Francisov bankrot
Nisam kriv sto sam živ
kad sam siromah
takvog me je napravila
ta sudbina zla
Siromah sam, siromah sam
al’ volim da živim
dok poslednji dinar imam
neću da se smirim
Francis se pitao jesu li ova pokora i ovo mučenje isto ono mučenje koje mu je bilo i predobro poznato. Primjerice, njegov uobičajeni manevar da ne bude dobro, da mu ne bude dobro. Onaj manevar kojim se služio kad je bio i mali, i mlađi i mlad, da bi izbjegao situaciju u kojoj mu je uvijek nešto bilo uskraćivano, uzeto, oteto, konfiscirano. Njegove konfiscirane emocije, stavljene u službu kolektiviteta i planske državne ekonomije, njegova kronična emocionalna nesolventnost kada se pitao hoće li izdržati još jednu situaciju u kojoj ljudi od njega emotivno samo uzimaju, a ništa mu ne daju.
Cijelog je sebe podredio općem dobru, odnosno dobru drugih, drugima, zajednici, kolektivu, bio je idiot koji je u kasnom kapitalizmu i njemu prikladnom narcističkom društvu prakticirao rad za dobro drugih. Sa stajališta neoliberalne emocionalne ekomomije on je bio potpuni idiot, analfabet, a nije imao managera, nije imao upravljača svojih emocija, samo je znao da se u krivim vremenima uzdao u samoupravljanje. U to da može dobro sam upravljati svojim emocijama.
Pa je upravljao njima na taj način da ih je podijelio drugima. Bez kamate, bez povrata, kao jednokratnu velikodušnu gestu kakvog kralja koji je velikodušan kao Tit i njegova clemenza. On i njegovi emotivni režimi određeni samoupravljanjem i općim dobrom.
Prerezati, treba prerezati.
Njegove su emocije uvijek bile sve samo ne njegove. S privatnim je vlasništvom loše stajao. Jednom je pročitao tekst u kojem je neki moderni guru objašnjavao da kao što posjedujemo bankovni račun koji pokazuje s koliko sredstava raspolažemo, tako isto posjedujemo i emocionalni račun koji pokazuje koliko smo solventni ili nismo. Vjerojatno bi išlo i do toga da možemo proglasiti emocionalni bankrot.
Da svijetu može reći: „Gol sam, bos sam, siromah sam, bogec, otpisan, razvlašten, ali ne zato što sam bio rasipnik, folirant, hohštapler, nego zato što je novac izlazio s računa puno brže nego što je dolazio na račun.“ Da praktički nije ni posjedovao ništa drugo osim tekućeg emocionalnog računa, sve što bi sjelo na račun, izlilo bi se velikom brzinom. Da je ulazio u minuse, prvo dozvoljene, a onda nedozvoljene, a nije imao financijskog emotivnog savjetnika da mu kaže da je stalno ne u crvenom nego u crnom i da mora prerezati. Riješiti se svih dugova po karticama, opozvati sve naloge po tekućem računu, zaustaviti taj prokleti izljev bez priljeva, to otjecanje sredstava u jednom smjeru.
Prerezati, da, trebalo je prerezati, kako to rade u onim američkim reality showovima gdje organiziraju intervenciju.
Sjedne čovjek, izvadi svojih dvadesetak kreditnih kartica, čovjek koji već dugo živi tako da s jedne kartice diže novac da bi otplatio drugu, s druge diže da bi stavio na treću… Čuo je da ljudi iz Hrvatske svakog petka idu u Dobovu vlakom očajnika da bi u inozemstvu digli novac koji American kartica dodatno omogućuje. Samo moraš prijeći granicu. I sa sobom nose još desetak kartica članova obitelji, prijatelja, kolega s posla pa i za njih dižu. Vjerojatno se izmjenjuju. Svakog petka novi svježi lovac ide u lov na bankomate u Sloveniji, na bankomate s dovoljno gotovine.
Čitao je da se bankomat u Dobovi brzo isprazni pa onda bude problema; upravo se brzo isprazni zbog tih ljudi koji ponesu desetak kartica kako bi dizali za druge, a onda ovi što čekaju u redu negoduju. Nije nikada čuo, za sada, da se netko fizički obračunao ispred bankomata u Dobovi, da su se ljudi potukli kako bi osvojili pravo prvenstva na dodatno zaduživanje.
Tako se on često osjećao. U vrijeme dok nije bilo bankomata niti dopuštenih prekoračenja po tekućem računu. Prerezati, da, prerezati je trebalo.
