Nije teško shvatiti odakle potječe ime ovog mjesta. Veličanstvena aleja drvoreda, dostojna najaristokratskije metropole u Podunavlju, dočekuje one koji dolaze.
„Jesi li prvi put ovdje?“ pitam po izlasku iz mog Alfa Romea.
„Prvi put nakon gotovo dvadeset godina. Roditelji su mene i sestru doveli ovamo kad sam još išla u osnovnu školu, a ona u vrtić. Kao male djevojčice bile smo lude za konjima, svaka od nas je htjela svog.“
Stvarno vas ne može slučajno odvesti ovamo, kao što bi vas odveo na Kongresni trg ili Tromostovje.
Višejezični natpis s kojeg počinje čitati oslobađa me zadatka objašnjavanja.
„Ovaj teritorij je nekada bio dio općine Trst, ali novim razgraničenjem pripojen je Sežani, koja je ostala s druge strane granice“, primjećujem, dok ona odvaja pogled od znakova, kao da dokazujem da znam više od onoga što piše.
„Vilenica je blizu.“
„Hoćeš li me i mene tamo odvesti?“
„Danas bih ostala ispred željeznih vrata.“
Na licu joj se vidi zaprepaštenje.
„Za to moraš doći nedjeljom, kada su vođeni obilasci, ili u rujnu, kada je dodjela nagrada.“
Odmah nakon toga mislim da sam joj ostavio dojam da mi to nije previše važno koristeći drugo lice jednine.
„Vrijedi otići u špilju kad je vani vruće.“
„Zimi sam bio kod vinara koji odležava svoja vina u bunkeru iz Prvog svjetskog rata. Pili smo pjenušavo vino sa zlatnim listićima. Veličanstveno.“
Svibanj je, lipe cvjetaju, a radon se nakuplja u podzemnim dubinama. Unatoč pjenušcima, nisam raspoložen za takva underground iskustva, barem ne sada. Možda ću je sljedeći put pozvati na čašicu Aperola ili Prosecca u Ulicu sv. Nikolaja. Opojnost je već ovdje, danas u zraku.
Hodamo asfaltnom avenijom i preskačemo drvenu ogradu od bijelih stupova i rešetki koja odvaja cestu od golf terena. Unatoč svemu. Ulazak ili preskakanje ograde je zabranjeno. I to na tri jezika.
Loptica za golf teži 45,93 grama i leti brzinom do tristo kilometara na sat. Pa, vjerojatno rjeđe ide na periferiju. I vrlo vjerojatno puno sporije. Sjednemo u hlad.
Tiho počinjem zviždati melodiju Orlekove pjesme Ko so lipe cvetele. Naslanja se na drvo, zatvara oči i udiše punim plućima.
„Mogla bih cijeli dan disati ovaj zrak i glava me ne bi boljela. Znaš li da postoji parfem od lipe?“
Zatiče me nespremnog. Umjesto odgovora, pitam je kako joj je ovdje.
„Lijepo, uživjela sam se.“
Ponovno zatvara oči i lagano zabacuje glavu unatrag, kao da želi uživati u svjetlosti proljetnog sunca, čak i kroz lišće i kapke.
Oponašam je. Previše smo udaljeni da bih je mogao uhvatiti za ruku.
Našu idilu prekida poruka na mobitelu.
„Netko ti piše“, kaže, dok ja zatvorenih oči nastavljam upijati drogu za svoje moždane sinapse, između mirisa lipa i misli o njoj, koja je istovremeno tako blizu i tako daleko.
Pročitam. Poruka s druge strane ograde.
„Amore, dove sei? Quando torni a casa? Mi manchi!“
Operater mi poručuje da sam gotovo potrošio unajmljene jedinice“, izgovorim najbanalniji, ali i dovoljno uvjerljiv izgovor.
„O čemu razmišljaš?“
„Mislim da je proljeće kod nas u Ljubljani počinje znatno kasnije nego na Krasu i uz more.“ Naslonjena je na hrastovo deblo, ruke su joj na tlu, kao da želi imati što bliži kontakt s njim s oba dlana.
