Nakon što su me dovezli na poprište kušnje u Zagreb, čije četvrti kroz uski prozor starog ambulantnog vozila u prolazu nisam više prepoznavala, do te mjere da mi je nakon svake stanke na semaforu iz glave kao na giljotini bilo isječeno po jedno sjećanje kao u temeljitom postupku sustavne amnezije – poput latica koje su nasilu potrgane, a potom sasušene u herbariju mozga – koje je uključivalo i doživljaje, a ne samo prijašnji zapamćeni izgled toga grada koji je usput poprimao nova ispod ispisana značenja, iskrcali su me pred bolnicom gdje su mi obznanili da ću ostati samo nekoliko dana. Rutinska operacija koja je uključivala odstranjivanje djelića moždane materije neposlušno preusmjerene protiv svoje cjeline poput nesvrhovitog ali ubojitog šrapnela, ništa posebno. Nisam ni slutila da će potrajati skoro cijelo sparno ljeto.
Nisam imala dodatnih stvari za presvlačenje, opet isto nasumično kretanje bez uvida u budućnost, pustopoljno tumaranje, kao uoči prvih ratnih nanosa. Nakon što me konzilij konačno otpisao kao izgubljen slučaj, argumentirano uzaludan za njihov kirurški trud, prvi sam put ustala iz kreveta nakon pet dana, zaobilazeći krevete ostalih žena u sobi, uglavnom starijih, s moždanim udarima i pokojim karcinomom na mozgu, trudeći se skrenuti pogled koji se u nenamjernoj znatiželji usmjeravao prema terapijskim pločama okačenima o uznožja. Znatiželja će s vremenom prevagnuti nad pristojnošću i naginjat ću se ne bih li u glavi povezala dijagnostičke slike s licima njihovih vlasnica.
Bilo je vrijeme posjeta i u bolničkom krugu zauzete sve klupe, uključujući zamišljena mjesta za stajanje. Unaprijed sam odredila broj koraka, putanju u kojoj će moje kretanje poprimiti samo meni znani smisao, u djetinjoj nadi da ću tako izgledati ozbiljnije za nasumične poglede. Posjeti su doticali svoju zadanu kazaljku svršetka, hobotnica, pomislila sam. Ista će se putanja protegnuti na naredne dane, vampirski izvlačeći iz mene i ono malo osjećaja za vrijeme što mi je preostalo, a o prostoru da i ne govorim. Zagreb se sveo na zatvoreni betonom optočeni bolnički krug u koji se ulazilo kroz nekoliko prolaza, a plato iza rampe za automobile u sat posjeta pretvarao se u zatrpanu čekaonicu kao u šarenoj računalnoj igrici.
Osim ako vas nisu dovozili na hitni prijam, morali ste imati propusnicu osoblja ili unaprijed zakazan termin za ulazak u taj prostor lišen dodira sa stvarnošću. Motociklisti su imali više sreće jer su se mogli zaustavljati direktno ispred glavnog ulaza, pomislila sam promatrajući mladića kako u hipu skida kacigu žureći kroz ulaz. No na istom tom ulazu stajao je mladić sa sličnom kacigom na glavi koji se nije micao, ometajući druge prolaznike koji su ga morali zaobilaziti ili odgurivati. Tek je ukopano stajao, i pitala sam se kakve li je vijesti morao čuti da ga obuzme takva obamrlost.
Naredni sam dan iz torbe izvukla svoj adut, Idiota od Dostojevskog, sasvim prikladnu lektiru za neurološki odjel. Bit će da sam se htjela našaliti sama sa sobom, ili sam ga uistinu poželjela pročitati nakon dugo vremena, nisam se više mogla sjetiti, jer me je volja za oba motiva podjednako napustila. Ugledavši tvrde korice sklopljenog sveska, roskaste kao u ljubavnih romana, liječnik je u prolazu uzeo knjigu u ruke, očima preletio preko naslova i nespretno se našalio:
– A, Dostojevski? To nam vi želite dokazati da vam mozak još uvijek radi.
To mi nije bilo ni na kraj pameti, pomislila sam jednako mrzovoljno, ali ne otvorivši usta. U gluhoj pustoši poslijepodneva kad sva uzavrelost bolničke užurbanosti zamukne i sestre prestanu trčati hodnikom izluđene vlastitom nametnutom im kondicijom, zurila sam kroz prozor pogledom sustižući ptičji pjev koji je dopirao sa skrivenog debla u bolničkom dvorištu, nesvjesna lutrijskog dobitka što mi je soba imala pogled, za razliku od nekih drugih čiji su se prozori teško otvarali zbog blizine pomoćnih zgrada namijenjenih održavanju bolničkog ustroja. Ništa nije dimilo, nije proizvodilo akumulatorske zvukove niti se osjećao ujednačeni miris razvodnjene juhe pomiješan s mirisom klora iz bolničke kuhinje. Osjeti su bili pošteđeni.
