Dvojnik prvi
Gdje se kriješ satrven u tihoti boli svijeta,
Kome li si zavještao blagostanje svoje pjesme,
Jesi li prepolućen izmeđ’ mrtvila i osjeta
pokleknuo u gorčini besramnosti polusvjesne?
A sjetim te se kako mekotom divnom samilosnom
opjevavao si izvorišta vajkadašnje vode,
I bl’jedolik vas u isposništvu svome krijeposnom,
bezbojnom inju davao rumen si jantarne rose.
Zar nisi ni tu gdje skrivenost sva može da se kamči
nekim ogorčenim gralom krvi svježe izlivene,
Zar imaš uopšte gdje i da se kriješ, kada pamtiš
sve potjere moje za skrovištem tvojim neskrivene?
Da nisi baš ovuda, u besprostoru mrtve pjesme
zavještao tragove mi da iz smrti tvoje bljesnem?
Dvojnik dvadeset i treći
Bili smo ljudi od djela koje mogla je saprati
K’o suza jasna čistota duše il’ bar vjera u nju,
Pa makar se tim djelima i ne mogasmo hvastati,
Ona živošću su kupala pratajnu smrti tmu.
Bili smo ljudi žigosani sve milosrđem krutim,
Koje ljuljalo je kolijevku čednosti u nama,
A sada pred bićem nekim od nas davno otrgnutim,
Klanjamo se odrpani u obrednim nam haljama.
Ti čitav si razlog zašto tako sporo otiče
Otrov kroz otvore načinjene vjerom da te nema,
I koliko god da bježao, o tebe se spotičem,
A i ti kol’ko budio se, u tebi jošte dr’jemam.
Bili smo ljudi brzine, a sad žurimo unatrag!
Bili smo ljudi brzine, a sad žurimo unatrag!
Dvojnik šezdeset i deveti
Sagrađujuć’ oblik sv’jeta što tek jedan je i jadan,
Služiš se vjerom da on je sve što sam u njemu nisi,
Služiš se kredom b’jelom, dok boje si ostao gladan,
No božanski je upravo to, koliko grešan li si.
Jer oslobađajuć’ sv’jet sebe, oslobađaš i sebe
I sloboda je sa lutanjem bezgranična fuzija –
Skoro pa vjera lišena posve strahova potrebe –
Majstorija ćutilna – aluzija i iluzija!
Kojem djelu stvoritelj si, a kojem ktitor tek,
Sv’jetu je dato da sudi, a nikada ne dosudi,
Ja svojim stvoriteljstvom dokazujem da jesi čovjek
Sa licem božanskim, koje gotovo je da posudi
Zemlji tajnu, što ne otkriva se, nego tek se desi –
Tajnu koja promišlja sve – da ti nisi, a ja jesi.
Alhemija
Kadgod bi’ magijskim pečatom probao u crnilo
Pror’jeti da nečisti zgorenoj ujeknem ti ml’ječnost,
Duša tvoja demonska okamenjena u bunilo
Propuštala nije pjesmu moju ni vazduh ni tečnost.
U miru tom skrnavnom koji podsjeća na furiju,
Ti raščinjen si svemira koji prorokom te čini,
I kao umir krvi te prošikljale iz ustiju
Ti lokotom se zavraćaš hermetičan u grčini.
No u smaragdu nebesnome čovjeku nema kraja
I retorta gdje krvariš neisušivo je vrelo
Dragocjenih nam svjetlosti, svih gutljaja i grcaja
Na uviru u beskrajnost Duha i Veliko Djelo!
Na izviru iz t’jela sajedinjen sa Djelom – čekaću te krunjen
Konačan beskonačno i konačno beskonačan – Božanski Crven
