I.
Trideseti je lipnja ’22. Više od četiri godine, i to od posljednjeg Balaševićeva koncerta u Splitu, nisam se maknula iz Duvna. Naravno, izuzmem li nekoliko odlazaka u Posušje i Livno. No to se ionako ne svodi pod račun guzica mi vidje puta jer do tih čaršijica dobaciš i kamenom. Odavno se ne spustih ni do mora: vruće je, tlak mi divlja, gležnjevi otiču, kupaći mi pojeli moljci. Zaletjet’ se do Zagreba – e, to bi se već moglo, pomislim katkad, ali opet, autobus vozi predugo, mjehur mi miruje prekratko. Ako ćemo pravo, nisam ja posve ni u Duvnu. Živim, kako reče moja Sunčica (ljubi je tetka!), dosadno i u krug: posao, trgovina, kuća. Repeat. S vremena na vrijeme vrtnju presiječem kakvom kavanom i espressom, i to u vlastitom društvu, tek da mi umine neugodan osjećaj nadolazećeg vertiga. Učini mi se gdjekad da me u toj vrtnji zapravo i nema, da sam samo hologram projiciran ni iz čega.
U to moje gotovo pa nepostojanje umiješaju se, baš kao fine Božje čestice, dvije skoro zaboravljene prije, pozvavši me na koncert. Šibenik? Tvrđava sv. Mihovila? Molim!? Nema šanse! Daleko je, visoko je, večeras je… No Luca i Mara pred nosom mi zamahuju isprintanim ulaznicama. Unisono i zatule: Moj dilbere, kud se šećeš? Zar večeras doći nećeš? Moj dilbere… Znaju koliko volim Amiru. Znaju da su se ogriješile o mene. Koncert mi podmeću umjesto cvijeća, kao ispriku za zaboravljeni rođendan. Pristajem. Praštati je ljudski.
II.
Što li zbog večernje omare, što li zbog okrupnjelog tijela, uspon svladavam spretnošću češke turistkinje u pokidanim japankama na Biokovu. Na ovu Himalaju… još samo… radi Đoleta… da je živ… Dašćući poput lipsala psa, rečenice cjepkam na dijelove. Luca mi vuče ruksak, Mara me napaja mlakom vodom iz plastične boce. Ispaštaju, jadne, zbog vlastitog zaborava.
Kafu mi, draga, ispeci…, kliznu stihovi u noć. Lepršava bijela haljina na Amiri, sa srebrnim ovratnikom, vizualno akcentira pjesme. Orfejski dar zaziba i publiku i drveće. Sazviježđe Lira razgrnulo se nad Šibenikom. Pljesak. Put kroz sevdah sav je od kaldrme, prostrt od ašik-mahala do mezarja. S mirisom nedočekanih dunja iz Stambola. A načekala se, vala, i Sejdefa. Usred pjesme Amira na pozornicu poziva gospođu iz publike i pruža joj mikrofon. Zar misliš, majko, da ja spim? Ja ti se mlada s dušom dijelim, ja ti se mlada s dušom dijelim…, razlegne se Svetim Mihovilom. I ukopa me na mjestu. Ta boja glasa, te bravure… A k tomu još i kovrčava kosa!
III.
U ranu jesen devedeset druge bježi se iz Bosne. Bježi se i iz Jajca. Duvanjske su kuće širom otvorene. Janja useljava u kuću ispod naše i izbjegličkom tugom popunjava praznine davno zaključane katnice. Ne znam koliko godina ima. Iz zamućene perspektive jedne srednjoškolke mogla bi imati i četrdeset i šezdeset, svejedno.
Put do glavne ceste nerijetko kratimo stazom kroz Janjino dvorište, rukom odmičući podivljale grane jasminova grma.
– Dobro jutro, Janje. Jesi se naspavala?
– Jesam, jesam. Paz’ da ne slomiješ!
Sjedi Janja na sklepanu tronošcu, a na stoliću od naslaganih zidarskih blokova šalica je kave. Preko odjeće vazda joj tamnoplavi šlafrok, prošaran žutim listićima.
Iako joj komšiluk, i razgovorom i namirnicama, nastoji olakšati izbjegličke dane, hranu prihvaća, ali od svoje se samoće ne da. Rat je i svatko se zabavio o sebi. Janja, baš kao i jasminov grm, postaje neprimjetna datost, rukom odmakneš grane i prođeš.
Prohladna je proljetna večer. S tanjurom još toplih mramornih kolača da ću pokucati Janji na vanjska vrata, kadli začujem pjev. Tiho ih odškrinem i slušam: Sejdefu majka buđaše: Ustani, kćeri moja, Sejdefo… Zatečena sam. Pjesmu čujem prvi put. I Janju da pjeva. Slušni mi je aparat zapušen glasom Axla Rosea, no Janjin glas probija se do mene i kroz debele naslage rocka i heavy metala. Tanjur s kolačima vraćam kući i, nadglasavajući se s voditeljicom Dnevnika, svojima viknem: Nema Janje!
Koncem ljeta devedeset pete Janja se vratila kući u Jajce. Dvije godine poslije ulicom se pronio glas da je umrla, otišla za svojim Josom. Djece nisu imali.
IV.
Kad smo se već dovde uspentrale, ajmo se i uslikat s Amirom, kaže Mara.
Da si rođena pedesetih, bila bi prava groupie, u šali joj dobaci Luca.
Čekamo. Čini se da je u redu za slikanje više svijeta nego što ga je bilo na koncertu. U gužvi od ljudi i bljeskalica uočavam mikrofonku. Pratim je. U crnoj je končanoj haljini s raznobojnim koncentričnim krugovima. Prilazi joj starija gospođa, pruža ruku i nahvali njezinu dionicu Sejdefe. Okuražim se i ja. Promrmljam nešto i instinktivno je zagrlim. Miriše na jasmin i ko da mi šapnu: Paz’ da ne slomiješ! Odmaknem se. Lice mi gori. Žena me zbunjeno gleda i prijateljski se smiješi. Ništa ne kaže.
Vozimo se kući. Spuštenih vjeđa gledam u šajku, lađu na more. Božje moje čestice šute. Izmorilo i njih.
