Zgledala me je u predvorju jedne od palača nedaleko od Trga svetog Marka. Bila je iznenađena, nije očekivala susret, a ja sam ga ja isplanirao do najsitnijih detalja. Imao sam i odličan izgovor. Pozvala me je upravo ona preko Facebooka, bio sam među mnoštvom njenih online prijatelja.
“Šta ti radiš ovdje?” upitala me.
“Došao sam zbog tebe,” odgovorio sam joj i nasmiješio se, a zatim odmah ozbiljno dodao: “Uvjerio sam urednika da mi plati putne troškove. Napisat ću izvještaj, izložba mi se čini veoma zanimljivom.”
“Odlično, predstavit ću te šefu našeg fonda.”
“Hvala, samo naprijed. Kada smo se nas dvoje zadnji put uopšte vidjeli?”
“Mislim da nekad zimus.”
“Da, vjerovatno.”
Bila je februarska nedjelja, u njegovom crnom BMW-u dovezli smo se do Barcola šetališta, gdje smo poslije ručka namjeravali prošetati uz more. Svađa je nastala već zbog prevoza, najglasnija je bila Antonella, koja je bratu cijelim putem nešto prigovarala i ispitivala ga zašto smo došli automobilom umjesto javnim prevozom, koji manje zagađuje, a i ne bi imali problema s parkiranjem.
Parkiralište je morao potražiti visoko na Kontovelskom usponu, gdje sam se iz muške solidarnosti vozio s njim. Ali ni on mi nije dao mira, žaleći se da će auto morati ostaviti na mjestu gdje mu ga mogu oštetiti.
“Možda bi stvarno bilo bolje da smo došli autobusom,” dobacio sam mu i blago se nasmijao, a on se na to namrštio. Bio je loše volje.
“Ovako sunčan dan je idealan za šetnju do Miramarskog dvorca,” rekla je Antonella. Uzeo sam je za ruku i nastavili smo dalje. Njih dvoje su zaostajali. Yuliyine visoke potpetice ipak nisu bile prikladne za hodanje po obali od granitnih kocki.
“Enrico mi je rekao da su je u umjetničkom fondu, gdje je zaposlena, upozorili da ne dolazi na posao u salonkama jer njeni koraci ometaju ostale kolege. Pa na neki način je svetica što ga trpi. Svaki dan putuje iz Trsta u Veneciju samo da bi mogla živjeti s njim. Dva sata vozom. I on se tako ružno ponaša prema njoj. Nekada je i prema meni bio takav. Uvijek je bio megaloman, mamin sinčić…”
Uzahnuo sam. Njena porodica mi nije previše prijala, nedjeljnim ručkovima kod njene mame prisustvovao sam samo iz osjećaja dužnosti da udovici uljepšamo barem jedan dan u sedmici.
Tog dana još uvijek nisam mogao zaboraviti komentar koji je izrekla punica. Bio je vezan za nedavni deseti februar, dan sjećanja na žrtve fojbi i egzodus. Po njenom mišljenju, moji preci su bili krivi što je morala s porodicom napustiti svoj rodni grad u Istri, koji su 1945. godine zauzeli Titovi partizani i počeli im praviti probleme. “Svake noći su mom ocu trgali ribarske mreže,” rekla je. Enrico se na to zlobno nasmijao, Antonella je skrenula pogled, a Yuliya nije ni znala o čemu se radi. Bila je iz Ukrajine, pa nije poznavala tršćanske prepirke.
Tokom popodnevnog pića u gradskom kafiću počeo sam kašljati, očito sam se prehladio. Ko zna, možda je stres koji mi je posljednjih dana uzrokovala sva ta pridošla rodbina doprinio slabljenju mog imunološkog sistema. Svake nedjelje smo osim puničinog ručka zajedno išli u šetnju i na piće. Pokušao sam se ugrijati čajem s medom, dok se Enrico hvalio da pije najbolji cabernet sauvignon koji se može naći u Trstu. Očigledno je uspio dovoljno dobro zanemariti da su ga proizvele kraške ili furlanske ruke.
“Imam temperaturu,” rekao sam Antonelli sljedećeg jutra prije nego što je otišla na posao. “Jebi ga, filmski festival će ove godine propasti. Sljedeće godine ću se vakcinisati protiv gripe.”
“Znaš da vakcine štete i da njima podržavaš multinacionalke.”
Njeno veganstvo je sa sobom donijelo mnoge stvari, među ostalim bila je uvjerena da se zdravim načinom života možemo izbjeći sve bolesti.
“Živi zdravije, odreci se mesa i šećera, pa će biti u redu. Pogledaj mene, sada se osjećam mnogo bolje.”
“Molim te, kupi mi aspirin u apoteci,” rekao sam joj dok se opraštala.
“Sâm idi po njega u to skladište otrova,” rekla je i zatvorila vrata za sobom.
