• O nama
  • Kontakt
  • Impressum
  • Indeks autora
Strane - portal za književnost i kulturu portal za književnost i kulturu
  • poezija
  • proza
  • esej/kritika
  • razgovori
  • itd
razgovori

Wislawa Szymborska: Poezija kao spas od tišine

Autor/ica: Dean E. Murphy
razgovorsenka maricwislawa szymborska
Objavljeno: 17.04.2015

 

Prije tri sedmice, pjesnikinja Wislawa Szymborska je napustila svoj skromni dvosobni stan u Krakovu, gradu na jugu Poljske, da bi izbjegla buku i strku renoviranja. Pobjegla je u staro planinsko okupljalište, omiljeno među poljskim umjetnicima i piscima, i iznajmila malu sobu – bez kupatila i telefona – na drugom spratu odmarališta koje je rezervisano za autore.

Szymborska, penzionerka sa sjedim pramenovima koja voli samoću, provodi svoje dane tiho, radeći na svojoj posljednjoj pjesmi. Sve je išto po planu, rekla je, do 3. oktobra, kada se svijet „srušio na mene“. Tog je dana Švedska akademija u Stockholmu objavila da je relativno nepoznata Szymborska dobitnica Nobelove nagrade za književnost za 1996. godinu.
Nagrada je za Szymborsku – i skoro svakoga drugog u Poljskoj – došla kao veliko iznenađenje, ne zato što je se ne smatra dovoljno vrijednom, već zato što njena poezija više govori o univerzalnim nego o lokalnim političkim temama koje su karakteristične za istočnoevropski stih još od Drugog svjetskog rata.

Za razliku od zadnjeg poljskog pjesnika koji je dobio nagradu – Czeslawa Milosza 1980. godine – Szymborska nije bila hrabri disident komunističke ere; niti se trenutak u kojem je došla ova čast preklopio sa nekim značajnim trenutkom u poljskoj historiji – 1980. je bila godina početka bune koja je krenula iz Gdansk brodogradilišta. I za razliku od pjesnika Zbigniewa Herberta, koji se smatrao prvim poljskim „takmičarem“ za ovogodišnju nagradu, Szymborksa ima stih kojem se dive zbog „fino izrezbarenog stila“, a ne zbog teških političkih metafora, kao što je to navedeno od strane Švedske akademije.
Time se ne želi reći da je sedamdeset trogodišnja Szymborska tokom svoje pedesetogodišnje karijere izbjegla kandže politike. Ustvari, politika je njenom radu od samog početka osigurala jednu neizmjenjivu podlogu. Nekoliko njenih ranih pjesama je slavilo komunizam – mračni period kojeg se ona sada odriče – a većinu svoje kasnije karijere je provela radeći za publikacije koje je vrlo jasno svrstavaju u antikomunističku skupinu liberalnih mislilaca. Za vrijeme vanrednog stanja ranih 1980-tih pod pseudonimom je objavljivala pjesme u poljskim tajnim i egzilantskim publikacijama. Ali od raskida sa staljinizmom ranih 1950-tih, Szymborska se uporno opirala stihu koji je podređen ideologiji, i umjesto nje je, za hvatanje u koštac sa različitim temama, koristila svoje vlastite sposobnosti opservacije.
Udovica bez djece, Szymborska mrzi gužve i javne nastupe, i odbija praviti svoje večeri poezije. Njen glavni kontakt sa vanjskim svijetom je kroz novinsku kolumnu „Ne-obavezno čitanje“ koju piše već godinama. Ali, prošle sedmice, u svetištu njenog omiljenog kreativnog utočišta, otvoreno i s ljubavlju je govorila o svom životnom djelu i bremenu trenutne slave.

 

LA TIMES

Zašto vam je toliko važna privatnost?

