Bilo mu je već više od sedamdeset iako se on toga nije sjećao ali je još uvijek bio vrlo aktivan. To bi najbolje osjetili članovi užeg tima prigodom, rijetkih ali zato vrlo kratkih sastanaka. s kojih su izlazili pogledavajući jedan drugog i, uz zbunjene osmjehe, izgovarali fraze „Ma ja ne mogu…“ ili, kategorički „ Ma sve je jasno ali ipak“, ponekad i fatalistički „Stvari jesu kakve jesu ali…“ . Njegova tajnica što je sjedila u predsoblju nikad nije čula da bi dovršili svoje rečenice bilo zbog toga što to nisu htjeli učiniti pred njom ili zato jer su žurili ispuniti obveze koje su im nametnute na sastanku, kratkim, malo eliptičnim frazama, glasom pomalo kreštavim ali vrlo jasnim i odrešitim.
Uostalom, vrlo ih je dobro shvaćala jer je i ona, preko internog telefona ili kad bi netko nazvao vanjskom linijom, dobivala takve iste, kratke i pomalo eliptične rečenice poput “Izvrršiti odmah“ ili „Ne oklijevati“, pa čak i nešto, izgledada metaforički, kao „Johoho, na jarbol s njim“. Izrečene uvijek istim, kreštavim glasom unatoč tomu što su se, tajnica je predmnijevala, odnosile na tržišne transakcije, djelovale su, imale jasan ton, poput zapovijedi u nekom boju. Ona, uostalom nije znala što znače riječi ‘eliptične’ i izgovarala je ‘elitipične’ što i je i nije bilo, daleko od pravog izgovora. No, jednom joj je šef računovodstava Pero, s kojim je bila u daljnjem rodu, tako rekao za nešto drugo a njoj se riječ dopala pa ju je koristila svugdje gdje je mogla jer je željela ispasti pametnom. Dok je tako razmišljala nakon izlaska područnih direktora sa sa sastanka, na internom telefonu je zasvijetlila crvena lampica; netko iz Ministarstva zvao Ga je: Ona je, u svojoj glavi, zbog toga što su joj, kad su je zaposlili namjesto one stare tajnice koja je otišla u prijevremenu mirovinu, slabi živci, rekli da je on, ‘Generalni’ vrlo značajna i utjecajna ‘zvjerka’, uvijek ispred zamjenica što su se odnosile na njenog šefa, vidjela velika slova : Njega ili Ga, On, Njemu ili Mu… ali to, dakako, nije pisala u spisima koje je prepisivala kad ne bi odgovarala na telefon i spajala vanjske sugovornike, On gotovo nikad nije zvao van a i nju je rijetko kontaktirao i to samo jednostavnim riječima: „Nazovite brroj…, ili „ Ne ometati“, i, prigodom kraja njenog posla „ Pozdrravv!“. On kao da nikada nije izlazio iz svoje kancelarije no, kako je kancelarija imala spotredan ulaz na vrata što su bila tapecirana skupocjenom kožom, ona to nije mogla znati a njoj samoj je ulazak bio strogo zabranjen. Drugi, oni koji su ponekad, mogli ući a riječ je bila samo o nekolicini članova „Borda“ čiji je on bio, rekli su „CEO“, Nije se trudila ni pitati što te riječi znače. Ionako su joj rekli: „Šuti i radi što ti se kaže, nisi tu da pitaš ni da misliš, ima tko će misliti!“ Ipak, rođak Pero joj je rekao: „To ti je nešto kao Generalni. Direktor svih direktora. Kapiš?!“ Rekla je da ali nije razumjela zašto se onda tako i ne zovu. No, nije bilo njeno da razmišlja već da tipka i odgovara na pozive a to je radila gotovo bez greške. Posao nije bio težak a plaća je bila doista pristojna i tako…Na početku je. svakog jutra, zavirivala u ladicu stola gdje je, pri vrhu, stajao naputak kog je, možda, otkucala prethodno zaposlena tajnica a kad su je odveli u sanatorij nije imala priliku isprazniti ladicu. Na običnom uredskom papiru, formata a4, presavijeno na četvero i izlizano od otvaranja, stajalo je:
- Ni pod koju cijenu ne ulaziti u šefovu sobu. Samo ako uslijedi njegov osoban poziv!
- Njegov osoban poziv neće uslijediti.
- Što vidiš ne vidiš, što čuješ ne čuješ
- Što ne vidiš i ne čuješ nikomu ne možeš prenijeti.
