Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih, bijelih prozora:
ko nekoliko bijelih, svečanih časova
iz crnog života ljudi
A. B. Šimić: Hercegovina
I.
Njemački moraš znati.
Ih hajse… taj i taj. Vo ist… to i to? Entšuldigung. Ih kan niht Dojč šprehen, aba ih lerne.
Ruski si zaboravio, engleski natucaš (naučio si iz pjesama i filmova), s njemačkim si tabula rasa, osim danke, bite, guten tak i aufiderzen.
Iz službenog životopisa: znaš zidati, zavarivati, razvoditi struju… SSS, elektrotehničar. Dvadeset godina staža u istoj firmi. Microsoft (Word, Excel i PowerPoint) tečaj. A1 razina njemačkog. Ovo zadnje slažeš.
Neslužbeno: ako oduzmeš vojsku i rat, petnaest. To prešutiš. Otpust bez otpremnine. Propala firma.
Glavonja kaže: Za tebe u Duvnu nema posla. Pričo si protiv nas.
Šutnja je zlato. Švajgen ist Gold. Šutnja kao kruh naš svagdašnji, kao sendvič za školsku marendu.
Dimnjak se naherio, crijep trusi, vlaga izjeda zidove. Kuća prijeti, kao krediti, kao Glavonja. Zato moraš progovoriti njemački.
Pušem ti za vratom:
– Gdje je kolodvor?
– Vo ist der banhof?
– Možete li ponoviti?
– Vo ist der banhof?
– Ma na njemačkom, pitaš nekog: Možete li ponoviti? Ne misliš valjda, mužu dragi, da te persiram!?
– Kenen zi das…..zi das…
– Kenen zi das… vi… vi…?
– viderholen.
Preslažeš drva, dolijevaš vodu u motor auta, oluke čistiš od gnjila lišća. Hodam za tobom i pušem ti za vratom: Ih kan niht… aba ih lerne… Ih kan niht…aba ih lerne… Kuća se sagiba i grči. Pušta te polako, kao mater na umoru.
Kotačići režu pod. Radna odjeća, neseser, posteljina, napolitanka, dvije paštete, Podravkin gulaš i Njemački bez muke. Zeleni kufer za plavi autobus.
U osam smo na kolodvoru. Aufiderzen!
Mali kaže: Završit ću fakultet. Pa zašuti.
II.
Plavi autobusi dolaze i odlaze. Godinu, dvije, deset… Čini se oduvijek i zauvijek. Kuća raste, raste i Mali. S njima i praznine. Krnji dani slažu se u godine u kojima smo posjedjeli.
Kolodvor je okretište i pristanište. Luka srama. Spomenik gastarbajteru i kulisa za naslikavanje. Obitelj u kamenu. Kamen u cipeli.
Kolodvor je mučitelj i lakrdijaš. Doziva te i na godišnjem odmoru. Odijevaš najbolju košulju i zauzimaš najbolju poziciju, nešto malo prije osam. Naručiš kavu i pelin. Kroz izlog kafića prebrojavaš plave autobuse, za Frankfurt, Berlin, Ulm…
To su tvoji bijeli svečani časovi. Dani kad ne odlaziš. Autobusi u kojima nisi.
III.
– Majko, nešto kontam da idući semestar upišem tečaj njemačkog.
– Dobro kontaš.
– Sigurno?
– Sigurno.
Glavonja još uvijek polaže vijence, i mrtvima i živima. Ovo pomislim, ne kažem. Znam da zna i Mali.
Njemački ionako moraš znati.
Du must.