 

SZYMBORSKA

Bez nje ne bih mogla pisati. Ne mogu zamisliti niti jednog pisca koji se ne bi borio sa svoj mir i tišinu. Nažalost poezija se ne rađa u buci, u gomilama ili u autobusu. Moraju postojati četiri zida i sigurnost da telefon neće zazvoniti. To je osnova za pisanje.

 

LA TIMES

Neke od vaših pjesama su introspektivne, druge predstavljaju jasne političke manifeste. Da li pišete sa određenom misijom?

 

SZYMBORSKA

Ne mislim da imam misiju. Ponekad zaista imam duhovnu potrebu da kažem nešto generalno o svijetu, a ponekad nešto lično. Obično pišem za pojedinca – iako bih voljela imati mnogo takvih čitatelja. Postoje neki pjesnici koji pišu za ljude okupljene u velikim sobama, tako da svi oni kolektivno mogu nešto doživjeti. Ja više volim da moji čitatelji uzmu moju pjesmu i sa njom stvore odnos jedan na jedan.

 

LA TIMES

Da li je vaša poezija izraz sujete?

 

SZYMBORSKA

Ako mislite da li je to vrsta egzibicionizma, onda vjerovatno jeste. Nikada nisam o tome zaista ozbiljno razmišljala, ali govorenje vlastitih emocija nepoznatim ljudima jeste pomalo kao prodavanje duše. U drugu ruku, donosi ogromnu sreću. Svima su nam se u životu dešavale tužne stvari. Usprkos svemu, kada se te grozne stvari dešavaju pjesniku, on ili ona ih barem mogu opisati. Drugi ljudi su, na neki način, osuđeni da prolaze kroz takva iskustva u tišini.

 

LA TIMES

Neki kritičari opisuju vašu poeziju kao distanciranu i hladnu, dok je vi smatrate privatnom i ličnom. Može li ona biti oboje?

 

SZYMBORSKA

Svi mi imamo vrlo bogatu prirodu i možemo gledati na stvari objektivno, iz daljine, i istovremeno možemo o njima reći nešto ličnije. Pokušavam da gledam na svijet, na sebe samu, iz više različitih tački gledišta. Mislim da mnogi pjesnici imaju tu dualnost.

 

LA TIMES

Da li u vašem radu postoji nešto isključivo poljsko? Da li bi vaša poezija bila ista da dolazite iz neke druge zemlje?

 

SZYMBORSKA

Zaista ne znam. Ali voljela bih kada bih mogla živjeti živote mnogih drugih ljudi i onda ih uporediti.

 

LA TIMES

Koje od vaših pjesama najviše volite?

 

SZYMBORSKA

Moja omiljena je uvijek ona koju trenutno planiram. Mora mi se sviđati da bih je počela pisati. Kada ona ode u svijet, i kada je već u knjizi, onda je pustim da se sama brine za sebe.

 

LA TIMES

Zašto ste počeli pisati poeziju?

 

SZYMBORSKA

Jednostavno se desilo. Možda je to bilo zbog atmosfere u mojoj kući. Tu je vladala neka vrsta intelektualne atmosfere i mnogo smo razgovarali o knjigama. Mnogo smo čitali. Pogotovo moj otac. Počela sam pisati pjesme kada sam imala pet godina. Kada bih napisala pjesmu – a to su bile dječje pjesme – koja se sviđala mom ocu, on bi mi iz džepa dao nešto (novca). Ne sjećam se koliko tačno, ali je to za mene bilo puno.

 

LA TIMES

U vašim ranim godinama pisali ste socijalno-realističnim stilom, slaveći komunizam. Zašto?

 

SZYMBORSKA

To je vrlo teško objasniti. Sada ljudi ne razumiju situaciju koja je bila tada. Zaista sam željela da spasim čovječanstvo, ali izabrala sam najgori mogući način. Radila sam to iz ljubavi prema čovječanstvu. Onda sam shvatila da ne trebate voljeti čovječanstvo, nego radije ljude. Trebaju vam se sviđati, a ne trebate ih voljeti. Ne volim čovječanstvo, ali sviđaju mi se ljudi, pojedinci. Pokušavam da razumijem ljude, ali ne mogu im ponuditi spas.

