1.
Bio je to već drugi mjesec u Granadi, a da se prvi put vrati nešto prošlo.
Sobu nakrcanu vrućinom – već polovinom juna temperatura nije htjela sjahati sa četrdesetog podioka – u trenutku kad rastvorim prozore i zrak počne strujati prema rastvorenom hodniku, potapa smjesta do plafona zelena rijeka, kao iz krša, vrlo duboka, sa vlažnom zemljanom uskom obalom u koju propadaju stopala i zeljastim biljem koje se osjeća resko, i kad se ne trlja među dlanovima. Kondenz od toplote koja se sudarila sa tim hladnim nahrupjelim vazduhom, upadajući u sobu, stigne samo tren zamirisati i ovlažiti stakla i zidove, jer me ta struja smjesta uzima i nosi puneći mi nozdrve i uši tako da se gubim odatle, propadajući sav.
Ta rijeka koja, sjećam se, isto ovako poteče visoko na bistričkim bregovima i usred ljeta, čim se otvori prozor, sada je udarala ovamo u naš kvart spuštajući se od sokaka Albaicina, gdje je okrenuta moja soba, odakle ta memla koja se razljeva hrupi čudno, odmah u prvi akšam, i onda potapa cijeli grad sve preko moje ulice Recogidas šireći se dalje po nizinama uokolo. Sjećam se, tamo je presušivala dotakavši prve ulice Ilidže, dole prijeko u polju, pretvarajući se u suhi zrak, kao što je ovdje nestala isparavajući na prevrelim krovovima imanja razbacanih svuda po vegama koje se prostiru oko ovog grada. Noći su ovdje neobično hladne i pred zoru pokriva se čaršafima.
Da nikada nije čula za Sarajevo, priznala mi je cimerica, mlada studentica španske književnosti iz Londona, vrlo pažljivo, unezgođeno.
Mora da ove vazdušne rijeke ustvari, kažem, i ovdje i tamo, izviru iz snjegova koji se dodirnu sa svjetlošću na vrhu Jahorine i Sierra Nevada koja se bijeli i usred juna; i onda se spuštaju prema gradu kao ponornice nadole, propadajući između stijena i obronaka.
2.
Prošli su dani i dani prije nego sam prvi put otišao u Albaicin; dotad sam jedino obigravao te ulice i trgove oko katedrale i centralne ulice Recogidas i neke klubove. – Riječju, kao da sam vrtio po Marin Dvoru, kaneći se da odem nekad na Baščaršiju ili Alifakovac. Čučao sam ponekad na Institutu, vadeći i listajući knjige, koje sam fotografisao, da ih mogu skidati online, kad dođe za to vrijeme.
Isprva je bilo mnogo zanimljivije gledati kroz prozor, nego čitati. Tim Albaicinom, kažu, prije nego što sam došao, prošli su Vizigoti koji su bili arijevski kršćani, njima je Isus bio sin Božiji samo metaforički, onda su bili Arapi i Berberi koji stigoše najprije kao vojnici; Vizigotima nije pomoglo što su, ako ništa, imali sličnu viziju Isusa, kao Arapi. Nekoliko hiljada kršćana ubrzo pobjegoše prema sjeveru pod vlast svojih vladara; a arapske dinastije će se, kasnije, nekad ustremljivati i na sufije, paleći njihove knjige i zabranjujući škole.
Baš tamo na Albaicinu gdje su pradavni Iberi prije svih napravili prve nastambe, tako mudro odabravši mjesto, poslije će i Rimljani i Vizigoti i Arapi nastaviti samo da nadograđuju zidine, na istom mjestu.
Koso odatle, kad se s brda iskrivi vrat i pogleda, unedogled se pružaju vege, s provedenim kanalima iz rijeka Darro i Genil kojim se navodnjavaju, a na tim riječicama i danas su očuvani mlinovi; sve te ravnice rijetko bi omanule, donosile su dobru berbu, kažu historičari, i hranile Albaicin. Arapi, došavši iz sjevernoafričkih pustinja, postali su vrlo brzo majstori vrtova i hortikulture i po albaicinskom komšiluku.
Putopisci koji posjećuju Granadu tih godina prenose da ti Saraceni konstruišu i čudesne fontane po avlijama, sade i kaleme voćke, šljive, breskve, smokve, dunje… kajsije, višnje; od svih tih krošnji jedva da se vidi nebo. Zadugo će Albaicin ostati Granada; tek će se, pišu, iza 1200. godine početi zauzimati prva zaravan prema rijeci Darro gdje se danas glavni trg širi u ogroman park.
Putnici namjernici pak bilježe da se nijedan grad ne može porediti po kvaliteti nara, sa Granadom, i grožđa bez košpica. Tih godina novi Granađani uživaju u obilju svježeg povrća iz vega, i tek samljevenim brašnom; počinju da se mijese slatke pite od dunja, peciva od kupina i peksimete s medom, prave sirupe od nara, keks od badema, kolače s ružinom vodicom i lješnjacima, kruh s cimetom, medom i pistacijama.
Svi po tim kućama i baščama tih prvih godina piju vino; bile su zabranjene jedino divlje eskapade. Te kuće, carmene, koje imaju baštu, i danas tako obilježene napisima na pločama, okružene spokojem i tišinom u epicentru grada iza visokih zidina, ponekad koštaju i tri miliona eura, koliko je nedavno platio neki uglednik iz Katara. U trenutku arapskog procvata, kad su te bašče buknule obiljem, dočaravajući kako njihovi sopstvenici zamišljaju rajske vrtove, stanovništvo u Albaicinu se utrostručilo. Na neko vrijeme Jevreji biraju da žive pod arapskom vlašću i ostaju u gradu.
Danas se po tim ulicama sreću Arapi s Magreba, koji tu drže male dućane, izdaju sobe, rade u malim caffeima i barovima, napravljenim kao za svoj ćeif. Ko je prolazio uz Kovače, tu mu ništa ne bi bilo novo; samo što tu nikada neće svratiti ove mase niti se naseliti, niti će se tamo čuti nekad toliko jezika.
Na ulicama nisu me poznavali. Niko nije znao nijednu našu priču; a moje pamćenje se pogoršavalo. Ljudi su bili vrlo skeptični i sumnjičavi; nikako im nije bilo jasno otkud dolazim i zašto sam tu.
– Želio sam se objasniti, ali kad bih htio nešto ispričati o nama, moje sjećanje propadalo je kroz prste i podignutu ruku koja stoji u zraku.
3.
Penjući se svaki dan Albaicinom kao od Sebilja do Vratnika, ostalo mi je onda da hodam tim ulicama i poistovjećujem se s ljudima koji su tuda već prolazili. Kažu da je godine 1198, tačno na današnji dan, u povratku iz rodne Mursije, ovdje banuo sufija Ibn Arabi, da vidi Abdullaha al-Shakkaza, najvećeg šejha kojeg će ikad upoznati. Taj učitelj, koji nikada nije počinio nijedan grijeh, mrzeći i male i velike grijehe s jednom strašću, imao je štapove kojima je pred sabah šibao svoje noge, kad bi posustale od cjelonoćnog namaza.
Posjet Granadi bio je na Ibn Arabijevom putovanju na kojem je obilazio sufije širom Andaluzije, prije nego ga put preko Magreba odvede sve do Konye i Damaska. Negdje tuda, ili po Kordobi, dogodiće mu se i prvi put da sretne El-Hidra, koji će mu potvrditi neko učenje u koje je bio posumnjao. Drugi put će, kad putovanja počnu, u luci Tunis s palube nekog broda, vidjeti tog visokog čovjeka sa bijelom bradom, kako korača po površini mora tik uz ivicu broda. Staviće svoja suha stopala jedno preko drugog, u znak pozdrava, reći nekoliko riječi i krenuti prema gradu Menares na susjednom brdu, čineći usput zikr. Isti taj čovjek iz Tunisa, vratiće se Ibn Arabiju treći put, u nekoj maloj španskoj džamiji, na obali Atlantiku, na krajnjem zapadu, kada će obaviti namaz lebdeći 14 stopa na visini, da nekom nevjernom iz tog džemata dokaže da su čuda moguća.
