NOĆNO KUPANJE
– za Ruth Blatt
Tek što smo izašli na vrh planine i očeva jadikovka počinje: snijeg, klizavica, naš nejaki jugo i ćelave gume. Mećava u aprilu, pomišljam; baš kao i prije tridesetak godina. Tog su me ljeta po prvi put odveli u kuću: moja nepravilna glava u majčinim njedrima, moji prevoji od sala koji privlače komarce. Zamišljam oca, koji se beskonačno dugo namješta da bi napokon okinuo snimak. V. je takođe tu: prvo čeka, cupkajući, i onda se baca prema nama, ne bi li uklonila debeli apostrof kose s majčinog čela. (Vidi se razmazana prikaza ruke što se povlači.) Mozaične sjenke zelenika uzmućuju bjelilo naše kože, stvarajući kontrast gotovo čujan: poput prigušenog zova zrikavaca, ili možda guma koje rolaju po šljunku. Vozač ispred nas kao da gubi kontrolu; očeve šake na volanu poblijede, na usta mu izbija pjena puna psovki – na račun snijega, vozača, usranog života što poštenog čovjeka ne ostavlja na miru.
Ajde, ispričaj mi još jednom o toj ovci Dolly, insistira on, i ja nanovo krećem da objašnjavam principe reproduktivnog kloniranja. Što ne ode u advokate, pita potom; tako bi bar ostao kod kuće. Odlučujem da zaćutim. Krenuli smo nizbrdo; prizor vode boje olova se povlači pred morem golog kamena obraslog dračom. Sjećam se V-inih priča: o bombama, pećinama, planu da ga pritisne uz grudi, baci se u provaliju i presudi im oboma. Eno je pred nama, u kutiji od lakiranih dasaka, nadnosi se nad ponore poslednji put. Sva je prilika da će njen nevoljni Haron dobaciti do grada: snijeg prestaje, vidi se da mu krivine sve bolje idu.
Sjutradan, trudeći se da ne ustuknemo pred ledenim vjetrom, provodimo šest sati u otvorenoj kapeli i još sat šćućureni jedni uz druge oko groba. Tu i tamo otac nestane, vraćajući se svaki put sve mirniji i sve crveniji u licu. Raspukli glas V-inog najstarijeg rođaka krči združeno s jedinim zvučnikom koji radi; ubrzo nakon toga, sve je završeno. Zaista je studeno za ovo doba godine, pomišljam dok grumenje kreće da poskakuje po sanduku, dok mi se otac hvata za rame, uplašen da će upasti.
Odlučujem da ostanem još čitavu sedmicu, možda čak dvije. Potreban sam mu, a hladni talas je ipak bio tek prolazna anomalija: zeleni izdanci su posvuda, zajedno sa mini-suknjama i zrncima polena. Naš stan (ne znam kako bolje da nazovem to mjesto) zaudara na nehat i mučninu. U mom prisustvu, otac se uživljava u ulogu oboljelog (od zavisnosti, samosažaljenja), što znači da ja idem u nabavke i manje-više odlučujem o svemu. Prozore držim non-stop otvorenima, vrata od terase stalno su odškrinuta. Otac zuji kroz stan, nestajući, vraćajući se, iritiran hladnoćom, sluđen navalom svježeg vazduha. Urla na mene što sam doveo molere, ja na njega što majčine slike nigdje ne mogu da pronađem. Ajdemo malo do kuće, kažem, tražeći način da nas izmirim.
Samo ako si lud, uzvraća, odmahujući mahnito glavom, navaljujući da otkrijem gdje su mu zalihe. Nije to više ono isto mjesto, kaže; reka’ sam ti milion puta.
