Svaka ju je knjiga podsjećala na nešto jedinstveno i neponovljivo. Iz sredine knjižnice Marica ih je obgrlila jednim istovremeno zaljubljenim i zgranutim pogledom. Vjerni papirnati prijatelji čitavog njenog života koji uskoro neće biti isti, izgledali su kao da joj žele govoriti svi u jedan glas. Njihova moćna simfonija razlijegala se kroz brojne nezaboravne fiktivne priče koje su se preplele s trenucima proživljenog života. Mnoge je priče otkrivala malo-pomalo, a zatim pohlepno gutala u besanim i grozničavim noćima ili bi ih za radnim stolom usitnila kako bi ih recenzirala, proučila, prevela i s njima se u prvom redu nadmetala. Te visoke pregrade od knjiga, naguranih do stropa, govorile su o njoj, o njezinoj priči.
Čitav joj se život učinio sabijen u šarolik mozaik hrbata koji su je okruživali, krutih ili savitljivih, ispisanih zlatnim slovima ili bez pozlate, smeđih, crvenih i zelenih, s jednim imenom i naslovom. Eno odjeljka s Francuzima, Hrvatima, Talijanima i Nijemcima. Evo voljenih Rusa, pa i u dva, tri primjerka, a zatim Slovenaca i, s njezinim imenom u omanjoj skupini sa strane, Slovenka.
Još nije odlučila kamo će sa svima njima. Gregor joj je iz Ljubljane poslao telegram s posljednjim savjetima: „Molim te, ništa osim najnužnijega.”
U sličnom se trenutku ne smije izgubiti smisao za praktično. I stotine svezaka, koje su svi u obitelji voljeli, neće moći smjestiti u kovčege koji će, nabrekli i nestabilni, za nekoliko dana krenuti put novonastale Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Stoga, što s njima učiniti? Bez sumnje, ako ih ostavi novim stanarima, mnoge će stranice i korice završiti za potpalu u velikoj majoličkoj peći u dnevnom boravku. Renjikoli[1] kojima su prodali kuću, makar i dobri ljudi, izgubit će se, s obzirom da su bili jednojezični, u onome što im je moglo zazvučati poput vrištave kakofonije „barbarskih jezika”, neugodnog nasljeđa pokojne Austro-Ugarske Monarhije.
Trebalo je pronaći neko drugo rješenje, i to brzo.
Možda je nešto vrednijih svezaka mogla pokloniti studentima koji su dolazili k njoj na tajne satove slovenskog. Bila bi to posljednja poduka koju bi im uputila: čitajte, volite knjige. I čuvajte ih. Knjige sadrže sve, našu povijest i našu budućnost, preživljavanje naše zajednice, snagu da se suprotstavimo podređenom položaju. A u mračnom razdoblju koje nam ide ususret, bit će uskoro u opasnosti.
Druga je mogućnost da, posljednji put, pozove prijatelje iz Ćirila i Metoda, da ih oni uzmu, možda i prijateljice književnice, a onda i stalne goste – oh, pa kamo li su se svi djenuli – koji su nekoć navraćali u njihovu kuću, prije nego što je Gregor bio prisiljen potražiti posao preko granice, prije policijskih ispitivanja, dok su među zidovima ispunjenim knjigama još odjekivali tanki dječji glasići, smijeh i političke i književne rasprave odraslih, a ne prigušen plač, užurbanost da se radi brzo, stisnutih zubi, ono što nikad ne bi bila htjela. Otići iz Svetog Ivana, napustiti kuću na Staroj cesti, otići u nepoznato, gdje će je dočekati nova patnja. Oh, trpljenje, trpljenje, o katerem ne bi nikoli sanjala, namreč, bivanje v vagonih.
