Svitanje
(Blagici)
Dan sviće iz grla slavuja
dah povjetarca svirale lagane,
zelena izmaglica na rijeci leluja
kao zavjesa na prozoru dragane.
Slavuj ljepše pjeva kad ga draga sluša,
u grlu mu grgolje kapljice rose,
pjesma udjenuta u uho kao minđuša
taloži u srcu blage nanose.
Ljubav i san nose groznicu istu,
u slastima ploda kupina uživa,
srce slavuja zrije u njezinu listu,
umiva ga lišće tužnih iva.
Mirni san vode pokriva izmaglica,
zavjesa na prozoru – raspletena kosa drage,
glatki bjeluci – boja njezina lica
miluju srce žarom nježne snage.
Dan sviće iz grla slavuja,
povjetarac rasipa biserne zvuke,
na rijeci izmaglica blago leluja,
svitanje leti u naše raširene ruke.
(“Razorena kuća”, 1995.)
U zagrljaju bilja
(kćeri Palmi)
Nema tamnih putova
između sutona i jutra,
između poljupca i jauka porodilje.
Sve je Mliječni put novorođenčeta,
na proplanku pribježište u bilje.
Nema putova počinka
između nas i beskraja,
između mene i tvog okrilja.
Sve je trag ljubavi,
na proplanku u zagrljaju bilja.
Nema mimohodnih putova
između nas i zvijezda,
između polaska i cilja,
sve je povratak iskonu
na proplanku u tišini bilja.
Nema krivih putova
između danas i sutra,
između sna i zbilje,
sve je putokaz nade,
na proplanku pribježište u bilje.
(“Veliki čempres”, 1986.)
Gunj
(sinu Validanu)
Na plotu uz čatrnju
suše stari gunj,
pet ovaca razapeto na trnju
pet ovaca utkano u nj.
Donijela ga baba u ruhu,
pokrivala se njime mati
i petero goluždravih Puljića
golicao je po trbuhu,
bi sreća topli gunj imati.
Grijao nas duže od stoljeća
i u nevremenu ratnih godina
kad drhtala su nam proljeća
kao pod injem skupljena ledina.
Tuđi vojnik jednom ga uze,
nagovorio ga siječanj da nam san pljačka,
kad nas je vidio sklupčane i gologuze
raskravila se u njemu duša seljačka,
te vratio gunj preko naših nogu
i koroman izvadio iz torbe,
opsovao nešto, kao na uho Bogu –
tog jutra jeli smo vruće drobe.
Gunj topal poput majke u duši,
kao sunce i ptičije krilo,
danas se pored čatrnje na plotu suši,
ljeto je, a u meni oko srca nešto zastudjelo.
(“Razorena kuća”, 1995.)
Prozori
(tetki Mari)
Mali su prozori
na kući moje babe,
kao njene oči ne vide nebo,
oni plaču kad nebo plače
i gledaju brdo kroz maglu.
Uvijek oslijepe kad progleda petrolejka,
navuče se zavjesa
kad počinje igra zvijezda,
raspuklo mi srce u njihovoj duplji
između četiri čađava zida.
Bog se rodio u siromaštvu.
On je Čovjek
koji sebe daruje nadom.
Moja dobra baba njeguje ga molitvom
da čuva mene i moju braću
dok nenaoružani kruhom prolazimo gradom.
(“Vodokradica”, 1997.)
Život iz početka
(sestri Blanki)
Imao sam kuću i okućnicu,
ali one nisu više moje.
Moji su žuljevi i korov
iznikli iz suše srpnja,
moja je motika zemlje skorene.
Iščupali me iz suhozida
da gazim put koji nije moj.
Put do pakla zaposjele sablasti –
moji vječni suputnici.
Zli dusi upravljaju stranputicom
i pticom grabljivicom
koja je moja,
u njoj su moj oprez i strah.
Crvi se uvlače dublje u tijelo
skrivaju se od poganih kljunova.
Crvi su moji u mom lešu,
u mom lemešu
izgriženom sjekutićima hrđe.
Hrđa je moja – moga pretka;
od kamena mu kosti tvrđe
izvlače se ispod stećka.
O Bože, moramo li živjeti iz početka.
(“Vodokradica”, 1997.)
