Sreća koja posramljuje
Sjećam se zavlačenja ispod radnog stola. Tada sam tamo mogla stati cijela, možda još uvijek mogu, nisam provjerila. Sjećam se hodanja u krug, hiperventiliranja, lomljenja olovki i bojica, stisnutih šaka i naprezanja da nepodnošljiva energija nekuda nekako izađe, izbije; ono što je izbijalo bile su samo crvene mrlje na licu, majka je rekla: Prestani, prsnut će ti žila u glavi. Nevoljkost da izlazim, družim se, smijem, govorim o sebi i s drugima prerasla je u nemogućnost protiv koje se na početku nisam borila, nisam znala kako. Neko vrijeme odlazila sam uglavnom samo u školu, to sam morala. Kasnije, kada sam izlazila i, recimo, družila se, pila sam jer su i drugi pili, onda sam plakala, uvijek sam plakala pijana, plakala sam i trijezna, plakala stalno. Bila sam mala, mlada, majka je govorila da nemam razloga za to, govorila je tako i psihijatrica koju sam jednom posjetila, a kada sam tijekom tog posjeta na hodniku tog odjela susrela ljude koji su tamo morali biti, pomislila sam, odlučila možda, da ja ne moram. Život je, svakako, umjesto mene mogao odlučiti drugačije, vjerojatno to još uvijek može, ali završiti u bolnici sigurno nije bilo nešto što sam željela, premda mi je popularna kultura pomogla da ponekad, makar na kratko, zaboravim kako to mjesto izgleda i zamišljam ga kao oazu, sigurnu odrezanost bijelih zidova, velikih prozora s puno svjetla, prozora koji gledaju na livade, mjesto oslobođeno obaveza, očekivanja i tuđe zabrinutosti. Sjećam se boli, jako puno boli za koju „nisam imala razloga“ stalo je u tu dječju sobu, pod taj radni stol, u to sklupčano tijelo. Ali sjećam se i uzbuđenja, oduševljenja, rasprava i svađa s knjigama, sjećam se ispisanih stranica, kako ih čitam majci; ne znam koliko je ona uživala u tome, ja jesam. Sjećam se poriva, prekrasne potrebe da pišem. I premda su moji počeci bili obilježeni nespretnošću i konfuzijom, ta opsesivna potreba čudnih ishoda donosila je veliko zadovoljstvo, sreću koja posramljuje. Moja mi dječja soba dan-danas priča o suživotu tih suprotnosti, o unutarnjim užasima i fantastičnoj sreći. Tada, kada sam bila mala, ne sjećam se da sam ta dva stanja dovodila u ikakvu vezu. Jednog sam se plašila, drugo sam priželjkivala, to je bilo sve.
Onda su došli filmovi i sve se promijenilo. Kao naručeni, filmovi su došli kada je bilo najteže, i nastavili su stizati u godinama koje su slijedile. Beskonačnost biopicova o životima umjetnika progonjenih patnjom, muzičara, slikarica, slikara, pjesnikinja, spisateljica i pisaca koji iz duševne boli stvaraju briljantnu umjetnost. Ta apoteoza patnje tada mi je mogla ponuditi utjehu, na temeljima neshvatljivog očaja i neosviještene taštine nikla je vjera u tu vezu, mističnu nit koja psihičke probleme povezuje s kreativnim potencijalima. Korelacije su postale kauzalnosti: bol produbljuje, dubine oplemenjuju, te su se rane sposobne razgranati u neku višu vrijednost, vrijednost koja se boli duguje, ali je i transformira, nadilazi stvaralaštvom. U pozadini talenta uvijek je stajao psihički teror, traumatični obiteljski ili romantični odnosi, zatim je tu bila neizostavna zlouporaba opijata, ovisnost kao još jedan kotačić u složenom mehanizmu