Naučivši te priče i uvježbavši ih mnogo ranije na španskom, prilazio sam scholarima na konferenciji, ili nepoznatim prolaznicima kad se u povečerje iskupe pred sviračima na jednoj terasi napola Albaicina gdje se križaju dva duga sokaka, i tiho i diskretno počinjao pričati kako i na našem jeziku imamo knjige o Ibn Arabiju, u kojima se naprimjer polemiše protiv tvrdnji izvjesnih europskih naučnika da je sva njegova misao i cijela almerijska škola ustvari plagiranje i obično tumačenje Empedoklova učenja; protivimo se i tezama i da je Ibn Arabi samo kršćanin bez Krista. Govorio sam i o jednom komentaru Ibn Arabijeva djela, napisanom (kako svjedoče conoisseuri) stilski nedostižno na arapskom, izbrušenom na najprestižnijim učilištima tadašnjeg imperija, možda ponajboljem djelu o toj temi, koje je napisao i objavio Abdulah Bošnjak u Kairu, rebiuevel-evvela 1290. po Hidžri ili 1873. godine, u 4 sveszka (koji se čuvaju u Istanbulu, ili možda u Dablinu, kako tvrde drugi naučnici). Abdulah, Rumelija i Bajramija, kako stoji na njegovom nišanu, u toj raspravi – polemički se trveći sa mnogima kroz stoljeća – tvrdi da je Ibn Arabija posljednji veliki evlija. Na kraju će se toliko povezati sa Ibn Arabijevim djelom da će ostaviti u amanet da ga ukopaju, ako već ne u Damasku, onda kod nekog Ibn Arabijevog učenika u Konyi.
Govorio sam i o Ibn Tufaylu, rođenom nedaleko odavde, u mjestu pored Granade, i njegovoj menipeji Živi sin Budnoga, u kojoj neki dječak na putu spoznaje rascijeca srca i potapa neku kožnu mješinu u vodu, dajući joj oblika, dok ne dokaže samom sebi, da svaka stvar ima svoj specifičan oblik i da stoga sve mora imati svog Tvorca. Služeći na dvoru sultana, kao dvorski liječnik, igrao je ulogu i komentatora u sekcijama tog vladara zainteresovanog za Aristotela i Kur’an, za svjetski poredak, za poeziju i filozofiju; okupljao je astronome na dvoru, pisao medicinske rasprave; jedino je raspravu o Aristotelu, zadatak koji je njemu bio namijenjen, delegirao Averoesu, mlađem štićeniku, filozofu i liječniku.
– I mi smo se uklapali, rekoh, u taj talas, kad se orijentalna osjećajnost i ambijent slažu u ritmu evropske misli koja hiti racionalizmu; dali smo svoj doprinos u stizanju tih zaostataka. Sjetih se da sam čitao u komentaru na mom jeziku da kod Ibn Tufayla zrenju i spoznaji ponekad prethodi teorijsko umovanje, logično, od pojmova ka sudovima, od sudova ka zaključcima, dosljedno, čak i kad govori o ekstazi. Bili su oduševljeni – htio sam preporučiti. Kad su me pitali za ime i godinu prevoda, ja više nisam mogao da se sjetim naslova, izdavača, niti ko su bili svi ti prevodioci i komentatori iz moga grada, iako sam ih nekad pomno pratio i čitao.
Kao odgovor, sugerirali su mi da bi ipak najvažnija za mene mogla biti jedna Ibn Arabijeva priča o sufistkinji Fatimi iz Cordobe, koja je bila jedna od njegovih učiteljica. Zatiče je u Sevilli u dobi od 90 godina, njeno lice je mlado i meko tako da je Ibn Arabija stid pogledati; sa dvojicom ahbaba sagradiće joj kuću od trske. Neki mujezin ju je udario bičem u džamiji, ona će moliti za njega slušajući ga ujutro kako akuiše. Služila je dvadeset i četiri godine muža koji je dobio gubu. Baš dok je Ibn Arabi bio u posjeti, došla joj neka žena koja se požalila da joj je muž, s koferima, odlutao u Sidoniju, da traži drugu ženu; činilo se da se oglušila na njenu molbu, ništa joj ne odgovorivši.
Pred Ibn Arabijem, međutim, prouči Fatihu (koju je najčešće molila) negdje između podneva i kasnog poslijepodneva. Treći dan, muž koji se koleba pojavio se na vratima svoje kuće. Reče da je bio krenuo na novo vjenčanje, tačno tog dana između podneva i kasnog poslijepodneva, kad je osjetio naglo tjeskobu u srcu. Sada se vratio ostavivši tamo stvari, a da ne zna zašto se najednom vratio, ni zašto je tamo bio pošao.
Ako bude neka Fatima iz Kordobe, kao moja stara abuela, učila da se ja vratim kući, rekoh, neka bar zadrži na umu da sam ovamo prešao iz Malage, ako ne iz Seville, ili bar Kordobe.
4.
Nakon odluke o progonu 1492., jevrejska četvrt podno Albaicina morala je biti odmah ispražnjena. Dobili su tri mjeseca da odu, sva imovina imala je biti prodata, cijele kuće bi zamijenili za jednog magarca; nije bilo dozvoljeno ponijeti ni zlato, ni srebro ni kovan novac. Svim kršćanima koji bi, javno ili tajno, zaštitili ili sakrili nekog od Jevreja, zaprijećeno je oduzimanjem imovine, privilegija, nasljedstva.
Zaštita muslimana i njihove imovine, koja je na početku važila „od sele pa dovijeka“, potrajat će sedam godina. Izolovani su u najužu jezgru Albaicina, a preobraćenje je podsticano i nagrađivano: Crkva je odlučila spasiti duše muslimana. Iz velike zgrade Medrese, neke vrste Univerzitetske biblioteke, sakupljeni su rukopisi, religijsko štivo, priče, sufijska poezija, sa lijepom iluminiranim marginama i klasičnom kaligrafijom, sa zlatnim ili srebrenim okvirima, izneseni na obližnju Plaza Ramblu i spaljeni.
Hamami su zabranjivani i zatvarani, nošenje arapske odjeće i hamajlija proskribirano, kao i farbanje ruku kanom i obrezivanje. Povjesničari kažu da je progon Jevreja bio i neka vrsta preludija za istrebljenje Mavara. Za sljedeće vijekove taj će preokret ostati zauvijek petrificiran u formulama Pjesme o Cidu, kad taj gospodar dariva svoje podanike nekim mavarskim krznima; ušav u njihov zemlju, Cid je kažu pusto blago pobro. Hitajući ka Castejonu, gazeći im zemlju i stare grubo, Maure i Maurkinje zarobljuje i sva lutajuća stada; mnogi mrtvi leže po putevima i malo je živih, koji blagosiljaju i prate ih molitvama i gorko plaču, kad Cid i njegova svita napuste neki grad.
I stoljećima poslije, u strahu od Inkvizicije, i komšije će prijavljivati komšije, prijatelji prijatelje, članovi porodice svoje ukućane, obavještavajući nadležne da su ljudi ostali tajni Jevreji, da naprimjer tajno praktikuju mojsijevske obrede, tvrdoglavo prenesene s pokoljenja na pokoljenje žena, često portugalskog porijekla; i tako oko 1593. u ured neka Marija Alvarez prijavljuje svoju majku, sestre i rođakinje. Te godine u Granadi je prijavljeno ukupno 173 potajna Jevreja, na suđenju je bilo 102 pokajnika, a svjedoci su imali pravo ostati u tajnosti.
Jer kastiljanske vlasti nisu ispunile dogovor, da mogu ostati normalno živjeti kao muslimani, već 1500. godine u Albaicinu, među preostalim Arapima, izbija pobuna, Po obližnjim mahalama lako su uspostavili vlast, ali u roku tri dana pobuna je slomljena, taman kad se počela širiti u udaljenim naseljima po brdima oko grada. Istoričari kažu da je to uvod u potpuni kraj islama u Španiji, 114 godina kasnije. Slamajući ih, pobožni kršćani osjećali su da ispunjavaju zavjet slavnog pretka Roderika, posljednjeg vizigotskog kralja, kojeg su upamtile brojne balade na španskom jeziku.
Neka žena će poslije svjedočiti, da su napadači u prvim danima presjekli puteve koji su prema Granadi vodili od vega i brežuljaka Alupurrajasa na jugu, odakle su dolazili pšenica, zob, proso, ulje i suho grožđe. Ljudi strahuju i kupuju sve od namirnica što im dođe pod ruku, ali puni krčazi uz zid samo im bude strepnju i glad. Sanjali su da će napustiti čaršiju i pobjeći na sela kod rođaka, pridružujući se izbjeglicama koji su bježali do Guadaxa i Gibraltara. Kad je glad zavladala, po ulicama su prosile čitave porodice, a oni ponositiji umirali su među svoja četiri zida.
S odgodom, nekoliko desetljeća nakon Jevreja, bilježe kronike, oko 1520. preostali Arapi su se već primorani pokrstiti. Na ta posljednja stoljeća u Andalusiji gledaće sa dezinteresmanom čak i u arapskom svijetu. Godinama kasnije, muslimani u Španiji izgledaće i strano i egzotično; i danas kad se neki pojavi na ulici Albaicina u halji na putu od kuće do divanhane, turisti ostanu oduševljeni. Sto godina nakon odluke o izgonu, da trebaju vratiti zemlju zemlju Vizigotima, nije im zvučalo ništa logičnije nego kad bi Egipćanima neko naložio da, naprimjer, vrate Misir Koptima.