Prijatelji me nagovaraju da izađemo; popuštam i na kraju se smuvam sa T. Ona je nova u gradu, u smislu da se pojavila pošto sam ja otišao. Jesi li izbjeglica?, pitam trapavo, pa se povlačim, izvinjavam, nudim masažu od glave do pete. Zar nisi i ti?, odgovara, što samo pogoršava moj položaj: jedina opasnost od koje sam ja bježao bio sam ja sam. Izlazimo još nekoliko puta, povremeno se držeći za ruke. Primjećujem da se grad promijenio, uglavnom onako kao što su mi nagovijestili internet i rijetki telefonski razgovori: postao je sjajnije, bučnije, moguće srećnije mjesto. T. je, kaže, naučila da ga voli, voljela bi da ostanem duže. Moleri su završili dogovoreno; otac podiže barikade oko svoje sobe (one koja je bila njihova), zatvara prozore, navlači roletne. S izuzetkom te utvrde jada, stan je kao nov: bar deset godina samoće je izbrisano, uključujući pravougaone duhove majčinih slika (tri ulja, jedan akvarel). Kroz zaključana vrata, otac zapomaže kako je sve bilo bolje ranije.
Svraćam do groblja. Gomila cvijeća na V-inom grobu se prepustila neumoljivom, raskošnom raspadanju. Na majčinoj betonskoj ploči nema vegetacije, izuzev stidljivih fleka lišajeva po uglovima. Ostajem neko vrijeme uz majku, metar ili dva iznad mjesta gdje, zamišljam, moraju biti ostaci njenog lijevog ramena. Te iste večeri, ignorišući očevo negodovanje, zahtijevam da mi se daju ključevi od kuće i šaljem mejl u laboratoriju, objasnivši da moje porodične obaveze iziskuju bar još nedjelju-dvije odsustva. Već sledećeg jutra krećemo na izlet, T-inim autom: uz planine, niz planine, sve do mora.
T. kaže da je prizor zaliva ostavlja bez daha, svejedno koliko puta joj se ukaže pred očima; priznajem da je to i sa mnom slučaj. U Kotoru navraćamo do tetke, gdje ustanovljavam da je otac imao pravo, da je demencija uveliko počela da joj nagriza vijuge. Ne sjeća se, na primjer, svoje sestre, niti da je ta sestra imala mene. Svjesna je, srećom, i dalje svoje kćeri, možda čak primjećuje njenu iscrpljenost. Obično bih dio ljeta provodio u kući a dio kod tetke, objašnjavam, ponovo osjetivši grižu savjesti: očigledno raspolažem viškom prebivališta, dok je T. svoj jedini dom morala da napusti povlačeći se pred cijevima. Moja sestra od tetke nam sprema izvrsnu salatu od lignji; uz večeru uspijevamo i da se nasmijemo, prizivajući dane i rane djetinjstva. Isprva se opire, ali na kraju prihvata novac koji sam donio. Insistiram da jednom mora da navrati u Chicago, onda se sjetim da Alzheimerovoj bolesti treba i do deset godina da pacijenta dokrajči. Na odlasku izmjenjujemo zagrljaje i poljupce. Znam te, znam te, kaže tetka iznenada: ti si momak od one kosooke.
Prije nego što ćemo napustiti Kotor, kupujemo hranu za nekoliko dana. Molim T. da prođemo pored staračkog doma, odakle smo otac i ja, prije nepunih dvije nedjelje, preuzeli V-ino tijelo. U međuvremenu, orlov nokat uz ogradu se rascvjetao i prve pčele revnosno lebde. Neki od stanara nas primjećuju i kreću prema željeznoj kapiji, neodlučno, kao da se pitaju da li smo tu da ih vratimo kućama ili da ih ušuškamo pred spavanje. T. i ja potrčimo prema automobilu, potjerani osjećajem krivice. Poslije nekoliko kilometara po asfaltu i još toliko po šljunkovitom putu, zaustavljamo se ispred kuće.
Za nepunih sat vremena, osposobljavamo prostorije za boravak. Sto, stolice i klupa su na verandi; prozori su otvoreni širom. Čak smo i čaršave okačili da se njišu na pitomom vjetru, ne bismo li se otarasili teškog, omamljujućeg mirisa lavande (što je nemoguće izvesti do kraja: veliki žbun, pun ljubičastih pupoljaka, nalazi se tik uz terasu). Deset godina je prošlo od moje poslednje posjete. V. je još uvijek bila u formi, komšije su uglavnom bile u životu. Sad čitavo mjesto izgleda napušteno; fasade kuća, sa zamandaljenim vratima i škurama, liče na posmrtne maske isklesane u bijelom kamenu. Zujanje insekata se miješa sa šumom mora; čuje se i predenje nekakve mehanizacije, najvjerovatnije od radova na putu kraj kojih smo prošli. Uzimam T. za ruku i odvodim je u spavaću sobu. Ljubav vodimo uz vrisku, uz otvoreni prozor.