Tajnica nije bila glupa; u gimnaziji su ih učili o načelu istine i negacije. Znala je da je ono pod (3) kršenje i jednog i drugog. Bila je dobra u logici no znala je i da stvarnost logici podmeće nogu, kad god se sjeti. Uostalom, brzo je naučila pravila napamet pa je otvarala ladicu samo rituala radi; tako je otpočinjala radni dan, otvaranjem ladice i kavom iz automata na hodniku. Nakon toga bi, vrativši se za svoj stol, pritisnula dugme na telefonu i zaželjela dobro jutro, šefu kog nije trebala ometati svojom nazočnošću u njegovu uredu. Iz slušalice bi do nje došao njegov, kreštavi glas i nazvao joj „Dobro jutro“. To bi bilo sve a na kraju dana nazvala bi ponovno i rekla samo „Doviđenja do sutra“ a glas iz slušalice bi se odazvao s „Doviđenja“. Ipak je vidjela da su ga posjećivali, osim ‘podšefova’, kako ih je, u sebi nazivala. Žena vatrene kose i i grimiznih usnica, predstavila se „pedikerkom“,koja bi mu dolazila na stražnja vrata. Jednom ju je čula kako, kao za sebe ali dosta glasno, odlazeći, govori „Koje panđe ima ta kreatura, nemreš bilivit!“ Ponekad je pak dolazio gospodin što je nosio crnu kožnu torbu i, ispod mantila zeleni komplet koji je navodio na pomisao da je bio liječnik ili bolničar.
Tog je dana, dana koji će ona zauvijek pamtiti, što je otpočeo kao i svaki drugi radni dan, međusobnom, telefonskom izmjenom jutarnjeg pozdrava šefa i tajnice, sve završilo ne uobičajenim pozdravom za kraj radnog vremena već, na njezino zaprepašćenje i užas, uhićenjem njenog šefa! Njega ili Ga! I ne samo njega!
Od samog jutra je telefon neprestano zvrjao a ona je, uzastopce spajala liniju ili odgovarla ljutitim glasovima koji su, tko hitno tko žurno, neodložno htjeli razgovarati s ‘generalnim’, s ‘prokletim blebetalom’ rekao je jedan gnjevni, s ‘Žakom’ kako ga je nazvao jedan molećivi, (prvi put je čula za to ime ili nadimak, što li? ) a ona skoro da je rekla „Stanite u red!“ Toliko je bilo poziva, jedan za drugim, da nije stigla ni otići do automata za kavu a na marendu nije mogla ni pomisliti. Kolegice su je sažalijevale ali nije im bila strana ta atmosfera, i njihovi šefovi bi, ponekad bili zatrpani telefonskim pozivima nakon kojih se moglo, u lokalnim novinama, pročitati da su…a ponekad bi izašla i njihova fotografija s nekog davnog sindikalnog izleta, zagrljene s šefom, onako prijateljski, za šalu, pa bi se doma morale crvenjeti i opravdavati. Otišle su na marendu bez nje. Ona je nastavila odgovarati na pozive i spajati internu liniju tek što bi se oslobodila a iz šefova ureda je dopirao sve uzbuđeniji, kreštavi glas i vikao nešto nerazumljivo, tapecirung na vratima je donekle prigušivao njegov glas no, povremeno se moglo razabrati da nekog grdi, nekom zapovijeda da „trreba“ nešto učiniti ali se nije čulo što, pa zatim neka riječ kao „kkrrraađa“ i slične besmislice. Jednom se, razgovjetno čula riječ „prokkletsvo“ a, odmah zatim „pirrati“ pa „johhoho“. Pirati?! Oko jedanaest, u njezin su ured stupila dva, gotovo jednako odjevena čovjeka, siva odijela, sive, kravate, sivi šeširi koje nisu skidali. Jedan od njih pokazao joj je, u prolazu, iskaznicu s velikim zlatnim grbom i, bez najave, ušli su u ured Generalnog, pomno za sobom zatvorivši vrata. Nastao je muk, telefon je prestao zvrndati, nitko više nije tražio da govori s šefom niti je ko psovao što ga ne mogu spojiti. Nakon, otprilike, pola sata, vrata su se otvorila a tajnica je vidila najčudniju povorku u svom životu. Naprijed je stupao jedan od ljudi u sivom, noseći u ruci kavez i u njemu veliku sivu kreaturu, ptičurinu s povezom oko očiju. „Morali smo ga vezati, poludio je kad je čuo za optužbe o pronevjeri fondova“ i, policajac je nastavio prema izlazu a, iza kaveza, stupao je drugi policajac koji je objasnio pokazujući na čovjeka u zelenoj, kirurškoj odjeći što je stupao iza njega „Morali smo pozvati veterinara i dati mu injekciju za umirenje, postao je nasilan“. Iza veterinara hodala je žena, zamotanog dlana ruke, psujući potiho, to je bila ona pedikerka, prepoznala ju je tajnica. „Pedikerka“ je bila, ustvari, veterinarska tehničarka. Tako je bar rekla na odlasku tajnici uz riječi „ Ova vrsta ima posebno oštar kljun i kandže“, pokazujući joj ozlijeđeni dlan. Policajac, jedan od dvojice, izlazeći iz ureda, samo je, ozbiljnim tonom, rekao „Ništa ne dirajte, vratiti ćemo se po inkriminirane spise. Vas ćemo ispitati u svojstvu svjedokinje. Zasad“. Nije se uplašila, znala je da ništa nije znala o bilo čemu što bi ju mogli pitati. Ta svi su znali da je njezina veza sa „šefom“ bila samo telefonska. Ipak, mučilo ju je jedno pitanje: „ Ma gdje su samo pronašli tako malene lisice?!“. Jer, On je, uz povez na očima, imao, oko nogu, sasvim male ali očito prave, policijske lisice. Baš slatke!