… Kroničari tajnog muslimanskog života po Albaicinu i underground alhamijado književnosti, dvije stotine godina nakon što Granada predaje vlast, bilježe slučaj neke Maria de Lare, procesuirane pred Inkvizicijom, koja će priznati: kući, mi smo muslimani, napolju smo kršćani; krišom jedu isključivo halal meso. Čuvaju i dalje u pamćenju i pričama koje porodice su bile muslimanske, i prije masovnog preobraćenja, i dalje se vjenčavaju samo s tim ljudima; opresija je samo pojačala njihovu samoću. Invizitori su među njima označeni kao vukovi, lopovi, arogantni i pohlepni, sodomisti, pljačkaši, zulumćari.
U Albaicinu, po svim tim ulicama kojima su se provaljali stihovi klasičnih civilizacije, sabori, lirski zanosi, stvaralački ushiti, vjerske groznice, došlo je vrijeme i zločina i etničkog čišćenja. Sada ti vjetrovi koje su u ove terase i planine hitali od Malage, prilazeći iz svih smjerova s raznih dijelova Mediterana, s istoka na zapad i obrnuto, udaraju o ćoškove i prolaze i ovog kvarta, tako dugo sačuvanog i okamenjenog, dislociranog s mora.
5.
Ostala je poezija da nadoknađuje odsustvo svih tih ljudi; da prizove izgubljene prostore i zemlju. Andalužani su prešli more, ili otišli na Istok prema Istanbulu i lako se uklapali među mediteranske narode po obali. Njihov vokabular, i stvari po njihovim kućama, kao preslikani, stajali su na istim mjestima kao onomad na Albaicinu. Sada se u jednom mjestu kod Rabata, uz gitaru, neko sjećao melanholično jedne kiše koja je pljuštala i izgubljenog vremena ljubavi u Andaluziji; bio je to sam san spavača koji je prilegao da odmori ili nasumice uhvaćeni trenutak.
Za to vrijeme, u njihovom odsustvu, na istočnom kraju Albaicina, iskopavaju se neke ovalne olovne ploče, sa arapskim pismom, koje nose Solomonov pečat, s naslovima kao Knjiga istine evanđelja, O prirodi anđela i njihovoj moći, Knjiga ceremonija Isusa i Marije, O biti Boga i Knjiga maksima svete Marije. Crkva ih proglašava autentičnim spisima iz 1 prvog stoljeća n.e; bili su to kao razgovori apostola.
Međutim, te ploče bile su specifične – Djevica Marija i sveti Petar govore na arapskom, Isus je samo Duh Božji, a česte su izjave Nema Boga osim Allaha, a Mesija je Duh Allahov. Da li je to bio, pitaju se istoričari, pokušaj da se skrene povijesni tok na convivenziju, ili možda rekvijem učenjima davno prošlih Vizigota, ili možda samo provokacija nekog conversia. Nekome nije bilo lako ostaviti starog sebe, zaboraviti posve starog sebe, došao je tu da samog sebe podsjeti na sebe prošlog, učinivši se starijim i od sebe samog i cijelog svog svijeta.
– Sve što dosegne vrhunac, neumitno pada,
zato neka nikoga ne zavarava slast života.
Vidjeh kako one koji su pod sjenom sigurnosti živjeli,
snađu nesreće iznenadne.
Poslovi svijeta se obrću,
poput tanjira koji se vrti među rukama.
To je sud Gospodara nebesa,
dekret sudbine koji niko ne može opozvati.
Gdje su sad franački kraljevi sa svojim krunama?
Gdje su perzijske krune, gdje je ponos Arapa?
Za razliku od starije arapske poezije, andalužanske pjesme, kažu, govorile su češće o baščama; jedan pjesnik postaje okatiji, toliko da vidi poslatke prelive boje na jednoj šljivi; i njegov je svijet zaokružen kao ta šljiva, kao njegova bašča. Dženet imaginiran na ovom brijegu je dobio nove konture. U isto vrijeme, jevrejski pjesnici u susjednoj mahali izučavaju arapsku prozodiju, metar, intonacije, ritam, sve prilagođavaju hebrejskom jeziku i naprave revoluciju: zlatno doba hebrejske poezije. Yehuda ibn Tibbon, prevodilac koji je među prvima dočekao Arape, i danas stoji kao bronzana statua, drži ruku u zraku kojom kao da nekog doziva, držeći neki spis, tačno na prelazu iz Albaicina u jevrejsku četvrt Realejo, pored neke modernističke ciglane zgrade sazidane u vrijeme Franca.
Stoljećima kasnije u Sarajevu, Kalmi Baruh će pominjati sefardsku romansu koja se sjeća nekog Abenamara, Maurina, soja maurskoga, kad se (kažu) rodio, javilo se znamenje: more se utišalo i pun mjesec na nebu: A Maurin rođen pod tim znakom, mora samo istinu zboriti. Abenamar je sin Maurina a majka mu je hrišćanska robinja… Budući da ne govori laži Abenamar objašnjava Kralju gdje je na toj panorami stoji Alhambra, a pored je velika džamija. Kralj je toliko oduševljen da pita Granadu da li bi htjela da je uzme za ljubovcu, darivaće je i Kordobom i Seviljom; a Granada odgovara:
Udata sam, nisam udovica!
A Maurin koji me uzeo
ne b’ me dao ni za šta na svijetu.
Samo to carstvo bili su učvrstili pjesnici; Ibn al‑Jayyab utvrđuje stihovima kod Alhambre Kulu Zarobljenika, pružajući u budućnost utisak da se tvrđava ukrasila takvim sjajem, i takvom ljepotom svojih ukrasa, toliko da tu Calahorru podupiru zvijezde iz nebeskih sfera. Iza riječi se, međutim, često skriva nasilje i ranjivost.
U tim palatama u kojima se veličanstvenost dijeli između plafona, poda i četiri zida, dok se po glaziranim pločicama nalaze čuda, sretala se savršenost sa licem vladara Jusufa I; i sve te riječi bačene u budućnost bile su jedini jamac opstojnosti carstva, o kojemu vijest kao lijepi odjek dopire do danas.
6.
Možda znam gdje je počela da se razmiče ta zavjesa; godinama prije odlaska vozao sam se po Hercegovini. Kad se spušta prema velikoj kamenoj terasi, obrasloj mirisnim biljem, ima jedan posljednji tunel, iz kojeg se izađe i može se svo sagledati sav taj plato prije Mostara – još uvijek usječen rijekom – prije nego se potpuno otvori u prostor blagih vazdušnih struja. Tu pritisak iz planina polako popušta.
Ako te tu zavjesa dodirne jednim krajem preko lica, obeznaniš se i kreneš polako zaboravljati; ostavljati samog sebe, makar na koji dan. Vozao sam se godinama prije odlaska, išao od rijeke do rijeke, potapao se odmah i smjesta, u ledenu vodu; gledajući tu zelenu dubinu činilo mi se da pred očima polako isparava sve što sam pamtio. Onda bih izronio i sve bi bilo dobro.
Upućivao sam se onda iza zavjese, da odsjedim i po toj obali između Dubrovnika i Splita, koja je sijala, sva raskrivena; odakle se moglo krenuti bilo gdje. Možda je, ustvari, sve počelo onda, prvi put, nakon rata, kad sam čekao onaj trajekt u luci u Splitu; bilo je toliko žamora, toliko ljudi mi se činilo da u isto vrijeme kreće u raznim smjerovima, da sam smetnuo da ja uopšte tu trebam negdje krenuti. Provodeći tu zimu prošle godine, vidio sam sada da su ti gradovi opustjeli, kao da sedmorica ljudi tu proživi te mjesece sami, sretnuvši se ponekad, na praznoj ulici; bio je to krajnji rezultat jedne borbe za suverenost i autonomiju ovog jezika, koji je valjda počeo još od Krleže kada je pjenio za zadarsko zlato i zidine, pravo naših zidara da grade usuprot manirima ravenskih majstora, zbog čega su nas oduvijek sumnjičili od Rima do Berlina.
Svi su po tim gradovima sada izgledali i govorili isto. Sve te prošle reference i figure iz naše pismenosti, koja su polako isparavali, bunili su se i dozivali, protestirali kao neka svojta kojoj se prestalo javljati.
Nije me napuštao osjećaj da je tako lako postati neko drugi; zaboraviti i napustiti starog sebe. U posljednjih trideset godina moglo se komotno živjeti napadajući sebe, drugačije se predstavljajući, a da se potpuno ostane vjeran sebi, jer se neko drugi; moglo se onda ići u suprotnom pravcu, da se predstavlja i i živi kao neko svoj, da se brinu ti svoji tuđi problemi i trvi braneći vrijednosti, koji te se suštinski i ne tiču toliko. Moglo se tim insistiranjem na sebi i stvarima koje nisu prioritet skrenuti pažnja i sačuvati opet sebi neki drugi prostor na kojem se lakše disalo. Svako je imao prostora da razvije svoj jezik, da gura svoju agendu, bilo je dovoljno vremena dosad da svako stekne svoj kanal negdje drugdje; ako ne želi, ne udružujući se ni s kim.