U tom bi showu prvo pitali čovjeka, nakon što bi povadio kartice, je li spreman za ono što slijedi. A on bi duboko udahnuo, kao da će zaroniti na dah, kao da upravo kreće na operaciju, i rekao bi da je spreman. I interventna gospođa prvo bi uzela škare, velike škare, i počela rezati – jednu po jednu karticu, i na kraju je na stolu ležala gomila plastičnog smeća – najbolji prijatelji su bili mrtvi, mrtvi za dužnika.
Valjda su još trebali dužniku reći kao što govore u brojnim savjetima za prestanak pušenja: „Shvatite, cigareta vam nije prijatelj, cigareta vam je neprijatelj“; nešto slično, u stilu da te sve kartice koje je godinama smatrao najboljim i najodanijim prijateljicama ustvari sišu njegov solventni život. Da te plastične ljepotice treba od prijatelja pretvoriti u neprijatelje.
Nakon idealizacije slijedi demonizacija, poput katartičkog uzvika: „Ti odurno plastično smeće, a pretvarala si se da me voliš i da mi želiš dobro, đubre manipulativno!“ Ili možda da kaže u Kamovljevu stilu, s istim crnobijelim zanosom umjetnika koji je, za razliku od Kamova, zamrzio djelo koje je uvijek bilo tuđe: „Silovat ću te, ti bezvrijedna plastična materijo!“
Prerezati, da, prerezati je trebalo.
Često se osjećao kao raščetvoren, poput mačke koju razvlače, njegova duša poput tijesta za štrudlu; prhko tijesto prvo je jedna kompaktna kugla koju još valja staviti u hladnjak da dobro očvrsne, a ono što slijedi zapanjujuće je: ta se kompaktna i hladna kugla vadi iz hladnjaka, nije čak ni mekana, prvo je se rascijepi na dvoje, uzme se jedna polovica, uzme valjak i dere se valjkom po polovici kugle; ide valjak, poput buldožera i onih kočarica koje pometu morsko dno, ide valjak i ravna, i stanjuje tijesto, i tijesto nije nikada dovoljno tanko i prozračno, i fragilno…
„Kuharice, ne valja ti posao, ručak ti je zagorio!“
Tijesto mora biti tako tanko da se kroz njega može vidjeti golim okom bez povećala, mora biti transparentno i mora zauzimati površinom cijeli stol, cijeli veliki blagovaonski stol.
Kugla je išla na operaciju; prvo su je rascijepili na dvoje, a eno je sad tamo, leži na operacijskom stolu razvaljena preko cijelog tog stola; jedva diše od silnih poteza valjka, ali disanje je prozračno, kao i tijesto.
I onda te tako prozračnog, tebe koji si postao jedna golema površina kože koja jedva diše, neke mase koja samo pulsira, onda te tako prozračnog napune kojekakvim sadržajima, po njihovoj želji; gušiš se, i sve to što su u tebe potrpali moraš kontenirati, zadržati… Bez rupa i rupica, molim lijepo… Trpaju u tanašne okvire tvoje kože sve ono što će u njih polučiti što veći mogući kulinarski užitak, u skladu s trenutnim apetitom: sir, jabuke, orahe, blitvu, šparoge, višnje, trešnje, krumpir… I kao da to nije bilo dovoljno, jer već se dugo gušiš – stave te u pećnicu. Pa te lijepo ispeku. Pa te na kraju – lijepo požderu. Da, požderu.
Prerezati, treba prerezati. Prerezati kontakt s tim prokletim polipima, hobotnicama, oktopusima, lignjama koje ga progone i kraci kojih se nikada ne mogu uništiti. „Francise, zašto se bojiš operacije rezanja?“„Francise, zašto ne želiš biti dobro?“„Jel zato što se bojiš da će te još jače rezati i zarezivati ako budeš dobro?“
Hajde, Francise, govorio je sebi, makni taj teret s pleća, Atlasu moj, ne boj se, samo rasti, samo cvati i nemoj nikada više rasipati svoju snagu, nemoj je već pri ulasku u sobu punu nepoznatih ljudi bacati na stol, nuditi je strancima, gurati im je pod nas. Jel se stvarno toliko bojiš, da je bolje da budeš nemoćan, slab, bijedan, nikakav, neupotrebljiv kako bi te ostavili na miru?
Jer više neće imati što od tebe uzeti. Bojiš se biti dobro jer će zahtjevi drugih biti veći, ako budeš dobro. Pa si odlučio da ćeš biti loše. Jer sa svakim tvojim napretkom, svakim djelićem tvojeg veličanstvenog sjaja raste i ona hobotnica, i krakovi joj se umnožavaju – eksponencijalno. Iz jednog narastu dva, iz dva četiri, iz četiri šesnaest, iz šesnaest… nepregledno polje zasijanih i odrađenih zahtjeva. Radi, odradi, zadrži, sadrži. Tuđe emocije. Prerezati, treba prerezati. Skameni se, srce moje, i budi ledeno. Bit ćeš Francis okamenjenog srca. Led ledeni. A ne više ona suha travka kojom se potpaljuje vatra. Živjet ćeš, Francise, živjet ćeš, dugo i lijepo, samo prereži.