Ustravljeno sam odložila Dostojevskog na stranici prvog opisa kneževa napadaja. Premda mi je mozak funkcionirao, kako je neslano natuknuo doktor, bilo je to previše za mene. Precijenila sam se, pomislila sam, i tko zna hoću li ikada više tu knjigu pročitati. Bilo je gotovo, snaga prohujala s mojim najintimnijih trenucima, vlastitim epileptičnim napadajima. Oni su bili uistinu nešto najosobnije što sam u životu doživjela, neprenosivo iskustvo. Nisam Dostojevski, sažaljivo sam zaključila, a sumnjala sam da je i njega u tim odlomcima mogao ispravno pročitati bilo tko tko nije nešto slično doživio. Prva dva puta kada sam to isto čitala bila sam uvjerena da savršeno doživljavam i u stanju sam predočiti ono o čemu govori, ali me najedanput snaga napustila, iscurivši kao suvišna tvar iz mojeg tijela pokrivena plahtom u bolničkom krevetu, istrgnuvši mi sjećanje na ono što sam to zapravo uviđala u tim opisima. Što god to bilo, prijašnje je iščitavanje bilo pogrešno.
Mogla sam racionalizirati opise vlastitih napadaja koje sam ponavljala pred znatiželjnim liječnicima, uvijek nanovo, kao dobro svladano gradivo, koje bi oni zadovoljno pretakali u svoja izvješća. No ono što bi zabilježili između ostaloga, one sitno umetnute riječi koje su se odnosile na osjećaj tonjenja i umiranja, bile su preopširne, tek promašeni hici, e da bi uspjele dočarati to ono samo meni znano i neprenosivo iskustvo.
S grand malovima je bilo lakše, jer u njima nisam sudjelovala svjesno, uvijek zadivljena pred moći tog organa, koji se opirao ljudskom istraživanju, da svoju žrtvu poštedi iskustva zatvarajući joj oči u pravi čas, a onda ih isto tako otvarajući tek nakon što sve utihne. Taj osjećaj koji bi se javljao nakon što bih mirno raširila kapke i u pristojnom čuđenju pogledala svjedoke kojima sam bila okružena, a kojima je moje tijelo upravo priredilo pošteno odigranu dramu, bio je najbliži osjećaju blaženstva. Tako se možda osjećaju mala djeca kad se probude iz majčine utrobe, pomislila bih. Pročišćenost proživljenim, sveobuhvatni umor koji si ne mogu priuštiti ni najveći sportaši, izuzme li se jezik pregrizen uvijek na istome mjestu koji je sporo zacjeljivao kao jedini materijalni dokaz o tom paklu u koji sam bila potonula. O tome je pisao Dostojevski, zamračujući pogled svojim tog iskustva pošteđenim čitateljima.
Nakon što sam staroj gospođi, čija su usta odbijala suvislo izgovarati riječi nakon svježe proživljenog moždanog udara, pomogla namjestiti glavu na jastuk, uvijek isti zamršeni problem s nelagodom izazvanom neudobnim položajem tijela nevidljivom za promatrače, izašla sam iz bolnice, prebacivši preko ramena ljubičasti sako neskladno spojen s pidžamom sa stiliziranim laticama koju sam imala na sebi. Na izlazu, onim neugodnim rotirajućim vratima, čije se kretanje mora uloviti fizikalno određenom preciznošću, sukobila sam se s motoristom. Prvo što sam zapazila na njemu bile su velike, potočno i protočno bistre oči, čije bi plavetnilo na granici treperenja vjerojatno bilo izazov kakav su lovili stari majstori. Viđala sam ga i u hodniku neurološkog odjela, uvjerena da nad nekim zabrinuto bdije, pa mu dopuštaju užurbane posjete i izvan određenog vremena, zbog kojih ne bi stigao skinuti kacigu s glave. Sad sam prvi put stajala pred njim, čekajući da se iskotrlja iz vrata kako bih uspjela izaći. Nakratko smo se nespretno sudarili, predugo čekajući jedno drugo i u isti tren požurivši u ciklus ulaza i izlaza.
Zakoračila sam ispred bolnice, krećući se do ograde platforme koja je, po arhitektonskoj logici, trebala pružati pogled. Nagnula sam se, tražeći zelenilo u kojem sam zamirala u snovima i iz kojeg sam se teško budila, uvijek nanovo žudeći za njegovom dubinom. Pogled mi je skončao na betonskoj ploči, još jednoj zaobilaznici za ulaz u bolnički krug, labirintski osmišljenoj u praktične svrhe, a čija se učinkovitost bit će obistinila samo u vizionarskom umu onoga koji ga je iscrtavao jer sam od tada pa uvijek na tom putu uvijek viđala samo automobile kako tumaraju i njihove zbunjene vozače koji se zaustavljaju pred rijetkim prolaznicima pitajući za ispravan smjer. Taj je put morao biti nesretna nuspojava neke nevidljive zamisli, ulaza u neke druge zgrade koje su kanile biti važnije ali nikad izgrađene, jer mu se smisao sporednog ulaza u bolnicu ipak nije nazirao.
Ispred visoke betonske ograde stajala je djevojka s valovitom kosom starinski raspuštenom ispod struka i čvrsto zavijenim zapešćima, vitka i tamnoputa romska vila. Pričala je tugaljivo, na granici recitiranja, predstavila se, Esmeralda, a potom mi u svome romskom stilu izrekla komplimente kakvima pripadnici njezina naroda obično obasipaju prije nego što nešto zatraže. No tu je zavladao muk. Nije bilo ponude gledanja u dlan ni traženja bilo kakve usluge, nastavila je pričati samo za sebe, izgovarati izolirane rečenice, na što sam se povukla. Bila sam u kušnji pitati je kako to da ima zdravstveno osiguranje, jer prijavljenost državnim službama u svome kraju nisam sretala kod Roma, ali sam suspregnula znatiželju. Psihijatrija je uvijek bila susjedni odjel neurologije, nekada neodvojiv od njega u tijesnom ispreplitanju. To fizičko srodstvo, uzrokovano istim organom na koje su se popisi bolesti odnosili, nastavilo se i nakon njihova razlučivanja na dvije zasebne grane, tako da mi je Esmeralda ostala prisna susjeda do samoga kraja.
