ROG Netko gleda dva šipka dok se kotrljaju po stolnjaku Mene zanima zračna čahura što juri za njima to gnijezno praznine okrugli mračni štropot ništica ZIPKA I SMRT Oprati ruke oprati zube oprati noge. Pa opet isto. Naviti sat ugasiti svijeću. Pa opet isto. Valja se brijati valja se umivati i češljati se valja, uvijek iznova. Čak i jesti, tri puta na dan, iz dana u dan. Ne kažem da se bez toga ne može. Ne kažem da bih opet spavao s očima od magle pri dnu brda. Ali taj korak lijevo, lijevo pa desno, i ti naši pozdravi, obično sijedo brašno, do u beskraj. Četiri šape u zeca dvije pandže u pijevca. Dvorogi jarac dvorogi jarac. Kako živjeti pod drvetom koje zna za proljeće jesen zimu i ljeto... između njih? Zbrojiti i odbiti, krila i pad, i opet isto. Zar ne, i zemlja se odmara ponekad: nakon ječma djetelina, nakon ječma djetelina? Tako je smiješno da klikneš. DOĆI ĆE VRIJEME Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima obilje rana, obilje časti, obilje tuge. Naroda što ima višu a plemenitu moć, ravnicu i more, knjige i anđele. Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima najveće groblje, najveću glavu, vjetar i tminu. Naroda što je rasut, što živi dugo na sjeveru i jugu, u srpu mjeseca. Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima bijele gore, otoke i sunce, stoljeća i tminu. Naroda što misli, što je velik i miran na sjeveru i jugu, u srpu vremena. PROĐE JESEN Dim od slutnje s mog uzglavlja šara mi dah. Ovdje, u tuđem domu, oduvijek. I premda ne vidim nikakva izlaza, sram me je biti nesretan.