To možda znači da je tekao taj mir; kako-tako, trideset godina smo proživjeli u slobodi. Ja sam krenuo kad su počeli na sve strane s mnogo uvjerljivih argumenata govoriti da se taj poredak bližio kraju; kad sam prošao iza zavjese, sve se činilo dovraga tako normalno, tako besmisleno, moglo se opet biti i ovo i ono; ljudi su živjeli kao da će sto godina biti ovako. Ni naš pasoš nije bio toliko loš, koliko se žalilo na sve strane; moglo se svugdje i, uz neke garancije, ostati koliko hoćeš.
U isto vrijeme pak po našoj štampi trajala je galama kao da se mora hitno odabrati, ili ovdje ili tamo: ne samo da su burgijali svakodnevno protiv migranata, nego pogotovo protiv iseljavanja (to opšte mjesto ujedinjavalo je sve medije, zdesna na lijevo, sa istom strašću zapeli su i krajnji desničari i ljevičari, da se to zaustavi, kao da se zna gdje počinje odlazak i gdje završava); a realno, iseljavanje je bilo jedna od najboljih prilika u istoriji za gljagoljušče na ovom jeziku da konačno samima sebi ispričaju nešto na stranom jeziku; jedna od najzanimljivijih stvari koja se ikad dogodila.
I ništa nije bilo tako nepoznato, čak i kad se voza ukrug po Hercegovini; jer te borbe su odavno počele, evo možda na Počitelju. Nadajući se da će konačno dosegnuti Dubrovnik i obalu, odatle su Osmanlije, piše Ćamil Sijarić, nadnose nad cijelu Hercegovinu i gledaju prema moru; bio je to razlog da se oči Mletaka, Rima, Trsta, Mađara okrenu na taj grad na kamenu, usred ničega. Dubrovčanima će dolazak Turaka u Počitelj biti kao smak svijeta – poslaće zahvalnicu što su došli, i što nisu došli prije. Iz carevine onda dolaze najbolji majstori, tesari, zidari, gvožđari, da utvrde grad; potom su stigle sajdžije, kujundžije, halvadžije i aščije; svi kao da se spremaju za sljedeći korak prema Jadranu sa te stope. Cijeli grad je bio kao jedna kuća, zapaža Sijarić, u kojoj stanuje jedan domaćin.
Ponad tih zaravni, u grad na kamenu, na sahat-kuli, doneseno je jedno zvono sa koje je zvonilo koso odatle, čak na Kreti. Potom se mjesto obesmislilo, kad se konture svijeta promijene, i ostalo da postoji samom sebi, a sav taj svijet, kapetani, pilavdžije, terzije, raseliće se dalje, po Stocu i Mostaru, i kojekuda.
– Mostar vam je sada Stambol, govorio je jedan od kapetana, ja sam vam sultan, a drugog cara i Stambola ne tražite, prenosi Sijarić (koji je najzanimljiviji dinarski mediteranski pisac, jer stalno prati te Mediterance koji se iz Istanbula ide prema Evropi i nazad i, bdijući nad putevima po tim balkanskim visoravnima, opričava avanture koje nailaze pored Akova ili Pazara, gdje ih promatra kao neki lirski pisar).
U Mostaru pričali su mi još i o Ahmedu Ruždiji, pjesniku koji je odatle otišao u Stambol još u djetinjstvu, valjda i prije 1650. godine, tamo će izučavati za dvorsku službu; i pisaće cijeli divan na turskom, a gazele na perzijskom jeziku. U tim pjesmama pjeva skoro na isti način kao Ibn Hazm ili Ibn Al-Simak iz Andaluzije, malo ranije, o baštama i nekim usnama koje se odražavaju u njegovoj duši kao rubini; nadajući se da će već jednom doći dan kad će pravi vjetar puhnuti u jedrenjače srca, izrazio je i blago žaljenje što u svjetskom perivoju i nema toliko ruža koje vjernosti imadu. Pjeva i gazel o čaši rujna vina, kao da je posjedio na Albaicinu, pitajući se ima li bolje razbituge na svijetu; kakav razgovor, njemu kaže bolji lijek nebo ne šalje; u toj nebeskoj čaši sto se svjetova održava, a svima koji žele vidjeti drugi svijet, preporuča da uzmu čašu rumenike.
Sam Ruždi se po stare dane napustio je dvor i povukao se u neki knjižarski dućan. Koristio je prilike da, ponekad služeći velikašima, proputuje Egipat i Malu Aziju. Pripremio je samom sebi grob pored rano umrlog sina i odlazio svakodnevno učiti Fatihu samom sebi; Stambolije su na nišanu ispisivali razne šaljive napise koje je morao da briše. Odlučio je da zauvijek ostane na tom morskom groblju, kao da nije više bilo onog koji se sjećao rodnog grada.
– Sve te riječi i figure, i ono kako smo usred dana, u sunčanoj omaglici, krenuli iz Mostara, posjedivši na verandi sa tim ljudima koji su pričali o Ćamilu, o Počitelju o Ruždiji – sve će mi se vratiti drugog dana, dvije godine kasnije, kad sam od obale prvi put krenuo ka Granadi, sat i po u kopno; bio je isti pejzaž, kao da sam se opet spustio na onaj plato.
Sletivši u Malagu, ostao sam bio samo dvije noći. Ono staro ludilo iz Splita se upetostručilo; bila je obala kao pet puta od Zadra do Dubrovnika, krcata ljudima, gotovo da nije bilo mjesta uz obalu uz koju nisu bili posađeni neboderi; vozovi, autobusi i avioni se nisu ni pogledom mogli pohvatati. Po ulicama, po krošnjama i pjeskovitim stazama, skakali su papagaji koji se u jatima glasaju kao žamor; u prolazu, svaki od njih djeluje kao usamljenik. Kroz gužvu trče visoki Afrikanci, bježeći od policije sa smotanim naprtnjacima i robom, a prvo jutro u mom haustoru, trajala je tuča, od drugog do petog sprata, koja se nastavljala i nastavljala, kao da rješenja jednostavno nema.
A kad uteknem i budem prilazio Granadi busom, sve će biti tako poznato, nijedan prizor me nije iznenadio, kao da sam imao ucrtanu geografiju, kao da sam se vraćao u grad u kojem znam čitati sve te priče. Poslije ću skoro svakog vikenda ići da ronim u tim zelenim rijekama oko grada, koje su se u krš slivale sa planina, od snijega prema klasju. Na ulazu u grad, u zemlji, među kamenjem, studenti i profesor arheolozi će tih dana otkopati jednu grobnicu koje su falange ubile u tridesetim godinama.
Vrlo brzo, dakle, pobjegao sam prema tom gradu koji se osjeća sigurno, od vrlo kratkog haosa na Costi del Sol, koja je sva otvorena, na kojoj se može živjeti svaki mjesec u novom gradiću, krećući ispočetka, sa sve novim ljudima; živeći tu može se lako zaboraviti i zbog čega se došlo…
– A kad se vratim na te obale u kojima rijetko smrkava, šta će biti, i kako ću se snaći, to ne spada ovdje, to će biti novi momenti za ovu literaturu i potpuno novo poglavlje.
7.
Časopis Spremnost iz 1943. godine, taj najbolje uređivani časopis u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, piše o posljednjim oazama arapske medicinske kulture na umoru, koje se nalaze po Bosni, u bosansko-hercegovačkom dielu hrvatskog narodnog područja. Ta mješavina je, po Spremnosti, zanimljiva, kao melanž primitivne narodne medicine i znamenite arapske medicine, potekao u prastarom vremenu, kada su se u ime izlječenja miješali prirodna, natprirodna i racionalna znanja. Mitski i religijski momenti imali su naročito vrijednost, jer su svim narodima Kur’ana amuleti za srce prirasli, a u tom svijetu čarolija, kaže se, hamajlije tjeraju zao poglede, uroke, duhove i viještice, kao i svaku nesreću.
Okruženi evropskom kulturom, kao u ograđenom sektoru, ta stara medicina nastavila je da pretrajava po tim brdima, šumama i platoima do modernizma, odsječena i pogubila dodir i sa starom arapskom medicinom koja se širila istočnim i jugozapadnim dijelom Mediterana, u čiji sveučilištima učestvuju i znameniti Hrvati; Džehver koji je osnivač El-Azhar možda je bio Hrvat. U Bosni ona se spojila sa narodnim mitosom, iznikla kao posebna biljka. I najbolja postignuća arapske medicine, ističu, dok se probije do šumovitih područja hrvatske Bosne i Hercegovina, iza zavjese, budu već zastarjele i, provedena djelomično i površno, ta liječenja ostanu primitivna. I danas se po tim oazama, zaključuje se, sreću hećimi koji rukom prepisuju slavna djela arapske medicine, kao iskopine svojedobno najbolje, ali davno zastarjele pismenosti.