Vratila sam se u sobu s pogrešno odabranom kavom iz automata koju nisam mogla popiti zbog previše šećera. Pokucala sam na otvorena vrata u kojoj je sjedila čistačica, prva osoba koju sam uspjela ugledati, ponudivši joj plastičnu čašu do vrha napunjenu velikodušnim automatskim postupkom s kojom nisam znala što bih.
– Ne pijem ja to u ovo doba, ali odnesi je Martinu, on to uvijek pije.
Nakon što sam je upitno pogledala, uzdahnula je tromo se pokrenuvši:
– Sad ću ti pokazati, hajde sa mnom.
Odvela me u „mušku“ sobu u kojoj je odmah pored vrata na stolici namijenjenoj za posjetitelje sjedio Martin. Tada sam povezala slagalicu čiji mi se dio kretao ispred očiju a da ga nisam pojmila kao dio cjeline. Na glavi je imao kacigu, a na nogama papuče.
– Martine, evo, gospođa ti daje kavu.
Nakon što su nam se oči susrele, Martin se u trenutku preznojio i naglo ustao. Bilo mi je neugodno zbog tog slapa nedužnosti koji se izlijevao iz njega. Knez Miškin, pomislila sam.
– Ma sjedni, ne brini, evo, ako ti ne odgovara, jednostavno prolij. Zabunila sam se i uzela s previše šećera, a ne mogu…
Nastojala sam se opravdati, propadajući u zemlju zbog tog pristupa s bespotrebnim podacima iz vlastitog zdravstvenog kartona i s kavom viška, namirnicom kojoj u trgovinama i kafićima nema povrata ni doniranja u humanitarne svrhe jer je rabljena sama po sebi. Drugi ću mu put kupiti novu kavu kakvu želi, ako je uopće osvijestio svoj omiljeni izbor, odužit ću mu se, uvijek se izjedajući zbog toga, na osobnoj mapi neuljudnosti, nepotrebnog promašaja.
Martin je protiv svoje volje poslušno ostao sjediti i preuzeo kavu zahvalno me pogledavši svojim velikim plavim očima, boje bistrog dna gorskog izvora u svitanje. Ruke su mu treperile kao i oči, i shvatila sam da je to izazvano iznenadnom stresnom situacijom u kojoj se zatekao, prisiljen da uzme plastičnu čašu svakim trenutkom sve hladnije kave od nepoznate osobe. Bilo je to previše za njega, a za mene još više. Pokušala sam se nasmiješiti svojim najboljim osmijehom, opskrbljena psihološkim smicalicama koje sam svladala u životu u pristupu slabijima.
No nije smjelo biti previše prisnosti, znala sam to, kao u pristupu životinjama. Odmak se morao odmah dogoditi i napravila sam korak unatrag kako bih propustila čistačicu koja je, ne znajući kamo usmjeriti svoju znatiželju, shvatila da je zaboravila očistiti sobu u kojoj smo se zatekli. Počela je namakati pod ostavljajući lokvice vode previše namočenim brisačem. Neuredno se kretala uzduž i poprijeko, utiskujući masnice na podu koji je već plivao. Sjetila sam se svojeg sina koji je jedanput jednako ležerno prebrisao pod u dnevnom boravku, ostavljajući ga u gorem stanju nego što je bio, lukavo me prisilivši osloboditi ga dužnosti koju sam mu pokušala nametnuti.
– Noge gore! – uzvikivala je u prolazu svojoj vojsci bolesnika koji su uglavnom ležali.
Martinu je isprva bilo određeno da sjedi, i u tom je stanju i ostao, podignuvši noge s tla kako je znao i umio, akrobatski u ruci stišćući plastičnu čašu koja je bila na rubu izlijevanja. Pomislila sam kako bi mu trebale nove papuče, ali taj bi potez s moje strane bio krajnje neukusan. Možda je, kao i ja, gajio ležernost prema iznošenoj odjeći, ne primjećujući njezinu ohrdanost i potrebu pokrpe ili zamjene novom.
Sprijateljili smo se jednim od onih prijateljstava koja se ostvaruju samo u bolnicama, tim mjestima lišenima prostornosti i vremenosti, prijateljstvima na klackalici beskraja i vječnosti. Martin je imao zarđali uređaj za stimulaciju vagusa, tog čudnog tumarajućeg živca, smješten iznad srca, koji ga je tištao na prenagle pokrete, i čekao je njegovo presađivanje. Kacigu nije skidao zbog prečestih grand malova, bilo je to jedino razumno rješenje. Glava mu je bila obilježena ožiljcima kao u spartanskog ratnika izloženog nenajavljenim javnim borbama na najprometnijim mjestima.
Cijeli život, jedan potez skromnog slikara smještena u zagorskoj provinciji, pročišćena naiva. Nikad nije bio na moru, i slušao me zadivljeno, ne uspijevajući do kraja dokučiti o čemu govorim, ali tvrdeći da ima strica po imenu Jadran koji kao mornar plovi širokim i dubokim morima i kojeg doduše odavno nije vidio, ali koji će ga sigurno jednoga dana posjetiti. Budući da mi je to rekao tek dan nakon što sam mu pričala o Jadranskome moru, ta zakašnjela reakcija s njegove strane morala mi je djelovati neistinito, što mi je bilo dirljivo jer sam gajila naklonost prema svemu onome što je bilo djetinjasto u bilo kojoj životnoj dobi, pa makar bilo izmišljeno.
