U kolibi je bilo malčice toplije, svjetlije i urednije nego na trijemu: gorjela su drva u velikoj ruskoj peći, na stolu su osamljeno stajali drvena soljenka i pogača pod ubrusom, tamnjela se osamljena ikona u kutu i tužno visio zidni sat čije su kazaljke pokazivale pola šest. Od namještaja je liječnik primijetio samo sanduk i željezni krevet.
”Čika Kozmo!” zovne Vasjatka, oprezno spuštajući kovčeg na pod.
Nitko ne odgovori.
”Da nije u dvorište izašao?” Vasjatka okrene liječniku svoje široko pjegavo lice sa smiješnim, kao oljuštenim, ružičastim nosom.
”Što je bilo?” začu se od peći te se pojavi raščupana riđokosa glava s razbarušenom bradom i snenim očima.
”Zdravo, čika Kozmo!” radosno uzvikne Vasjatka. ”Eto, dotura spopala želja da ode u Dolgoe, a na stanici državnih konja ni za lijek.”
”Pa?” počeše se glava.
”A ako bi ga ti odvezo na samohodu?”
Pavel Iljič dođe do peći:
”U Dolgom je epidemija, obavezno moram biti tamo danas. Obavezno!”
”Epidemija?” raznosač kruha protrlja oči velikim promrzlim prstima s prljavim noktima. ”Čuo sam za epidemiju. Prekjučer su u pošti u Hoprovu govorili.”
”Čekaju me bolesnici. Nosim cjepivo.”
Glava na peći nestane, začuju se stenjanje i škripa stuba. Kozma siđe, zakašlja se, pojavi se iza peći. Bio je to nizak, mršav seljak uskih ramena, star tridesetak godina, krivih nogu i pretjerano velikih šaka, kakve često imaju krojači. Njegovo lice s oštrim nosom, oteklo od sna, bilo je dobrodušno i pokušavalo se nasmiješiti. Pred liječnikom je stajao bos, u donjem rublju, češkajući svoju riđu, raščupanu kosu.
”Cje-pivo?” izgovori s poštovanjem i oprezno, kao da se boji da bi mu riječ mogla pasti na njegov stari, istrošeni i ispucali pod.
”Cjepivo”, ponovi liječnik i skine s glave svoj lisičju šubaru ispod koje mu je postalo vruće čim je ušao.
”Zar po mećavi, gospodine”, Kašljucko pogleda u prozor kroz koji se jedva vidjelo.
”Znam da je mećava! Tamo nas bolesnici čekaju!” liječnik povisi glas.
Češkajući se, Kašljucko priđe prozoru koji je na rubovima okvira bio zadihtan teflonom.
”Danaske nisam otišao van ni po kruh.” Prstom obriše komadić injem zaleđenog stakla, koji se otopio od topline peći, i pogleda kroz njega. ”Ta ne živi čovjek samo o kruhu, zar ne?”
”Koliko želiš?” izgubi strpljenje liječnik.
Kašljucko ga pogleda kao da očekuje udarac, u tišini krene u kut desno od peći, gdje su na klupici i policama stajala vjedra, vrčevi i kotlovi, uzme bakrenu zaimaču, zahvati iz vjedra vodu te krene brzo piti dok mu je jabučica skakala.
”Pet rubalja!” predloži liječnik takvim prijetećim tonom da Kašljucko zadrhti.
I odmah prasne u smijeh, brišući usta rukavom košulje:
”Ma što će mi…”
Odloži zaimaču, osvrne se i štucne:
”A ja tek peć naložio.”
”Tamo ljudi umiru!” uzvikne liječnik.
Ne pogledavši liječnika, Kašljucko počeše prsa i žmireći pogleda kroz prozor. Liječnik ga je gledao s takvim izrazom na svojem nosatom, napetom licu kao da ga je spreman izmlatiti ili briznuti u plač.
Kašljucko uzdahne i počeše vrat:
”Čuj, mali, onda ti…”
”Što?” Vasjatka otvori usta ne razumjevši.
