Pon, 08. velj. 2015.
Ciao Gianna, oko mene je tako bučno! Svi plešu i piju. Roberta mi je napisala da ne dolazi na večeru. Odgovorila sam joj da ne ostane do kasno, ali znaš koliko me sluša! 🙁 Mislim da je nekog upoznala. Nadajmo se da ne piju previše. Walteru je počela smjena. Sad ću staviti mob na punjenje. Ne brini. Nitko me neće vidjeti. Svi imaju nekog posla. Dakle, Gianna, vidimo se sutra. U 5, u Porto Vecchiu, dogovoreno? 🙂 🙂 🙂 20:17 |
Graja, vika, neobuzdan smijeh i glazba ulazili su joj u kuću, osamljenu i isključenu iz proslava, utonulu u polusjenu i ugrijanu starinskim špargetom.
I ove je godine gradska četvrt svoju muku gušila i svoje radosti isticala u karnevalskoj čaroliji. Važni događaji iz života ovih ljudi oduvijek su neraskidivo vezani uz dva giganta: poklade, koje su cijelu četvrt, barem tjedan dana godišnje, tradicionalno pretvarale u gradsku atrakciju, s maskama, alegorijskim kolima i pučkim svečanostima, i čeličnu industriju, koja je u ostatku godine hranila stanovništvo te taj dio grada sunovratila u sivo i zaboravljeno predgrađe.
I ona je, kao i mnoge druge žene, Waltera upoznala na pokladni utorak, za jednu noć i zauvijek, nakon što su zajedno plesali i pjevali stare razuzdane tršćanske pjesme, da bi završili u krevetu, a onda otišli živjeti zajedno. Živjeli su sretno, da, kako su si obećali, svečano i skromno odjeveni pred načelnikom četvrti u kojoj su uzeli stan. Mislili su da će im biti dobro u toj zoni vrtova i poljana, pokraj malog povijesnog središta, u četvrti u kojoj je svakodnevica još uvijek živo otkucavala oko malih dućana, običaja i ćaskanja, gdje je bilo posla i gdje su nove zgrade rasle za male novce.
Nitko nije obraćao pažnju na čeličanu, stajala je tamo oduvijek i zauvijek, crna, masna i nadmena. Kao turobno svetište na mahove je rigala oblake i plamen iz dimnjaka. Uokolo samo smrad trulih jaja. Walter je u njoj radio, u smjenama, zarađivao pristojno. Sve u svemu, bilo je dobro. Barem dok ljudi nisu s prozorske daske u bogobojaznoj tišini počeli otirati suviše željezne prašine. Dok nisu počele kružiti glasine, u koje doduše nitko nije povjerovao, o benzopirenu i PM10 česticama koje su tvornički dimnjaci svakoga dana izbacivali u nebo. Dok nisu došli čak i sudski nalozi koji su nalagali smanjenje razine emisije. Dok i Walteru nisu dijagnosticirali sjene na plućima kojima je prije kemoterapije trebalo utvrditi stupanj, a da se on, zapravo, uopće nije previše zabrinuo. Kako su mnogi u tom kraju govorili, bolje mrtav radnik nego radnik bez posla. Dok i njezina Roberta nije dobila kronični bronhitis, premda su joj susjede podsmješljivo govorile: „Ma ni to niš!“ A djeca iz vrtića gdje je radila navodno su bila dobro, kako su svi željeli da budu, iako je ona odnedavna odbijala da ih vodi u dvorište, privlačeći strelice razjarenih roditelja koji su smatrali da ih želi iskoristiti za svoju političku karijeru. No ona se na to nije osvrtala: u četvrti su je svi poznavali i otkad više ne šije blještava karnevalska odijela kako bi se angažirala u jednoj ekološkoj udruzi, svi su je zaobilazili.
Nakon što je Gianni napisala poruku, stavila je mobitel na punjenje. Izračunala je da baterija traje otprilike 24 sata. To je najviše koliko sutra može provesti na vrhu Ursusa u Porto Vecchiu.
Ut, 09. velj. 2015.
Ovdje sam. Gianna, što se zbiva? @_@ 05:16 |
Na kraju je Gianna oklijevala svega četvrt sata, no onda je došla kao što je i bilo dogovoreno. Dvije su žene izmijenile pogled pun straha pod ogromnom pontonskom dizalicom koju je grad preimenovao u Ursus.
„Zar baš moraš?“, upitala je Gianna.
