KAD ĆU
Vidjeti rosu, list,
kako ih žuna vidi?
Pitam zemlju, kružeći
po njoj, od jutra, sam.
A zamjenica nebeska ne
odgovara ništa, nikada.
GÒRIMO
Jer nismo jedna,
samo svoja,
prebijela stanica.
Mi,
bića izgubljena,
prije oluje bezbroj nas,
što slobodni bijasmo,
u jednini, gotovo božanstva,
od tvari puke, ti i ja.
BEZ IMENA
Od sedam slova zemnih,
ja, putnik, nikom poznat,
do rođenja vječan sam
bio.
I bit ću opet, isti,
negdje, u tišini.
A ipak, time zadovoljan
nisam. Dok stojim budan,
ovdje, na planini.
NA DAN PROLAZEĆI
Prvoj strofi boju sprema dalek,
stari obzor, s onim što dolijeće
otud, iza lijerova nevidljivih,
u mene.
Od žalosti, koje sada nema, svako
slovo, u trećoj, jedno drugom šapće
na uho, i pjeva zatim, divlje,
svoj koral.
A po strofi četvrtoj razliježe
se, evo, takav zaborav tek rečenih
stvari, da me od toga obuzima
tama.
DOK SPREMA SE NOĆ
Sve lišće,
svu travu
na Zemlji
dao bih
za jednu vlat s nebesa.
DA JELEN ČUJE
Ili ovca, puž za listom,
kakav vjetar ovud huji,
gdje bi doma za me bilo.
Pred tim stadom koje misli,
kao Adam, ili Eva.
Osim jednog, nitko ne zna.
S PLANETA OVOG
Jednom je, nakon cvjetanja
davnog, sve nòvo, hujeći,
samo nestalo.
Kao što će opet, čim ga
bude ovdje, s nama, sve novo,
samo nestati.
Pa kud ću sada, što ću sada,
vičem zato, poput nemani,
među brdima.
Dok stvari je nepoznatih više
nego podnijeti znadem, gore,
iznad moje glave.
DA ME GLEDA U OČI
Dostojna je, mislim, ravnica
preda mnom, pokrivena sjenama
izduljenim, otud, s čempresa
udaljenih, po brdu svijetlom,
iz davnine.
Nije lako njoj, možda, ležati
dolje, ne znam otkad, dajući
mravu, meni, nesebično, poput
Stvoritelja, sve što nam ovdje
Treba.
A kad pitaju, u noći,
šumovima oblivenu: tko je,
ipak ne reći: ja sam, ravnica
neznana, zato što osoba nije.
Kao ti,
koji to jesi, i plašiš me time.
TIHO
Čim se u snijegu krilima svojim
ogrne prepelica, ili spusti vjeđe,
još tiše, to bude zapisano, ne samo
u tvom uhu.
Kamoli ne će biti ono što ga u tlo,
u nebo udijeva, dlijetom čistijim
od munje, patnja, tuga bliješteća,
noću, danju.
Zato, u osami južnoj i sjevernoj,
živ, udaljen koliko god od mjesta
na kojem sam, nemoj misliti, nipošto,
da uzdahe ti nitko ne čuje.
Sluša ih svjetlost, sva.
U DOBA SUŠNO
Ovdje, grm uzima grmiću kap
svaku, i svjetlost sunčanu,
nad njim, kad je zima.
A moglo bi se reći još da mu,
u tjednima slavnim, kad mijenja
boju, prvi put odlaže lišće
cijelo, granama svojim, sretan,
ne miluje glavu.
Da grmić nema oca zemaljskog,
grm sina. Nego, samo majku. Koja,
u tami donjoj, leži nepomična, i
prosi za njih, od neba, dnevni
sjaj.
TU SAM
Malo dalje od vugine kuće,
od krumpira s modrim zapercima.
Gledajući odavde – tamo gore je
poluotok skandinavski, i brda
na njemu, svjetlost polarna,
do kojih se ide, čini mi se,
uzastranu.
Prijeđe li tko sedamnaest
stupnjeva sjeverno od ekvatora,
četrdeset tri stupnja istočno
od kanarskog otoka Ferro,
bit će na mjestu gdje se uvečer
brijem, izjutra umivam, ili mirno
ležim među stijenama prastarim
u predvorju Sredozemlja.
Malo dalje od vugine kuće,
od krumpira s modrim zapercima.
NOĆU
Kad pada kiša, brdo je brdo,
šuma se crni. Od vlage, omekša
mi kosa na glavi. Ja, glina,
postanem mlijeko, bilje jestivo,
za vjetar, zimu dolazeću.
Tada, pomalo, čak me je strah.
Bojim se vječnosti koja nikada ne
mine, a svjetluca samo poput noći
kad odasvud tutnji, lije, i sve
se s mojim duhom šali.