Bilo je ljeto i ja nisam gajila drugu čežnju doli tog egzodusa na more u kojem su me zaustavili lokotom zaključavši njegovo ostvarenje u toj zatvorenoj ustanovi. Čekao me cijeli program podvrgavanja različitim metodama vraćanja u neko početno zamišljeno stanje nakon kojeg su moji organi jedan za drugim u jednom trenutku jednostavno odbili funkcionirati, vršeći mala samoubojstva unutar mene, iz medicinski još uvijek nedokučivih razloga. Mozak je bio kraljevska kruna svega, maestro samoubilačkog spašavanja. Mene od same sebe na koju, nakon vanjskog svijeta koji se prijeteći sužavao sve dok svoju ubojitost u nedostatku drugog prostora nije premjestio u moju nutrinu, više nisam bila imuna. Mogla sam jasno predočiti sve ono o čemu liječnici šifrirano govore dijagnostički se izražavajući, sav lančani niz autoimunih stradanja kojima me podvrgnulo vlastito tijelo nakon što me život pregazio i otišao dalje ne obazirući se na svoju usputnu žrtvu u poluraspadnutom stanju izvučenu na bolnički stol.
Martinu nisam mogla odrediti godine, bio je jedan od onih zaustavljenih u vremenu kojemu, i kad ga upitate za dob ne možete je zapamtiti, lebdeći iznad vlastite prolaznosti skutren u svome zaleđenom stanju farmakorezistentnog epileptičara. Tu sam osobinu zapažala i kod nas ostalih s istom dijagnozom, osim što sam vlastite crte lica ipak nazirala u starenju koje sam pozorno pratila kao i svaka žena iznad 40-e. Premda su se drugi uvijek iščuđavali obilju mojih godina, ja sam bila svjesna svoje zakašnjelosti na sve važne životne obljetnice. To je započelo davno, uvijek na istome mjestu, uoči rata, ili možda još prije, kada me je nastavnica u sedmom razredu pitala jesam li sigurna da ja uistinu pišem pjesme koje sam pisala. Bile su previše zrele za moju dob, i ja ih realno nisam proživjela, ali su odnekud, iz nekog misterioznog zakutka mog unutarnjeg života, one ipak izvirale.
No, nakon toga je život zlurado istrgnuo kazaljke i našla sam se razrezana u šiljastim krhotinama razbijenog sata koji je trebao otkucati sve ono što sam nekada poželjela ostvariti, zauvijek kasneći na sve priređene mi sljedove. Prve pjesme koje sam svjesno osmislila izgorjele su u tiskari u prvome mjesecu nametnutog nam ludila, zapaljenoj kao i kuća u kojoj sam živjela, a u kojoj sam čuvala njihove preslike. Sve je zamrlo, posivjelo u fino naslaganom prahu i pepelu koji je po svojoj različitoj strukturi otkrivao što je na kojem mjestu postojalo prije svog izgaranja. Smrt tih pjesama nisam preživjela, niti sam ikad više uspjela uzeti olovku u ruku. Jednostavno nisam znala kako se drži, bliže donjem ili gornjem kraju, nije nalazila uporišta među mojim prstima. Prvi razred osnovne škole u kojem se te vještine uče nikad više neću ponoviti. Život je šibao dalje, svojim bičevima ostavljajući inoperabilne ožiljke u glavi, nije bilo vremena za popravni.
Jesu li me to trebali pitati liječnici, onaj psihijatar, primjerice, koji mi je, radi interdisciplinarnog pristupa koji se u bolnici moderno njegovao, ušao u sobu i, zatekavši me kako se gušim u hipoglikemijskoj krizi gutajući čokoladne bananice, istog časa ista vrata tiho zatvorio kako bi potražio infuzijsku pomoć od medicinskih sestara. Čovjek se više nikada nije pojavio, i meni je njegov dojam o meni samoj u mojoj glavi morao djelovati tragikomično. Bio je to jedan od uspješnijih dramskih prizora koje sam nekomu priredila. Je li išta napisao u svome nalazu? Suvislo mu nisam mogla djelovati, ali možda je bio dovoljno mudar da me takvu sagleda. Ako se moj mozak bez traga hranjive tvari u sebi mogao pribrati i narediti mojoj ruci da izvuče nešto slatko iz ormarića pored kreveta, moralo je biti nekog mentalnog zdravlja u meni.
Martin nije bio te sreće, nije bio percipiran na taj način. Ipak, pola je života proveo na neurologiji, a ne na psihijatriji, i čistoća njegova duha mi je imponirala. Bolnica mu je bila drugi dom, i nije mu se žurilo u svoj kraj, gdje su svi davno pretrnuli od njegove pojave, zauvijek ustravljeni tim bićem čije je tijelo odbijalo prihvatiti uobičajenu rutinu, neposlušno se bacajući uvijek u zao čas, obuzeto tko-zna-čime, izazivajući sablazan kod susjeda. Uvijek bi se rastužio uoči posjeta svoje obitelji, prethodne večeri naglo ušutjevši, i ne izlazeći iz sobe. Tek sam naknadno povezala te dvije podudarnosti, naslućujući sve ono o čemu mi nije pričao, svu prešućenost vlastite muke koja mu je stiskala zarđali „vagus“, kako je skraćeno nazivao ono što mu je bio ugrađeno, ni ne znajući o čemu se zapravo radi. Tada bi ga zaista zaboljela, mala sprava iznad srca, i morao je prespavati skutren do iduće prilike.