To je za mene bila veoma teška lekcija. To je bila zabluda moje mladosti. Napravljena je iz dobre namjere, ali nažalost mnogi pjesnici su uradili isto. Kasnije su zbog promjene svoje ideologije završavali u zatvorima. Ja sam srećom bila pošteđena te sudbine, jer nikada mi zaista nije bilo u prirodi da budem pravi politički aktivista.

 

LA TIMES

Kako je revolucija Solidarnosti promijenila vašu poeziju?

 

SZYMBORSKA

Nije utjecala na moje pisanje. Počevši sa 1954-55. (nakon smrti Josifa Staljina), već sam bila počela misliti drugačije – isto onako kako mislim sada. Od tada nisam promijenila način na koji gledam na svijet. Nakon svih tih grešaka, nakon svega što sam proživjela ranih ’50-tih, moje razmišljanje se zauvijek izmijenilo. Moj život, kao građanke ove zemlje, dramatično se promijenio nakon Solidarnosti, ali život mene kao pjesnikinje nije.

 

LA TIMES

Neki kritičari su naveli da je totalitarizam inspirisao veliku književnost u Istočnoj Evropi, ali demokratija nije. Vi ste objavili samo jednu knjigu nakon promjena 1989. Postoji li tu neka veza?

 

SZYMBORSKA

Definitivno ne. Ja jednostavno objavljujem jednu zbirku svakih šest ili sedam godina. Oduvijek sam tako radila. A i dalje pišem o svim različitim vrstama stvari – na isti način kao što sam to radila od 1950-tih.

 

LA TIMES

Vaši prijatelji kažu da imate odličan smisao za humor, što se često vidi i u vašoj poeziji. Koliko je humor važan za vaš rad?

 

SZYMBORSKA

Ne želim se hvaliti, ali čini mi se da imam nekog talenta kada se radi o prijateljstvu. Naravno, govorim o prijateljstvu sa individualnim ljudima. Ne mogu zamisliti prijateljstvo koje bi bilo u potpunosti zasnovano na intelektualnom – mislim da prijateljstvo, od samog početka, znači da nećete samo brinuti zajedno, nego ćete se i smijati zajedno.

 

LA TIMES

Da li težite da unesete taj smijeh i u vašu poeziju?

 

SZYMBORSKA

On dolazi prirodno. Ne radim to namjerno. Ponekad, ipak, pišem pjesme samo da bih nasmijala druge. Naprimjer, pišem pisma koristeći kratke šaljive pjesmice u engleskom stilu, koje jako volim, i ljudi mi odgovaraju istim takvim pjesmicama.

 

LA TIMES

Cijenite humor, ali pišete također i vrlo dirljivu poeziju? Šta vam od toga više paše?

 

SZYMBORSKA

Te dvije stvari je lako pomiriti. Ne možete imati samo jedno osjećanje prema svijetu. Prolazeći kroz ovu avanturu, koju nazivam život, ponekad o njoj mislite sa očajanjem, a ponekad sa osjećanjem opčaranosti. Ponekad je motivacija za pisanje poezije oduševljenost stvarima. Kao dijete nikada nisam bila ničim iznenađena: sada me sve iznenađuje. Svaka, čak i najmanja stvar u koju pogledam, list ili cvijet, natjera me da se upitam: „Čemu ovo? Šta je ovo zaista?“
Također postoji i druga motivacija: Znatiželja. Znatiželjna sam po pitanju ljudi, njihovih osjećanja, onoga što su proživjeli, njihove sudbine, šta ovaj život znači. Ta začuđenost, radoznalost i tuga, sve to meni dolazi zajedno.

 

LA TIMES

Neke od vaših pjesama su pesimistične po pitanju stanja u svijetu. Nemate djece: da li je budućnost previše mračna za djecu?