Ovoga puta sam joj zamjerio. Stvarno sam morao sam otići po lijekove, srećom apoteka nam je bila ispod stana.
Kad se navečer vratila, i sama je bila promukla.
“Trebaš li aspirin?”
Šutjela je. Bila je loše volje, ona i njen brat bili su potpuno jednaki, iako to nikako nije htjela priznati. Kada nešto nije išlo po planu, oboje su brzo gubili živce.
“Hm, i ja imam temperaturu,” rekla je, vadeći termometar ispod pazuha.
“Lijepo, nekoliko dana ćemo se moći brinuti jedno o drugom.”
“Vidim ja koliko ti brineš o svom zdravlju. Sve moguće gluposti trpaš u sebe.”
“Tebi očito zdrav način života ne pomaže toliko da bi te sačuvao od bolesti.”
To ju je još više uzrujalo. Izgubila je živce i počela me vrijeđati.
“Moja mama je u pravu kad kaže da su ti partizani koji su se skrivali po šumama bili pravi barbari. Krali su po kućama, silovali žene. Vidi se da ti njihova krv teče kroz vene. Uživaš u krvavom mesu, likuješ zbog moje bolesti, sram te bilo.”
“Slušaj, ako želiš živjeti na taj način, spakiraj se i idi. Stan je moj i u njemu neću slušati te tvoje priče. I ovo tvoje veganstvo jedva podnosim, dvaput moramo kuhati večeru, nabavila si čak i svoj frižider. Zbog mira sam šutio, jeo te tvoje trave, ali sada mi je dosta.”
“Hoćeš da me izbaciš na ulicu bolesnu?” pitala je patetično.
“Enrico neka dođe po tebe i odvede te mami, ozbiljno mislim.”
Sljedeći dan Enrico je stvarno došao po nju sa svojim crnim BMW-om. Kad sam ga vidio pred vratima stana, rekao sam mu da pričeka vani.
“Šta si joj uradio? Znaš li da će je to uništiti? Pogledaj je, plače i smrče. Kad smo te upoznali, mislili smo da si dobar čovjek.”
Šutio sam. Antonella je u međuvremenu iznijela svoje stvari pred vrata.
“Zbogom i pozdravite mamu, a ti se radije pobrini za Yuliyu,” rekao sam i zalupio vratima.
“Prokleti ščavo, pokazat ću ti ja,” počeo je vikati i nekoliko puta udario šakom po vratima stana.
Narednih dana sam se počeo osjećati bolje. O Enricu nije bilo ni traga ni glasa. Nije me čekao ispred kuće da me prebije, niti je oštetio moj skuter parkiran ispred zgrade.
“Mogu li te pitati kako je bilo na sljedećem nedjeljnom ručku kada više nisam bio s vama?” upitao sam je, kad smo nakon završetka formalnog dijela na trenutak izašli iz palače uz kanal.
“Ma, ona je bila sva u suzama jer si je ostavio. Njena mama je rekla da je još i dobro što se riješila ščavota koji je nije razumio.”
“Da je nisam razumio? Postajala je sve netolerantnija.”
Nekoliko trenutaka smo šutjeli.
“Kako ste ti i Enrico?”
Pravio sam se glup. Već prije mjesec dana primijetio sam da je na Facebooku promijenila svoj status.
“Više nismo zajedno. Dok je bio samo dosadan, nekako sam podnosila. Ali kada sam na računaru našla njegovo dopisivanje s nekom ženom, bilo je jasno da me vara. Spakirala sam se.”
“Danas se vraćaš u Trst? Idemo zajedno do stanice Santa Lucia?”
“Može, ali ćeš morati hodati malo sporije.”
Stvarno, i ovaj put je nosila salonke s visokim potpeticama.
Sa slovenačkog prevela: Adriana Kuči
Priča je izvorno objavljena u zbirci Gorica je naša (Litera, Maribor, 2018).
Napomene:
Riječ “ščavo” je pejorativni izraz koji se koristi u italijanskom jeziku, posebno u području Trsta, za označavanje osoba slovenskog porijekla. Ovaj izraz ima negativnu konotaciju i koristi se kao uvreda ili omalovažavanje.
Riječ “fojba” (talijanski: foiba) odnosi se na prirodne krške jame, ponore ili špilje koje se nalaze u krškim područjima, posebno na području Istre, Dalmacije i Trsta. U historijskom kontekstu, “fojbe” su postale poznate kao mjesta gdje su tokom i nakon Drugog svjetskog rata talijanski i slovenski partizani bacali tijela svojih neprijatelja, uključujući talijanske fašiste i civile, u procesu poznatom kao “fojbe masakri”. Ovi događaji su izazvali velike kontroverze i bolne uspomene u regiji, a deseti februar se obilježava kao Dan sjećanja na žrtve fojbi i egzodusa Talijana iz Istre i Dalmacije.