Prvi put kad sam dakle povezala taj nalet smrtne tuge s dolaskom njegove obitelji, izašla sam iz bolnice u vrijeme posjeta. Nosila sam mu kavu, ovaj put odabranu po njegovom ukusu koji sam ga nagovorila da odredi, pa makar nasumično, ali ga u prvi mah ne ugledavši. Nije bio ni na jednom mjestu na kojem bi običavao stajati. Sjela sam na klupu gledajući prema vratima bolnice iz koje je izlazila Esmeralda u svojoj labilnoj raskoši.
Pogled mi je skliznuo na klupu preko puta, na kojoj su sjedile dvije žene, tik uz invalidska kolica. Prepoznala sam papuče. U kolicima je mirovao Martin, sa svojom kacigom na glavi. Obitelj je davno odbila preuzimati rizik, odustavši od Martinova postavljanja na noge, i nabavila mu invalidska kolica u kojima je morao sjediti kad su bili u blizini. Majka i sestra, šutjele su. Martin je zurio u zemlju, strpljivo čekajući vrijeme isteka posjeta. Bio je potpuno predan tom stanju u koje su ga smjestili, poslušan kao vjerni pas, kao i uvijek. Nije se opirao ni pokušavao razgovarati. Slijedio je volju svoje obitelji kao svako neshvaćeno dijete koje je zakopalo snagu za izražavanje svoje različitosti, prihvaćajući je kao nametnuti mu hendikep. Osjetila sam poriv da ustanem, priđem im i pružim mu čašu kave iz automata, te započnem razgovor.
No u tom me istupu spriječila Esmeralda sa svojim ritmičnim plesom satkanim od ponavljanih riječi o žudnji za smrću kao jedinom izlazu koji je mogla rasplesti iz svega što je proživjela kao iz svoje kose koju je raščešljavala. Pružila sam joj Martinovu kavu. Ona ju je smeteno prihvatila svojim dugim prstima i izvadila kutiju cigara koje smo kupovale od bolesnika s psihijatrije, duhan natučen u filtre i stavljen u uvijek različite marke praznih kutija koje su pacijenti koje je vrbovao lokalni švercer iskopavali iz koševa za smeće. Za taj su posao dobivali par kutija tih istih cigara, ushićeno mi je pričao jedan od njih, koji je zbog svoje žgoljavosti mogao čučati do iznemoglosti, uvijek odbijajući sjesti i paleći cigaru jednu za drugom. Htjela sam mu reći da su potplaćeni i da bi trebali tražiti više za toliki cjelodnevni trud, ali sam odustala od sindikalnog trganja tog procvalog ponosa kojim je sjao zato što ga je netko nekad u životu zaposlio.
Psihijatrija i opušci iz nekog su razloga uvijek bili povezani, tema za znanstveni rad, pomislila sam. Poslije ću upoznati Šerifa – zaista se tako zvao – švercera duhanom koji je namirisao zaradu u velikoj bolnici iza rastrojenih bolesnika prekrivenih dimnom zavjesom. Neobrijani čovjek kojem je zbog debljine donje dugme na košulji uvijek bilo raskopčano, slučaj za sebe. Poznavao je Esmeraldu iz nekog predbolničkog vremena, i udaljavao se čim bi je ugledao, zbog utjecaja njezinog oca s kojim je imao prigode susresti se u nekoliko loših navrata. Esmeraldu je pak obitelj redovito posjećivala, uvijek u hijerarhijski postrojenom plemenu, od najstarijeg do najmlađeg. Uglavnom se radilo o ženskom društvu, majci, tetkama, sestrama i ostalim pripadnicama te velike nastambe, jednako pričljivima i dramatičnima, ali pošteđenima njezine muke.
Nakon što su mi u srčanu arteriju umetnuli sondu preko koje će mi obavljati postupak isisavanja krvnih stanica istrgnutih iz namijenjenog im konteksta i njihove zamjene tuđima, ostajala sam u krevetu sve duže, izgubivši volju za redovnim izlascima. Volja je iz mene curila kap po kap, kao krv u terapiji, ali nije zamjenjivana ni tuđom ni pročišćenom, ničim. Na fakultetu sam poznavala studente koji su prodavali plazmu kad bi im zatrebalo novca. Čija god je u meni kolala, nije mi pomogla. Nije ostajalo ništa, i taj mi je osjećaj bio dobro poznat. Trebao mi je poseban napor da izvedem najsitnije radnje, od ustajanja i odlaska na zahod do gutanja tableta. Je li to bio onaj „predosjećaj“ o kojem su me uporno ispitivali liječnici, a ja nisam nalazila smislene iskustvene potvrde? No onda bi to meni vrlo dobro poznato izlijevanje volje nekad u životu trajalo kraće, a ne godinama zurenja u prazno.
