DRONJCI
Ovo odijelo koje sada nosim
(svilene gače, napudrana perika, zlatne manšete),
ostavljam strvinarima da hrane svoju djecu podzemlja,
svoje mlade ptiće sjete.
Ovo odijelo koje sada nosim,
prljave dronjke, šarene krpice,
krojači će rasparati i razdvojiti niti što se dave
u sumpornoj rijeci Stiks.
Ovo lice, ove usne, ove oči,
iscurit će kao pijesak u srcu klepsidre;
ove niti žive imaginacije,
nestat će u mraku u onom istom crnom mraku
u kojem su ispredene.
Ja želim samo sačuvati svilu,
relikviju na oltaru vječite istine.
NA OBALI GRADA
Na obali opustošena grada,
već vjekovima kidam karike lanaca.
Probijam se kroz bure i mećave,
uspinjem se uz jaku struju vodopada,
lomim krila vjetrenjačama,
otimam se iz naručja krvožednih sirena.
Sunce je već odavno zašlo nad samrtnom posteljom
moga daha.
Na obali nekdanjeg grada, zasadio sam
suhi cvijetak nade da raste na spaljenome tlu,
da živi i umire i posljednjim dahom zuri u zvijezde,
gdje nekoć bio je njegov dom.
Na obali opustošena grada
već vjekovima zidam i gradim i kidam
i rušim bedeme golog života.
Na obali opustošena grada
već vjekovima čekam i čekam svoj smrtni čas.
SVA LICA MAGLE
Magla…
U magli su duše,
magla…
Taj divan vonj magle.
Sljepila se s mojom dušom, ovila među niti svilene
ta divna esencija Hada.
Magla…
Glas i prilika prošlih svjetova,
dalekih svjetova čovjekove misli.
magla…
U magli su sjećanja mrtvih,
njihovo breme, njihov grijeh.
Magla…
Mrena na očima smrtnika,
sjena sputavanja.
Iz šumarka, širi se magla;
duše vjekova šutnjom govore.
magla…
Tajanstveni glas žive Supstance.
Magla… biejlosiva mrena svijeta.
Taj divan vonj magle!
Magla, lomača čitava svijeta,
magla, grob čovječanstva,
magla, dim mrtvaca od zemlje prema nebu.
DE TRINITATE
U njedrima svemirske tišine,
u srcu plavog neba
na poljanama zelenim,
iz zrna vječita dobra,
niknula je trolisna djetelina.
Snaga Oca, ljubav Sina, svijetlost Duha
u jednu je stabljiku sjedinjena.
U pustinji praotaca, gori živa Vatra;
iz vatre se rodi Svijetlost;
u krilu svijetlosti, Toplina isijava.
Bijeli ledenjak se topi i umire i živi
u tekućem blagu koje jarcima
traži put među bijele oblake neba.
Brižna ruka gladi Čelo
okrunjeno trnovitom mitrom;
bijela Golubica mira izvlači
trn iz vječita dobra;
niknula je trolisna djetelina.
Snaga Oca, ljubav Sina, svjetlost Duha Svetoga
u jednoj žeravici tinja (gori).
Tron nasred čela svemira,
tri žezla upravljaju svime,
kruna kruni tri glave besmrtne,
glavu jaganjca, glavu golubice, glavu lava.
Tri božanska duha prebivaju u nebu,
duh prošlosti, duh sadašnjosti, duh budućnosti,
duh prošlosti u sadašnjosti, duh sadašnjosti u budućnosti.
U njedrima svemirske tišine,
u srcu plava neba,
na poljanama zelenim
iz crvene kapi krvi,
niknula je trolisna djetelina.
Snaga Oca, ljubav Sina, svjetlost Duha
u jednom kamenu početka je satkana.
SAMO ČOVJEK
Ja sam samo čovjek,
dok nad mojom glavom jata zvijezda
svijaju gnijezda i cvrkuću kao ptice,
dok grme i tutnje sile i gromovi,
dok vjećaju božanstva.
Ja sam samo čovjek,
sjenka laži, prozirna iluzija.
Ja sam samo čovjek,
dok se oko mene svjetovna mora
prelamaju, brda premještaju s kraja na kraj,
dok se vjetrovi svijeta tjeraju,
dok se sile prirode uskovitlaju u konačan kraj!
Ja sam samo čovjek,
tanahna nit zbilje, zbiljska fatamorgana.
Ja sam samo čovjek,
dok se iza leđa mi izvode čarolije,
vradžbine i izriču drevna proročanstva,
dok čuda svijetom jezde
i obmane ispunjaju zrak.
Ja sam samo čovjek,
prah, samo zrnce prašine u oku svemira,
ja sam samo Adam od šipražja i blata.