Postanak
Prilično je mračno u svjetlovitom ovom pročelju
Što sazidao si korak u jednost da ti slakša,
Obmanom robljen da u najposlijem nekom razdjelu
Pripašće ti slovo i nedogledna r’ječ mudrijaška.
No beščasna ta r’ječ je koju sričeš u okolnosti,
I nisam je ni počuo, a već gnusobom grca,
Moraćeš preporađat’ je u prekrasnoj mogućnosti
Obraćanja pogledom lovačkim i rastvorom srca.
Poprilično je mračno u sjenovitome dometu
Patiska r’ječi one u početku što ne bješe,
Pa uzmi me za ruku sve u padajućem poletu
Pjesme koja nečujna je, a ipak čulnost pokreće.
I proživjećemo postanak podvojenog svemira
Potvrdivog tačno time što samog sebe negira.
Datost
Posljedstvo tog vazduha što biraš još da udišeš
i zakona pred kojim razrokljen ostao si krotak,
to ruglo je slobode koju gotovo si propišeš
k’o melem što opstaje ti tek opstajuć okus gorak;
Zaboravljaš i odore svoje od zelenog žada
i kući ideš razgoljen tek r’ječima nejestivim,
čija jasnost je putima do jasnosti barikada
i čokoti što nesitošću požnjeti su plješnjivi.
Zar ne vidiš da plamenje koje koštaše te hlada
i grabiše halapljivo te i lukavo za sjenkom,
tajanstvenost je duha pred čijom velikošću spavaš,
a primičeš mu tronožac da sve propne te pred sv’jetom?
I istina tek ta je, da istinu sve protjerujuć’,
Polagano se daješ, makar u datost ne vjerujuć’