autodestruktivnosti. Naposljetku, treba računati i na doprinos koji je ovom narativu dao kapitalizam. Naime, ako već postojeći psihički problemi i opterećujući odnosi nisu bili dovoljni da podmažu unutarnju mašineriju stvaralaštva, tom će procesu svakako doskočiti neki autoritet, mentor, figura koja nas nemilosrdno poučava zanatu, zahtijeva od nas perfekcionizam ili napuštanje zone komfora, narušavanje osobnih granica. Iscrpni, nadljudski trud, svjesno i voljno samoizrabljivanje, eto što je potrebno da bi se uspjelo u ovom socioekonomskom sustavu koji, kako bi Richard Florida rekao, prihvaća čudake i ekscentrike i čini ih novom glavnom klasom, kreativnom klasom. Kreativnost ne poznaje radno vrijeme, srušene su granice između privatnog i profesionalnog; uostalom, kreativci su uvijek bili spremni ginuti za svoj rad. Ako me popularna kultura nešto naučila o umjetnicama i umjetnicima, onda je to ideja da se radi o ljudima koji, terapijskim rječnikom rečeno, ne znaju „postaviti granice“, odlaze preko ruba psihofizičke izdržljivosti, kojim god putem treba ići, ne bi li se uspješno, pa makar taj uspjeh graničio sa samouništenjem, posvetilo svoj život stvaranju. U konačnici je manje važno izvire li bol iz traume, nanose li je nerazumna očekivanja okrutnog autoriteta ili je ona posljedica preživljavanja u društvenom sustavu koji potiče sveti rad iz ljubavi; važno je tek to da je patnja neizostavna varijabla u jednadžbi kreativnog rada.
Veza između genijalnosti i ludila, umjetnosti i patnje toliki je klišej da je o njemu gotovo neugodno govoriti. Dakako, osim biografskih filmova, i portreti fikcionalnih umjetnika i umjetnica podržavali su iste paradigme. Uostalom, nisu samo filmovi snosili odgovornost za širenje tog mita, pomagale su knjige, glazba, sve naše tacitno, prešutno znanje, sve one konstatacije „on ti je malo čudan, on ti je umjetnik“ o ljudima koji su se bavili bilo kakvim kreativnim radom, od njega slabo živjeli, životarili, snalazili se. Kao da čudan nije bio nitko drugi. Kao da pomalo čudan, ako ga se dovoljno pažljivo promotri, nije bio svatko. Vjerojatno mi je zbog svoje sveprisutnosti i samorazumljivosti taj društveni imaginarij mučenog umjetnika s vremenom postao iritantan i jeftin. Sjećam se kada je izašao film Whiplash (2014), veliko slavlje, glorifikacija samouništenja u svrhu postizanja savršene izvedbe, taj mi je trop već postao nepodnošljiv i mjesecima sam maltretirala prijateljice i prijatelje svojim ljutim analizama i najoštrijim kritikama. Teza da samo tiranija može iz nekoga izbiti izvrsnost, prljava podvala da će se naše patnje isplatiti u stvaralaštvu, nije bila samo naivna i ograničavajuća, bila je i opasna. Jedno je prihvatiti patnju, pokušati je razumjeti i suosjećati s njom. Slaviti je nešto je posve drugo. Što god bio predmet njezine obrade, svaka romantizacija zamagljuje, briše nijanse, stapa slojeve i u konačnici više skriva nego što pokazuje. Romantizacija duševne boli ne ispravlja nepravde društvene osude, stigmatizacije i isključenja, niti nam pomaže da duševnu bol bolje razumijemo. Što se umjetnosti tiče, ako je nešto osiromašilo naše poimanje tog rada, onda je to bio mit o izmučenom umjetniku, teroru talenta.
