28 stepeni.
Tu iza ugla, mačke jedu. Gnjeckavu kožuru sa pileta, na gomili. Razvlače bele žilice. Gledaju ravno u oči. Siknu, ako se približim. Pređem ulicu. Hodam sa Lulu. Ona maše repom, njuška travu, pa pređe na auspuhe. Po ulicama mrtva priroda, industrija smeća. Pikavac marlboro, pikavac drina, jedna roze maska i tri, četiri jagode. Ona, sa maramom na glavi, prodaje stare cipele, 700 dinara, komad. Vrane jure hranu. Na glavnom trgu u maloj ulici, spomenik. Ljudi pale sveće. Cveće oko spomenika. Kad dođe kod mene, mama se krsti, zbog spomenika i jagoda po ulici. Javljaju 28 stepeni. Napolju miriše lipa. To doba godine.
Učenje.
Sve su nas naučili. Da kažemo dobro jutro, dan i veče. Ne okrećemo leđa komšijama. Svakoga ponudimo sladoledom i jagodama. Nosimo pernice, puštamo zmajeve, čitamo priče, čekamo se iz vrtića i jedemo viršle, sa jajima. Da se razdevičimo, samo iz ljubavi, završimo škole, fakultete, one koje volimo. Ne prkosimo životu, idemo na fešte, poštujemo, boju, rod, slavu i veru. Da katkad ubacimo J, a nekad izbacimo. Ne koljemo, ne rasparamo srca, ne pišemo po zidovima: ubij brata, živela žica! Samo levo da mislimo, o ravnopravnosti, pravdi, sporoj, ali nedostižnoj.
Tri generacije.
Kasno je proleće. Napolju miriše na leto. Nose se sandale. Sala je puna žena odevenih u cvetne haljine. Razmnožava se vonj različitih parfema. Uđem u salu, poklonim se. Svi aplaudiraju. U desnom uglu, vidim njih dve. Baka je stavila cvet u kosu, stiska maramicu. Mama po malo odskače sa stolice. Kao da sedi na federu. Hoće da dođe i sedne za klavir. Kad dođe do dramaturgije u muzici, mama skače, počinje da igra balet. To sve vidim dok sviram. Kad završim, ustanem i gledam. Bašta u publici. Vidim četiri stopala. Kad se poklanjam, jedino mislim na mamine orahe i bakine kljove.
Jednom sam je pitala:
– Zašto su ti takvi nokti, kao kljove, ružni?
– Od hladnoće u logoru, ljubavi bakina.
Pogledam u svoja stopala, liče na život.
Za malo.
Dva roditelja, dvoje dece, psić. Tri spavaće sobe, jedan dnevni boravak. Pogled na grad. Beo i veliki. Male kuće, jedna na moru, na ulaznim vratima, perle nanizane na konac. Druga u brdima, stepenice od drveta. I jedna letnja kujina. Mama sprema krompiriće i ćevape, brzi ručak. Tata dođe umoran, baci Politiku na sto. Igramo šah, nekad peglamo. Vičemo, vičemo, dok nam guzice ne pomodre, posle plačemo, jer smo u upali u destrukciju. Porastemo, nađemo ljubavi, pravimo žurke, pijemo martinije, viskije, koketiramo sa opojnim supstancama. Ne nosimo venčanice, maštamo o običnim ljubavima. Dođe Borovnica, mala kao bobica. Unuk ili unuka, oči dva grozda. Deda pita dokle idu ovi procesi, moram nositi svoju Borovnicu. Na more i u brda, da zajedno sadimo paradajz. Jednom smo završili tamo na mestu, gde se nose drvene kutije, unutra telo dede, zasađuju ga za crve.
Za malo, da budemo, obična porodica.
Sastanak sa organom.
Tog dana sam hodala, brzo i precizno. Išla do novog dela grada, preko mosta. Imala važan sastanak sa svojim organom. Toliko mi je bilo važno, da sam rekla mami. Mama ne obraća pažnju na važne sastanke u mom životu, sem ako se tiču klavira.
– Idi radi šta hoćeš.