Nije, što nezamisliva je kao ona
kojoj smiješili su se moj otac i
moj sin, na svršetku, u nju toneći.
Čime rekoše da ljepše je nego
Vječnost iz pomisli ikoje.
PREKO ALPA
Iznad Himalaja, letim u Padovu,
u Bengal. Bez putovnice, s pticama
ostalim.
Kljun mi je malen, žućkast odozgo
od praha nebeskog, kao i u njih,
čisti žad.
Jednom u životu, ponizan, letim
s njima, u snu, bez misli ijedne,
preko Alpa,
iznad Himalaja, tko zna, uistinu,
kamo. Srce veli, ne u Padovu,
ne u Bengal.
LEGO NA BOK
Suh, mrav u mojoj Bebekovini.
Gdje je ta kiša, pitaju stvorenja
skačući pred njima, bez glasa,
izjutra.
Vrač je zaspao u dalekoj prošlosti,
nema tko da zaziva s proplanka.
Zato, manji od sebe, govorim
ja.
Daj, Stvoritelju, nemoj se šaliti;
ovo nije tvoja Sahara, nego kraj
ispod starog Humca, južnih
oblaka.
I dok čujem zatim, odnekud:
Vidi malog, hoho, jedna kapljica,
uistinu, pogađa mi, blago, vrh
tjemena.
JE LI PRIVID
Ili je stvarnost nepregledna,
mutna kao strah, da upravo mislim,
i vičem od boli – malo je
važno, doista, sad.
Još manje, što Zemlja, čovjeka
na njoj, uskoro, biti ne će.
Ni djela njegovih, iz vrèmena
za njim, ijednog.
U ovom trenutku malo je važno,
doista, što umire svemir,
cijeli, te smrt s njime,
na koncu, sâma.
Nego je važno, do besvijesti, zašto
ikako nađe se išta, igdje, ikada.
Da postojati mora, i za nas,
ako ludi nismo, onaj koji to zna.
KAO DA IH NEMA
Kroz zida četiri iz tvari
u dvorištu, i onih u daljini,
uvlači se u kost mi svaku –
inje, lahor, novost najmanja.
U sobi mojoj zatvoren je
prozor, zatvorena, desno, bdiju
vrata. Ali, kao da ih nema.
Od mijena u dvorištu, i onih
u daljini, očito je, ničim
ograditi se ne mogu. Stoga,
ja sam vani, uvijek, zoran poput
cvijeta, svuda gdje se nađem.
KAŽU ZNALCI
Ova zima bit će hladna.
Ne dodavši – kao britva,
grom iz neba.
Ali ne će, vjerujte mi,
jer prošla je bila takva.
Prava neman u krevetu,
po gorama.
BITI IZVAN SEBE
Kako je teško. Ali, i ljupka
stvar. U tom stanju, srce
tvoje, jer ga nemaš, duh tvoj,
koji plinuo je, ni za što ne
mari. Nastanjen u svemu,
napokon, lišen si briga svih.
Lete ptice, i neka lete.
Ugasila se svijeća, i neka je.
Crn, zelen, vjetar prema
istoku. Crn, zelen, vjetar.
A prije toga, znao si:
jedino tako živjeti možeš,
u miru, s tim.
TI, KOJI SI NEVIDLJIV
Nemoj se ljutiti na me što
često kažem – dragi, pomozi.
Osim tebe, koga dozivati mogu
dok u meni prah vene,
od samoće se ježi.
Drugi su otišli kamo poslao
si njih; svi čekaju, iza
brijega, sunca da se javi.
Zato, dok vremena ima, dođi.
Ti, koji si nevidljiv.
I ne rađaš se iz tjeskobe.
DOK ME BILO NIJE
O jadima mojim govorili su,
Stareći,
Trsovi, ribe, Alkej iz Mitilene.
A sad sam tu, i zaustiti ne
znam, miran, riječ bilo koju.
Bojim se da zamirisala ne bi,
na vlas, kao vino s trsa helenskog,
ili kazala što odveć nalik onom
iz usta pliskavice nijeme, i
brata mog, na glasu, iz Mitilene.
Jer sve mi veli: ti, koga zovu
bićem, mali, slatki treptaj,
izvan gena, jedinstven ipak jesi.
DAVNO
Otišao sam kroz
Grad prema sjeveru,
Noseći
Crne Naranče,
Budan kao
Knjiga svanuća.
U meni gorjela
Svjetiljka od trnja,
dozivali se
Sjaj i rana,
gdje god snio
Na tom svijetu.
Gledao sam začuđen
Dok vlada prah
kako
Zeleni se što je bilo
tu,
Na dan svega.
I da će smrti ispiti
Sok od velebilja,
čuo još,
Stariji od vremena,
Ja, putnik,
sa svojim Pârkama.
Priredio: Miro Petrović
Fotografija: Dnevni list