Desetljeće ranije, na španskoj desnici, sa sličnom dozom repulsije i privlačnosti, vodila se polemika jednog aragonskog pisca i jednog novinara iz Kordobe, nakon što pisac označio muslimane i jevreje kao neprijatelje Španije. Kordobljanin se usprotivi, navodeći da ti stanovnici nisu bili ni Arapi ni Berberi, nego španska rasa i krv koja je prešla na islam. Ta Španija, kaže, i dalje može biti bliska Evropi, kao svjetionik. To će se tek vidjeti.
Obojica će dočekati Franca sa oduševljenjem. Dok će prvi tabor govoriti da upravo arapsko-berbersko naslijeđe otežava Španiji da usvoji modernost, drugi će insistirati na krvnom bratstvu sa Marokancima, poticati njihovu učešće u Frankovoj vojsci i primati marokanske uglednike, slati ih na hadž, istovremeno se u Građanskom ratu pozivajući na krstaše i Rekonkvistu. Fašistički avangardist Ernesto Jimenez Caballero govorio je o Špancima, naprimjer, kao Euro-Maorima. – Drugi Marokanci će se za to vrijeme organizovati u brigade protiv Franca.
Neki komentator Spremnosti slično se čudi što se uopšte sjeverna Afrika proglašava drugim kontinentom; sve je to, kaže, Mediteran; nijednom Grku ni Rimljaninu nije na pamet padalo da misli suprotno. To nije prostor džamija, minareta, pokrivenih žena i muškaraca sa turbanima, oko Atlasa uzalud ćete tražiti džamije, Egipat ne pripada crnom svijetu, a sam grad Alžir je ustvari preslikana Malaga. Zapadni Mediteran je jedan životni prostor, poantira taj članak.
U tom okviru, titula alhemičara i mađioničara nosi čak i i doktor Arnald od Vilanove, kršćanski liječnik iz Valencije, koji će naslijediti arapske tekstove o medicini, ukrstiti sa latinskim znanjima i napraviti knjigu koja će služiti kao udžbenik farmakologije, na Univerzitetu u Montpeilleru, Barceloni i Parizu, gdje je predavao. Taj liječnik papa i kraljeva pisao je i knjigu o umjetnosti i ljekovitim prednostima pijenja vina, preporučujući ga i kao iladž za demenciju
Koliko treba staviti kojeg elementa u smjesi, da bude ljekovita za datu bolest, Arnald je po sopstvenom priznanju dosta učio od analužanskog doktora Abulcasisa, Kordobljanina. Koji je također napisao udžbenik medicine u trideset svezaka; dotiče se svog iskustva, raspravlja o fiziologiji, opisuje vene i arterije i njihovu funkciju, insistirajući koliko je važno znati anatomiju…
Ipak njegovi tretmani su neobični; za živčane grčeve kod djece, preporuča da im namažu tijela uljem ljubičice i četiri puta dnevno da se daju porcije magarećeg mlijeka s bademovim uljem i šećerom; za prehladu je napravio sopstvenu smjesu meda, mošusa i kamfora. Poseban majstor bio je u hirurškim opisima, dok objašnjava kako zaustaviti krvarenje ili zbrinuti ranu. Operirao je oko i kičmenu moždinu; najveće čudo vezalo se za njegovu vještinu anesteziologa; pacijente je uspavljivao biljakama poput mandragore, kanabisa, velebilja, bunike i opijuma, koje je kontrolirao i dozirao blagodareći preciznim standardima i kliničkim posmatranjima od čoveka do čovjeka. Osušene sastojke iz narkotičkih biljaka posipao je po spužvama u tačno određenoj gramaži, prije nego posegne za poznatim asortimanom skalpela, rezača i strugača.
Abulcasis, sudeći po komentatorima, bio je ipak uzdanik i truda i mirakula, znajući kao i njegovi nasljednici u anesteziologiji, i milenij poslije, da je pravo čudo kad se pacijent uspava i probudi, svaki put, tačno na vrijeme, jer će se o tom procesu, i u vremenu nevjerovatnih naučnih napredaka, znati generalno; sve je donekle ostajalo obavijeno tajnom, uspijevajući od slučaja do slučaja, iako se olako uzima da pacijent, koji i zaspi prije operacije, da će se poslije doista i probuditi.
Abulcasis u istoriji medicine ostaje upamćen i po još jednom gestu: uveo je običaj da doktor ponekad donese cvijeće bolesnima.
Natrag u Mostaru, nešto kasnije razvija se predaja o Šejh Juji: Mustafi Yuyi bin Yusufu bin Murad Ayyubi-zade al-Mostari al Bosnawiju, predavaču u Istanbulu i autoru 27 djela o filozofiji, koji je podjednako lako govorio i pisao na turskom, arapskom i perzijskom jeziku; posebno se pričalo o tome kako je Šejh Jujo utvrdio porijeklo neka dva kneževska sina koji su se zavadili među sobom u borbi za nasljedstvo. Saslušavši kurira koji je stigao izdaleka, šejh Jujo je, kažu, čučnuo samo pored nekog puta u Vrapčićima gdje taj glasnik zatiče i napisao na cjedulji: da se mrtvac otkopa i da mu se izvadi jedno rebro i stavi u sud čiste vode: kad se puste kapi zavađenih sinova u vodu, krv pravog sina će pasti ravno na kosti, a krv drugog će se samo razliti po vodi. Prije toga je, bilježe predaje, brijući se kod berbera, šejh Jujo u pola frke samo izletio počevši zamahivati mačem, na čuđenje kasablija. Mladi vojnici vrativši se u Mostar s neke daleke bojne pričali su kako je baš u trenutku, kada ih je neprijatelj potiskivao, jedan poluobrijan djed uletio i pokosio ih svojim mačem, preokrenuvši bitku.
Te predaje je reafirmisao Alija Nametak u jednoj priči iz 1942, u sarajevskom kolaboracionističkom časopisu Osvit, dajući prilog tadašnjoj europeizacijskoj viziji o Bosni, kao zemlji narodnog mitosa i čudestvenih hećima.
8.
Onog prvog dana u Malagi nisam bio primijetio da je nestalo struje, tako da ne bih mogao reći u koji je sat nestala, iako je u jednom halvatu bara u kojem sam sjedio blizu katedrale Santa Iglesia de la Encarnación, podignute na mavarskim zidinama, bio mrkli mrak. No tu sam ionako presjedio sa koferima pola dana.
Obilazeći sve ulice, brzo po slijetanju, iskrcavši se na glavnoj stanici iz voza oko jedanaest, odoh prema centru, gore dole pa ukrug – i jedino sam nakon nekog vremena primijetio da je možda već prošlo dva, a to je bilo vrijeme da malo i odmorim; to je naime ovdje tek podne. I ostadoh tako sjediti u bašti bara u toj ulici prijeko, odmah iza iskopanog rimskog teatra, ispod Alcazabe.
Krenuvši onda u neki sat poslije odatle, tek sam vidio da taj grad ostaje bez prodavnica koje se zatvaraju pred očima, kao da se pobunio; možda je to štrajk. Pred supermarketima, radnici su se bile postavili i čuvali straže, prepriječivši štandove i metle.
– Nestalo je struje. Mrak pada sve od Njemačke, preko Francuske, sve do Malage. Ne znamo kad će doći – kažu.
Bio sam siguran da to što mrak tako rano pada preko Evrope jamačno znači da rat počinje; mora da su Rusi napali. Nisam provjeravao vijesti dva dana. Još sinoć sam se bio zaletio od obale kod Trsta do Beča prema aerodromu, bilo je to uzlijetanje u zoru iznad bijelog groblja gdje leži Betoven i onda munjeviti put preko Alpi i opet preko neke obale, i na kraju nisko i dugo let preko zelenih ravnica i visova koji traje otegnuto; sve je ipak stalo u tri sata.
Čuvši vijest, htio sam odmah podići sve novce, ali nijedan bankomat u gradu više nije radio. Telefoni su prestali raditi, kao odsječeni. Na mapi u mobitelu sam iščeznuo sa tih ulica i nisam mogao da se pratim.
Prema Avenidi Ortege y Gasseta, koja opasuje širi centar, išao sam napamet. Na ulici moja domaćica Ukrajinka, koja iznajmljuje sobu, prepoznaje me izdaleka i zasreće tu na trotoaru, kao putnika namjernika. Razumijem da mene traži i razmjenjujemo utiske na staroslavenskom i španjolu. U stanu me brzo sretne miris mokraće iz školjke presahlog vodokotlića, jer i je nestalo vode i ljudi po ulicama već nose kanistere i voze burad u kolicima.
Nema nikako informacija i u prvi mrak komšije sjede pred ulazima i dijele vijesti rijetke kao podlistke. Konačno mi se ispunio cilj da nestanem iz svog grada bez glasa, bilo je to jedinstvena prilika da prekinem sve kontakte, a Malaga uostalom nije bila nimalo loša za provesti rat, daleko na Zapadu, tako da niko i ne zna gdje sam, i koliko sam daleko od fronta.