Takvi filmovi nastavili su se snimati, ali sve sam ih manje gledala. I dalje sam se bavila srodnim temama, ali taj je konkretni klišej kliznuo u zaborav. I osobnu poveznicu između patnje i potrebe za pisanjem opet sam prekinula. Ne mislim da trebam biti loše da bih pisala, uostalom, kada sam loše, pisati sasvim sigurno ne mogu. Dugo nisam o tome razmišljala, sve do jednog dana i jednog sata na fakultetu. Studentice i studente pitala sam o temama kojima bi se voljeli baviti. Jedna je kolegica spomenula problem kompetitivnosti u glazbenim školama, druga se nadovezala lošim iskustvima svoje kćeri, govorilo se o velikoj strogoći i negativnim motivacijama, bilo je pitanje vremena kada će netko reći: ali treba tako, treba strogo i teško i s puno muke, ma i nemilosrdno, ja znam, najbolje rezultate postizao sam kod najstrožih profesora, uostalom, sva najveća umjetnička djela proizašla su iz traume, isključenosti, neimaštine i nesreće. I evo nas, začas smo ovdje, na tom čvrstom i stabilnom mostu koji će zauvijek povezivati te dvije obale, oblasti velike patnje i velikog stvaralaštva. Tako su se, tijekom te rasprave, stare fantazije, ali i stare frustracije, probudile.
Sjetila sam se sada još jednog prikaza života umjetnice koju sam voljela, sjetila sam se filma Plavuša (2022), snimljenog po istoimenoj knjizi, premda fikcionalnoj, o Marilyn Monroe. Ne znam zašto sam se nadala da ću vidjeti Marilyn u nekom drugačijem izdanju. Ne znam zašto sam se nadala susresti Marilyn koja diže utege ili Marilyn koja pokreće svoju produkcijsku kuću; možda Marilyn koja, iako nije završila srednju školu, posjeduje četiristo knjiga i piše poeziju. Marilyn koja bježi od svijeta i kaže: „Voljela sam pobjeći kroz igru i maštanje. To možeš učiniti još bolje kao glumica, ali ponekad se čini da nestaneš sasvim i ljudi ti nikada ne dopuste da se vratiš.“ Ne znam zašto sam se nadala da bi mi Blonde mogao vratiti tu Marilyn, ali nadala sam se. Suprotno mojim očekivanjima, umjesto dizačice utega, pokretačice producentske kuće, pjesnikinje koja mašta, dobila sam obnaženu plavušu koja guta tablete, ševi se, pije i plače za tatom. Nismo li taj film već puno puta pogledali?
Sve navedeno, od trendova prisutnih u popularnoj kulturi do te posljednje rasprave na satu, dovelo je do potrebe da se problem pobliže prouči. Netko je do sada to već sigurno napravio.
***
U članku iz 2023. godine naslovljenom „Tormented Selves: The social imaginary of the tortured artist and the identity work of creative workers“ Ana Alacovska i Dan Kärreman istražuju načine na koje kreativne radnice i radnici doživljavaju i izražavaju svoj umjetnički identitet. Njihovo istraživanje temelji se na osamdeset i tri dubinska intervjua s izvedbenim umjetnicama i umjetnicima na području jugoistočne Europe. Na temelju analize materijala prikupljenih ovim intervjuima Alacovska i Kärreman tvrde da se kreativne radnice i radnici u kreiranju i samopoimanju svog profesionalnog identiteta služe kulturnim predlošcima i javnim stereotipima koji tvore društveni imaginarij „mučenog umjetnika“ ili „ludog umjetnika“. Taj imaginarij, objašnjavaju autori, funkcionira kao društveni identitet koji mentalne bolesti i druge psihičke poteškoće diskurzivno i emocionalno vezuje uz uvjete stvaranja autentične i dobre umjetnosti. I premda se aura ekscentričnosti možda oduvijek vezivala uz figuru umjetnika, bilo je to