”Sjedni ovdje. A čim izgori – zapuši dimnjak.”
”Nema problema, čika Kozmo”, Vasjatka skine sa sebe polubundicu, baci je na klupicu i sjedne pored nje.
”Imaš samohod… koliko konja?” upita liječnik s olakšanjem.
”Pedeset konja.”
”Dobro! Za nekih ćemo sat i pol stići do Dolgog. A vratit ćeš se nazad s pet rubalja.”
”Ma dobro, gospodine…” Kašljucko sa smiješkom odmahne svojom velikom rukom nalik na kliješta i lupi se po mršavim bedrima. ”Nek bude, idem upregnuti.”
Nestane iza peći i uskoro izađe u sivom, grubo pletenom vunenom džemperu i vatiranim hlačama, stegnutim vojničkim remenom visoko, gotovo na prsima, i s parom sivih pustenih čizama pod miškom. Sjedne na klupicu pored Vasjatke i bacivši čizme na pod, počne brzo namatati obojke.
Liječnik izvadi cigaretu i otiđe na zrak. Tamo je sve bilo isto kao i prije: sivo nebo, vijavica, vjetar. Zaselak kao da je izumro – ni ljudskoga glasa, ni psećeg laveža.
Stojeći na trijemu i uvlačeći osvježavajući cigaretni dim, Platon je Iljič već mislio o sutrašnjem danu: ”Noću ću cijepiti, a ujutro ćemo otići na groblje i gledati grobove. Samo da karantena ne podbaci po ovom vremenu, inače će se netko provući kroz kordon, a onda piši kuć propalo. U Mitinu su bila dva prstena kordona i nije pomoglo – probili su se, izujedali… Baš me zanima je li Ziljberštejn već tamo? Ah, kad bi barem bio! Zgodnije je cijepiti u paru, on i ja za jednu bismo noć čitavo selo prošli… Ne, neće stići prije mene iz Usoha, to je nekih četrdeset vrsta, i to još po ovom vremenu… Baš smo imali sreću s ovom mećavom…”
Kašljucko se u međuvremenu obukao i ogrnuo malenim crnim kožuhom, opasao ga remenom, za njega zataknuo rukavice, nabio kapu, uzeo sa stola pogaču, odrezao okrajke, gurnuo ga pod gunj, odrezao još komad, odgrizao ga, sažvakao, namignuvši Vasjatki koji je sjedio na klupici:
”Da mi je usta zagrijati čajem, ali nema se kad: vidi kako se razgalamio. Epi – demija! Odakle je došao?”
”Čini se, iz Repišne”, Vasjatka protrlja oko šakom.
”Poštanskim. Državni kočijaš odmah legao spavati.”
”Što oni imaju spavati, državni…” Kašljucko se pogledom oprosti od peći, lupi Vasjatku po glavi i, žvačući, s komadom raženoga kruha iziđe u stražnje dvorište.
Kašljuckovo dvorište bilo je jednako neprivlačno i staro kao i koliba: nakrivljena štala izgrađena odmah uz nju, nemarno posloženi kupovi drva, podalje je stajao sjenik s urušenim krovom nabrzinu poduprtim koljem i slamom, nedaleko je tamnjela sušnica u kojoj teško da se, sudeći prema njezinu izgledu, vršilo u posljednje četiri godine. No zato je malena konjušnica, nalik na parno kupatilo, bila netom izgrađena, natkrivena širokom šindrom, s dobro zabrtvljenim zidovima, s dva zapušena prozora. Pored nje, pod snijegom pokrivenom nadstrešnicom, stajao je samohod. Zgrćući snijeg valjenkama, svojim krivonogim i brzim korakom Kašljucko dođe do konjušnice, gurne ruku u njedra, napipa pod košuljom ključ na uzici, izvadi ga i krene otključavati viseći lokot.
