspekciju – kaže ravnatelju Marijev otac.
Pored Leone stvore se dva klauna. Vuku je.
– Gdje me vodite? – viče otimajući se.
– Na stručno usavršavanje – hladno će Marijeva mama.
Ravnateljev ured pretvara se u cirkus. Marijeva mama stavlja Leoni na lice crveni gumeni nos i potrubi njime.
– Hajde, Leona. Da vidimo kako animiraš razred! – govori Marijev otac.
Bacaju je na pijesak pred publiku. Gledalište je ispunjeno učenicima do zadnjeg mjesta. Pažljivo gledaju što će napraviti.
– Nasmij se! – viče Marijeva mama.
– Animiraj ih, ali ostani ozbiljna! – naredi ravnatelj.
Učenici joj zvižde.
– Buu! Dosadna je! Dajte joj otkaz! – viču.
Ona molećivo rasteže drhtava usta.
Otvara oči. Jagodice su joj blago dignute. Napipava prstima udubine u kutovima razvučenih usana. Odlazi u kupaonicu i u nevjerici gleda svoj odraz u zrcalu. Osmijeh joj je zacementiran na licu. Stišće dlanovima obraze, povlači jagodice dolje, gura bradu gore, stavlja dlanove preko usana. Osmijeh je i dalje tu. Otkad je cirkus došao u grad, ima noćne more, a sad još i ovo.
– Dobro da danas odlazi – pomisli.
Baca pogled na sat. Shvaća da kasni na posao.
Oblačim se žurno, kafu pijem, nestajem. Trljam oči sanjive da mi ne bi zaspale, odjekuje YU grupa sa zvučnika. Kroz otvoren prozor ispuhuje dim cigarete. Vozeći se prema školi, sluša kompilaciju sačinjenu od pjesama namijenjenih odlascima. Počinje nova pjesma. Odlazi cirkus iz našeg malog grada. Širokim drumom što izlazi na most. Približava se školi. Svako jutro sanja da nastavlja ravno umjesto da skrene lijevo. Vjetar se naglo diže, mrsi joj kosu i ispunjava peludom oči. Propušta skretanje, naglo koči i ubacuje u rikverc. Pogleda u retrovizor. Kosa joj je raščupana i zelena od peludi. Odlazi fakir i artisti na žici i tužni pajac što bio mi je drag. Dok joj bijesni vozači trube, oči joj se pune suzama. Skreće. Zna da nikad neće otići.
Spuštene glave ulazi u zbornicu.
– Leona, kasnite!
– Marijana, jeste li ispunili sate razrednika i dopunsku nastavu? – pita kolegicu iz hrvatskog.
Marijana ispunjava e-Dnevnik na jedinom računalu u zbornici.
– Kolegice?
Leona diže glavu misleći da se obraća njoj. Pored Marijane stoje matematičarka Biljana i povjesničar Stanko. Gurkaju se. Ne mogu dočekati da zauzmu računalo.
– Moram li vam govoriti da nam sutra dolazi inspekcija? – ravnatelj se zajapurio.
– Evo ispunjavam – kaže Marijana i nastavlja tipkati.
– Leona, vama je ovo zabavno?
Leona se zatetura i nogom zakači kabel. Računalo se gasi.
– Ma neee! – viče Marijana.
– Leona, što se dogodilo? – pita Biljana.
– Pelud – brzopleto odgovara široka osmijeha.
– Kolegice, vi se šalite? – ravnatelj će.
– Pelud upada u kućište i stvara probleme. Meni se to dogodilo neki dan kod kuće.
– Kako se to popravlja? – pita Stanko.
– Treba razmontirati kućište i obrisati ga. Nakon toga treba ga izolirati
– Zbilja? – skeptičan je ravnatelj.
– Da, zapravo najbolje bi bilo izolirati sva školska računala dok ne završi proljeće – tvrdi Leona odgovorno uvučenih obraza.
Peče je zubno meso.
– Kolegice, savjetujem vam da se uozbiljite prije nastave.
– Izolirat ćemo se u moj ured. Tamo možete dovršiti posao – govori ravnatelj Stanku i Biljani.
Dobacuje Leoni ironičan osmijeh. Izlazeći iz zbornice, Stanko i Biljana se gurkaju iako više ne čekaju na stolicu. Il sve te maske kriju bol i neki sasvim drugi lik, Balašević šapće Leoni.
– Reci mi, mila, je li sve u redu? Znaš, razgovor sve liječi – potiho je savjetuje Marijana.
Leona joj okreće leđa.
– Nešto sam te pitala. Ne možeš tek tako otići! – Marijana viče gledajući Leonu kako izlazi iz zbornice.
Zelene kose, nabubrenih podočnjaka i uvučenih obraza Leona sluša učenike dok ulaze u razred. Glasni su. Na njihovo “Dobro jutro, učiteljice” gleda u daljinu. Sad si može dopustiti osmijeh. Opušta mišiće na licu. Zamišlja drugačiji život. Bez buke, papirologije, druželjubivih kolega, “dobronamjernih” savjeta, zabrinutih roditelja i prijetnja inspekcijom. Ali već sutra, čim prođe neko vreme samo će retko pomišljati na to… Leona pogledom manično traži Balaševića po učionici. Djeci je dosadno i počinju sve glasnije pričati. Mora nešto poduzeti. Uvlači obraze. Boli je. Ustane, pročisti grlo i zapjeva: Da l’ je sve bilo samo fol, da l’ je sve samo jeftin trik? Razred se stišao.