tijekom razdoblja romantizma da je umjetničko stvaralaštvo, osobito poezija, bilo izjednačeno s revolucionarnim ludilom koje oslobađa imaginaciju od okova normi i konvencije. Ideja da je kreativni genij u stvaralaštvo gonjen ludilom dugo je, tvrde autori, hranila zapadnjačku koncepciju umjetnosti. Uvjerenje da su za vrhunce umjetničke vrijednosti zaslužne mentalne nestabilnosti prometnulo je figuru „mučenog umjetnika“ u značajni društveni simbol. Taj simbol ponudio je skup značenja koja cirkuliraju oko kategorija različitosti, drugotnosti i ekscesa. Umjesto da raspetljaju taj čvor, suvremene kulturne i kreativne industrije nastavile su ga podržavati, naturalizirajući i samim time opravdavajući teške radne i životne uvjete kao neizbježan preduvjet kreativnog rada. Daleko od toga da su mentalne nestabilnosti, siromaštvo i samoizrabljivanje doživljeni kao ciljevi kreativnih radnika i radnica, ali su ipak često shvaćeni i prihvaćeni kao dio njihova posla. Recentna literatura na svjetskoj i regionalnoj razini artikulirala je oštru kritiku protiv projektnih poslova i loših radnih uvjeta koji čine osnovu prekarnog kreativnog rada, ali se rijetko osvrću na figuru mučenog umjetnika i društveni imaginarij koji te radne uvjete perfidno opravdava. Istraživanje koje su Alacovska i Kärreman proveli potvrđuje da se upravo ta figura nalazi u temelju samopercepcije umjetnika i umjetnica. Sudionici istraživanja bili su skloni samodijagnosticiranju, proglašavajući se oduvijek posebnima, drugačijima od drugih, osjetljivima, čak hipersenzibilnima, devijantnima i neurotičnima. Sklonost opijatima često se navodi kao neizbježan način da se nose s emocionalnim izazovima koje posao donosi. Elokventno su, navode autori, govorili o svojim depresijama, anksioznosti i sagorijevanju. Takve su poteškoće prihvaćene kao obilježja ili preduvjeti genijalnosti i uspjeha. Izgovarali su rečenice poput: „Samo pomalo ludi ljudi mogu biti veliki umjetnici“ ili „Slom živaca umjetnički je konstruktivan“, povezujući svoje neobične osobnosti sa sposobnošću da budu uspješni umjetnici. Ipak, značajan dio sudionika i sudionica pokušao se distancirati od tog stereotipa, oslanjajući se na narative o brizi za psihofizičko zdravlje, ističući važnost fokusiranosti, pribranosti, snage i discipliniranosti pri obavljanju zadataka. Pa opet, takvo diskurzivno distanciranje, objašnjavaju autori, ne potkopava moć društvenog imaginarija mučenog umjetnika. Naprotiv, potreba da se takvoj figuri suprotstavi dodatno potvrđuje koliko je ona prisutna u kreativnom radu.
Međutim, premda su društveni imaginariji otporne konstrukcije koje uvjetuju kreiranje naših društvenih identiteta, njih ipak ne čini statičan i nepromjenjiv skup ideja. Umjesto toga, radi se o slobodno lebdećim označiteljima koji cirkuliraju kroz priče i predodžbe, i kao takvi se, dodala bih, mogu mijenjati. Alacovska i Kärreman zaključuju da je potrebno daljnje proučavanje i problematiziranje imaginarija mučenog umjetnika, tim više što druga istraživanja o kulturnom i kreativnom radu potvrđuju da se radi o sferi koja je obilježena lošim radnim uvjetima, a nesigurnost i nestabilnost posla prelijevaju se u druge sfere života, kao što su nemogućnost ostvarivanja ekonomske samostalnosti i stabilnosti, posljedično perpetuirajući i probleme s mentalnim zdravljem. Glorificirana figura mučenog umjetnika ne može pomoći toj borbi.
