Mamin jezik je pravokutnik s vrhom. U nedjelju smo otišle na sladoled. Ona je uzela čokoladni bez šlaga. Ja čokoladni sa šlagom. I to biološki.
Mama kaže biološki ustima punim sladoleda i zadovoljnim licem. Mamin je jezik veći od moga, zato pojede sladoled prije mene i zna mnogo jezika. Ona je prevoditeljica. To znači da se ista stvar može reći jednako, ali različitim riječima. Kad budem velika i budem imala trideset godina, i ja ću govoriti mnogo jezika.
Sa svojim pravokutnikom s vrhom mama mi, kod kuće, govori talijanski. Uvijek mi čita priče. Kad sam bila mala, ali puno manja i imala četiri godine, govorila sam kad bim. Ona je govorila kad bih. Mama me naučila pravilno govoriti talijanski. Zato mi se sviđa.
U školi mama s učiteljicama govori slovenski. Kad pogriješi pocrveni, ali joj se svejedno sviđa taj jezik. Kad me pita što znači smešno, nasmijano?, a ja joj odgovorim neeee! zabavno, ona me pita kako kažu učiteljice. One kažu kao ja. Onda znači da je točno. I meni se sviđa slovenski jer ima puno značenja, a riječi su jako lijepe.
Kad se vraća iz Njemačke kamo odlazi prevoditi, mama mi uvijek donese priču. Najviše mi se sviđa Bitte aufmahen, priča o vuku koji se boji čudovišta, ali koje je samo papirnati zmaj. Ali njemački je dosadan. Mama želi otići u Njemačku, znam to. Onda je bolje da mi pripovijeda bajke na njemačkom jer možda tako bude govorila ovdje, a neće otići živjeti tamo.
Mamin jezik je i triještinski. Ali meni se ne sviđa. Mȅni se menȉ ne da reći. Kad tako kažem, mama kaže da je to bakin jezik. I da ga mogu govoriti ako to želim, jer je lijepo imati mnogo jezika, a ne samo onaj koji imamo u ustima. Nasmijavam ju kad govorim triještinski. Bolje tako. Tako se smije, a ne plače.
Naslov sastavka bio je Materni jezik. Materinski, materinji. Mamin jezik.
Bio je napisan talijanski i imao nekoliko ispravaka crvenim, ali bez učiteljičinog komentara pri dnu. U dnevniku je, naprotiv, bila bilješka kojom sam opet pozvana na razgovor. Razlog: Main loš uspjeh u školi.
Maia je na svoj način izvrnula naslov, izlazeći iz teme i jezika. A ipak se, s gotovo tjeskobnom preciznošću, uspjela fokusirati na cjelokupnu našu složenu obiteljsku priču. Priču o ljudima koji su posebne rase jer su s granice. I kojima problema sigurno ne nedostaje, niti je ikada nedostajalo.
Upravo me toga jutra Maia u kupaonici pitala: – A pogodi kako se pijat kaže slovenski?
– Plitki glatki ili ono što se stavlja na stol?
Svako toliko se poigramo ekvilibriranja. A da nikakvu ravnotežu ne uspostavimo. Pokušala sam „apogoditi“.
Prva riječ koja mi je pala na pamet bila je – kao uvijek – tanjur, hrvatski, koji se donekle naslanjao na njemački Teller. Htjela sam po asonanci uhvatiti krožnik, ali on je vrludao nekim zakutcima mozga nastojeći prodrijeti kroz sve ostale riječi i ostajući navrh jezika. Moga pravokutnog jezika s vrhom.
Vrijeme je isteklo.
Još jednom sam poražena dva naprama jedan. Uostalom, slovenski nije moj materinski. U najbolju ruku materinski moga djeda i moje kćeri.
Maia se smijala umjesto da opere zube do kraja. Marco je otpuhivao s ključevima automobila u ruci. On ne podnosi zakašnjavanja u školu, osobito ne zbog mene.
Ja, naprotiv, ne podnosim da mi, po brzini, hrvatski i nakon toliko godina pobjeđuje slovenski. To se događa jer sam prije voljela Nenada, a kasnije Marca. Stigao u Njemačku kao ja, doveo ga je rat u bivšoj Jugoslaviji, i Nenad je mene volio. Neko vrijeme.
Nenad mi je donio svoje priče o porušenim mjestima, a potom uskrslim u istom jeziku kao ranije, ali s drugim imenom. Rođena sam s druge strane njegovih granica, a njegove priče uopće nisu toliko različite od mojih. Natjecali smo se tko ih više ima i, naravno, kome je njemački bolji. I ovdje me uvijek pobjeđivao, slobodno možemo reći četiri naprama dva. No, iz hrvatskoga je dolazio on, a ne ja, a to je, za njemački, nemala prednost.
