***
Želim
večeru
polumraka
serijala
topline tvoga tijela
mirisa tvoje kose
tvoga daha na mome obrazu
tvoje kože pod mojim usnama
dodira
poljubaca
opijenosti tobom – nas-kao-jedinu-cjelinu – eksplozije
poljubaca
dodira
tvoje kože pod mojim usnama
tvoga daha na mome obrazu
mirisa tvoje kose
topline tvoga tijela
tebe na mojim ramenima
***
Imao sam mačka u mojoj duši.
Mačak često sjedi na jednom mjestu.
Možda je lijen ili čeka priliku da sakupi kofere
i odjuri odavde koliko ga noge nose.
Možda je već mislio
da ne može ništa učiniti.
Ili mu je mozak preumoran
da okreće moje stranice dnevnika
u kojem unose apsurdne u stotina puta veće od onih
koje su barem neki smisao.
Ipak, mislim da situacija sa mojim mačkom
nije tako tragična, kao što neki misle.
Zapravo on može otići.
Sada imam O.
***
Stabla-stupovi
prema nebu
svoje su ruke
grane podigli.
Stabla čuvaju nebo,
znaju da sve može biti.
Pelina malo-malo mirisa.
Pelina malo…
More šapuće
laganim talasima.
Čita stihove
more za nas.
Slani vjetrovi
plješću rukama –
granama stabla.
Stabla su plava.
***
Šutio sam
usamljenim krikom –
vriskao tiho.
Očajno je.
Teško je.
Loše je. Samo likovi.
Zapalio sam sebe kao svijeću
da se vidi izdaleka.
(Dimim?
Trebam podrezati fitilj).
Jednobojne
siluete i sjene
bljeskaju u noći i
zbunjuju pospane
prestrašene oči
izgubljenog u trnju
malog zrna
koje boji se
velikog svijeta.
MIT
Crna ptica Matarišvan
doletjela je do mene
dok sam spavao.
Kljucala je moju jetru,
kljucala oči.
U ponoć.
Svake noći.
Rekao sam crnoj ptici
da nisam taj
koga bi trebalo da grize;
nije to ova jetra; nisu to ove oči.
To je neka drugačija hridina.
Čak nije na Kavkazu.
Crna ptica Matarišvan
nije me slušala.