– Hvala, hvala. Divni ste.
Naklanja se, bol se pogoršava. Pušta osmijeh da joj se razlije licem.
– Doviđenja, dragi moji!
Izlazi iz razreda. Brzo hoda prema zahodu. Na hodniku sreće učiteljicu glazbenog, Doris, i zamoli je da pričuva razred dok se ne vrati.
Popravlja šminku gledajući se u zrcalo. Zbog osmijeha, ruž joj bježi na obraze, nos i čelo. Svaki put kad ga pokuša izbrisati, uhvati je strašan bol. Prekriva lice bijelim puderom.
Koračajući, sve jače čuje glasove. Hodnik je prazan. Otvara učionička vrata.
– Idemo! Živo! Ma sve je bilo samo fol. Sve je to samo jeftin trik! –svi složno pjevaju dok Doris dirigira. Zabrinuto gleda u Leonu.
– Motivacija za lekciju. Radimo motiv odlaska – objašnjava joj Leona.
Doris trčeći izlazi.
– I učiteljice, je li sve samo fol i jeftin trik? – Mario nasmiješeno pita Leonu.
Doris upada u učionicu. Dolazi do Leone i stavlja joj šešir na glavu. Nove pajace će masa naći lako jer drugi cirkus će doći u naš grad, Balašević se valja od smijeha skupa s ostatkom razreda.
– Okrenite stranicu sto dvadeset i šest u udžbenicima. Danas ćemo raditi pjesmu Tina Ujevića, “Odlazak” – Leona nalaže učenicima.
Pročitaju pjesmu. Određuju književni rod i vrstu, analiziraju. Matea diže ruku.
– Učiteljice, zašto je on tužan?
– Umoran je, srećo.
– Od čega?
– Svega.
Zvoni. Na scenu stupaju petaši. Razdragano pitaju Leonu kako je.
– Nikad bolje – odgovara.
– Jeste li se odmorili za vikend?
– Ne.
– Zašto ste onda sretni, učiteljice?
– Ne znam.
– A što ćemo raditi danas?
– Draga djeco. Molim vas da me prestanete ispitivati prije nego što svi sjednete, izvadite pribor i, najvažnije je što?
– Da svi ušutimo!
– Bravo! Možete li pomoći učiteljici da se prisjeti…
Nestaje cirkus u širokoj ravnici u kišnoj noći za njim se srebri trag. Leona zastane, uvlači obraze među zube. Hoda po razredu. Ne čuje se muha u zraku. Petaši je pažljivo promatraju. Odjeven u klauna, Balašević sjedi u prvoj klupi i upire prstom u nju nijemo se smijući.
– Ja ne znam… – govori Leona naglas.
Odlazi do prozora. Pogled joj se lijepi na cestu.
– Učiteljice?
– … tko si? Čuj me, dobri druže, kad padne veče ponad tvoga krova – recitira pjesmu Gustava Krkleca. Naglašava riječi:
– Izađi… idi…
Teatralno podiže ruku.
– Srebrn plašt će pasti, dalekom cestom, kud te srce vodi.
– Izađi! – ponavlja.
– Uzmite pribor. Zamislit ćete i zapisati kamo će vas odvesti cesta pored naše škole – govori učenicima.
Po izlasku, zaključava vrata da je klaun ne bi pratio. Grize obraze. Osjeća okus krvi u ustima.
Ispred škole ih dočeka žamor.
– Da l’ je sve samo jeftin trik? – Leona čuje Balaševića.
Osvrće se, trlja oči, grize obraze.
– Ne možeš samo tako otići! – dopire do nje Marijanin glas.
Ispljune krv. Koncentrira se na prolaznike i automobile koji jure cestom.
– Zamislite da ste netko od ovih ljudi. Kamo oni idu? Zašto oni imaju pravo nastaviti, a mi ne? – pita učenike.
Zvoni. Učenici se stapaju s prolaznicima ulazeći u školu. Šakom stišće usta. Leona zamišlja da je jedan od prolaznika.
– Kamo idu? Zašto oni imaju pravo nastaviti, a ja ne? – potiho govori.
Vjetar se diže, pelud joj upada u oči, zatvara ih.
– Nadam se da ćemo se još vidjeti – šapće joj Balašević i položi ruku na rame.
Ona vrisne, trgne se i otrči na cestu.
Truba.
Škripa kočnica.
Mrak.
– Zašto si to napravila? – čuje poznati glas.
Boji se otvoriti oči.
– Mogla si dići palac, ako si htjela da stanem, a ne skakati mi pred kamion! Skoro sam te pregazio.
Leona polako otvara oči.
Pred njenim licem je nasmiješeni klaun.
– Hajde. Žurimo! – govori joj i rukom pokazuje da krene za njim.
– Hoćeš li mi praviti društvo? – pita je.
Nesigurno kima. Sjeda u šareni kamion s velikim natpisom “Cirkus”. Odlaze.
– Dobra maska – kaže klaun.
– Nije maska – odgovara Leona, a osmijeh joj ne silazi s lica.
Vladimir Papić, Sretni dlanovi, MeandarMedia, Zagreb 2025.