Kad sam stigla, vidim metalnu stolicu, dva kraka. Kad stavim noge izgleda kao da ih od pola nemam. Plava ženica, drži me za ruku, priča mi:
– To Vam je sve normalno, neće ništa boleti, ali važno da ste došli. Treba se steći navika na ovakve sastanke.
Posle kad mi je piskarala po paprima šta treba da radim, kaže sledeći put dođite sa mamom, biće Vam prijatnije.
Hodam, sporo, preko mosta, vetar nosi, sline mi cure niz nos, došla je jesen.
Umesto mame.
Nesporazum.
Mi smo maštali. Po plaži, ispred crkve, maštali smo na šljunku. Tamo na severnoj strani. U sobi, zrak je bio lepljiv, a škure zatvorene. Cedili smo jedno po drugom lubenice i dinje. Plivali u moru, dodirivali se dlačicama. Istraživali rupice po našim telima. Našla sam mu mladež, na petom pršljenu. Kad je postavio bombu u mom telu, samo je čekao da puknem. Pitala sam ga zašto je to uradio, a on je govorio:
– Mislio sam da to želiš.
– Šta da želim?
– Pa to da imamo borovncu.
– Meni samo nije jasno, kako sad misliš da je ovo drugačije od silovanja?
Vrt.
Nađem se u sobi punoj cvetova. Liči na vrt. Mirišem cveće, idem od jednog do drugog. Malo i kinem, ništa opasno po moje zdravlje. Dok sam šetala, i mirisala cveće, malo sam se i opila. Taj vrt ima i krevet. Legla sam na krevet da odmorim od opijenosti. Prošlo je vreme i biljke su počele da se obavijaju oko mog tela, kao zmije. Tu, dole, prvo za jedan nožni zglob, pa drugi. Onda se biljka digla do vrata. Obavila se oko mog vrata i počela jako da steže. Videla sam zmiju umesto cveta, jako me je ujela i ostavila da iskrvarim.
Tako je izgledao krvavi san, kad si otišao. Ili smrt.
Angel.
Prošla sam kroz prolaz na Terazijama i kad sam izašla, ugledala sam stakleni izlog na kome piše tattoo, pirsing Angel. Ušla sam. Fina gospođa mi je pokazala gde da sednem. Stolica je sličnog izgleda kao ona kad odem na sastanak sa svojim organom. Fina gospođa govori da dignem majicu i smirim se. Izlazim iz Angela, u pupku mi je metal, preko bela gaza, zalepljena malim trakama. Jedem pečeno kestenje, dolazim do parka, sedam na klupu. Probušila sam usta nekom detetu. Možda.
Šest nogu.
Ušla sam u stan, skidam mahnito sve sa sebe, stavljam stvari na komode po hodniku. Voda je skoro došla do članka. Uzimam peškire, sve ih bacam po podu. On dolazi, priča na mobilni, zove majstora. Dolazi majstor. Gledam šest nogu pliva po kuhinji. Majstor vadi skoro pa klupko crne kose iz slivnika. Kaže, nije to ništa čudno ljudi peru kosu nad sudoperom, ugradite ventil. Prošli su neki sati, gledam onu vodu po natpoljenim peškirima.
– Kad je izvadio onu kosu, znaš šta sam pomislio, na dete koje se rodi sa puno kose. Naše će biti plavo.
Nastavi da gleda televizor.
Trčim do kupatila, povraćam.
Uz svaki mlaz, izađe i dete, plave kose.
Cena.
U dućanu sa malim stvarima, sve je podeljeno. Male čarape, za mala stopala. Mala haljina, za malo telo. Mala kapa, za malu glavu. Mala šnala, na čičak. Sve je roze. U drugom delu dućana, sve je isto malo, ali plavo. Ne rodiš se, a već si obojen, roze, plavo, crno. Šetam i gledam. Pipam. Petra je u drugom delu, viče, raskezila se, pućiće joj vilica. Pokazuje obojeni komad malih pantalona:
– Vidi, zar nije ovo sve što želimo u životu?
*Fragmenti iz neobjavljenog rukopisa.