Nagnula se na prozor, neodlučna što poduzeti. Kiše kasnog kolovoza osvježile su zrak, nebo učinile svijetlim, a Bošketpreko puta učinile gušćim i bujnijim. Tamo su se, prije više godina, Vladimirovi djetinjasti uzvici miješali s Carlettovim, u vrijeme kad nije bilo bitno govore li dva dječaka iz iste četvrti kod kuće slovenski ili talijanski, a među sobom, venetski dijalekt svoga grada.
Dani su bili obojani jarkim svjetlom. Srce bi joj se stegnulo na pomisao da je Ljubljana već utonula u maglu. „Ovdje smo svi u ogrtaču”, pisao joj je Gregor. Dok su kod njih, u stražnjoj Ulici Donatello, tramvajem u 19 prolazile oznojene i preplanule mame i djeca na povratku s kupališta.
Okrenuvši se ponovno prema policama, zavrtjelo joj se u glavi. Knjige su se sve zajedno zatalasale. Uskoro će se njezin životni mozaik komad po komad razmrviti, kako bi završio u neraspoznatljivoj hrpi ruševina, koju treba raskrčiti i pošteno očistiti.
Pomislila je da više nikoga ne može zanimati ono što je pročitala, ono što je napisala. I sama je znala da nije učinila dovoljno, ne onoliko koliko je htjela. K tome, osjećala je da pripada nekom drugom vremenu. Bila je stara, zastarjela. Imala je 52 godine.
Instinktivno je s police rukom dohvatila nekoliko knjiga koje su nosile njezino ime na koricama i odložila ih na kup na podu. Namrštila se kad je pronašla Moju prijatelicu. Onda su na red došle novele. I Fatamorgana, njezin prvi roman. Otvorila ga je, polako prelistala i zadržala se na nekim ulomcima, ali samo da im osjeti vrijednost i provjeri stil, u kome se više nije prepoznavala.
Upravo se nakon otkrića Tolstoja kod nje sve promijenilo. S novim je žarom prionula pisanju, ovoga puta budno pazeći na introspekciju i osjećaje, krajnji subjektivizam, ne bi li se koncentrirala na malograđanski svijet koji ju je okruživao i nemilosrdno ga ocrnjivala. No, i to je prošlo. Nakon vjenčanja, nakon doseljenja u novu kuću, nakon sedam poroda i rata, ništa joj se nije činilo nepoznatije od godina mladosti, punih zanosa, ideja i djelovanja. A ona, ona je sad bila neka druga Marica.
Među knjigama koje je izvukla bio je i prvi broj Slovenke. Koliko joj je samo imena prišiveno, koliko ih je dobila, koliko je maski nosila, jednu lažniju od druge, samo zato jer je bila žena. Bila je veliki borac, no njezini bi se tekstovi namjerno ignorirali. Krila se iza smiješnog pseudonima Evgen Štefanič, samo da može pristupiti muškom svijetu lijepe književnosti. A sada se, iznenada, kao najveća slovenska spisateljica, našla na nišanu policije, okrivljena za subverzivno protutalijansko djelovanje. Život joj je pripremio mnoga iznenađenja.
Dignula se s poda i ovoga puta zagrabila s najviše police.
„Slovenci, Slovenke!” gotovo se prolomio glas.
Razbila je dobro posložene dvostruke redove i na pod porušila hrpe knjiga: Janka Kersnika, Simona Gregorčiča, Ivana Trinka. I još, druge knjige, koje je sama napisala ili prevela. Sve su bile u opasnosti. Trebala je spasiti sebe i druge. Trebalo je uprijeti sve snage da se ne izgube. Trebalo je razderati zastor mraka koji ih je cenzurirao i zauvijek osudio na tišinu. Shvatila je, ako joj pothvat uspije, nije uzalud živjela.
Stoga nije bilo važno kako: knjige će natrpati u kovčege za odjeću, sakrit će ih među podsuknje i čipke, pod pudere i ruževe, i ići će s njom. A onda će kradom ovdje maknuti jednu deku, ondje pribor za jelo, tamo školsku bilježnicu, samo da ugura još jednu knjigu koju ne smije ostaviti.