Svitlanin prijatelj, koji joj oduševljeno skrenuo pažnju na mene, blago šokiran što se razumijemo, čim sam progovorio na našem jeziku, upozorava je na tog zanemarenog rođaka koji se iznenada stanjio u njihovom domu i sada sjedi tu malo odvojen njih, ne znajući da se Svitlana i ja poznajemo skoro od podneva. Sergej govori da se ovog puta možda ne radi tek o probi za rat; možda sada ostajemo doista odsječeni danima i ovo su već ozbiljni problemi. U mraku sobe priključim poslije mobitel na još neiscrpljeni laptop i uspijem ga upaliti; te noći propisujem sve adrese, sve kontakte, sve brojeve ljudi koje znam u Andaluziji i šire po Evropi, spreman da tu preživim.
S prozora gledam kako su zgrade i ulice potonule u tamu i potpunu tišinu, kao pred granatiranje; grad koji se pruža kvartovima u tmini može pobjeći još samo u more. Tek oko ulaza preko puta svjetlucaju ponekad ručne lampe koji nose oni koji su odnekud zakasnili u tom kao policijskom satu, tražeći nevidljive prolaze i pogađajući tamna stepeništa.
Čuju se zavijanja sirena, a ujutro će vojska izaći na ulice. Onda se konačno sjetim svijeća, koje su pred mojim očima zasvijetlile iz jednog nebodera, iz jednog dnevnog boravka čiji su prozori prema Hrasnom brdu bili zakovani daskama, otprilike u zimu 1994, dok sam sjedio tu sa jednim djetetom i dvoje ljudi, koje nisam odavno vidio; bio je to sada način, govorim Svitlani i Sergeju, da osvjetlimo naš prostrani dom.
Dotad ćumurajući u mraku, njih dvoje se najednom presenetiše i tek im se upale lampice; bili su otišli iz Harkiva mnogo prije nego je prvi put bio granatiran, vrlo neiskusni.
9.
To da se na riječ Inkvizicija ovdje ljudi osupnu i povlače, kao da se reklo vatra, reći će mi poslije Esma, mlada scholarka, na konferenciji o islamofobiji i antisemitizmu u Granadi.
Ona je za tu riječ znala i koristila; a predstavljala se da je sa nekog novog arapskog privatnog univerziteta, tek izgrađenog, usred ravnice kod Seville. Dok su drugi imali akreditacije, ona je svoje ime napisala na običnom prilijepljenom papiru. S lakoćom je prelazila sa engleskog na španski i arapski; rekla je da je porijeklom Palestinka, druga generacija. Kad jedna profesorica Pakistanka Kanađanka primijeti da njen akcent više podsjeća kao da je s Magreba, pitala je pa nismo li danas svi, mi intelektualci, malo Palestinci, kao što smo bili Jevreji, prošlo stoljeće?
I ja sam tu već bio neko vrijeme, prepoznavao već ljude; bilo je sve navlas isto kao u mom gradu, kao preslikano, čak su se pojavljivali moji prijatelji, profesori, familija preda mnom, samo u malo izmijenjenim ulogama, s drugačijim frizurama i pričali mi na stranom jeziku. Ponavljali su se i neki stari događaji i noći, rijetko šta bi me iznenadilo, znao sam unaprijed kako će se rasplesti.
S još dvije koleginice Španjolke, studentice, Esma prilazi opušteno tim panelistima, o svakom je znala sve – citirala radove i redove, na oduševljenje autora, postavljala pitanja, uzimala kontakte; na toj ozbiljnoj konferenciji nosile su šorceve i tanke majice ispod kojih su bezbrižno disale oslobođene male dojke, živeći svoj život; bile su neobrijanih pazuha i listova, istetoviranih ruku i nogu, sve malim crtežima koje da su su iscrtale sebi same. Neki ozbiljan profesor i hafiz, koji održa izvanredno slovo poredeći islamofobiju u Francuskoj i antisemitizam u Njemačkoj u tridesetim godinama, kad su mu prišle da iskomentarišu, gledao je sve vrijeme u pod. Ja sam pratio neku pukotinu na zidu iznad njenog ramena.
– Vi možete biti bezbrižni. Vaš genocid je presuđen i zapamćen. Čitala sam sve od Petera Maassa i Eliea Wiesela, znam šta je rekao Marek Edelman i pisao Goytisolo, pa sve do onog klovna iz Pariza koji se sada šegači sa genocidom u Gazi. Upamtili su vas najveći evropski umovi. Sada možete sigurno.
Pustila bi neko vrijeme; bavila se aktuelnijim temema.
– A kako komentarišeš to što je ta literatura intervencije sada evropski kanon i vi i dalje ostajete poslušno kumče Nato-a, tog Wehrmachta našeg vremena. Nije li povezano? – pitala me iznenada. Smijale su se na tribini u lice jednom ozbiljnom emisaru španske vlade, koji je došao taj akademski svijet uvjeriti da je potpuno logično da odvajaju pet posto novca za naoružavanje, jer Rusi samo što nisu napali Evropu.
Poslije ću vidjeti, istoričari su već pisali, da su i na desnici i na ljevici inkviziciju u Španiji koristili godinama kasnije, kad bi bila presudna pitanja političke borbe i terora. Jer su ih godinama poslije po Evropi zvali inkvizitorima – i stoljeće poslije, Španci, davat će sve od sebe, da skinu tu etiketu. Svako nijansiranje u vezi Inkvizicije smatralo se reakcionarnim i nerado se vršilo i na desnici. Najbolji autori su godinama morali štampati djela van domovine.
Godinama poslije Inkvizicija stoji na plećima mislioca i svi se boje te stare greške, pod stalnim pritiskom; svaka kazna i nadzor ih podsjeća na to doba. Najprobitačniji umovi od 16. stoljeća govore da bi radije u Parizu trpili glad, nego živjeli pod stalnom prijetnjom mučenjem i pitanjima ko ste i gdje idete. Sudbina muslimana i jevreja će opterećivati čak i državnike; limpieza etnica u Španiji nije na cijeni kao u drugim evropskim državama. Svi su ostajali oprezni i unaprijed odbacivali represalije.
Ti utisci će se još pojačati u 20. stoljeću. Ipak falangisti, među brojnim katolicima, otpočetka zaigraju na kartu židovsko-masonske-boljševičke zavjere, kad je trebalo diskvalificirati protivnike. Ljevičari su proskribovani jer nisu bili ni pravi Španjolci ni pravi ljudi. Dok se rušila Republika, u Granadi je strijeljano odmah četiristo ljudi, do kraja rata ukupno 5 hiljada najviše na groblju, a prvi kamion sa nacionalistima stao je u Gran Via, koji dijeli Albaicin i Realejo od kršćanskog dijela grada, koji će niknuti od šesnaestog stoljeća, hvatajući posljednji korak sa evropskom gotikom.
Najveći otpor će biti u Albaicinu, gdje će se republikanci izolovati i uspostaviti kontrolu, gotovo bez oružja; očekivali su ofanzivu iz novog dijela Granade otpočetka i zabarikadirali ulaz u Albaicin. Falangisti provokatori, koji su se preko noći otkrili, pucali su sa susjednih zgrada snajperima na radnike po sokacima i na vatrogasce koji su gasili požare. Albaicin se predao tek kad su ih bombardovali topovima i avionima.
Kad padne Albaicin, svi oni koji su krenuli prema obali, pohvatani su, vraćeni i strijeljani u Granadi. – Nekada se ne može odlučiti doista ko si, htio sam reći Esmi i drugaricama, nekada pretvorbe nisu dovoljno brze, nekada ustanoviš ko si doista, tek kad te uhvate i vrate; ako dugo traje mir, onda zaboraviš koliko brzo se mijenjaš. Nekada stvari eskaliraju neovisno o očekivanjima, i ljudi pokolju ljude na spavanju, kao u mirakulu.
Htio sam onda govoriti da me pejzaš oko masovne grobnice u Barranco de Viznar, koju su nedavno otkrili s svojim profesorom, podsjetio na ambijent oko deponije Uborak kod Mostara, gdje je smaknuto 114 civila 1992, još na početku rata.
Ali nisam, rekoh, pomisliće da se još nisam probio iz obruča oko jednog grada koji je bio pod opsadom u prošlom stoljeću.
10.
U prvoj zbirci lirske proze Federico Garcia Lorca govori o kućama u Albaicinu koje je nabacala oluja. Terase, oltare i rešetke i drveće, kao da da je rasporedila unutrašnja drama, tim ulicama još uvijek prolaze mrtvaci pored kaktusa indijske smokve, niz lavež, uz zvuk gitare, šapat gatara i kabalista. Odjek tih prognanih ljudi čuje se dole i u jecaju rijeke Dorro koji još uvijek miluje predjele iz mavarskih legendi.
