1. Vjetar ne pleše na šabat
– Bože, gdje si?
Pretučeni mladić zapomaže raskrvavljenim ustima, nateklim očima upinje pogled prema tmurnom nebu. Gol do pojasa, bičem išaranih leđa, tetura stazom koja vodi na vrh golog brijega nedaleko Kapernauma. S obje ga strane prate rimski vojnici. Duga mu kosa slijepljena za krvava i znojna ramena, obrazi posuti paperjem prve brade. Posrće, pada. Vojnici ga grubo podižu, u prašini ostaje krvav trag. Slijedi ih mnoštvo. Galilejska sirotinja okupila se da plačem otprati u smrt još jednog koji se drznuo preispitivati vlast Rima. Muškarci s dugim masnim bradama cijede kletve kroz zube, starci mrmljaju molitve, žene nariču. Glasovi se kovitlaju, nadiru u valovima. Gomila je podigla prašinu, zasopljena tjelesa kiselo vonjaju. Vojnici otpuhuju pod kacigama, ne dozvoljavajući svjetini da se približi mladiću. Rimski zapovjednik, kvrgava gomila mišića, ne skriva prezir prema rulji, drškom biča kucka se po bedru.
– Gdje si? — mladićev glas kopni u jecaj.
Vuče noge preko kamenja, spotakne se i opet padne. Zapovjednik trzajem rastegne bič i oplete mu ga preko leđa. Mladić zahropće, hvata dah od prašine koja mu se slijepila na krvave obraze.
– Ustaj! – krešti zapovjednik na lošem aramejskom, ošine ga bičem još nekoliko puta.
Mladićevi jauci stopili su se s jadikovkama žena koje su skinule rupce, raspustile kose u znak tuge i plakale. Jedva ustane i nesigurno nastavi prema vrhu. Mnoštvo za njim.
Vrh je stjenovita zaravan na kojem je ukopan drveni stup. Mjesto smrti onih koji se bune. Kad god bi sinovi Izraelovi podigli glavu, Rimljani bi punili križeve njihovim tijelima.
tako po cijeloj Judeji, Samariji, Galileji. Krvnici dovedeni iz Tiberijade pripremili su čekiće, kliješta i klinove, povezali užad na patibulum, gredu položenu uz stup. Na zaravni dvojica konjanika čekaju da vojnici oko stupa načine zaštitni zid. Konji nervozno tapkaju kopitima pod rojem muha koje je razigrala nenadana proljetna žega. Mlađi konjanik nabio je kapuljaču i nevoljko viri kroz nabore. Kratka kozja brada, rimska odjeća, židovske crte lica. Krupne smeđe oči ispunjene tugom i grozotom, obrazi u grču. Stariji je gologlav i zapuštene čekinjaste brade, visok, koščat. Halapljivo pije vino iz kožne mješine, dlakavim podlakticama otire znoj s čela i s prorijeđenog tjemena. Desnu stranu čela i sljepoočnicu naborao mu ožiljak iz davne borbe. Škilji u zastore kiše koji se približavaju s druge strane Galilejskog jezera.
– Oprat će nas svakog trena, a ovog još nisu ni pribili — pljucne kroz rijetke zube.
– Andes, molim te, ne pij barem sad — reče mlađi s gađenjem.
– Ispirem grlo, Eleazare moj. Ubi me ova prašina. Galileja je prokleta zemlja: samo prašina i proroci – reče Andes, ponudi Eleazaru mješinu, a onda se predomisli i spremi je. – Ah, tine piješ kad radiš…
Mladić je nekako doteturao do vrha gdje su ga krvnici pograbili, skinuli do gola, polegnuli na patibulum, uz psovke i ruganje provukli mu dva debela užeta ispod pazuha i nadlaktica, vezujući ga za gredu da ne spuzne s nje. Uhodanom rutinom zabiju mu duge klinove u zapešća. Mladić vrišti od bolova, urlicima zaziva Jahvu. Svaki udarac čekića pobuđuje u mnoštvu novu navalu plača i kletvi. Seljaci su se sasvim približili rimskom zidu štitova, prijeteći mašu rukama. Starci ljutito stiskaju bezuba usta. Rimski vojnici su na oprezu, usmjerili su sulice prema rulji, odlučni zariti ih u prvo židovsko tijelo koje navali. Rimski zapovjednik, veteran mnogih razapinjanja, nadmeno istupi pred njih, zapucketa bičem nad glavama.
– Tišina, Židovi! Slušajte me! – zagrmi, podboči se rukama. – Ovaj čovjek koji stoji gol pred vama, digao je ruku na Rim i cara!
Pogledom prođe preko seoskih lica u iščekivanju. Međusvjetinom mumljanje srdžbe.
– A tko digne ruku na cara, ostaje bez glave! Ja sam ovdje carev glas, onaj koji donosi presudu! Smrt neprijateljima Rima! – izdere se, povuče se iza zida štitova i glavom dade znak krvnicima da dovrše posao.