Nastupili su dakle klasteri, nakupine napadaja koncentriranih na mali vremenski isječak, koje sam zbog imena kojim su ih nazivali liječnici zamišljala upravo tako, kao grupacije istovjetnih sestrinskih poduzeća koja su morala imati veze s električnom energijom, ali bi ih kao pogrešno izabrane mete u vremenskom slijedu jednu za drugom udarao grom, izazivajući plotune viška elektriciteta zbog kojih bih obamrla. U toj doslovnoj struji svijesti najmučniji je bio osjećaj već viđenoga, u koji bi se gromovi u jednom času sažimali. I kad ne bi bilo glasova oko mene za koje sam točno znala što će izgovoriti, napadaj je birao svoju metu, pa makar iz tog moga u tom času vrlo iskrivljenog vidokruga, u kojem se slučajni predmet na stolu uvećavao do teško snošljivih razmjera ne „već“ nego radije „unaprijed“ viđenoga na tome mjestu i u tom obliku. Nakon tog vihora sve bi bilo izbrisano iz moga pamćenja na čijem sam mjestu osjećala tek veliku bijelu praznu plohu koju sam iz nekog razloga prvo morala popunjavati ponovnim postavljanjem u suvislu vremensku zonu strpljivo tragajući za podatkom o danu, datumu i godini u kojoj se nalazim.
Tih smo se dana moja dijagnostički istovjetna cimerica i ja razmjenjivale u bdijenju nad onom drugom, osiguravajući taj suženi prostor intime što je spretnije moguće od neželjenih pogleda. Svojim sitnim konstitucijama oponašale smo one priručne paravane što se stavljaju između kreveta kada je bolesniku iz nekog razloga potrebna izoliranost. Obje smo imale dijete rođeno iste godine, i nazvano istim imenom. Njezin je napadaj iz mog kuta gledišta djelovao dramatičnije, posve različit od moga, tresla se i buncala, dok je meni jezik ostajao zavezan u čvor, i dugo nakon što bi napadaj prestao nisam uspijevala ništa izgovoriti, potpuno nemoćna da povežem slova u bilo kakvu cjelinu, premda sam u glavi imala jasno vizualiziranu riječ kao odgovor na uspaničeno pitanje neželjenih svjedoka jesam li dobro.
Ovaj je put, naravno, dozivala Vida da ne zakasni u školu, grčeći se obuzeta vihorom koji se ne bi očekivao od tog iscijeđenog tijela. Sjedila sam joj uz uzglavlje zaklanjajući je svojom pojavom koliko sam mogla. U sobi je okrenuta prema nama okrutno buljeći ležala tek dovezena žena, u fazi premještanja s jednog odjela na drugi, ovaj put s internog na neurologiju, pa potom, po mojoj surovoj i zluradoj logici, na psihijatriju. Silvija je dolazila sebi.
– Dobro si, je li? – prošaptala sam brižno.
– Jesam, naravno, prošlo je – nasmiješila se i odmahnula rukom kao da se radi o sasvim sporednoj stvari – ništa posebno.
– Treba li ti išta? – drugo obavezno pitanje u pristupu ljudima koji su upravo proživjeli promatračima nezamislivu nedaću.
– Ne treba, hvala ti – divila sam se njezinoj hrabrosti zbog koje će dan poslije potpisati zahtjev za dobrovoljni izlazak iz bolnice. – Samo mi reci – zgrabila me za ruku – je li se Vid probudio, zakasnit će u školu, uvijek isto napravi, mali mangup – lice joj se rastegnulo u ozareni osmijeh.
Snaga me napustila, pobjedonosno se otrgnuvši od mene, kao i prethodno izlivena volja. Začuo se mukli zvuk. Na dasci otvorenog prozora stajala je ptica. Uzdahnula sam, ustala i vratila se u svoj krevet, prekrivši glavu plahtom. Suze su u mozgu bujale, slijevajući se niz jedinu slavinu koja je za njih bila stvorena, oči, koje mi za druge svrhe u takvim časovima dakle nisu bile potrebne. Plahta preko glave mogla je pomoći za upijanje te slankaste tvari po okusu slične morskoj vodi. Nisam imala odgovora na pitanje je li Vid ustao iz kreveta ili nije, i gdje je uopće, ni moj ni njezin.
Sestre su nas korile što nismo prijavljivale te parcijalne napadaje kojima smo svjedočile, jer smo ih trebale pozvati, kako bi bili službeno zabilježeni. No naš je dogovor suučesnički bio okovan šutnjom. Pronalazile bismo izgovore, kao što je u tom slučaju bila njihova zaokupljenost oživljavanjem čudne obamrle žene dovezene u jedinicu intenzivne njege za koju se pričalo da je pokupljena negdje usput u svom emigrantskom putovanju s Bliskog istoka. Štitile smo preostalu srž svoje privatnosti, ništa nije bilo važnije od očuvanja te posljednje nemušte časti koja je značila preživljavanje još jedne male smrti.
Martin bi svraćao tih dana, zadržavao se naslonjen na dovratak kao zbunjeni čuvar u slučaju potrebe, nakon čega bi se nevidljivo povukao. Jednog je dana u isto vrijeme došla Esmeralda i rasijano stala nasred sobe s cigarom u ruci.
– Izlazi odavde s tim požarom, upalit ćeš nam alarm! – uzviknula je gospođa koja je još uvijek imala naljepnicu vertiga neodredivog uzroka na svojoj ploči kao simptomatske oznake s kojom nisu znali što bi.
Ustala sam, izgurala je iz sobe, predstavila joj Martina, za kojeg sam znala da je dobro poznaje, ali se nikad nije usudio prići joj, dala im nešto sitniša i poslala vani da piju kavu. To je bilo nešto najstrašnije što sam Martinu mogla prirediti, potpuno nesvjesna iluzije u koju sam ga strpala zatvorivši ga kao preplašenog zeca u mađioničarski šešir iz kojeg neće biti svjetlošću obasjanog cilindra za izlaz.