Čula je da ulaze mlađa djeca. Glasno su žamorila, kao da ljeto i zabava mogu trajati bez kraja i konca, kao da je dan običan, a ne uoči konačnog odlaska, koji će ih odvesti u nepoznanicu novoga nestalnog života negdje drugdje.
Glasovi su se približavali. Nervozno si je namjestila uvojak već sijede kose. Ustajući, poravnala je suknju.
„Mama!”
Koliko se samo puta odazvala na to jednostavno ime, koje sadrži najveći zahtjev: biti prisutna za svoju djecu, biti uvijek tu, čitavim svojim bićem, pa i po cijenu same sebe.
Koraci su toptali po daskama. Mislila je da bi se nagovještaj tjeskobe gotovo trebao ocrtavati na dječjim licima koja uzalud traže majku. Isto je tako suspregnula nagon da istrči van i sve ih zagrli te se vratila do pisaćeg stola i iz ladice izvukla svoje dnevnike, a onda s rukopisima na grudima krenula prema Rusima.
„Nikud bez Tolstoja!” prošaptala je. Odlučila je da će se za njega već pronaći neki kutak u kovčezima, poredanim pred ulazom poput odurnih četvrtastih Haronovih slugu.
Jer, bila je sigurna, veliki će je Rus opet idealno poduprijeti tijekom bijega i utješiti u trenucima malodušja, kakvih neće manjkati u izbjeglištvu koje ju čeka. I samo joj on može ubrizgati neobjašnjivu iskru u grudi kad se opet prihvati posla, nije važno kako, u muci ili slavi. Jer bilo je važno stvarati.
Zacijelo je to mala stvar pred neprirodnim događajima ispreturanog svijeta. Ipak, upravo joj je ta posljednja sigurnost dala snage da djeci ide ususret s osmijehom i da sa svescima koje je privila na grudi napravi sve što je, najbrže moguće, trebalo napraviti, i što se više nije moglo odgađati.
Prevela Lorena Monica Kmet
*Priča je osvojila nagradu Premio Provincia di Trieste na XI. međunarodnom natječaju Scrittura Femminile Città di Trieste, te objavljena u: Città di Trieste 2015. Racconti, Luglio Editore, 2015., str. 27.-37.
[1]Radnici i službenici iz Kraljevine Italije
*Marica Nadlišek Bartol rođena je u Trstu 1867. Bila je pionirka ženske književnosti na slovenskom jeziku. Bila je nastavnica, spisateljica, prevoditeljica, urednica, književna kritičarka, aktivistkinja u raznim slovenskim organizacijama u Trstu i Ljubljani. Napisala je brojne priče, roman Fatamorgana i memoare Iz mojega življenja. Uređivala je prvi feministički časopis na slovenskom Slovenka. Sin Vladimir Bartol bio je među najistaknutijim predstavnicima moderne književnosti na slovenskom jeziku.
Kuća o kojoj su naširoko pisali Marica i Vladimir nalazila se u tršćanskoj četvrti Sveti Ivan, San Giovanni, odnosno Stara cesta, danas Ulica San Cilina.
Toponim Sveti Ivan, kao i mnoga druga slovenska imena, istisnut je iz službene talijanske toponomastike grada Trsta.
Bošket, šumarak, na koji je kuća Bartol gledala, danas više ne postoji. Izbrisan je s lica zemlje radi gradnje drugih stambenih zgrada.
U rujnu 1929., nakon brojnih pritisaka lokalne policije, Marica je naprasno napustila rodni grad i zajedno s djecom emigrirala u Ljubljanu, gdje se muž već bio preselio.
Samo godinu dana kasnije, 1920., fašisti su spalili slovenski Narodni dom, kulturni centar Slovenaca i drugih slavenskih kultura u Trstu.
Marica se neće više vratiti u Trst. Umrla je u Ljubljani 1940. godine.
Ispripovijedana epizoda slobodna je interpretacija utemeljena na biografiji i djelu Marice Nadlišek Bartol.