„Da, baš moram. Za Waltera, za Robertu, za ljude iz četvrti, no prvenstveno za sebe.“
„Onda drži, stavi ih pet pod jezik, druge nosi gore“, rekla joj je Gianna pruživši joj bočicu homeopatskih granula.
Gianna joj je bila najbolja prijateljica, s njom je godinama ležerno i drsko dijelila mašne za kosu, lutke, antibebi pilule, minice, borbu za ženska prava, kreme protiv bora, a sada i tablice emisije sitne prašine. Unatoč različitim životima, jedna učiteljica i obiteljska žena, druga vlasnica biljne drogerije, s nekim svojim mušicama, lica su im se odražavala kao u ogledalu, ono što su i što su bile, svaka za sebe i jedna za drugu.
Bez Gianne joj nikad ne bi uspjelo uhvatiti se ukoštac sa svime: Walterovom bolešću, njegovim odbijanjem da napusti kuću kao mnogi, ili je proda prvom ponuđaču, i Robertom, sad već ženom, molila je Boga, neka bude dobrog zdravlja i neka se posluži prezervativom u toj ludoj karnevalskoj noći. Bez Gianne ni pothvat s Ursusom nikad ne bi bio ostvariv. Pa i zato što ne bi bilo isto zagrliti bilo koju prijateljicu, opasati se i popeti dok se noge tresu, noge koje nisu više one negdašnje, gore po beskrajnoj dizalici, zaustaviti se da povrati dah, prisiljavati se da ne gleda dolje, vidjeti kako nebo malo-pomalo mijenja boju s ponekim već crvenim odbljeskom na obzoru. Dok se čudom ne smjesti na polovici dizalice i opet ne počne disati i ušutka mahnito lupanje srca.
Jedan galeb je kriknuo, jedini živi stvor osim njih dvije koji je već budan. Odozdo Gianna je zakačila na konopac sve što će poslužiti za munjevit i eklatantan Flash mobna dizalici.
Ut, 09. velj. 2015.
Gianna, ovdje je predivno! 🙂 🙂 07:28
|
Nikad se nije našla tako blizu nebu, oči u oči s njim. Nebu koje se činilo nezagađeno i ogromno, koje je pripadalo svima i koje nitko nije imao prava prljati. Nitko nije trebao biti prisiljen da živi pod kužnim svodom kad je tamo gore bilo smaragdno prostranstvo koje se obrušilo u more.
Vjetar joj je mrsio kosu. Poželjela je moliti, kao nikad ranije u životu.
Ut. 09. velj. 2015.
Gianna, molim te, treba mi termosica vrućeg čaja. Sad ću razviti transparent. Slikaj i postaj. Prodrmaj nekoga usput. Vrijeme je da se društvo pokrene, zar ne ? 😉 08:02 |
Malo zatim gradom se proširila vijest o jednoj ženi, glasnogovornici ekološkog pokreta, koja se popela na Ursus, na otprilike četrdeset metara nad morem, kako bi prosvjedovala protiv emisije otrovnih tvari iz postrojenja čeličane i zahtijevala trenutačnu obustavu i tako razbila proširen i puzeći zavjet šutnje o vrlo pogubnom slučaju za cijeli grad.
Slučaju koji nitko nije poznavao kao ona, koja je napamet mogla ponoviti podatke o emisiji posljednjih mjeseci i bez provjere. Ona koja je ta ispuštanja udisala svaki bogovetni dan i koja je osobno poznavala sve koji su se razbolili prije Waltera. Neki su od njih već umrli.
Ubrzo su pristigli novinari, netko je pozvao redarstvo, vatrogasce i kola hitne pomoći. Uzbunjena je i lučka kapetanija. Mobitel joj je neprekidno zvonio. Poruke i mejlovi su se frenetično preklapali, na webu iskakale fotografije i prvi videi.
Ut. 09. velj. 2015.
Gianna, ja odavde ne silazim! 🙁 Molim te, pokušaj urazumiti Robertu. Ona još ništa ne zna o Walterovoj bolesti. Reci joj da mi je žao što sam joj pokvarila maškare, ali u životu ima važnijih stvari. Kao što je na primjer život, život sam po sebi. I to ne samo moj, tvoj ili njezin. Nego onaj svih bića koja obitavaju pod ovim nebom i u ovom moru. Reci joj i da sam, usprkos svemu, sretna. Ti znaš na što mislim, sve joj reci, svojim riječima, koje su i moje. 13.00
|
Odozgo je gledala kako pristižu prva alegorijska kola s velikim figurama od kaširanog papira. Oblaci šarenih maski nadirali su na glavni trg. Sunce je bilo tako jarko da su sve boje naizmjence blistale, kao u pomamnom plesu krijesnica. Pomislila je kako joj je to najljepši karneval u životu.