***
Potaknuta raspravom koju smo vodili na satu, među istraživačkim temama koje sam taj semestar ponudila studenticama i studentima našla se i tema o „mučenom umjetniku“; interes za njom bio je očekivano velik. Kako bi ušli u koštac s tim klišejom, studentice i studenti dobili su zadatak razgovarati s umjetnicima i umjetnicama.[1] Među njihovim sugovornicama i sugovornicima našli su se glazbenici, slikarice, spisateljice, glumci i scenaristi, plesačice. U roku od mjesec dana, i to u vrijeme zimskih praznika, marljivo su prikupljali njihove iskaze i tako me, dok sam bila na „odmoru“, u posjetu roditeljima, dočekalo preko pedeset stranica teksta. U svojoj sam ih staroj dječjoj sobi čitala s velikim zanimanjem i zadovoljstvom, sadržaj sam kodirala, analizirala, izvlačila citate, nazivala kolegice i kolege, prepričavala, nastavljala čitati. Kada ih se izravno pitalo o vezi umjetnosti i patnje, i ovi su sugovornici i sugovornice potvrđivali pretpostavku o njezinoj važnosti, veza je bila esencijalna. Govorili su:
„Bez boli nema umjetnosti.“
„Mislim da je svaka trauma inspirativna i najveća djela su nastala iz toga. (…) Nisu nastala iz blagostanja i iz sreće i iz idile, nego su nastale iz samih problema.“
„Dakle, da, nisam netko tko bi radio kad sam dobro. Više sam netko kog’ izrevoltira nešto i rastuži nešto i onda mi to bude okidač. A to mi se obično ne događa kad sam u nekim lijepim okolnostima, na godišnjem, na moru i tako dalje.“
„Tako da mislim da je remek-djelima koja su nastala iz patnje puno veći vijek trajanja nego onima nastalima u blagostanju.“
„Kako bi Toma Zdravković rekao, samo tužni ljudi pišu pjesme. Mogu se s time poistovjetiti jer je to stvarno istina. Svaka pjesma ima tu neku svoju bol, dubinu. Ta bol također može potaknuti neku osobu koja se ne osjeća baš najbolje na razmišljanje.“
Bol je bila važna upravo za proces spoznaje, poticala je razmišljanje:
„Osobno, mislim da na mene nekako najbolje djeluju loša iskustva. Zato što me najviše probude. Najviše u meni probude neku emociju, potaknu me na razmišljanje. Kad razmišljam, kad previše razmišljam, onda želim stvarati.“
„Iako, imao sam dosta teških trenutaka u zadnjih nekoliko godina i mogu reći da u tim trenucima dosta razmišljam. Razmišljam o svemu, a kad tako razmišljam,o svemu, budem poprilično kreativan i onda to zahtijeva da bude negdje ispoljeno.“
„Bol nam donosi tu širinu. Donosi nam taj nekakav dodatni prostor, znači, imamo veće… pa, ajmo reći, veće saznanje. Općenito veće saznanje, i veću mogućnost stvaranja, zato što jednostavno imamo šire polje.“
Netko će ipak konačno reći:
„Mislim da je to više nekakva sposobnost percepcije da bi se mogao baviti umjetnošću općenito. Nije nužno bol. Osjetljivost na te neke detalje oko tebe, u tebi, u bilo čemu.“
„Percepcija. Osjetljivost. Moraš imat’ neku sposobnost da vidiš ili osjetiš neke stvari. Ne možeš se baviti umjetnošću ako to nemaš.“
„Moj interes je prvenstveno spoznaja. Spoznaja sebe i svoje pozicije u svijetu. To je ono najintimnije kod svakog projekta.“
„Tako bi trebalo detektirati umjetnika. Ta spoznaja svijeta kroz čin stvaranja. Za njega je to sve što ima.“
Ono što nas u umjetnosti i kroz umjetnost dotiče, koloplet emocionalnih stanja koje u nama pokreće, ne da se svesti samo na bol. To su pokazali odgovori na uvodna pitanja, ona koja su bila indirektnije postavljena, koja još nisu otkrivala glavnu temu razgovora. Kada su upitani da kažu nešto o psihičkim stanjima koja prate stvaralački proces, osjećajima koje taj rad u njima pobuđuje, spektar stanja proširio se, poprimio boje, maknuli smo se daleko od mraka, bili smo posvuda, kretali se od jedne krajnosti do druge, stapali ih. Umjesto agonije, umjetnost je poprimala terapijska svojstva:
„To je moćna stvar. Terapija. Kontrolirani uvjeti za biti ono što jesi.“
„Ja bih rekao da nam je to neka vrsta sedativa. Umjetnost je sedativ.“
„Za mene umjetnost je nešto kao, kako da ti kažem, umjetnost je nešto čime uklanjam bijes, gnjev, tim putem se smirujem.“
„Jednostavno, kada plešeš, kada se krećeš, ti si sposoban maknut’ sve iz mozga. Znači, ti ne misliš.“
„Znači, postoji taj jedan trenutak gdje ti jednostavno toliko daš sve od sebe. (…) Jednostavno zaboraviš na sve.“
Zaboravljamo na sebe, okruženje, vrijeme, sve, zaboravljamo toliko da upadamo u trans:
„To je nešto duhovno. Totalno si nekako van, ništa te ne boli. Super ti je. (…) Pa ako te nešto boli, sviraš, i ništa te više ne boli. To hoću reći… Sve ti je dobro.“
„Kad sviram, onda sam high. Često ne znam uopće pjesmu pa sam ful koncentriran. Nekad gledam note… Nije toliko ni opuštenost nego suprotno. Napetost, koncentracija.“
„Jako je moćan osjećaj. Ne bi’ mogao dobit’ taj nivo adrenalina da trčim triatlon, da vozim avion, da se penjem na Kilimandžaro. Za mene je bit’ na stejdžu toliki adrenalin i toliki entuzijazam.“
„Ma, nije to ni stvaranje, to je zanat za mene. Ako imam snažnu unutarnju inspiraciju, onda se osjećam kao u transu.“
„U toj nekoj zoni čovjek ulazi u takozvano stanje toka i flowa. (…) Stvari nekako same idu i teku. Stvar se događa ispred tvojih očiju. Sama od sebe. Jako brzo. Nema osjećaja, boli i umora.“
„Dok ja slikam, kao da sam negdje drugdje, u nekom drugom svijetu.“
„Ne razmišljam uopće o vremenu, kao da plutam u nekom predivnom balončiću, u nekom svom svijetu. I jedan jako lip osjećaj, zapravo, tad sam prava ja. U tom trenutku sam ja prava ja. Znači, ne pred svim ljudima, nego pred samom sobom. Evo, kad stvaram.“
U tom stanju transa, predivnom balonu i drugom svijetu, možemo pronaći i sebe, osjećati se prisutno, živo i sretno:
„Dok stvaram, osjećam se sjajno. Osjećam se stvarnim. Osjećam se kao da postojim. Da izlazim iz klasične svakodnevnice, da stvaram nešto novo i da to novo ima neku vrijednost. Osjećam se jako, jako dobro. Zdravo, živo, smisleno.“
„Rad ti pruža osjećaj zadovoljstva i sreće. Ja osjećam samo nelagodu ili glad za stvaranjem i kočnicu koju je teško popustiti jer znaš koliki će to bit’ emotivan angažman. To je najmanje tri do šest mjeseci angažmana. Cijeđenja samog sebe. Nerviranja po par sati na dan. Sladak stres, ali ipak stres. Međutim, kad se završi rad, osjećaj sreće je nevjerojatan, nemjerljiv.“
„Pisanje scenarija, romana i poezije jako je zabavan proces. Nekad je bolan, ali jako zabavan jer na kraju daje zadovoljstvo koje je velika sreća. Sreća koja posramljuje.“
***
Sugovornici i sugovornice bave se različitim oblicima umjetnosti, ali njihovi odgovori preklapali su se i razilazili neovisno o tome iz koje domene kreativnog stvaralaštva dolaze. Skica umjetničkog iskustva koja je iz njihovih iskaza proizašla oblikuje jedan paradoksalan fenomen. Umjetničko izražavanje istovremeno podrazumijeva duboku uronjenost u sebe i stvarnost oko sebe, osjetljivost, sposobnost zapažanja, ali može djelovati i kao iskorak iz te stvarnosti, sedativ, trans. Umjetnost potiče na razmišljanje, ali može osigurati i prostor oslobođen od misli, svijeta i sebe. Stvaranje je predstavljeno kao nagon, poriv i potreba, ali i kao zanat koji iziskuje duboku koncentraciju. Kao takav, umjetnički rad često je naporan, iscrpljujući, stresan, ali u pitanju je sladak stres, onaj koji vodi sreći, ispunjenju, ogromnim zadovoljstvima.