Iza vrata čuo se isprekidani oštar zvuk, kao da se oglasio veliki zrikavac. I odmah – još još tri takva, pa još, i još, i odjednom kao da je roj zrikavaca glasno i čvrsto zacvrčao na sve moguće načine. Uto u štali zagrokta nerast. U konjušnici se zrikavci oglasiše snažnije.
”Idem, vrag vas…” Kašljucko otključa lokot, otvori vrata i uđe.
Zapahnuše ga uobičajeni i ugodni poznati mirisi. Ne zatvorivši za sobom vrata da bi mogao bolje vidjeti, krene kroz kovačnicu i sedlarsku radnju ravno do jasli i konja. Konjušnicu ispuni radosno rzanje. Za razliku od jadne Kašljuckove kolibe i dvorišta, konjušnica je bila za primjer, bila je nova, čista, uredna, što je odmah odavalo domaćinovu glavnu strast. Bila je podijeljena napola: odmah od vrata počinjale su kovačnica i sedlarska radnja, tu je bio stolarski stol, a na njemu maleni nakovanj, kao i sitna peć veličine samovara, s mjehovima napravljenim od dimilice za pčelinjak i alatom uredno poredanim na stolu: sićušni noževi, čekići, kliješta, svrdla, turpije i tegla s konjskom mašću s četkom u njoj. Nasred stola stajala je glinena zdjela puna potkovica sitnih poput kopjejke. Pored – druga zdjela s hrpom malenih čavala za te potkovice. Na zidu su se u nizovima pružali hamovi, nalik na sušene gljive. Nad stolom je visjela velika petrolejka.
Iza kovačnice i sedlarske radnje u velikoj pletari bio je sjenik sa sitno sjeckanom djetelinom, pored njega podizala se malena ograda, a iza nje – jasle za konje. Kašljucko se sa smiješkom nagne preko ograde, a odozdo se začuje višeglasno, prelijevajuće rzanje pedeset malenih konja. Svi oni bili su po svojim jaslama, netko u paru, netko upetero, netko utroje. U svakim jaslama postojala su po dva korita – pojilice – za vodu i za hranu. U pojilicama za hranu bijeljeli su se ostaci zobene kaše, koju je Kašljucko nasuo konjima u pet ujutro.
”Pa, vragovi jedni, hoćemo li se provozati?” upita Kašljucko svoje konje, a oni zarzaše još glasnije.
Oni mlađi se propeše, naglo trgnuvši prednjim nogama, dok su rukuničari[1] i stepski frktali, tresli i kimali glavama. Kašljucko spusti svoju veliku grubu ruku, dok je drugom držao komad kruha, te počne milovati konje. Dodirivao ih je prstima, dirao po leđima, gladio po grivi, a oni su rzali zabacujući njuške, veselo grickali njegovu ruku malenim zubima i zabijali tople nozdrve u prste. Nijedan konj nije bio veći od jarebice. Kašljucko je znao svakoga konja i mogao je ispričati kako i odakle se našao u njegovim jaslama, njegovu povijest, kakav je zaista, tko su mu roditelji, kakve su mu sklonosti i karakter. Jezgru njegova krda činili su kulaši, ždrijepci širokih prsa s kratkim, tamnoriđim repovima, kojih je bilo više od pola, za njima su slijedili zekani, tamnosmeđi, osam crvenkastosmeđih, četiri siva, dva zelenka i dva šarca – jedan s crnim šarama, drugi s riđim.
Ovdje su bili samo ždrijepci i uškopljeni konji. Male kobile doslovno su vrijedile kao suho zlato te su ih držali samo uzgajivači.
”Na kruha”, reče Kašljucko i počne ga mrviti i kidati u pojilicu.
Konji su pognuli glavu. Kad je izmrvio sav kruh i pričekao da ga pojedu, Kašljucko pljesne dlanovima i glasno zapovjedi:
„Hajmo upregnuti!”
Jednim trzajem podigne pregradu, koja je istovremeno otvarala sve staje.
