Brisanje
kada te danas posjetim
bit će to možda moj zadnji pogled
u plavo duboko hladovito valovito
burovito
zastat ću uz tvoja leđa da se naslonim
da me umiriš možda umiješ možda uliješ u mene
dio te snage koju nemam i više i ne žudim
prošla me volja
samo ludim uzaludnost kvalitete i kvantitete svih sadržaja
jer ništa ih ne može zaustaviti na putu u brisanje
kada se danas sretnemo slutim da će to biti moj zadnji posjet
i mogućnost da ti pričam i slušam i pamtim
jer ti me ne možeš pogledati i pamtiti
jer si u sebi sažeo sva pamćenja svijeta
dok se valjaš naprijed pa nazad u svojoj radosti
u ovoj uvali
u svim uvalama trajanja
došla sam k tebi da me obrišeš
to je sva istina i nema druge istine osim ove
došla sam k tebi da se oprostim
od tebe i od svega
utezi postaju sve teži i nepodnošljiviji
znatiželja je davno pobjegla drugima
želje su se davno osušile
više ne mirišu kao suhe smokve
ili pita s jabukama i cimetom
došla sam k tebi da me obrišeš
Udaljavanje
više vas ne poznajem
otkako ste se otkotrljali nizbrdo uzbrdo
nemamo o čemu pričati osim o sjećanjima
a za njih nemamo vremena pa uglavnom dišemo tišinu
u uzdasima i izdasima šaljemo je jedni drugima
i sada se čudim kako vas više ne poznajem a možda ni vi mene
što me izbezumi
ili se raziđemo u nekoj slučajnoj temi
i zanijemim s pitanjem u sebi kako se to dogodilo
i tko ste vi i tko sam ja
sve ostaje samo na površini
otisci prstiju dodiri poljupci čestitke
osjećam se tako smanjenom i stanjenom izlizanom potrošenom
više i ne razgovaramo već se smiješimo
samo se sastajemo i rastajemo
udaljujemo kao novorođeni stranci
više ne postoje obiteljska stabla na koja bismo se naslanjali
da se odmorimo
a zaboravim pritom da smo svi različiti
i da jabuke ponekad padaju i daleko od stabla
Na biciklima
stare žene na biciklima prolaze kroz grad
obasjane svjetlošću tog posebnog trenutka
smiješe se dok sporo okreću pedale
svakom pločniku kojem idu u susret
izlogu pred kojim se neće parkirati
crvenom oku semafora i razgovoru sa slučajnim prolaznikom
koji se raspituje o biciklu o bisagama o trgovini
gdje je sve to kupila
svaka stara žena na biciklu
dok prolazi kroz grad
sretna je zbog udahnute sadašnjosti
i sjaji na pločniku
kao izgubljeni dragulj
Kao Petar Pan
sada ti se vraćam u kratkim scenama
popratna glazba su izludjeli otkucaji moga srca
vraćam ti se u slikama stakla i ogledala
u mirisima jela i pokretima i oblicima vaših ruku
u vašim glasovima koji se tiskaju među zidovima malih soba
u koracima kojima se uspinjete ili spuštate
s kata
uvijek kada ti se vraćam
to je povratak u sreću i sunce na stolu
u sitnice gotovo zaboravljene u pretincu ormara
ili u ogromne teške enciklopedije
s našim svijetlim zabilješkama olovkom
na marginama tankog bisernog papira
vraćam se u bol i samoću koji su došli zajedno poslije
poslije
poslije koje uvijek dolazi zbog odlaženja u odrastanje
možda sam trebala odlučiti ostati tamo zauvijek
kao Petar Pan
jer na mene je tada padala ljubav iz svih polica
i sa svih stropova sipili su topli poljupci
Nelagoda
u tom krajoliku osjećala sam nelagodu
sve je u njemu nekuda nervozno stremilo
napetost se rastezala do samih granica oštrih vrhunaca
ni jezera u provalijama nisu odavala dozu spokoja
da se u njima može mirno zaplivati
boja dubina budila je jezu
rijeke su bile neukrotive i divlje dok su urlikale
derući stijene
u tom krajoliku u meni je rastao strah eksponencijalno
i neki nepoznati užas
nisam ovdje dobro došla nisam kod kuće
neizvjesnost me vodila u oprez
željela sam što prije otići zapravo pobjeći
ostaviti sok i ručak i gurnuti stolicu i upaliti auto
sve je bilo negostoljubivo i sumnjivo
sve je izgledalo surovo i neumoljivo
u tom krajoliku kao i na licima ovih ljudi