Nakon oporavka od klastera koji se povukao s električne burze mog mozga, zatekla sam ih u dvorištu kako se smiju na klupi. Sjedila mu je u krilu, u šali koja ga je istinski boljela namjerno mu se oslanjajući o prsa ne bi li mu što više pritisnula vagus. Sjajne crne pramenove svoje kose trpala mu je u usta, a on se nakašljavao, oduzetog daha. Bio je opčinjen. Odvojila sam je od njega, pomislivši kako je njezina okrutno odglumljena strastvenost previše za to izmučeno tijelo. Martin je drhtao obliven ledenim znojem kao da nije vrhunac ljeta, izbezumljen od sreće. Oči su mu se prelijevale u svim plavim nijansama zatalasanog mora. Ribe su plesale po površini, uranjajući natrag u vodu, sunce je imalo svoj kut sjene, savršena temperatura za ljubav. Pitala sam se hoće li se evidentirati na toplomjeru koji smo svaki dan morali koristiti u rutinskom uzimanju podataka o općem stanju pacijenta.
– Pogledaj ovog goluba, isti časna sestra – izgovorio je Martin pokazujući prstom pticu sa svijetlosivim ovratnikom koja je kružno kljucala po praznom betonu.
U tom nam se času iza leđa približila ista takva časna sestra žureći svojim putem s debelim bolničkim spisima ispod pazuha. Martin i Esmeralda grcali su od smijeha, natječući se u pogađanju je li ga čula ili ne. Kakvog smisla imaju te bespotrebne slučajnosti, pomislila sam sjetivši se istog imena i dobi djeteta svoje cimerice koja je bila na istoj terapiji na koju joj tijelo nije odgovaralo, kao i ja. Na što ukazuje ta podudarnost bez vidljive suvislosti i dubljeg značenja, ponekad eto i šaljivo predočena? Pomislila sam kako je neobično da Martin pronalazi tjelesne osobine ljudi kod životinja, posebice onih nepripitomljenih, jer je obično obratno. Činilo mi se da bi bilo logičnije da ga je časna sestra podsjetila na goluba. Koliko je morao biti okružen neljudskošću da mu se asocijativni slijed u glavi izokrene u korist životinja?
Po povratku, ista se časna sestra na tren zaustavila, usmjerivši pogled prema Martinu. Pomislila sam da mu slijedi lekcija iz pristojnog ponašanja, ili zbog neumjesne primjedbe o golubu koju je možda čula, ili pak zbog Esmeraldina zagrljaja u kojem ga je zatekla. No ona se nasmiješila i upitala ga:
– Jesi li ti ostavio krunicu ženi s Bliskog istoka?
Martin se u hipu preznojio i pognuo glavu, spreman na kaznu zbog nečega što nikako nije smio učiniti. Zagrcnuo se:
– D… Da…
– Majka Božja Bistrička, neka nas sve čuva! – prekrstila se časna sestra i nastavila žurno svojim putem.
Martinu sam morala donijeti čašu vode ne bi li povratio dah koji mu je to obično ljudsko obraćanje nepoznate osobe oduzelo. Ni dalje nije znao jesu li riječi časne sestre značile pokudu ili pohvalu, ali što god bilo, bilo je previše za njega. Nisu pomagala moja uvjeravanja da je lijepo od njega što je na ormariću pored kreveta nepoznate strankinje ostavio svoju krunicu koju je nosio sa sobom, jer odavno nije vjerovao ničijim riječima, odustavši od pokušaja razlučivanja ljudskih laži od istina.
Ključni trenutak njegova života, prizor u kojem mu je odzvonilo prenuvši veliku crnu seosku vranu odustajanja koja je otprhnula s livade snohvatice posute bijelim ljiljanima odnosio se na rat. Mladići iz njegova sela krenuli su prijaviti se u vojsku, ne bi li prinijeli svoju žrtvu u nastanku nove države. Bili su miljama daleko od bojišta, ali ih to nije omelo u tom nagonu za inicijacijom. Neki će od njih uistinu ostati zapamćeni kao najodvažniji u svome nesebičnom domoljublju, što će ostati jedan od kurioziteta, naizgled nerazumna gesta nespojiva s tim djelićem zemlje koji je taj rat zapravo zaobišao. Sjedio je s njima u lokalnoj kavani dok su dogovarali pojedinosti.
Kad god bi pokušao nešto reći, ušutkivali bi ga sričući šale na njegov račun, nesvjesni zarobljeničkog zlostavljanja kojem su ga izvrgavali. Nije bilo ničega ratničkog, gordosti vrijednog u tom pristupu unaprijed otpisanom članu njihove zajednice, ali jednostavno ga nisu bili u stanju ozbiljno shvatiti. No Martin je žarko želio pripadati nekomu, pripojiti se plemenu i dobiti status, pa makar bio zadnji među jednakima. Tada je stisnutih pesnica čvrsto odlučio. Pripremiti prašnjavi očev ruksak koji je stajao na tavanu, a koji će poslužiti kao priručna vojnička torba, ustati u zoru i krenuti na vlak kojim će se zaputiti utabanom stazom svojih prethodnika.
