• O nama
  • Kontakt
  • Impressum
  • Indeks autora
Strane - portal za književnost i kulturu portal za književnost i kulturu
  • poezija
  • proza
  • esej/kritika
  • razgovori
  • itd
proza

Dunja Matić: Daj da te vidim (odlomak)

Autor/ica: Dunja Matić
daj da te vidimdunja maticodlomakprozaroman
Objavljeno: 15.03.2026

Umjesto da vrata novog doma otvorite drugima i s prijateljima proslavite selidbu, on je odlučio kuhati za tebe. Nikada ti dotad nije kuhao. Vaš je zajednički jelovnik bio dječji, hranu ste naručivali, pizze i burgere i pašte. Sada želi peći meso. Kada si mu pokušala pomoći, potjerao te u sobu. Ondje si ležala, čitala i slušala šuškanje, rezanje, povremene psovke zbog nespretnosti i neuspjeha, potom ti je ruka vjerojatno posegnula za olovkom, a onda si odlutala. Željela si učiniti nešto lijepo za njega, iznenaditi ga, odužiti se. Otvorila si ormar i potražila obožavanu, premda u posljednje vrijeme zaboravljenu, kožu. Volio je lijepo rublje, svilenkasta i čipkasta tkanja, standardizirane senzualnosti. Takvo rublje dugo nisi nosila.

Nedavno ste, tijekom jedne od filmskih večeri posvećenih televizijskim klasicima vašeg djetinjstva, Ina i ti pogledale romantičnu komediju katastrofe. Mladi Bruce Willis i Kim Basinger u nisko ocijenjenoj, frenetičnoj parodiji yuppie kulture. Willis, radišan i svejedno neuspješan pri uspinjanju korporativnom ljestvicom, neuredan žuri na sastanak. Opušteniji kolega u boljem odijelu priča mu o svom posljednjem podvigu, ženi na koju je slučajno naišao, o limuzini i seksu i halterima. Willis mu nije vjerovao, pitao ga je –  kako to da sve žene na koje naletiš uvijek nose haltere – i rekao je to kao da su halteri bili najuzbudljivija i najnevjerojatnija stvar na svijetu. Gledajući film s godinama odmaka, prepoznala si tu scenu kao da si je sve ovo vrijeme pamtila, čuvala u slabo posjećenim predjelima svijesti. Zanimljivo je kakve banalnosti  čuvamo u sjećanju, pored svega bitnog što brzo izblijedi. Možda je za tebe bilo nečeg značajnog i u toj semantici rublja. Halteri kao simbol seksepila, halteri kao izrazito poželjna, premda rijetka pojava, halteri kao znak za posebnu vrstu žene (ona se vozi u limuzini, neovisna je, slobodna i uvijek spremna).

Još jedno sjećanje. Četvrti srednje, sat likovne kulture, profesorica prekida smijuljenje šake mladića. Glave su im pognute, pod klupom listaju kalendar. Modeli u donjem rublju poziraju na automobilima, u njima i oko njih. Jedna od djevojaka s kalendara maturantica je u vašoj školi. Pogledajte kako vam se učenica fotografira, rekli su, pokazujući profesorici fotografiju modela. Profesorica nije nasjela na provokaciju, odbila je igrati ulogu konzervativne žene koja osuđuje i samo je rekla: Pa, baš je ukusno. Ukusno. Odjednom okus naramenica, ključnih kostiju, čarapa, usta puna čipke. Drugačija semantika oko tebe. Halteri kao smijeh dječaka, halteri kao poniženje, halteri kao provokacija, tužni halteri na kukovima djevojčice.

I još ovo. Mogla je to biti druga godina studija, nalaziš se u sobi kolegice, tada pankerice anarhistice, danas terapeutkinje. Tijekom sata, dok si sjedila, potok krvi oslobodio se iz svog korita i natopio traper, a ona te odvela u svoj stan blizu fakulteta da se presvučeš. Otvorila je ladicu s donjim rubljem i ponudila ti svoje gaće. Trebalo je naći obične pamučne gaće u tom carstvu fetiša. Nosila je poderane majice i bakine džempere, široke traperice, svezanu kosu i šilterice. Nosila je čipku, mrežu, saten i pliš i što je god željela nositi. Halteri kao propale hipoteze, halteri kao mnogostrukost, halteri kao slom dosljednosti, halteri kao sloboda.

Voljela si ih nositi. Oduševljenje tvojim opravama uglavnom je izostajalo, mladi su ih ljubavnici često čitali kao višak truda, kao da je lijepo rublje tu samo zbog njih, a ne zbog žene kakvom si željela postati. Zbog nje si ga nastavila nositi sve dok mu se netko nije obradovao. Zašto si prestala? Udomaćili ste se jedno kraj drugoga, kako ti ta riječ zvuči, udomaćenost kao umočenost u smjesu navike i prisnosti. Okupala si se, spužvom snažno strugala po koži kao da možeš ostrugati tu ženu koja je zaboravila vlastitu zavodljivost. Umočila si prste u gusto mlijeko, učinila se mekom. 