Noć se spušta i večeru – omlet s pečurkama i ovčjim sirom – pripremam na terasi, na butanskom plameniku starom koliko i ja. Otac mi jeste objasnio da je uveo struju, vodu takođe, ali prisjećam se da sam se pravio da ga ne čujem. Liježemo na poljski krevet i utuljujemo plinsku lampu. Prisluškujemo lomljavu talasa, tražimo zvijezde kroz krošnje zelenika. Ne zadugo, pojavljuje se V-ina koščata prilika, raspletene kose i sa lampom u ruci, moleći nas bez glasa da uđemo u kuću. Budim se usred noći, drhteći, drmusajući T-ina ramena, pitajući je da li je i ona čula neke glasove. Ili su to bili tek krici iz V-inih mnogobrojnih priča, i dalje tu nastanjeni, izgubljeni bez svoje tvoriteljke?
Sledećeg jutra oblaci se skupljaju naprečac, izručujući teški, ledeni pljusak. Odlučujemo da nigdje ne mrdamo i da se prepustimo kuvanju i seksu. U pauzama, nailazim na stidljive tragove očevog prisustva. Lavandu, na primjer: stručci koje smo pronašli u ormaru izgledali su svježe, ukazujući na nedavnu posjetu, najviše nedjelju ili dvije prije nego što ću se sjuriti kući, na vijest da je V. na samrti. Kao drugo, novine od prije nekoliko mjeseci su upotrijebljene za odleđivanje frižidera. Treće, sami čin odleđivanja upućuje na boravak od najmanje nekoliko sedmica, zbog čega bi frižider bio neophodan. Naravno, ništa od toga nije mogla obaviti V., budući da je poslednjih pola godine provela u staračkom domu, nesposobna za bilo šta osim jaukanja. (Neprekidno je jaukala, kazala mi je glavna sestra dok smo podizali poklopac sanduka da bih mogao da identifikujem tijelo, sasušenije nego što ga pamtim i napokon umireno. Otac je čekao napolju, po običaju sklon nesvjestici u prisustvu mrtvaca.) Krunski dokaz: nestali majčin akvarel, zavučen u dubinama fioke. Da li je to otac htio da osvježi enterijer? I ako jeste, gdje su ona tri ulja na platnu? Ili je možda planirao da se tu preseli nakon njene smrti, pa da se napija na plaži? Ili je lavanda bila tek čin zadocnjele sinovljeve pažnje, za slučaj da se V. kojim čudom oporavi i vrati kući?
Oboje se budimo iz snova kojima je dominirala teška mašinerija. U T-inom slučaju bio je to tenk JNA, zaglavljen u tamnom panonskom blatu, koji je podrigivao flaše koka-kole umjesto čaura granata; ja sam sanjao hidroavion bez snage da uzleti, s užadima od morske trave čvrsto obmotanim oko plovaka. Oboje smo začuli i ljudske glasove, oboje pomislivši kako dolaze odnekud izvana, mimo naših snom natopljenih glava. To je zaista bilo neobično: baš kao i prethodne noći, svi prozori u vidokrugu bili su u mraku. Po svemu sudeći, nas dvoje smo jedini stanovnici sela.
Pred nama je izgleda još jedan kišni dan. Ubrzano trošimo zalihe hrane, ali smo sve bolji i bolji u seksu. Nakon gozbe od hljeba prepečenog na tiganju i tune iz konzerve (kombinacije značajno poboljšane poplavom maslinovog ulja i olujom svježe namljevenog bibera), odlučujemo da se okoristimo očevim darom u vidu uvedene struje, uključimo radio i uvjerimo se da nikakva katastrofa nije zadesila zemlju ili svijet. (One sitnije se ne broje, poput vijesti o penzionisanom ratniku koji raspaljuje po svemu što se kreće u nekoj robnoj kući.) Saznajemo s olakšanjem da je traka sunčanih dana spremna da se odmota.
