ODA KUDUMU
Gazelo, ubio sam te
zbog finoće tvoje kože pod
prstima, jer tako je lako
biti pribijen na dasku
zboranu ko bijeli
mesarski papir. Sinoć
sam slušao kćerku kako se
moli za meso meni uz nogu.
Ti znaš da me nije bijes nagnao
da stegnem srce dok
se obara malj. Slomio sam te, ko što je
jedna žena mene sasula u pjesmu
pod svojom težinom,
pa si se skljokala u taj
travnati muk. A sada
razvlačim kožu k’o da je
navlačim na prsni koš,
zatežem opute napete
k’o pet tetiva luka.
Duhovi se ne mogu ponovo
uvući u kudum tijela.
Uštavili te
vjetar, sumrak i sunčeva svjetlost.
Pod tlakom sve stvari se
ponovo scijele, mjedene nitne
pribijene u ebanovinu,
pet puta ti rezano
lice. Moram odagnati
belaj iz doline.
Belaj s brda.
Belaj iz
rijeke. Nema kolina oraha,
palmova vina, ribe, soli,
ni vrgovine. Ku-duum.
Ku-duum. Ku-duum. Ku-
duuuum. Ku-duum. Sad
sam sasuo pjesmu nazad u tebe,
ustani i idi ko panter.
SUOČAVANJE
Moje crno lice blijedi,
skriva se u crnom granitu.
Rekoh da neću,
majkumu: nema plakanja.
Ja sam kamen. Ja sam meso.
Moj me mutni odraz promatra
ko grabljiva ptica, profil noći
ukoso prislonjen uz jutro. Krenem
tamo – kamen me pušta da idem.
Krenem amo – i opet
sam u spomen-parku vijetnamskim
veteranima, uzdam se da će svjetlo
učiniti razliku.
Prolazim kroz 58.022 imena,
sve čekam kad će naići moje
ispisano slovima nalik na dim.
Dodirnem ime Andrew Johnsona;
vidim bijeli bljesak bombe.
Imena svjetlucaju na bluzi jedne žene
ali kad ona ode
imena ostaju na zidu.
K’o munjevit potez kistom, krila
crvene ptice režu moj pogled.
Nebo. Avion na nebu.
Lice nekog veterana bijelca pluta
pored mene, pa njegove blijede oči
gledaju kroz moje. Ja sam prozor.
Izgubio je desnu ruku
u kamenu. U crnom ogledalu ruka
jedne žene pokušava izbrisati imena:
Ne, to ona gladi dječačku kosu.
VAPNO
Pobjednička vojska maršira u grad,
A odmah za njom vuče se gomila žena
Koje su spavale s neprijateljem tik uz
Grudobrane. Zapanjeno se jutro
Otvara u oblak prašine s kopita
& bubnjeva. Neki novi svećenici zibaju
Kamene pločice, a drugi stoje
S podignutim maljevima u šumi poraženog
Statuarija. Dakako, za njima
Vuku se prelivode & pobožni
Trgovci vapnom. Što je grčko
Bude prekovano u rimsko; što je rimsko
Bude prečekićeno u obred ptica
Koje lete na istok. Sve što je mramor
Gori u pećima za vapno jer
Neko sniva nadsvođenu kupelj.
ODA CRVU
Brate božanstva i muhe
Zujare, činiš čudesa na
Bojištima, u komadima
Pokvarene svinjetine
I u straćarama. Da, ti
Ideš do korijena svih stvari
Ti si pouzdan & matematičan.
Isuse, Kriste, nemilosrdan si
Prema istini. Ontologičan & blještav,
Ti bacaš čini na prosjake & kraljeve
Iza kamenih vrata Cezarove grobnice
Ili u pojedinačnom rovu u polju ambrozije.
Nema dekreta ni kreda koji te može
Zabraniti dok rastačeš sve živo. Mali
Gospodaru zemlje, niko nije otišao na nebo
Da nije prvo kroz tebe prošao.
VJERA U ŽELJEZO
Brda što smo stvarali moja braća & ja
Uvijek su bila u crvenom, & godine su nam trebale
Da otkrijemo kako funkcionira svijet.
Znali smo pogledati u krošnju kosova
& reći tačno koliko ih ima
Ali kad dođe nakupac sirovina
Račun nam nikad nije štimao.
Danima smo rokćući dizali teret
što nije donosilo bogzna koliko
Ali nismo mogli prestati
Vjerovati u željezo.
Napuštene kamione & auta
Za zemlju su vezali prsti loze
Debeli, nostalgični,
Snažni k’o deset napoličara.
Vratili bismo se s kolicima
Stenjući pod novim teretom,
No tigrasti ljiljani živjeli su bolje
U svom tromom augustovskom carstvu.
Među papirima & bocama kokakole
Livnički dim brisao je zalaske sunca
& mi nismo mogli vjerovati da se
Ljudi pod željezom sviju tik do zemlje
Kao da ruda ispod njihovog daha
Pritišće siva nebesa.
Ponekad sam sanjao kako se naša brda
Slivaju u more metala,
Kako sve to postaje sidro
Ratnog broda ili bombardera
Tamo iza drveća u cvatu
Precrvenom za oči.
OČEVA LJUBAVNA PISMA
Petkom bi otvorio pivo
Kad dođe kući s pilane,
& zamolio me da napišem pismo majci
Koja je slala razglednice s pustinjskim
Cvijećem visine čovjeka. Molio bi,
Obećavao da je neće tući
Više nikada. Bilo mi je nekako drago
Što je otišla, & ponekad bih poželio
Podsjetiti da ‘Polka Dots & Moonbeams’
u izvedbi Mary Lou Williams nije
sredstvo protiv oteklina i modrica.
Njegova tesarska kecelja uvijek je
Pučila od starih čavala, špicasti čekić
Mu visio o boku & produžni se kablovi
uvijali oko nogu.
Riječi su ispuzavale ispod moje pritisnute
Penkale: Ljubavi,
Dušo, Draga, Molim.
Sjedili smo u tihoj brutalnosti
Voltmetara & nareznica za cijevi,
Izgubljeni između dvije rečenice…
Sjaj teške kajle
Na betonskom podu
uvlačio je zalazak sunca
kroz ulazna vrata njegove alatnice.
Pitao sam se je li se smijala
& držala ih nad plinskom peći.
Moj se otac znao samo
Potpisati, ali čim bi vidio nacrt
Znao bi koliko komada cigle
Treba za koji zid. Taj čovjek,
Koji je krao ruže & zumbule
Da ih posadi u svom dvorištu, samo bi
Stajao sklopljenih očiju, stisnutih šaka
Mučio se nad običnom riječi, gotovo
Iskupljen onim što htio je reći.
Priredio i s engleskog preveo Mirza Purić, 2015.