On se ponadao da tvoje odugovlačenje znači točno to što je značilo, zato je strpljivo čekao za stolom. Stol iz kuhinje premjestio je u dnevni boravak, za večeru s pogledom. Zvučna se kulisa sljubila s modrim tonovima mora i neba koji su polako tamnjeli. Scott Walker pjevao je o kiši. Upravo će zaboraviti djevojku iz vlaka i divan dan kada su se upoznali; ona se smiješi kroz dim njegove cigarete. On ti je pričao o braći Walker, premda nitko od njih nije bio u rodu, niti Walker. Priču si poslušala sa zanimanjem i svejedno je zaboravila.

Tada ste čuli taj zvuk. Podigao je čašu i pogledao te, samo si slegnula ramenima. On je čuo plač bebe, ti si čula lavež psa, osluškivali ste i dalje, ali više niste čuli ništa.

Kada ste pojeli, skupio je posuđe. Zamolio te da ga potopiš u vodi i ostaneš u kuhinji. On je otišao u kupaonicu. Kroz zatvorena vrata svejedno si mogla čuti snažan udarac vode o keramiku, glasno šuštanje mlaza, tiše žuborenje. Znala si što slijedi. Kada ste došli pogledati taj stan (bio je to prvi i jedini stan koji ste pogledali), vidjela si kadu, primila ga za ruku, zarila mu nokte u meso i prosiktala: Kupke!

Nećeš je napraviti nijednom.

‘Ćeš se kladit?

Sada ti je kupku pripremio on, kupka je bila njegovo iznenađenje za tebe. Ti si se svukla, brzo i nespretno, otkrivajući mu svoje lijepo rublje, tvoje iznenađenje za njega. Sviđa ti se žudnja u njegovim očima i ne želiš je razočarati, zato ćeš zakoračiti prema njemu i pustiti kupku da se hladi.

Uzeo te za ruku i krenuo prema sobi, ali rekla si ne; rekla si: Tu. U hodniku. Pred velikim ogledalom na ulaznim vratima s nogu ste vodili ljubav. Ogledala pružaju priliku da se tijela udvostruče i pronađu pogledom. Gledati sebe i drugoga u tom trenutku intimnosti stvaralo je siroviji i potpuniji oblik izravnosti, izloženosti i golotinje. Premda si tražila njegove oči, nije ti ih dao. Stisnuo te uz hladnu staklenu površinu i sakrio lice u tvojoj kosi.

Kupka je još bila vruća kada si zakoračila u kadu. Sjela si, razina vode pobjegla je u visinu, a ti si ispružila noge koliko je to bilo moguće i prekrila se pjenom. On ti je predao joint, ti si privukla koljena i tako oslobodila mjesto za njega. Provukli ste noge jedne među druge i dodavali se hrpicama pjenušavog  snijega.

Zvukovi su počeli opet. Niste razumjeli riječi, ali osjećali ste njihovu ozbiljnost. Bio je to ženski glas, ton toliko visok da ste ga mogli zamisliti punog oštrih vrhova, nazubljenog. Gledali ste se kroz sapunicu, vikanje je trajalo, prerastalo u vrištanje i plač. Melankolične melodije stizale su sa zvučnika, ali uz ove nove prateće vokale zvučale su jezivo. Odložila si joint i rekla:

Možda trebamo zvati nekog.

Šutjela si, slušala, nešto je tresnulo. Ponovila si: Mislim da treba zvati nekog. Učinilo vam se da čujete još jedan muški glas, ali posve tih, prigušen. Što ste više o drugom glasu razmišljali, to vam se činilo da ga jasnije i čujete. Ono što je bila samo slutnja, postalo je sigurno: to je svađa između muškarca i žene, svađa koja je postajala glasnija, ali ne i razgovjetnija. Slušali ste dok sve nije najednom utihnulo. Voda se ohladila. Ustala si, obrisala se i ogrnula ručnikom, odjenula u sobi i produžila u kuhinju. On ti se pridružio. Vratili ste stol na staro mjesto i oprali posuđe. Više ništa niste čuli, ali glasovi su ostali s vama. Natočila si vam po čašu vina, ispraznili ste bocu.

I zato ne volim nebodere, rekao je.

Darko Cvijetić zove ih vertikalnim selima.

Više ljudi, veća vjerojatnost da netko od njih neće bit’ normalan.