Zajedno smo govorili savršenim jezikom. Imali smo kristalnu konkretnost njemačkoga, posutog talijanskim labijalima koje smo si izmjenjivali vrhom usana, uza sva žuborenja i šaputanja na hrvatskom koja su imala okus Nenadova jezika. S njim su odjednom porušene sve moje jezične barijere, raskriljeni svi kapci na mome tijelu. Kad je naša priča završila, morala sam se vratiti natrag i ponovno se ujediniti s Italijom. U svakom slučaju, Nenad mi je vratio moje slavenske jezike.
Što nije uspjelo mome djedu po ocu premda je savršeno govorio tri jezika. Ali njegov slovenski i njegov hrvatski nisu bili bitni. Iako su bila dva, razbijali su se u srazu sa sjajem talijanskoga sì. On je međutim zbog njih bio zatvoren i mučen u Coroneu. Iskreno, nisam više sigurna da je „mučen“ točna riječ. No ja sam kao dijete tako shvatila, jer je priča moga slovenskoga djeda, strpanog u fašistički zatvor u Trstu, na taj način doprla do mene.
Jezik moje majke, onaj kojim mi je sve ispričala, uvijek je bio neumjeren. Tragičan, teatralan, onomatopejski.
Svako toliko bi ga isplazila i pokazivala mi ga. Bijeli, mrtvački i porozan. Pravokutan, ali bez vrha. Značilo je da danima nije imala stolicu.
Jezik moje majke imao je smisla za tjelesne, fizičke, zemaljske detalje, miješajući koncepte sa tijestom, ideje sa svrabom, osjećaje s evakuacijama.
Jezik moje majke je tršćanski. Ovim je jezikom jednom rekla: – Tu smo va Taliji i se predika tal’janski.
Na što je tata mogao samo odgovoriti: – Taku je. Cussì xè.
Vazda budi.
Jednim joj je udarcem prerezao jezik, učinivši da i ja polovično zanijemim. Poremetili su me, izdvojili u kući, ostavivši mi tršćanski kao jedini kolut za spašavanje i veliku zbrku zašto djed i tata govore drugačijim jezikom koji ja ne smijem naučiti.
No, s vremenom sam napustila majčin jezik.
Marco me jednom pitao: – Kako to da nas dvoje govorimo književnim, a ne dijalektom?
-Tako smo izabrali – spremno sam mu odgovorila .
Jednako kao što smo jednoga dana odlučili da ćemo se voljeti i poštovati cijeloga života, uspinjući se s rukom u ruci na vrhove najviših apstrakcija. Slabi subjekti, intertekstualni, dijalogični. Djeca, po vlastitom izboru, manjinskog jezika.
Tek, sada više ne znamo izgovoriti nešto tako jednostavno kao na primjer da je naš brak gotov. Zato ćemo morati izmisliti drugi jezik kojim ćemo puhati u rane, kao što radim s Maiom kad oguli koljeno, ili tiho šaputati kako bi potres stigao perolakim korakom.
Mama ima tri jezika. Talijanski kod kuće, bakin triještinski i slovenski u mojoj školi. Zadovoljna sam što govorim tri jezika iako se oni uvijek ne slažu. Ponekad su kao mama i tata, i onda ja uopće ne znam što ću s njima.
Kad sam zamišljala Maiu, htjela sam da pripada ovim krajevima, kao moj djed, kao moja mama, kao Nenad, kao ja i Marco. Htjela sam da bude kao svi mi, ali svi mi zajedno. Jedna pogranična Maia, a to je posebna rasa i nijedna rasa. Stanovnica granice-vrata kroz koja se može ulaziti i izlaziti s osjećajem slatke prisnosti sa stvarima i ljudima. Htjela sam da ima sretno djetinjstvo i da to nikad ne prestane, pa ni kasnije u životu.
Sad je, međutim, rastavljamo. Bit će dvije nove kuće zatvorenih vrata kad bude bila u jednoj ili u drugoj, i jezici se više neće miješati kao prije. Njemačka će ostati daleko, premda me često posjećuje u snovima. Jer mi je potreban jezik-obala, jedan, jedini i nedjeljivi.
Ja, Marco i Maia htjeli smo biti sretna obitelj, deklinirana u tri jezika. Sada ćemo morati pronaći nove riječi da se možemo obračunati s licem i naličjem naše sreće ili surogatom drugačijeg predznaka da bismo se mogli rastavljati od nas samih i od nje, svaki drugi dan.
Sreća je krupna riječ. Htjeli smo da Maia bude sretna, zaboravljajući koliko možemo biti sputani u sreći skrojenoj po mjeri.
I sada, svidjelo se to nama ili ne i u kojem si god jeziku to želimo reći, morat ćemo dalje bez nje kako bismo izučili umjetnost snalaženja. Na talijanski način. Jer je tako, rekao bi opet moj otac, odmahnuvši glavom.
Taku je.
Cussì xè.
Prevela Lorena Monica Kmet