Obično kada provodimo ovakva istraživanja, fokusiramo se na mjesta preklapanja, dodirne točke koje povezujemo, obrasce koji skiciraju portret društvenog fenomena. U slučaju odabranog fenomena umjetničkog rada, oblik koji je predmet istraživanja poprimio djeluje kontradiktorno. Čini mi se, međutim, kako se u ovoj mnogostrukosti značenja nalazi suština umjetničkog iskustva. Literatura o kreativnom radu nudi i prigodnu terminologiju za opisivanje mentalnog stanja koje prati taj proces. Pojam koji se često koristi, a koji je spomenuo i jedan od sudionika intervjua, zove se flow. Koncept flowa ili „toka“ skovao je psiholog Mihaly Csikszentmihalyi ranih 1970-ih kako bi objasnio intenzivno psihičko stanje u kojem se susreću uzbuđenje i kontrola. Nešto suvremenije teorije opisuju kreativan rad kao ulazak u zonu, točnije: being in the zone (BITZ). Profesor i pisac Mark Banks opisuje „zonu“ kao „idealnu fuziju intenzivno produktivnog uma i tijela“. Pa opet, ono što mi se čini da ovim teorijama možda nedostaje jest naglasak na supostojanju suprotnosti koje stanje umjetničkog stvaralaštva objedinjuje. Ne vidim kako bismo, zašto bismo taj eklekticizam ograničavali i svodili na stanje patnje. Time, ipak, ne želim patnju isključiti iz umjetničkog iskustva. Umjesto toga, želim joj pridružiti, vratiti sastavnice koje s tim stanjem surađuju: sreću, uzbuđenje, napor koji nas nagrađuje. Također, a ovo je možda ključno, osim razmišljanja o tome što osjećamo, valjalo bi se pitati: kako i zašto nešto osjećamo.
Čitajući iznova razgovore koje su studentice i studenti vodili s umjetnicama i umjetnicima, uvijek se zadržavam na jednom citatu, onome koji opisuje kreativan rad kao „sreću koja posramljuje“. Zaustavljam se na njemu, zato što mi toliko puno govori o meni, o tome kako doživljavam svoj posao, sve poslove kojima se bavim, predavanja koja držim, istraživanja koja provodim, tekstove koje pišem. Zadovoljstvo koje često u tim poslovima osjećam toliko je da upravo posramljuje, bude mi neugodno reći koliko sam ponekad sretna, ispunjena i uzbuđena, zahvalna. Zato ponekad kažem: Ne mogu vjerovati da me za ovo plaćaju. Zato ponekad kažem: Ma ne moraju mi ni platiti. Zašto? Poništava li moje zadovoljstvo trud koji je u posao uložen? Negira li moja sreća naporan rad? Čega se sramim? Premda sam kroz život uživala razne socioekonomske povlastice, iza prilike da se tim poslovima bavim ne stoji samo „sreća“, pogotovo ne stoji neki strašan talent. Umjesto toga, iza tih prilika stoji trud. Doduše, za takav, a vjerojatno i veći trud, mnoge moje kolegice i moji kolege često nisu nagrađeni kao što sam (trenutno) nagrađena ja. Možda je i to – to što posramljuje.
Vezu koja postoji između patnje i stvaranja ne treba negirati, ali ni njezina mistifikacija nije potrebna. Tim više što takva veza može djelovati kao opravdanje za ono što Banks zove ekstremnim radom, a podrazumijeva ranije spomenute probleme rušenja granica između profesionalnog i privatnog vremena, dovođenje do ruba psihofizičkih napora i preko njega, samoizrabljivanje. Što sve prihvaćamo kada podržavamo mit o mučenom umjetniku? Samorazumljivost siromaštva, teške uvjete rada i preživljavanja, predodređenost za patnju, isplativost tuđe nesreće za naš užitak. Za mnoge umjetnike i umjetnice njihovo je mučeništvo vrlo realno, opipljivo, nimalo romantično. Iz te perspektive mit o mučenom umjetniku postaje i politički neprihvatljiv.
Dunja Matić Benčić, Previše truda: eseji o rodu, radu i rasporedima (Durieux, 2024)
[1] Studentice i studenti kulturalnih studija, generacija 2023/2024: Sara Tanevski, Lara Radaković, Maja Tomaić i Lovro Međimorec.