Vertikalno je selo zapravo vrlo očit opis nebodera, ali svejedno ga je samo on takvim vidio. I zato je genijalan. On ti pokaže, a onda vidiš i ti.

Naprosto, statistika.

Samo što se na selu svi poznaju, a ovdje se nitko ne poznaje.

I netko od svih tih ljudi mora biti lud.

Tko živi do nas?

Nemam pojma.

Zaključili ste da je to mogao biti par, razvijali ste njihovu priču, kako dođe do toga, do ovog vrištanja, može li svaki odnos doći do toga? Ti se bojiš da se bilo što može dogoditi bilo kome i zato nikoga ne osuđuješ. Vidiš drugoga, ali lako možeš zamisliti i sebe. U sujetnom strahu od osvete svemira, čuči sve tvoje suosjećanje.

Možda joj je samo došlo teško, rekla si.

Mislim da moraš biti bar malo lud ako ti dođe toliko teško da te cijela zgrada čuje.

Pretjeruješ.

Ti si se prva prepala.

Nije ugodno slušati kako netko plače.

Bilo je malo gore od plakanja.

Bilo je. Ti znaš kako gore od plakanja zvuči. Gore od plakanja događa ti se barem jednom kvartalno. Kada si bila mala, plač je tvoju majku činio nervoznom. Ruža to nije radila pred vama, njezinim si suzama svjedočila samo jednom, otprilike godinu dana nakon što je preminula njezina prijateljica. Gledali ste neki stari film na televiziji, ti si sjedila na kauču, ona je stojeći peglala pored tebe, pojavila se ta glumica i Ruža je rekla, vidi, ista Marta, a onda je zajecala. Za razliku od nje, otac bi lako zasuzio, ali bi se i odmah obuzdao, njegov je plač nalikovao kratkom napadaju kašlja.

Znala si sve o suzama. Teo ti je ispričao. Jednom te zatekao kako plačeš u dnevnom boravku, potapšao te po leđima i rekao: Dobro je to, dobro je. Oslobađaš stres. Postoje različite vrste suza, ali ove emocionalne drugačije su po svom kemijskom sastavu. Svaka suza ima tri sloja, vodeni sloj, sluzavi sloj i uljni, taj zadnji, on drži sve na okupu. U prosjeku, ovo će te zanimati, čovjek proizvede između pedeset i sto litara suza godišnje. Stvaramo manje suza kako starimo, nije li to zanimljivo, ljudi se suše. Samo ti plači. Sve životinje plaču, ali jedino ljudi liju suze.

Jednom si imala ljubavnika umjetnika koji je skupljao svoje suze u epruveti. Zaboravila si poantu tog projekta i ne znaš kako je završio. Razišli ste se prije toga i nijedno od vas dvoje nije plakalo.

Koliko suza stane u ovo stanje, koje je gore od plakanja? Nikada nisi plakala pred drugima, samo sama sa sobom, i nisi razmišljala o slučajnim slušateljima. Plakala bi do iznemoglosti i od iznemoglosti bi zaspala. Spavala bi dugo, nikada bolje nego nakon plača, i sutradan bi sve bilo dobro. Sada kada više nisi sama, gdje ćeš plakati?

Rekla si mu da svi ljudi plaču, i ti plačeš, plačeš jako i dugo i sigurno te netko nekada čuo i sigurno si nekada nekog uplašila.

Nemam ništa protiv plakanja, rekao je.

Ali ti nikad ne plačeš.

Dernjava iz susjednog stana odavno je prestala, ali vi niste nastavili razgovarati. Prozračili ste sobu, pogasili svjetla i legli.

Onda ste opet čuli zvukove, tih se cvilež spustio na sobu. Ovaj put nije bilo vrištanja, samo prigušeno, mazno stenjanje. Okrenuli ste se na leđa, pa jedno prema drugome. Nosom si mu dotaknula nos. Kada je lupanje kreveta postalo preglasno, preklopio vam je glave jastukom. Ustao je, ustala si i ti, s plahtom ste se odselili na kauč i svako u svom kutu zaspali na ležaju u obliku slova L. Tvoja stopala u njegovim rukama, konačna tišina noći i rublje na podu kupaonice. Odbačena koža. 

Dunja Matić, Daj da te vidim, OceanMore, Zagreb, 2026.

podijeli ovaj tekst

od istog autora/ice:

Dunja Matić: Previše truda: Eseji o rodu, radu i rasporedima
Dunja Matić: Previše truda: Eseji o rodu, radu i r..., esej-kritika

Autor: Dunja Matić

Dunja Matić: Mirovanje (odlomak)
Dunja Matić: Mirovanje (odlomak), proza

Autor: Dunja Matić

© strane.ba, 2018.

design:  mela    coding:  Haris Hadžić