 

SZYMBORSKA

Ustvari, ja bih voljela znati koliko je bilo ljudi u svijetu kada sam ja rođena i koliko ih ima sada. Sumnjam da se taj broj udvostručio. To je nešto što me jako zabrinjava. Evo malog primjera, ja sam rođena u malom gradu blizu Poznana i tamo je bilo veliko jezero. Ljudi su išli u ribolov, mogli ste uzeti brod i jedriti. Sada je to jezero jako malo. Trava raste u njemu. Isušit će se. I ako razmislite o tome koliko se takvih jezera isušuje u svijetu – a stalno ima sve više i više ljudi – onda vas počnu spopadati misli koje nisu baš ugodne.

Ima ljudi koji kažu: „Neka se rodi još ljudi, jer nas zemlja može sve primiti.“ Ja se sa tim ne slažem. Svi znamo koliko ljudi umire zbog neuhranjenosti i bolesti koje bi trebale biti iskorijenjene. O takvim stvarima ne mogu govoriti sa humorom.

 

LA TIMES

Da li ćete isticati te brige kao Nobelov laureat?

 

SZYMBORSKA

Još uvijek ne znam. Nisam imala vremena da razmislim o tome šta želim reći. Jednostavno nisam imala niti jedan trenutak za razmišljanje. Potrebna su mi oko četiri dana potpunog mira i tišine da bih sabrala misli.

 

LA TIMES

Možda ćete se osloniti na vlastita uvjerenja? Da li imate životnu filozofiju?

 

SZYMBORSKA

Ne. Mislim da to dolazi instinktivno. Znam, više ili manje, šta je dobro i šta je loše. Nikada nisam rekla da je sve što radim dobro, ali znam kada uradim nešto loše. Svjesna sam toga. Imam savjest.

 

LA TIMES

Imate izuzetan osjećaj za primjećivanje detalja. Odakle to dolazi?

 

SZYMBORSKA

Ne mogu pitati slikara zašto slika na ovaj način a ne na neki drugi. Ne mogu pitati kompozitora kako njegova muzika iznenada oživljava. Znam da to ne mogu objasniti. Isto tako ne mogu ni ja. Možda sam rođena sa tim. Ali, naravno, onda morate i da radite na tome.

 

LA TIMES

Kako pišete vaše pjesme? Na kompjuteru?

 

SZYMBORSKA

Nikada na kompjuteru. Moram imati direktnu veze između ruke i glave. Nisam moderna osoba. Precrtavam stvari. Vrlo sam staromodna – pišem olovkom.

 

LA TIMES

Švedska akademija je navela da je vaš opus prilično skroman u obimu. Zašto ne pišete više?

 

SZYMBORSKA

Ponekad nešto ostavim i krenem sa nečim novim. Ponekad smišljam nekoliko pjesama u isto vrijeme. Rekli su da sam napisala oko dvjesto pjesama. Ustvari sam napisala puno više od toga. Pišem više nego što objavljujem. Vidite, ja imam i kantu za smeće. Ako napišem nešto uvečer, i pročitam to naredni dan, ponekad to završi u smeću. A ponekad ne.

 

LA TIMES

Da li biste danas ohrabrili mladu osobu da počne pisati poeziju?

 

SZYMBORSKA

Svako mora sam preuzeti taj rizik na sebe. Tokom jednog perioda vašeg života, kada izađete iz djetinjstva, ulazite u svijet rizika i lične odgovornosti, i ne postoji način da to izbjegnete. Pišite pjesme i vidjet ćemo. Morate uzeti u obzir da će to možda biti loše pjesme i da ih ljudi neće prihvatiti. Ili će možda biti uspješne.

 

(Zakopane, Poljska, 13. oktobar 1996)

 

Prijevod sa engleskog: Senka Marić

Preuzeto sa: Los Angeles Times

 

podijeli ovaj tekst

od istog autora/ice:

© strane.ba, 2018.

design:  mela    coding:  Haris Hadžić