Odjednom je kretanje mnoštva postalo konfuzno. Maškare su napuštale povorku kako bi bez reda dohrlile k čeličnom Medvjedu. Došao je i gradonačelnik, urlajući na megafon nepovezane rečenice. Zatim je bio red na zapovjedniku karabinjera, koji je nešto ispljuvao u zrak s izraženim južnjačkim naglaskom. Nekolicina vatrogasaca zakačila je ljestve za spašavanje, spremna popeti se po ženu.
Bila je to klopka. Jer ako je silom spuste, svi bi je zamijenili za hulju ili poremećenu i njezin bi trud još jednom propao.
Ut. 09. velj. 2015.
Gianna, reci im da me nitko ne može spustiti protiv moje volje! Slobodna sam građanska ove zemlje. :-@ 14.48 |
Ut. 09. velj. 2015.
Gianna, zaustavi ih! Pravo prosvjedovanja zagarantirano je Ustavom! Ako više nije tako, živimo u fašističkoj državi. I seksističkoj. Reci im, da sam muškarac, nitko se ne bi usudio skinuti me. Živjela sloboda žena! :-@ 🙂 14.51 |
Ut. 09. velj. 2015.
Gianna, gdje je Walter? Zašto ne zove? o_o 14.54 |
Netko je u megafon zaurlao“Stanite svi!” kad je jedna noga prekoračila prečku jednog od bezbroj željeznih kvadrata od kojih je veličanstveni plutajući Medvjed sastavljen kao patchwork.
Onda je iskoračila i druga noga. Žena je malo mahala nogama. Na kraju se osovila na prečki i isturila naprijed.
Ut. 09. velj. 2015.
Gianna, sad gledaj, i ne brini se za mene. 😉 😉 15.01
|
Nakon velike euforije i velikog straha, osjetila se projiciranom u drugu dimenziju. Sunce ju je zasljepljivalo. Nije se više brinula za ono što se događa dolje, gdje se natisnulo silno mnoštvo, samo je htjela biti dio blistavog neba nad glavom, uzbibanog morskog prostranstva pod sobom. Ako je nešto moglo nalikovati univerzalnom smislu, onda je to bilo upravo ono što je osjećala u tom trenutku. S tom planetarnom vizijom, bacila je pod jezik barem pola bočice homeopatskih granula koje joj je dala Gianna i otisnula se u zrak.
„Gianna…“
Kad se probudila, najbolja ju je prijateljica držala za ruku. Vjerojatno je bila noć, vjerojatno su se nalazile u bolnici. Još jednom njih dvije same.
Upravo je uživo išao poseban program regionalne televizije u ponoć. Toga dana i te noći opširno se govorilo o ženi koja se popela na čelični Ursus i s vrtoglave visine bacila u more da bi potom pokušala otplivati do Mola Audace. I web je minuciozno pretresao događaj. Grad je bio duboko pod dojmom, dok je vlast zbrkano pristupala problemu postrojenja čeličane.
“Slušaj, Gianna…”
Usta su joj bila slijepljena i govorila je s naporom. Mnogih se zbivanja nije mogla sjetiti i htjela je pitati prijateljicu da joj objasni. A jedva je smogla snage da podigne glavu s jastuka kad je primijetila hrpu cvijeća razmještenog po svim kutovima prostorije. Dobro je protrljala oči jer ili je halucinirala ili je soba doslovno bila zatrpana cvijećem. A bilo ga je toliko i u svim bojama da se činilo da je u tom krevetu neka pop zvijezda, a ne ona. Gianna joj je bacila buket žutih ruža u krilo.
“Ovaj je od mene, a sve ostale šalje ti cijeli grad”, oduševljeno je rekla.
Sad je bila sigurna da je sve dobro prošlo. Mogla je zatvoriti oči i biti mirna. Kasnije će biti vremena da još popriča s Giannom o svim stvarima, da se zagrle, plaču i smiju. Doći će Walter i Roberta. No sad mora povratiti snagu i prije svega, odmarati se. A sutra početi iznova.
Priča, izvorno objavljena u antologiji Soffia un vento contrario, L’Iguana Editrice (Verona) u suradnji s književnim natječajem Lìbrati e vola, Libreria delle donne Padova, kasnije je lagano izmijenjena i u talijanskom originalu i u prijevodu.
Prevela: Lorena Monica Kmet