Nebeski jelen
Noć se zamrzla kao tišina kad prekine
slogove,
nikada se ne zna, kojom stranom ulice
idu begunci, rodbina bogova i divljina
između ispisanih redova,
praznih ćelija,
nesrećni čovek odlazi
sad ga se samo sećam
pati, nečujno u udobnosti svoga stana,
Kad zanemarimo sećanja
u meni nema ničeg
srešćemo se na jednom mirnijem mestu
onda ćeš razumeti kičmu koja hoće vode
prelomljena od igranja sa hipotalamusovim tezama
na javnom mestu
spremila sam gospodina još malo pa oficir
zaštita od hladnoće, i bebe plaču
Meni je jasno da posmatranjem
sebe dolaziš do opskurnog tla
zenice cijuču na vlazi,
oko postelje prolazi neopaženo
smisao visi na jeziku,
zato i ne krivim tebe, već samo gledam
kako će ruka neželjeno
ižvrljati hartiju.
Svod
Nekim drugim rečima,
proslavićemo pobede,
ovde više nema mesta za
odricanja
slavićemo još kako
rečima drugim
kad ozeleni bor
u kraj koji još nije srušen,
tamo ćemo otići
Svetlost se rasipa
iverica uranja u kožu
noga mi dodiruje sto
beli čaršav
kroz njega opiljci bodu
malo je takvih koji na mesto patriotizma
stavljaju tupe stvari
da bi se jednog dana ako neman
navukli na njih.
Telesnost me ljubi,
bunca da me ne ubije
lepa ti je telesnost tetka
i tebi je…
Rukavi su prazni
gledala sam kako fazani plivaju
po reci, u mraku
a svetiljke naglašavaju napetost
pokušavala sam da zaboravim
da su na istom mestu bila tela nastradalih.
Prošlo je previše godina od rata i to je ono čega
se možeš ponovo plašiti
Verujem mama da će mi crvena boja
spasiti život,
ti se već sada seda, piješ lekove a ja ti pomažem da
središ sobu.
Dom je daleko
Pozajmila sam malo novca da izgradim,
staklenik u kome samohrani otac
nastavlja da živi kao biljka, u okolini
velike prodate priče
zvane razum.
Želim reći da nastavljam
hodam po skali neodređenog stepena
nepoznate prirode
guše me pojmovi koji lelujaju
u svom među odnosu
daju tripove, samo ih prepoznajem
kao nešto čega sam se plašila
još mnogo ranije.
Život je prazan bez herojske pobede nad
ništavilom
dok u begu nabrajam sve što želim da zaboravim
odlazim na jutarnje plivanje
vidim sebe kako se rastapam
u duhu postmodernog
neprimetnog gubitnika
Rašćešljam kosu da bih
promenila percepciju
sagledavam jasan tok događaja
ništa nalik na disciplinu
osim mene u ovom trenutku
Maštam o drugačijoj prošlosti
o nekim uspesima kojih je moglo biti
da nismo previše protraćili na priču.
Sediš tako do mene i maziš me
dok upražnjavam rutinu, topla je voda u bazenu
ti si umetnik, ja još robujem vrednostima.