Njegov negdašnji prijatelj Marko na sve bi se ovo, doduše sućutno, nasmijao jer njemu je on, Francis bio živa nepoznanica. Kao što je njemu, Francisu Marko bio živa nepoznanica. Marko je ustvari bio jako dobar i bilo mu je žao što se Francis toliko muči. A Marko? Marka su ljudi svakojako doživljavali, bio je pun neke pogonske. srčane prokrvljene energije, širokog osmijeha, hipervitalan. To su svi mislili o njemu. Mogao je cijeli dan učiti kad su bili studenti, a onda cijelu noć tulumariti. I ne spavati je mogao danima. I odspavati par sati nakon lumpovanja pa pravac na fakultet. Sve bi to i Francis mislio o njemu da ga je samo površno poznavao. Da je kao drugi vidio savršenog Marka, ali sve ovo što je mislio o Marku, o njegovu poletu, njegovu životnom elanu vrijedilo je u jednom jedinom stanju koje je za Marka bilo trajno i moralo je biti trajno: kada je bio zaljubljen.
Francis je studentske dane prijateljevanja s Markom proveo u iluziji da je Marko najveći romantik kojeg je ikada sreo. Način na koji je taj čovjek vibrirao kad je bio zaljubljen. Kao stalni tremolo. I to onaj bluzerski, iz nekog bugi vugija. Marko je bio prvih par taktova Clarence Pinetop Smithovog boogieja. Njegovo stanje zaljubljenosti nije bilo kao Francisovo, zato je on Francisu bio toliko neobičan. Marko se zaljubljivao; Francis se nije zaljubljivao, on se zbližavao. To je shvatio kad je gledao Marka. Francis se nije zaljubljivao, on je samo znao voljeti.
Ali kada se Marko po prvi puta oženio, a bila je u pitanju Katarina, u koju je bio luđački zaljubljen, Francis je samo mislio kako je Marko oženio ljubav svog života. I mislio je da će biti do kraja života sretan. No onda se dogodilo nešto što Francis ne bi nikada u životu pomislio. Marko se nakon četiri godine odljubio. Tu je počelo pucati između njih dvojice. Marko više nije mogao ostati u braku, a muke kroz koje je prolazio pokazale su Francisu jednog drugog Marka, otupljenog, polumrtvog, bez ikakvog žara; izgledao je poput osuđenika na smrt. Kada je ostavio ženu i napustio njihov zajednički stan, svi su se poznanici okrenuli protiv Marka: „Pa tko ostavlja tako lijepu i pametnu ženu nakon četiri godine braka?“ Nisu imali ni djecu.
Marko je naišao na sveopće zgražanje, u rasponu od optužbi da je sramotno da je uopće sklopio brak, od uvjerenja da je u pitanju neka druga žena, koje je ustvari bilo najčešće, do već anatema, ako ne i bacanja prokletstva na nj koji je ostavio ženu jer nije mogla imati djece. „I kako se to ostavlja ženu zato što ti ne može roditi dijete?“
No ljudima se opet i sviđao taj scenarij jer im je bio najuvjerljiviji. To je bila njihova Occamova oštrica. U svojoj bijednoj potrebi da shvate „zašto?“, odlučili su se za neplodnost. Druge verzije bile su da mu je dosadila, da se zapustila, da ga je uzimala zdravo za gotovo, da se previše bavila karijerom, da nije bila street wise i da ga nije znala privezati za kuću.
Ali ne zato što su htjeli dobro Marku. Ne, nipošto. Ustvari, svi su mu od studentskih dana zavidjeli. Bio je veći od života, eksplozija energije. Sve je radio dobro. Imao je novca. Privatnu zubarsku ordinaciju. Kuću s pogledom na šumu. Gdje se osjećao dobar sljemenski zrak. Roditelje intelektualce. Na tulumima je on svirao gitaru. Više-manje, sve su žene htjele Marka.
Kada su bili mladi, Francis se nije pitao zašto sve Markove veze traju tri godine, počevši od šesnaeste. Marko je bio i vjeran. Te tri godine koliko bi veza trajala. I vjeran, i krajnje odan, i skrban, i zaštitnički nastrojen prema svojim djevojkama na najbolji mogući način. Ne zato što je volio vladati, nego zato što je bio velikodušan.
