EHO
Dozivajući te, izgovaram riječi
više opcesne nego ljubavne.
Grad nezainteresirano, u noći,
reda ulične svetiljke, nekako sjetno.
Kao putokaz slijepom
ili zabludjelom, grešnom.
I evo još po koji tren
i polako će da utihne
kao more u smiraj dana.
Zimska je noć i vani je tek ponetko.
Vidim gdjekojeg šarlatana
ili zaljubljenog gdje cupka u mjestu,
čekajući da se na prozoru
ukaže svjetlo kao znak.
Proturječan, mrzim te i volim,
ne želim te i trebam,
zlatim te i vrijeđam.
I sve mi ovo sliči kao da će kišiti.
A zimska je noć
i ne bi bilo čudno
da se pljusak obruši na grad
koji mi uzvraća šutnjom.
A dovoljan bi bio
samo jedan glas,
pa makar bio i eho.
AGONIJA TIŠINE
Ovaj svijet mi se i ne čini tako naporan,
dok mi pokazuješ svoja ogoljena bedra,
a čitav svemir je sažet u tvojim gaćicama.
Mogao bih i umrijeti danas
dok sam još dobre volje.
A šiparice u kratkim suknjicama
stupaju u nekoj paradi,
tamo dolje, na trgu.
Možda je neki praznik danas
i bilo bi zbilja konstruktivno
okončati sa svijetom u takvom danu.
Dok zastave lepršaju
a povici mase odobravaju
blještavilo povorke.
Zatvaraš prozore
štiteći me od nadolazeće larme.
Dok iz radija cvili sentimentalna balada.
Razotkrivaš se posve provokativnom kretnjiom.
Šugav je to osjećaj,
ali nekako i ljiep.