Na istim stranicama Lorca sa kule Alhambre promatra neko večer i opisuje panoramu koja opčinjava, dotičući se i jednog kuta vege prema kojem se spuštaju sa planine neki muzikalni raznobojni tonovi, dok sunca nestaje. Upravo na prvim obroncima te planine niskog rasta, kako primjećuje njegov biograf, gdje se spajaju stijene sa rijetkom vegetacijom, strijeljan je; prije toga je bio neko vrijeme zatočen pošto su ga pokupili u prvim danima pometnje na ulicama Granade. Njegove simpatije sa ljevičarima i bliskost s njihovim udruženjima, njegovo saosjećanje s onima koji nemaju ništa, njegov stav da je katoličko osvajanje Granade bila katastrofa, donijevši samo pustoš naseljenu najgorom buržoazijom Španije – bili su poznati otprije; frankisti će insistirati da je pao kao privatna žrtva u nekoj homoseksualnoj aferi.
U posljednjim intervjuima Lorca je izjavio da se ne može biti Granađanin, ako se nije i Maur, i Jevrej, i Cigan, još jednom iskoristivši priliku da izrazi ogorčenje i prezir prema granađanskoj buržoaziji, koja se, kaže, uglavnom ponaša koristoljubivo i filistarski kao da su jevreji. – Ta dvosmislenost Lorcine fraze, koja spaja empatiju i ubitačan stereotip kao na dvosjeklom maču, istovremeno je suština evropske visoke pismenosti.
Njegov biograf, istražujući na terenu, nalazi čovjeka koji ga je ukopao, u blizini jednog izvora koji su Arapi nazvali Ainadamar, izvor suza, iz kojeg je voda obilna i izvrsna za piće, a potom su je proveli kanalima sve daleko u nizinu do Viznara, kanalima koje danas hrane samo jeraniju i jasmin u vrtovima. Taj Lorkin kopač prilazi njegovom biografu i pokazuje mu to mjesto gdje tada nije bilo ničega osim nekoliko maslina i kamenova; tu je, kaže, spustio u jamu četvoricu ljudi, Lorcu i neke učitelje.
Poslije će u arhivama naći da je još oko 1350. taj izvor na arapskom opjevao neki andalužanski pjesnik rekavši da je proveo noć u Aindamaru, gostio se na njegovim pašnjacima i u njegovim nastambama se nasitio ljubavi. I zato kad god zapuše vjetar sa istoka, donosi mu miris i prizove sjenku izgubljene drage; bijela je bila ta noć sjedinjenja u Aindamaru, a njegove zvijezde su nagovijestile sreću; u središtu grudi narevi puni i otežali, pred njim ljubav izučena u njihovim jetrama i prolazno vino koje postaje besmrtno. Nisu našli dokaz da je Lorca čitao ili volio tu pjesmu.
Po riječima, odmah se vidi, bile su tu noći ljepote koja razotkrivaju tajnu i sjene po tim brdima.
11.
Po institutima i univerzitetima tako teško prihvataju da je visoka pismenost i lijepa poezija u Evropi ustvari samo jedna agresivna disciplina koja uglavnom služi da se eliminiše strano tijelo, i kad najljepše zvuči. Vremenom se samo mijenja utoliko, što novi ulaze u kanon, najčešće kad su istrijebljeni; da se zapamte i nostalgično opjeva njihovo odsustvo.
Podjela na autonomnu i angažovanu literaturu ustvari je samo trik kojim se ta mašina legitimizira; upletene su i jedna i druga, u skladu sa senzibilitetom pjesnika, ne mogu se naći izuzeci. I angažovanici dok pravednički grme, i autonomaši dok bježe u osamljenost umjetnosti, osjećajući se po cijelom tijelu nezavisno i tajnovito – neka se pomire da sve to što satkaju i što uživaju, nekada negdje, palo je ili će tek pasti kao zavjesa iza koje će neki ljudi biti smaknuti u manjim ili većim grupama. To se potvrđuje konstantno, kao refren; a nikada da se akceptira. Neka se ne osjećaju baš iznimno.
Na toj seansi Esma je skrenula pažnju da svaki put kada, naprimjer, Ernst Robert Kurcijus u toj nevjerovatnoj ponorami evropske pismenosti u srednjem vijeku skrene pažnju na andaluzijsku književnost, uprkos simpatijama, vidi ih kao okruženi sektor u latinskoj Evropi; jednom kaže da Arapi nisu prihvatili kao Germani latinsku pismenost zbog religije, drugi put govori o iskrivljenom i usporenom latinitetu u Španiji koja kasni. A poslije će o tim hibridima i convivienziji, kaže, biti napisane lijepe knjige. Primićete vi mnogo kasnije i diviti se i lijepim romanima jidiš sinova onih bradatih rabina sa istoka, kad ti štetlovi ostanu opustošeni, zar ne?
I hibrid i decentriranje kanona, pripuštanje isključenih i Drugih u taj prostor, znači već da su neke grupe neutralizirane i da mašina može krenuti dalje; pustili su ih unutra tek kad su tako uspavani. Zato, svi ti što sjedaju da uživaju jednostavnost i beskonačnu otvorenost u slovima, nagutavši se tih pilula, neka samo provjere ko je sljedeći na redu. Jer sve oko tih iscrtanih i osvijetljenih geostetskih mapa na svijetu će uskoro da obavije mrak i sravnjivanje kvartova lako će da počne.
– Pričuvala bih se onih naroda koji imaju te velike romane napisane sa četverofaznim motivacijama. Posebno književnosti koja tako davno imaju roman i veliku poeziju. Uvijek će se teže dogoditi da nepismeni, da ti narodi koji pričaju i samo pletu predaje, poubijaju neke iz tih naroda koji prije imaju prvi roman. Smislili ste tu disciplinu samo da možete eliminisati ljude koji nikad nisu tako pjevali. A evo ja neću da štampam i pišem, samo ću sada da idem po Evropi i pričam, i šta mi možete?
Mora da, dovraga, kažem, ovdje nešto govori i to što literatura, humanost nikada nisu izašli na zao glas, za sve ove godine, nakon genocida. I danas se i književnost i književnik govori s posebnim poštovanjem. Riječi kažu zvuče tako lijepo, a on zna s njima. Mnogi su počastvovani.
– A zna se dobro zašto se uzima naliv pero i sjeda za hastal. – kažem, a ona nastavi:
– Naravno, samo da se bude onaj koji će preživjeti; da se pretraje. Iskazivanje samilosti i brige za drugog, sažaljenje za nastradalim i umirućim, cijela humanistika, posao je onoga koji ostaje sa blagim zadovoljstvom, sa tihim uzdanjem što je on pošteđen, jer ga je taj drugi odmijenio u smrti i nesreći. Ne treba zato biti čudno ono estetsko zadovoljstvo poslije dok se u riječima komemoriraju svi ti žrtvovani. – Čim se obrne film, otud nije ni šok što se tako lako pišu dijatribe i pamfleti za egzekuciju nekih ljudi, kad to postane dopušteno; žrtvovaši i poubijavši neke ljude, bar na papiru, Pjesnik se osjeća kao heroj i besmrtan, a briga i agresija stoje na njegovom dvosjeklom maču, koje okreće kako mu se dadne.
Federico pade mrtav — krv na čelu i olovo u utrobi —
U Granadi se dogodio zločin! Znate li?
— Jadna Granada! — u njegovoj Granadi!..
Zbog tih potresnih stihova, napisanih na vijest o smrti, ko bi mogao tvrditi da Lorcin kolega, sabrat, Andalužanin, pjevajući ovako, nije osjetio, pored zebnje, i onaj srh što je bar on preživio i što nastavlja pjevati, uzdajući se da valjda neće eliminisati još jednog pjesnika, ako je već jedan smaknut?
To što je u poeziji sve ostalo ustrojeno u ritmu starom, kao da se zločini nisu dogodili – bilo bi očekivano da niko dosad nije govorio o tome. A poznati meštri već su davno krasnoslovili da najveći dio zapadne književnosti ostaje izvan dosega, pamćenje je puklo, hijerarhija se slomila, jezik je iščupan iz korijena, prošle refererenca od antike do belle epoqua nisu više značile ništa nikome i niko se nije prepoznavao, jer je humanost bila raspršena kao budućnost svih tih pobijenih u Auschwitzu. Sav taj kanon postalo je neumjesno i zastarjelo evocirati uopšte nad svim tim pobijenim. Ostalo je bilo samo da se proba sa elektronskom muzikom i škrtim grafitima, od sve pismenosti. – Naravno, brzo će se se izmisliti u Evropi nova skrbnica, kultura, kao majka koja ponovo priča lijepe priče.