Konji krenuše po drvenom, dobro pometenom žlijebu odmah formirajući krdo, međusobno se pozdravljajući, grickajući, grgoljeći i ritajući. Žlijeb se gubio u zidu stajao samohod. Kašljucko je gledao krdo, lice mu se ozarilo i pomladilo. Konjima bi se uvijek obradovao, čak i kad je bio umoran, pijan ili kad bi ga ljudi ponizili. Pomaknuvši ustranu zidna vratašca, otvorio je prolaz konjima u zapregu samohoda. Krdo je išlo bodro, bez obzira na hladnoću koja je dopirala iz ledene utrobe samohoda.
”Hajde, hajde”, hrabrio je konje. ”Nije danaske baš toliko ladno, može se podnijeti…”
Pričekavši da zadnji konj uđe u samohod, pomakne pregradu, brzo izađe iz konjušnice, zaključa je, spremi ključ u prsa i, obišavši krivim nogama konjušnicu, otvori poklopac samohoda. Već naviknuti, konji se sami rasporediše na svoja mjesta očekujući da će ih zapregnuti. Bilo je pet gredica po deset konja u svakoj. Kašljucko počne brzo uprezati konje, provlačeći im glave kroz hamove. Išli su pokorno, i samo se dva dorata, kao i obično, počnu međusobno ujedati i narušavati red u trećoj gredici.
”Sad ću vas bičem, vragovi!” obeća im Kašljucko.
Upregnuta prva desetina uhranjenih kulaša-rukuničara glasno lupaše kopitima po zamrznutoj, rebrastoj vučnoj traci, riđani u trećoj gredici pokunjeno su pružali domaćinu svoje grivaste glave da im se navuku hamovi, dorati su se držali s dostojanstvom više konjske rase i strigli ušima, sivci su ravnodušno žvakali, dorati su frktali i dizali glave, zekani su nestrpljivo tupkali, a hitri je riđi šarac neprestano njištao, cereći se mladim zubima.
”Evo”, Kašljucko stavi drveni šip u poklopac, zatvarajući tako sve konje na njihova mjesta, uzme posudu s katranom, podmaže oba ležaja vuče, navuče rukavice, uzme bič i pođe po liječnika.
Ovaj je pušio drugu cigaretu stojeći na trijemu.
”Možemo krenuti, gospodine”, priopći mu Kašljucko.
”Hvala Bogu…” liječnik nezadovoljno baci opušak. ”Idemo, idemo…”
Kašljucko uzme jedan od njegovih kovčega, prođe kroz trijem na dvorište, do samohoda, odgurne pokrivač od medvjeđe kože, liječnik sjedne, i dok je Kašljucko odostrag remenjem privezivao njegove kovčege na nogare, zagleda se u konje. Rijetko je viđao malene konje i još se rjeđe vozio na njima te ih je sa zanimanjem, umornim od očekivanja, razgledao dok su u pet redova stajali pod poklopcem i kopitom udarali po rebrastoj traci vuče.
”Malena bića, a pomažu nam u teškim, nesavladivim okolnostima…” pomisli. ”I kako bih ja putovao bez tih mališana? Čudno… samo u njih polažem nade. I nitko me drugi neće dovesti do tog Dolgog…”
Prisjeti se dvaju običnih konja, sasvim iscrpljenih mećavom, na kojima je prije tri i pol sata stigao u prokleto Dolbešino i koji su sad stajali u konjušnici postaje i vjerojatno nešto žvakali.
”Što je životinja veća, to je osjetljivija na našim prostorima. A kakva je tek čovjek mimoza…”
Liječnik ispruži ruku u rukavici, raširi prste i dodirne sapi dva mrkova u zadnjem redu.
Priđe Kašljucko, sjedne pored liječnika, navuče pokrivač, uzme upravljač i zamahne bičem:
”E pa, s Bogom… Điha!”
Prevod: Ivo Alebić
[1] Jedan od tri konja u ruskoj trojci (kočiji); srednji konj privezan je uz rukunicu (motku, osovinu). (op. prev.)