Užadima su podigli patibulum s prikovanim mladićem i pričvrstili ga na ukopani okomiti stup, stvarajući tako oblik križa. Pod stražnjicu i pod stopala mu umetnuli klinove. Žrtvu se trebalo održavati što dulje živom, da se pokaže svjetini kako je prkošenje Rimu uzaludno. Noge mu kroz gležnjeve pribiju za stup. Mladić zvjerski urla. Krv prska po dželatima i stijenju. Mnoštvo rogobori, dašće od prašine.
– Gdje si!!! – rikne mladić, prene i ogrubjele krvnike. Krik muke i bijesa. Umjesto zapomaganja, izvikivao je bojni poklič.
Svjetina ušuti. Izvijao se od bolova, ali dugi klinovi zabijeni u njegovo meso svaki su pokret nagrađivali još jačim mukama. Krv se cijedila niz stup, sirila se u podnožju. Uskoro je izgubio snagu, klonuo, pomirio se sa sudbinom. Poražen, zaplače. Od odvažnog pobunjenika protiv Rima ostao je tek dječak koji očajnički traži utjehu. Ovaj je najmlađi kojeg sam stavio na križ, Eleazar bezuspješno rastjeruje malodušje. Odavno je prestao brojati razapinjanja i koliko god ih je bilo, nije se mogao naviknuti na taj užas. Samo da umre brzo, ponavljao je u sebi, pogledavao Andesa koji je bezličnom gestom opet natezao mijeh. Znao je Eleazar da Andes tako nastoji odagnati jezu. Taj visoki, zastrašujući Delmat vinom je vješto utapao užasnutost. Obojica su morali trpjeti dodijeljen im posao: svakog pobunjenika u Galileji privesti križu. Herod Antipa, tetrarh galilejski, bolesno je nepovjerljiv prema svakom mesijanskom izboju u komadiću Carstva za koji je zadužen, u korijenu siječe samu naznaku nekog tko bi mogao ugroziti njegov položaj. Zbog Herodove paranoje mnogi sinovi Izraelovi završili su na križu i tako mu podarili miran san. Eleazar i Andes kao psi čuvari budno paze da se harmonija rimskog mira u Galileji ne naruši. Zagrmi nebo, spusti se pljusak, uplaši svjetinu natopivši ihu hipu. Prašina se pretvori u kaljužu. Uspuha se hladni vjetar.
Gomila se počne razilaziti. Munje svijetle uz praskove, rastjeruju i najhrabrije iz mnoštva. Zakratko, na brijegu ostanu samo konjanici i rimski vojnici. Na križu raspeti je cvilio, hvatao dah, tresao se od hladnoće. Usirena krv u postolju rastopila se u kiši, crvena rijeka potekla je niz brijeg. Kišurina se stuštila iz otežalog neba kao da nikad neće stati.
Vojnici su ustrajno stajali u kaljuži, poslušno kisnuli. Sutra ćeimati velikog posla oko sušenja opreme. Vidjevši da kiša neće skoro stati, rimski zapovjednik uputi Eleazaru pogled molbe.
Ovaj je znao što to znači. Raspeti je na križu mogao poživjeti čak nekoliko dana. Da bi ubrzali smrt, proboli bi mu grudi ili bi mu slomili noge. Tako se raspeti ne bi više mogao oslanjati pribijenim nogama, nego bi visio na rukama. Ubrzo bi se ugušio u vlastitoj slini i krvi.
Andes se nagne k Eleazaru, i on je spazio zapovjednikov pogled.
– Ovaj je mlad i jak. Dok on umre, razboljet ćemo se na ovoj kišurini…
Eleazar zahvalno pogleda u zatamnjeno nebo. Odvrati zapovjedniku mig, ovaj krvnicima. Stručnjaci u produžavanju i skraćivanju nesretnikovih muka, krvnici su se dohvatili čekića i njima mahnito udarali po potkoljenicama raspetog dok ih nisu slomili. Mladić je urlao od bolova, zapomagao i proklinjao u isto vrijeme. Dželati su revno odradili posao: patrljci slomljenih kostiju probili su kožu, krv je šiknula. Raspeti je ostao visjeti na rukama u grotesknoj pozi poderane krpene lutke. Uskoro se borio za dah. Cvilio je, plitko dahtao i nekontroliranolamatao glavom.
– Gdje si… – progrglja kroz plač jedva čujno, a onda ušuti.
Izdahne. Glava klone, smiri se.
Zadovoljan što je zadatak izvršen i što ne mora više kisnuti, zapovjednik postroji vojnike i žustrim korakom otpute se u podnožje. Konjanici ostanu na brijegu. Eleazar polako potjera konja k stupu, zuri u lice raspetoga.
– Ovaj mi je zadnji. Ne mogu više…
– To govoriš već pola godine – Andes mu hladno odgovori. – Idemo, smrzo sam se.
Tako neka bude, Robert Međurečan, Sandorf, Zagreb, 2025.
