• O nama
  • Kontakt
  • Impressum
  • Indeks autora
Strane - portal za književnost i kulturu portal za književnost i kulturu
  • poezija
  • proza
  • esej/kritika
  • razgovori
  • itd
poezija

Vuk Vuković Prestović: Crvene uši ili Lubin na suvom (genealogija iščašenog kolena)

Autor/ica: Vuk Vuković Prestović
vuk vukovic prestovic
Objavljeno: 20.11.2026
Odisej pod kirijom

Ona brzim pokretima grebe
Varjačom po šerpi.
Treska napred-nazad.
Svuda pršti luk.

Tako veze po šporetu.

Ja na bambusovoj dasci
Seckam šampinjone.
Kao da sasecam talase pod sobom.

Uveliko kasnim s poslom.

Potpuno krvavog paradajz sosom:
Ruke me izdaju.

On u dnevnoj sobi
Zija pred ekranom, u idole
Koji mogu biti njegov otac.

Ne seckaju šampinjone.
Ne kasne sa ručkom,
Odrastanjem, kirijom.
Vezani za vreme kao za jarbole:

Ovaj dan uz pesmu
Auto sirena.


Smirna

Kad uz kafu ispuši cigaru,
Ona ide na posao.

Ja ostajem u krevetu kao
Vitruvijev čovek, besposličar.

Sunce kroz roletne
Rešeta po zidovima.
Prelama se od duvanskog dima,
I pada po podu.

Zidari iz dvorišta pored
Zastanu sa gradnjom.

Kao da im na nogama
Sad poraste mahovina,
A na usta liju vodopadi.

Kad zapišti voz,
Ja pomislim to pristižu lađe
Sa teretom svile i bibera.

U luci pod suncem ležim. Miran.


Isus pred prodavnicom

Ispod strehe od salonita,
Psu pod repom izviruju muve,
Kao ispod leša.
On govori o čudima
I drži u ruci flašu hladnog piva.

S česme ispred zasranog klozeta,
U betonsko korito odjekuje sunce.
Iz korita, sporo,
Kao da od toga sad ne preti potop,
Izliva se u prašinu negde na odvodu.

Oduvek sam osećao težnju
Da što bolje oponašam ljude.
Korak po korak ka tome
Da prirodno sraslo neshvatanje sveta –
Neprirodnu indiferentnost u sebi –
Iskorenim.

Hrist je opet u pustinji.
Predan iskušenju od kog podrhtava
Jabučicom ispod brade,
Gutljaj piva povlači sa strepnjom.

Sunce mu se penje do prstiju.
Raste na noktima kao
Ogromna gljivica.

Podešavam izraz lica.
Teško gutam od prašine.
Svih dvanaest pari skupljenih ušiju
Strižu oko mene.
Jedan par se čulji.

Neko je kasnije odvrnuo česmu.
Ono pseto tad se nalokalo vode.
Ja sam otrčao kući da se opet rodim.


Delfi

Kako bi se utvrdila zdravost
Crnog luka, glavica se mora pritisnuti
Prstima na oba kraja.

Žene na pijaci ne znaju baš uvek
Za tu tajnu. Ili ne govore.
Meni, odabranom, pada prosvetljenje.
Jedan mali poklon
Nasmejane Pitije za tezgom.

Neizbežno, jedan prst je palac.
Drugu stranu stiskaš kažiprstom.
Mada je to već lični izbor:
Treba odrediti prst od poverenja.

Trulež tako popusti pod stiskom.
Ako je prisutna.
Oseti se izvesna mekoća,
Kao kod svega zlo bolesnog.

Spolja, to najčešće bude
Sasvim dobar luk.
Možeš ga pipati koliko ti volja.
Iz sloja u sloj, on se uvek pokvari
Od srca – glasi proročanstvo.


Zeuksidova smrt

Uvek spreman da se sažme.
Da se svede na crticu
Među obrvama.
Da u zalogaju obuhvati slona.
Gospodin Petrović
Mala jedan portret.

Od usta do usta, od oka do oka,
Od prsta do prsta.
U izlogu s cipelama.
Na šalteru za peronske karte.
Iznad čaše s limunadom:

Prava mera jedne tragedije
Leži u odnosu
Koji čovek gaji naspram
Nedostižnog, kaže on.

Uveče mi zid prošaran
Reklamom sa kineske robne kuće,
Prosutom po njemu
Crveno i žuto, šljašti.
Siguran u sebe,
Glas s TV-a saopštava kako:

Na kraju balade,
(Ili kraju dana)
I na koncu konca, u zemlji Srbiji,
Da kažemo, negde, kao –
Stvarnost nadmašuje ono
Zamislivo.
Zlo se kleše pred našim očima.

Ja to mogu da potvrdim.

Žamor gasne pod prozorom.
Umornom mi glava
Pada.
Sklapam oči. Potiskujem.
Ne mislim rečima.

Odjekuje od zidova. Blješti.
Ulicom zavija.
Vatrogasni kamion
Srlja niz kaldrmu.
Po prozoru pljušti kiša.

Na kiši sam. Sam. Kaljav i uplakan.
Uši od sramote gore.
Padam na kolena, padam
Pod točkove.

Razočaran kao Kelsos,
Koga niko ni ne čuje.
Niko ne uzima za ozbiljno…

Mir.

Sve je utihnulo.
Slika titra pred očima.
S ekrana se smeši
Heraklejska Afrodita:
Boginja proslavlja letnji solisticij,
Duboko u noć.

Imam zmijsko telo.
Gipko i dugačko.
Govori mi glas.
Samo je kroz vreme,
Poput zmijskog cara,
Poprimilo oblik zgužvanog šešira...

Ujutru me čeka ispijena kafa.
Talog pluta sudoperom.
Da poludiš.

Otkad je zapalio zgradu
Gerontolškog centra,
Petrovića ni za lek.


Ogledalo na zidu bez ušiju

Mene nisu ukrali cigani.
Nisu me dojili, nisu
Pojili u šumi.
Mada sam tu često provodio vreme.

I danas se zbog detinjstva
Ispunjenog nekim unutrašnjim,
Nekim crnim čergarenjem,
Pretvaram u ludog bolje nego drugi.

Prve godine života
Čine me jedino potpuno sigurnim
U to kako ništa nije baš sigurno.
Dani do polaska među ljude.

Meni nisu prorekli sudbinu,
Do sad.
Dali su mi parče mesa iz ciganske
Torbe. To je sve.

Otada sam kanibal.
Žvaćem usne kad pomislim:
Istorija mog ludila svedoči za mene.

Malopre je pred vratima
Stajala ciganka. Pobegla je.



podijeli ovaj tekst

od istog autora/ice:

© strane.ba, 2018.

design:  mela    coding:  Haris Hadžić