Radeći sa psihijatrijskim pacijentima, preživjelim žrtvama Holokausta, dr Dori Laub, koji se među prvima počeo baviti na isti način i žrtvama Nakbe, primijetio da je u njihovoj percepciji, najprije, potkopana veza između sebe i drugog. To što su prekid i opovrgavanje empatije vidjeli tako surovo – i tako ustrajno – bilo je dovoljno da povjeruju u prekid komunikacije i povezanost s bilo kim. Javio se nevjerovatan osjećaj usamljenosti, ostavljenosti, ranjivosti i izoliranosti njih samih, na misaonoj slici i u njihovim snovima. Granica između svijeta traumatičnih sjećanja i stvarnog svijeta neprobojna je. Svaka veza između sebe i drugog činila se nemogućom. – Sadističko i uporno ubijanje u logorima uništenja moralo je da se zauvijek odrazi na percepciju i imaginaciju. To da se može djelovati na okruženje, da se može umilostiviti i urazumiti – trebale su odavno već postati bajke. Evropska književnost je to morala upamtiti.
Obnavljanje zapadne pismenosti i evropske književnosti nakon Holokausta – napor da se objasni svijet tim zastajelim referencama od antike naovamo – zvučao je kao pokušaj Laubovih pacijenata da nađu članove izgubljene porodice ili ljude koji su ih se sjećali otprije, kako bi i oni našli sebe stare. Pjesnici koji su, međutim, kao Amery, ostali dosljednji tom iskustvu do kraja – do kraja života, kažu, više nisu mogli reći Mi, samo su govorili Ja iz navike, bez osjećaja potpunog posjedovanja sebe. Obnova evropske kulture i nacionalne književnost dolazi kao slučajevi, kao kad žrtve umisle da imaju nove roditelje i djecu; kako bi i oni opet našli neko mjesto.
Izlaskom iz Auschwitza, nastavlja jedan Laubov pacijent, izgubio sam i posljednji osjećaj da stojim s nekim, i uz nekoga, da se držimo zajedno; bili smo velika porodica i više nije ostalo nikoga:
– Sada živim u jevrejskoj zajednici, sa svim jevrejskim tradicijama – ali ipak živim u egzilu, otuđen… Kao da se od jednog dana do drugog otvorio ponor u koji je sve palo… ostao je zid magle, kroz koji ne mogu prodrijeti… Nemam pravih prijatelja ni rodbine…
Izolacija do kraja nije popuštala. Ništa otprije nije bilo poznato. Evropa i sva književnost, kad su je pogledali, izgledala je cijela kao strana zemlja.
12.
Ne mogu reći da li je to bilo prije ili poslije svega. Iskrali smo se s konferencije i krenuli prema Albaicinu, kao da kasnimo na džumu. Da li je to možda bilo prvi put da idem gore? Možda je tada ustvari krenulo da se briše pamćenje. Žurili smo da prolaznici vide da nas nisu iscrpile naše hidžre dosad.
One bijele kuće koje plešu jedna preko druge na toj podnevnoj jari; mirisi preprženih oraha uvaljanih u nešto slatko koji zapahnu iz lokala pored, na prvoj stepenici. Zvonici posađeni iza ćoška, usred mahale. Žena koja s avlijskih vrata doziva nekog. Klepetanje nekih lončića, bršljan uza zid.
Sve je bilo tako poznato.
Isti onaj osjećaj da će na kraju te duge prve ulice, uz lavež pasa, da se otkrije neki ćorsokak. Pokušam u hodu da je dovabim i prešaltam na svoj stil, zagovarajući neku beskrajnu noć u kojoj će se redati riječi i pjevati satima kao da se uvire. I ove livade i ove kuće i rijeke trebale su drhtati od sreće što slušaju te riječi. Prepoznala je parafrazu.
– Abu Džafere, reče ona, ta noć i kad bi postojala, kao i sve trave, kao i ove rijeke, i cvijeće, niko od njih ne bi bio sretan zbog tih riječi, zbog njih neće biti razasute zvijezde, nego bili bi sretni samo zbog sebe samih – odgovorila je stihovima Hafse. Da, prepoznao sam Hafsu.
– O kojoj vi inače ništa više ne znate, zar ne? – pita.
Ta igra će se nastaviti dok se uspinjemo.
Opet lavež i jasmin i ruže svetog Francisca uza zid. Prolazimo pored svih tih verandi, uz koje rastu vrtovi; džamija oraha, džamija s dvorištem punim stabala limuna, onda ulicom trešanja, do ćoška bademovih stabala. Sada su to potpuno druge zgrade.
Sve vrijeme obraća mi se s puno poštovanja, persirajući, samo sa usted, tek nježno prijateljski, ponekad, titulirajući me s jednim: – Qalbi! To je bila velika čast.
– A znaš li ovo? – pita opet. – To se inače vas ne dotiče; i nastavi da recitira:
– Posljednje veče prebrojavamo rebra koja nosimo sa sobom. Nemamo vremena da dovršimo, ne opraštamo se ni od čega. Ovo mjesto će ugostiti ništa.
Nisam znao ko je to.
– Uđite, o osvajači, hajde, uđite u naše kuće, pijte slatko vino naših andaluzijskih pjesama! Mi smo noć u ponoć, nema konjanika što juri prema nama. Naš je čaj vruć i zelen – pijte! Naši pistaci su zreli i svježi – jedite!
– Ko je to? – pitam.
– O, zbogom našoj historiji. Ko će zatvoriti posljednja vrata raja? Ja, posljednji dah Arapkinja, hoću.
Ja hoću. Crni snijeg pada nad našim gradom.
– Znate li na kojem dijalektu arapskog pjevam? Hajde pogodite o čemu govorim.
Dalje.
– Posljednje večer posmatramo planine što okružuju oblake, invaziju i protivinvaziju, drevno doba što predaje naše ključeve novom vremenu.
Prepostavim prvo da je i to neki Andalužanin koji je ovuda hodao prije milenij i onda u hipu s tog kamenog trga na zaravni na kojem smo zastali, kao da se ta brda oko nas spuštaju, vidim opet nizine crvene zemlje i masline i isto ovako jedan grad, kao izašao iz tih njenih riječi, s kućama nabacanim jedna na drugu, i zgradama i antenama, jedan ustvari isti ovako grad pored mora, kao preslikan preko indiga, koji baš u tim trenucima, razaran, pada kvart po kvart.
– Znaš li koji je to grad, a da nije Sarajevo? Hajde pogodi.
Ona se smiješi i vidi da sam tek prepoznao aluziju.
– Naravno, vi ne znate pjesnika. Ništa vi sada ne znate. Vi sve te hafize znate ako ga je pomenuo neki Goethe. A sve ove priče koje sada živo teku, dok ljude komadaju u gomile mesa i padaju cijeli gradovi, neće ostati zapisane… da znate, mi ih nećemo zapisati, to nećete čitati strahujući i uživajući, nego će ići od čovjeka do čovjeka, prenositi se s koljena na koljeno, odavde do vječnosti, jedna po jedna o svakom čovjeku ponaosob, dok se sve te recitatorice nadovezuju jedan na drugu, sve dok ne nabrojimo cijeli narod, dok se krug ne zatvori, kao kad se roj pčela savije oko ruke.
Shvatio sam da ja neću nikada stići u tu zemlju. Tad pogledam niza se i vidim da sam Ja još uvijek čitav, s dugom bijelom bradom, već osamdesetogodišnjak, u zelenoj halji koju sam nabacio na sebe – vidim da je ovaj koji priča ustvari najveći bošnjački književnik na prijelazu u 21. stoljeće koji je se sjećao svega, živeći oduvijek kao vječnik, od Epa o Gilgamešu i pergamenata iz piramida, preko Homera i Tacita, i Šekspira i Dantea, preko Tolstoja i Tomasa Mana, sve do našeg svijeta, do Markala, Alifakovca i Srebrenice; tako dugo je tražio razumijevanje i na kraju našao mjesto za nas u toj predugoj čovječanstvenoj priči.
I hoću onda da cijeli taj grad koji se tako sada raskrilio pred nama, s tom tvrđavom pred našim očima, i nekadašnjim džamijama i malim hramovima i crkvicama, hoću da ga sa svim tim rijekama i potocima i plodnim nizinama okolo, i tim rijetkim drvećem i kamenovima, sa svim tim riječima koje se dozivaju ovim ulicama na starostavnim jezicima, na latinskom, arapskom i hebrejskom – hoću da ga skupim u jednu staklenu kuglu koju ću da smrvim tu u rukama, pred njom.
– E, moj El Bosnewi, taj dijalog više ne važi, sve se poništava, vaše priče su ispričane, od ovog trenutka ka početku, s tim je gotovo – kaže ta glumica i odlazi dalje, sada u nekoj haljini, rasplela je crne kose, recitujući, dok iza nje stoji Alhambra koja se ukazala pred nama, na brdu tačno preko puta, cijela kao na slici.
I onda gledam u to nebo i sunce koje se popelo navrh svoda ovdje tek u pola tri i preko moga čela udara tada baš neka sunčana munja, raspolovi ga i sve tek krene da se briše od kraja prema početku, i onda padam po toj kaldrmi, noge se ukinuše poda mnom kao da ih ni Bog nije dao, prostirući se koliko sam dug i širok.
