STRATEGIJA SAMOĆE
Subotom stanari u zgradi smiju sušiti rublje. Hodnik je zastrt stolnim rešetkama na kojima se suši odjeća. Guše teški mirisi deterdženta i omekšivača. Kako u petnaest kvadrata uspiju utrpati još i mašinu za rublje, čudi se Šimun, uzima svoju prljavu odjeću i odlazi u obližnju praonicu rublja. Pranje i sušenje za šaku eura. Veš mašina kao džuboks. Auslenderi smjerno čekaju da im strojevi speru znoj s odjeće, da bi je idući tjedan natopili novim.
Sunce je u kasno prijepodne posrkalo maglu nad Munchenom. Ukazao se dan savršen za lunjanje po gradu. Muchen se nudi kao zrela udavača. Široke ulice dopuštaju nebu da se približi zemlji. U tramvaju su ljudi naglašeno ljubazni, svaki slučajni dodir uzrokuje klanjanja i isprike „entschuldigung“. Deseci jezika isprepliću se vagonom, ponekad se čuje i njemački.
Na Karlsplatzu rijeke prolaznika. Subotom se obavlja šoping, jer nedjeljom trgovine u Bavarskoj ne rade. Stotine lica prolaze uz Šimuna, nijedno poznato. Nov, neobičan osjećaj: u Zagrebu ne bi prošao tri ulice da ne naiđe na znanca. Tamo je imao korijenje dublje od baobaba, a ovdje je Robinzon. Odjednom više ne upija ljepotu novoga, osjećaj samoće navukao je teflonski zastor. Emigrant koji ne zna jezik osuđen je na samicu bez zidova. Biti nevidljiv usred stotina ljudi.
Polako shvaća zašto zemljaci slobodnim danima šljakaju dodatne poslove, iako im nije prijeko potrebno. Tako utuku vrijeme, izbjegavaju sjećanja i udice za nostalgiju. Budi koristan, prekori sam sebe, natakne slušalice, u beskraj ponavlja riječi i fraze iz aplikacije za učenje njemačkog. Učiti novi jezik: istovremeno Adamovo naslijeđe, da se jezikom imenuje sve stvari i babilonsko prokletstvo kao oda nerazumijevanju i sukobima. Nikad neće naučiti taj jezik teutonskih vitezova.
Spušta se u podzemni trgovački centar na Karlsplatzu. U hibridu kafea i pekare radi Nusreta. Uz kavu i perec s maslacom, Šimunu se vrati dobro raspoloženje.
– Nusreta, koliko si dugo u Njemačkoj?
– Četiri godine – govori Nusreta između spravljanja kava i pranja šalica.
– I kako si riješila nostalgiju?
– Tko kaže da sam riješila? – reče Nusreta značajno.
Vrati se u kvart. Ispred zgrade sjede Bugari, piju pivo i živo raspravljaju. Nenaviklo uho razgovor bi registriralo kao svađu. Hristo je najglasniji. Sjedi na postolju ograde, riče kao jelen u sezoni parenja, nožem reže lubenicu i zasijeca kriške pozlaćenim zubalom. Iako je kraj listopada, svi su u potkošuljama i kratkim hlačama. Šimun razumije balkansku igru paunovskog puhanja. Ne bi se čudio da ih i za Božić vidi u ljetnom izdanju.
Na brzinu je zgotovio neko jelo, ali na kraju odustane od ručka. Legne u krevet, zraka po napukloj glazuri na stropu. Nije očekivao da će samoća tako jako zariti kandže. Podcijenio je njenu snagu. Kad bi barem mogao pisati… Buka ispred stubišta se pojačava, penje se uz zidove. Netko je donio radio i pušta bugarske cajke. Šimunova soba kao akustična kutija odzvanja u sedamosminskom ritmu. Prezire tu vrstu glazbe, ali danas mu godi. Uz nju se tuga pretvara u banalni scenski rekvizit, uvjerava ga da je tupost prirodno stanje stvari, a pamet je luksuz, nepotreban napor. Glupo je danas biti pametan. Važno je da si sretan. Prokleta filozofija sreće pod svaku cijenu.
Robert Međurečan, Domovina to go, Sandorf, Zagreb, 2022.