Vinska mušica
(Mustafi Ici Voljevici)
Uvijek prije mene kuša moje vino
ta zera otpala od Ništa,
kao trun u oko zaleti se silno
da u mojoj kaplji nađe utočišta.
Smišljena u lubanji nara,
u njegovom kiselom mozgu
leže se i krije
iza dunje na vrhu ormara
gdje jedno godišnje doba gnjije.
Izleti kroz nevidljive ušice,
tek što u čašu uspem gutljaj vina
u zjenici evo prokletinje mušice
zaslijepi mi misao i nastane praznina.
Bilo da pijem iz bukare ili kofe
kad pišem pjesme dođe da mi smeta,
neumitna kao točka na kraju strofe
želi da okonča slike moga svijeta.
Uvijek prije mene kuša moje vino
ta zera otpala od Ništa,
kao trun u oko zaleti se silno
da u mojoj suzi nađe utočišta.
(“Vinska mušica”, 1986.)
Referendum za vodu il’ vino
(Vidoju Krtaliću)
U pramčioku, na pripeci, vape Gnojnice
za nepresušnu kapljicu srpanjskog slada.
Cvròci u bajamima raspalili dvojnice,
živnula žilavka Carskih vinograda.
Za vodu il’ vino iz grla plamti,
u grožđu grca sunca žeravica,
šum slavine bi da zapamti
suzu zvijezde u krijesnici svitca.
Niz Posrt posni posrću poskoci,
nad Veležom oblaci – vodokradice
zalijevaju vrt nebeski i kao otkosi
ošlje sunca padaju na Gnojnice.
Svi za vodu kao za slobodu,
za „Grozdanin kikot“ iz grla slavine.
Kada sunce za planine ode
da nam tijela prožme melem vode.
(“Vinska mušica”, 1986.)
Ratnik iz Radimlje
(Maku)
Gruba ruka klesara Grubača
dovede me pred vječnog ratnika
da ga smijenim sa straže.
Zemlja je, veli, sita ratnih pokojnika,
tebe njezini crvi od rođenja traže.
Taj skamenjeni ratnik pretvorio se
u moju pjesmu – neće da ode.
Uporan pod suncem čeka
da se oblak otkine od neba,
jer ratnik je žedan samo vode.
Kad pred nogama su mu suhe vlati
neizmjerno je tužan;
što ni jedna pastirica ne svrati,
da sagleda – koliko je divno ružan.
Ni smrt ne može ratnika da shvati.
Gruba ruka klesara Grubača
dovede me pred ratnika čudnog
da ga smijenim sa straže.
Zatekoh ga ozlojeđeno budnog
s podignutom rukom koja kaže
da ostanem nepomično poražen
i još mi zaprijeti (što pogazih trave)
da noćas ću umrijeti.
(“Veliki kamen”, 1973.)
Žedan vinograd kraj mora
(Tinu)
Kopno i more
žedni su neizmjerno
kad se oskoruša žeđi zgruša
u grlu mornara
i vinogradara.
Iznad valova,
iznad krša
srpanj kao sužanj
u žeravi okova.
Žedan vinograd kraj mora
i vinograd iza Biokova.
Velika zmija sunca
žestoko se opila,
u zrnu grožđa i zrnu trna
zatrnula žila.
Vinograd u ognjici –
posrnula loza,
oboljelo ljekovito bilje
predalo se razvigorcu,
skapavaju:
vinograd kraj mora
i vinograd u Vrgorcu.
(“Vinska mušica”, 1986.)
Stari most, Mostar
I
Prelazimo iz jednog stoljeća
na drugu obalu
prenoseći grijeh
ili iskušenje sunca.
U nama dozrijeva vrijeme
sabrano odlascima u nebo.
Vrijeme ostaje podmlađeno
i Stari most –
gola vječnost
u slapovima sunca.
II
Gleda li bijelo oko svjetlosti
u tamnicu kule Herceguše?
O, zjenico, raspuklih sutona,
hoće li se sužnjevi ugušiti
i zmije u zidinama
od balege
koju palimo umjesto tamjana?
Govorimo grešne molitve,
dok plodni glasovi zemlje
gnjiju u izbama.
III
Prasak sunca u šipku
gasi osinjak ljeta.
Poput mlada vina u badnju
život vrije.
Svi idemo na jednu stranu
a most na obadvije.
(“Veliki čempres”, 1986.)