Francis mu nije nikada zavidio. Ne zato što nije bilo ničega u Marku na čemu bi mu zavidio, nego zato što Francis nije bio baš sposoban za zavist. I ne zato što je vidio i onog drugog Marka, onog za kojeg nitko, ali baš nitko osim Francisa nije mogao znati kako i koliko može patiti. Ne zato. Nego zato što Francis nije poznavao zavist. Kao da je uvijek vidio i drugu pozornicu i takav je bio sa svim ljudima. Površni su ga razgovori dovodili do ludila. Do krajnje iscrpljenosti.
Ondje gdje bi drugi vidjeli površinu, on bi vidio samu srž. Kao razgovori o celebrityjima. Njemu nepodnošljivi. Ondje gdje su drugi vidjeli glamurozne, glitz i glitter živote lijepih, mladih, krajnje uspješnih, modno stiliziranih ljudi, s nekoliko primjeraka isto tako savršene i modno stilizirane djece Francis je uvijek pomišljao na to kako su fragilni ti ljudi i kako se njihova sadašnja sreća u trenutku može prometnuti u nesreću.
Tada se otkrije druga pozornica: ovisnici o alkoholu, opijatima, svim drogama, ljubavnica i ljubavnika koliko hoćeš, posjeti prostitutkama, živčani slomovi, psihičke krize, trajne psihičke krize, ludilo… Francis nije bio čistunac, nipošto, samo nije vjerovao u prvu pozornicu. Nije mogao. Svugdje je vidio svijet u negativu. Provučen kroz crni filtar. Ili crno-bijeli. Sepia-svijet.
Kada je otkrio Markovu bol, za njega je to bilo kao otkriće nečega za što je odavno znao da postoji. Nikakvo iznenađenje. Ali nije mogao razumjeti Marka; osjećao je njegovu bol, ali i dalje nije znao zašto. A istovremeno mu je bilo toliko žao Katarine jer ni ona nije znala zašto.
Bilo ih je troje: Francis, Marko i Katarina, koji nisu znali zašto. Zašto Marko više ne može ni pomisliti da dotakne svoju ženu. I da se to ne može promijeniti. I bilo ih je također troje kojima je bilo žao Marka Francisu, Katarini i samom Marku. Katarina je strahovito patila zbog Markova odlaska, Marko je strahovito patio jer više nije ništa osjećao prema njoj, a patio je i zato što joj je nanio bol. Najmanje je u cijeloj priči patio Francis. I tada se naslušao priča, Katarininih i Markovih, o krivnji. Zbog nanesene boli. Katarina i Marko su satima razgovarali, satima i satima, o tome što se dogodilo, posve iskreno jer Marko je tako očajnički htio ostati u tom braku. Očajnički. Kao što je i očajnički bio svjestan činjenice da on svoju ženu više nikada neće moći dotaknuti. Nije ga više privlačila. Zero, zip, zilch, nada… No coke, no heroin, no hash-hash, no amphetamine… Ne samo da ga njegova žena više nije seksualno privlačila, nego mu je trenutno svaka druga žena bila privlačnija od nje.
Stvar se riješila krajnje jednostavno. Za Marka. Zaljubio se. Opet. Samo što Francis, nakon što je vidio Katarininu bol i nevjericu, nije više to mogao slušati – taj ushit, tu euforiju, to Markovo stanje zaljubljenosti, opijenosti i opčinjenosti, a nije ga mogao slušati i iz trećeg razloga – prvi puta otkada ga je poznavao i prolazio s njime njegova zaljubljivanja, Francis je bio sto posto siguran, a da to nije mogao sebi objasniti, prvi puta mu se gotovo ukazala činjenica da će Marko i ovaj put biti zaljubljen samo tri godine. I previše je počeo zamjerati Marku već unaprijed pomišljajući na ono groblje unesrećenih žena koje će Marko u budućnosti ostaviti za sobom. No nije ga mogao ni mrziti, jer ga je vidio kako izgleda kad nije zaljubljen. Kako je izgledao? Kao čovjek kojeg su upravo izvadili iz groba jer su ga greškom pokopali.
Tada je njihovo prijateljstvo umrlo prirodnom smrću. Povremeno su se čuli, ali vrlo kratko dok nije prestao svaki kontakt. Poslije je čuo preko zajedničkog poznanika da je Marko ponovno stupio u brak, opet sa zgodnom i pametnom ženom, s kojom ima dvoje djece i da, kako je rekao taj poznanik zlurado: „Nakon četiri godine braka nije više sretan. Četiri godine Katarina, četiri godine Brigita, a onda cijeli niz po četiri godine dok je živ.“ Samo što je ovaj put imao popudbinu od dvoje male djece, jedno od tri godine i jedno od godinu dana, curicu i dečka. A seksualna želja opet otišla k đavlu umjesto ka Brigiti.
Željka Matijašević: Obrane okusa smrti, Durieux, Zagreb, 2020.
Knjigu možete nabaviti na: Durieux