Potajno se nadam da će se u Močilniku pojaviti Argonauti koji bi bili voljni rastaviti svoj brod na prafaktore, doći ovdje da ga potraže i odnijeti ga natrag na kontinent.
Ponovno zazviždim. Ovaj put Ljubljančanke Janka Ropretu. Nekoliko taktova odmah joj izmami osmijeh na usne.
„Što te čeka kad se vratiš kući?“
„Dispozicija za doktorat. A tebe?“
„Pisanje literature s pogledom na tramvajske pruge iz Opičine i grada u zaljevu.“
U pozadini strani govor amore, quanto mi piaci i slično.
„Vau.“
Moje poluistine očito imaju način da je impresioniraju.
„Zašto pišeš?“
„Malo tko mi je postavio takvo pitanje…“
„Pa, reci mi.“
„Hm, osjećam da moram njegovati svoj jezik. Zašto si odlučila doktorirati?“
„Pa, status mladog istraživača. Tri godine zajamčene plaće.“
Oh, imam zajamčenu novinarsku plaću već petnaest godina, ali to neću objašnjavati.
Ne mogu zaboraviti njezinu poruku, inače će biti strašno kad dođem kući. Svaki put kad sjednem za računalo, ostavim je u pozadini. Gledam kroz prozor svoj i njezin grad. Pišem jezikom koji je moj, a ne njezin. U tom trenutku, kao da sam je izbrisao na nekoliko sati, jer smo u takvim trenucima potpuni stranci. Ponekad to prihvati u boljem raspoloženju, ponekad u gorem.
„Si, amore, tutto bene, tra un’oretta torno. Tranquilla. Bacioni!“
„O čemu je tvoja priča?“
„O Trstu i Slovenkama.“
„Samo o Slovenkama ili i o Slovencima?“
Kažem joj istinu.
„Uglavnom o Slovenkama.“
„Kojim?“
„Onim iz druge polovice devetnaestog stoljeća.“
Loptica za golf otkotrlja se do njezinih nogu. Počnemo se glasno smijati. Koristim priliku da zgrabim mali okrugli predmet i priđem joj. Nekoliko trenutaka kasnije, plavokosa golferica utrčava s palicom u desnoj ruci i prepoznatljivom kapom na glavi.
„Oprostite što vas prekidam. Moram uzvratiti!“
„Dobro, idemo“, kažem joj. „Morat ćemo se vratiti u Trst.“
Kad smo već na cesti i krećemo prema autu, ponovno stisnem usne, ovaj put uz melodiju Lelia Luttazzija El can de Trieste.
„Što je to?“
„Ma, tršćanska. Čuo sam je u izvedbi ženskog trija u kavani San Marco prije nekoliko godina.“
„Ah, to je ona tvoja omiljena kavana.“
„Tako je. Ponekad tamo provodim cijela popodneva nakon posla. Čitam, pišem, razmišljam.“
„Neće li se tvoja žena ljutiti na tebe što si tako kasno kući?“
„Ne brini, navikla je na moje izostanke.“
Već se vozimo prema Bazovici i Trstu kad žurim objasniti joj kako sam tamo došao 1991. na Vespi gledati jugoslavenske tenkove na graničnom prijelazu.
Na granici, policijska i vojna patrola. Mala zastava se diže baš kad primam novu poruku na telefon. Uključujem desni žmigavac i usporavam. Zaustavljam se ispred zelenog terenca, dvojica vojnika me gledaju, držeći mitraljeze u rukama i uperujući ih u tlo.
„Patente e carta di circolazione, prego.“
„Samo trenutak, molim te, odmakni se, moram uzeti svoje dokumente.“
Pritišće koljena na krajnju desnu stranu vrata. Naginjem se naprijed i preturam po ladici desnom rukom, dok lijeva, s vjenčanim prstenom, počiva na volanu. Dok tražim dokumente, podlakticom lagano dodirujem njezina bedra.
„Anche un documento della signorina, per favore“, kaže uniformirani s oznakom mobilne jedinice Padova na rukavu i znatiželjnim osmijehom na licu.
Sa slovenskog prevela Sanja Širec Rovis