Svidjeće ti se, obećavam, govorim dok je povlačim za rukav, vodeći je preko stijenja i kroz lavirint od trnja. Otac tvrdi da je, prije mnogo godina, prije struje i asfaltiranog puta, plaža na koju idemo bila jedina netaknuta uvala na Jadranu. Na svega par zamaha od obale – nastavljam – morska trava je tako tamna i gusta da pomisliš kako je morala biti zasijana planski, da rastjera posjetioce, da prikrije nešto opako i nezamislivo strašno. Zbog toga sam se uglavnom kupao noću: u mračnom, neprozirnom moru, kad je toplije biti u vodi nego van nje. T. se kezi, zadovoljna predstavom koju samo za nju izvodi dječak u meni. Kezim se i ja, pola od uzbuđenja što ću se ponovo obresti na jedinom mjestu koje sam nekad smatrao svetim, pola od straha da ću tamo zateći posjetioce, spremne da zagade moju nevinost svojim losionima za sunčanje i ostacima obroka. (Upola zaboravivši da se to već nekoliko puta desilo, poslednji put kad sam pokušao da ovdje dođem sa Kumiko. To je, međutim, neka druga priča.)
Vegetacija nestaje iznenada, kao da smo zakoračili kroz zavjesu, šuštavu i tešku. Pod navalom sunca i bjelila kamenja, prekrivamo oči rukama. Suženih zjenica, shvatam da nešto nije u redu. Šljunak kao da je ispresijecan betonskim stazama koje se, u nekoliko cik-cak segmenata, ulivaju u mali pristan razvučen preko dobre polovine plaže. Isprva stojim nepomično, nesposoban da pojmim prizor ispred sebe, ali me mentalni retrovizor uskoro opskrbljuje odgovarajućom slikom: posmatrana odozgo, plaža mora da liči na kamen gdje je neka golema neman odlučila da počine, neodlučna da li da zaroni ili da ispuže na obalu. Na svakoj od betonskih staza, u intervalima koji mjere oko petnaestak užurbanih koraka (da, sad se krećem, pun nemira), strukovi zarđalih željeznih šipki se uzdižu sa obije strane, poput (a) dlaka na tijelu džinovskog riđeg pauka, (b) masivnih gvozdenih prašnika koji iščekuju svoje tučkove (Kakve tačno? Kakav bi bio plod jednog takvog oprašivanja?), ili (c) nečeg još stravičnijeg i odvratnijeg, za šta nema lakog poređenja. Dok ja jurim lijevo-desno neman se, uglačana radom elemenata, sablasno presijava, što ističe tamne grozdove brabonjaka i ukazuje na bar nekoliko godina ogavne, protivprirodne egzistencije. T. je istovremeno začuđena i zabavljena čitavim tim prizorom, kao da se bezglasno pita da li je ovo zaista to mjesto o kom sam tako nedavno, tako adolescentski zaneseno preo. Bosonoga, s patikama u rukama, ona smjelo stupa na jedan od izlomljenih betonskih udova, odlučna da me poduči vještini suočavanja sa čudovištima. Njen dolazak do polutrupa nemani biva pozdravljen grgoljenjem u kamenoj utrobi, pjenušanjem na zjapećem otvoru za hranjenje.
Hodajući sve brže, sad i ja ispitujem to bizarno izobličenje sa svih strana. Nema nikoga na vidiku, ali ko god da je ovo uradio vratiće se: niko ne gradi rugobni paukoliki lavirint na nekad netaknutoj plaži a da se više nikad ne pojavi; niko ne podiže ogroman bar i kolibu (s natpisom O Paraíso) i nestaje zauvijek. Razjaren, ne sasvim pri sebi, divljački kucam na ta vrata raja. (Šala je T-ina: voli Dylana, a ja sam ionako previše uznemiren za humor.) Na jednoj od dasaka stoji ugravirano I. Montenegro; je li to nečije ime, ili tek idiotski logo neke firme koja pravi kolibe? T. predlaže da ostanemo: na kraju krajeva, sami smo i možemo da postupimo po planu, koji je podrazumijevao plivanje i provod bez odjeće. (Jer čitava je polovina plaže – ponovo će ona, šaljivo – u besprekornom stanju.) Na kraju pristajem, ali tek pošto sam ispustio dugi, buntovnički mlaz mokraće u vodu, prkosno stojeći na rubu jebene betonske marine.