Cijelu noć nije spavao, drhtao je u postelji poput zvijezda koje su se nazirale kroz zavjesu, razasut u svjetlosne trenutke, baš kao i one. Bilo je to uzbuđenje od čije je siline jasno čuo otkucaje vlastitog srca koji su se utrkivali s otkucajima sata. Uopće nije pomišljao na svoju maloljetnost kao na moguću prepreku, bila je to sporedna stvar. Uostalom, djeca ratnici postojali su i drugdje, a on se odavno nije osjećao kao dijete. Do iznemoglosti je u glavi premotavao film, svaki put pridodajući nove ukrasne pojedinosti, u kojem stiže na seosku stanicu s ruksakom na leđima i pridružuje se ostalima. Morat će ga prihvatiti, nije bilo spora. Dokazat će im svoju istovjetnost s njima, upisat će mu ime na prijavnici, dobit će oružje. Nije puno znao o ratu, o ratovanju još manje i činilo mu se nevažnim.
U zoru se začulo crkveno zvono, pijetao, lavež pasa. Odzvonilo je, i on se iskrao iz kuće. U dvorištu je snažno zagrlio psa koji ga je lizao po cijelom licu, usmjeravajući se na zatiljak, trijezneći ga od pospanosti. Put nije dugo trajao. Nekoliko sati poslije pronašli su ga u jarku pokraj potoka, pomodrjelog i obamrlog, s pramenovima kose slijepljenima od sasušene krvi i pregrizenim jezikom. Oni koji su otputovali vlakom nikad neće saznati da je uopće postojao u njihovoj blizini tog jutra. On je unatrag rovareći po glavi spoznao da je drhtavica izazvana pretjeranim uzbuđenjem možda bila tek „predosjećaj“, kao i kod psa koji ga je lizao po zatiljku. Stajao je pred zrcalom, nezainteresiran za vlastitu spodobu, polako dižući jednu pa drugu ruku. Tada je konačno odustao, u stavu predaje, zarobljen u svojoj svetačkoj poniznosti. Tada je dobio prvu kacigu, a da u rat nikad nije otišao niti sjeo na motocikl.
Dok je brisala prozore na trećem katu, čistačica je ugledala spavaćicu na travi u unutarnjem dvorištu bolnice. Digla se uzbuna. Cijelo su jutro vršili postrojavanja, da bi ustanovili nestanak one koja je to odavno najavljivala. Bio je prazan Esmeraldin krevet. Na travi je ležala njezina zgužvana spavaćica, ali tijela joj nije bilo. Pronašli su je nekoliko sati kasnije, golu i sklupčanu, skrivenu u rupi ispod sporednih stepenica koja je golubovima služila kao utočište. Bacila je spavaćicu, ali sebe nije. Posljednji poziv u pomoć, na koji su njezini liječnici reagirali i odveli je u nepoznatom smjeru.
Dok su je provodili, Martin i ja smo stajali priljubljeni uz bolnički zid u hodniku koji je spajao dva odjela, pokušavajući umanjiti svoju prisutnost i biti što neprimjetniji. Dva bolničara držala su je s obje strane i ona se, u svojoj zvjezdanoj glumi, oslanjala o njih svom težinom. Ugledavši nas, zastala je na trenutak, mene pozdravila oslovivši me imenom, a Martina samo sažaljivo odmjerila. Bio je to nehajni pogled prezira namijenjena onom slabijem, i glumačka grimasa njezina lica jasno je to dočaravala. Nije on Quasimodo, nego knez Miškin, htjela sam joj doviknuti.
Nisu postojale riječi koje bi ga mogle utješiti, i odlučila sam sjesti na rub kreveta i šutjeti. Sve ono što je uradila s njim u tom kratkom vremenskom isječku naprosto je bila igra, bijeg od dosade vlastite razmaženosti i samožive depresivnosti kojom je privlačila pozornost, a koja se često viđa kod onih koji bi izazivali željeno sažaljenje zbog pripisane im dijagnoze u nedostatku druge. Ležao je opet pomodrio kao na samrtnoj postelji, ovaj put sam mogla zapaziti da mu se silovito grči jedna strana tijela. Uhvatila me panika. Započela sam s namjerom:
– Martine…
– Pusti…
– Nije ona tako mislila… Ti ćeš… – nisam znala kako formulirati utjehu.
– Ja ću, što? – raširio je oči koje su posivjele, u najmračniju moguću nijansu modre.
– Naći nekog boljeg…
– Ne, dobro me pogledaj, zaboga! Tko će mene OVAKVOG? – uzviknuo je zamuckujući u času otrežnjenja od poniznosti te tako okončavši naš posljednji razgovor. Bila je to jedina rečenica koju sam čula da je izgovorio, a koja se u nekom tužnom smislu mogla svrstati u ispad samosvijesti.
Ne mogu jasno dokučiti što je bilo s njim, ponekad mi u sjećanju iskrsne slika kolica kojim ga prevoze u kiruršku dvoranu na usađivanje dugoočekivanog novog malog uređaja koji će unositi ravnotežu u električna izbijanja njegova mozga, ponekad mi pak pred očima stoji njegova obitelj koja ga također u kolicima izvozi kroz vrata, ponekad ga uopće ne vidim jer jednostavno stojim u hodniku ispred liječničke sobe sebično usmjerena samo na strpljivo iščekivanje vlastite bolničke otpusnice. Taj je posljednji put zamračen i bezizlazan, kao što često biva s fenomenom posljednjeg susreta. Ostao je u jednom malom posve izoliranom isječku prostora i vremena, poput lika iz neke priče, baš kao knez Miškin.
Davorka Jurčević-Čerkez, “Kolateralni slučaj”, Planjax komerc, 2021.
