Nikad me niste pitali za Boga, doktore, upravo to shvatam, neobično, za nekog ko istražuje dušu čovjeka, i to godinama, ne pitati za Boga, ne potražiti gdje je ta duša sakrila Boga. Da, ja mislim da to jeste važno, možda i najvažnije, i to upravo zato što pričamo o djetinjstvu, upravo zato, djeca su najbliže Bogu, i ne zato što su čista, ta premisa je netačna jer djeca nisu čista, nego zato što jedino ona osjećaju potpuni značaj grijeha, tako ispravno osjećaju grijeh i tako žarko žele da se vrate u čisto stanje, čistije nego što ikad kasnije čovjek u životu želi, da, ja tako mislim, i ja sam željela da budem čista, ja sam to gorljivo željela, žudjela sam da se popravim, da budem bolja, biću bolja, neću nikad više, kažu djeca kad ih šibaju veliki, patila sam, strasno sam patila, ja se sjećam kamena u grudima, i meki kamen sam imala, i sluz oko nogu sam imala, željela sam da budem bolja, kao prava pokajnica sam to željela, i kristalno jasno se sjećam jednog trenutka, sjedjela sam u ćošku našeg pocijepanog trosjeda, bilo je neko poslijepodne, tata je spavao, majka nije bila živa, ja sam bila jedanaestogodišnja djevojčica, prvi put u životu sam pomislila na Boga, nekim neodređenim mislima sam ga molila i obećala da ono više neću raditi, geometrijski precizno se sjećam tih neodređenih misli čvrstog oblika, tog stanja istovremene nade i beznađa djeteta, koje se boji za svoj dalji život, za svaki sljedeći dan, za mogućnost opstanka, a nisam ispunila obećanje, naravno da nisam, istog dana sam se opet našla ispod stola, Bog se sakrio, vidjela sam, pa sam otišla dalje, ponovo sam obećala i odabrala naglas kaznu za sebe, u nekim knjigama za djecu to je zvučalo kao ispravan postupak, shvatate li dokle sam ja išla?!, mislila sam biće dovoljno da samu sebe uplašim i da prođe, da ću postati bolja – u ćošku trosjeda, ispod crvene slike Isusa koju je majka naslikala, gdje je ta slika sad?, mislila sam, ako još jednom uradim ono i odem ispod stola, otkinuću sebi pletenicu, ali nisam se sjetila slobodne volje, meni sloboda nije nikad smjela da se dâ, bilo je dovoljno da me zovnu pločice i ja bih opet otišla, a moj Bog se ovog puta izgubio, moj Bog nije smio da bude na nebu, morao je biti na Zemlji i imati čvrste ruke moj Bog, ili žitki prut i kaiš, nekima od nas treba takav Bog što šeta po selu i bere pruteve, guli im kratke listove i fijuče njima kroz vazduh ispod prozora dječjih soba, neki od nas se uzaludno mole, i ja sam se mnogo puta molila i obećavala, sve je to bilo tog jednog ljeta, sjećam se, u nizu vrućih dana, bio je avgust, kao ovdje sad, kao da su vatre gorjele iz zemlje oko kuće, i odustala sam, odustala sam i od sebe i od Boga, ne vjerujući ni u sebe ni u njega, kao dijete koje zna da je pogriješilo i pruža ruku da ga išibaju mirno i bez suza i obećanja, nema se šta više obećati, tuga je golema, tuga a ne snaga, i dlanove sam ispružila. Nisam više ništa tražila od njega i sebi više nikad nisam vjerovala. Tako sam postala nepouzdana. Bog se gubi. Bog se tako lako izgubi.
Život bez Boga je moguć, život bez Boga je nemoguć, našla sam negdje u sestrinim knjigama, i to je tačan odgovor, tako mi se čini, i baš tako sam nastavila da živim i saznala sam da sam ista kao sve životinje koje u svojoj jazbini žive životinjske živote, ali me prizor grešnih ljudi na gomili nije utješio, sve je postalo još jadnije, na sve moje već je nepovratno pao teški mrak s dna okeana, moje tijelo, duša mog tijela već je nepovratno započela truljenje, a korijen stida je mesnat i širok, sam se sobom hrani i obnavlja, i širi se, širi se žilicama svuda ispod tla na kome stojiš, kao ova presađena šuma mog azila, prati te dok hodaš i licka ti stopala kao pakleni plamičak, kao vatra iz središta zemlje te pecka, dok ti ne istopi pete, pa koljena, karlicu, kičmu i vrat, i više ne znaš ko si ni ko si mogao biti, a glava ti je trajno klonula.
Zubi su mi sasvim zdravi, i taj me kontrast s truležom u stomaku izluđuje.
Imam osjećaj da mi ne vjerujete, poslije ovoliko sati razgovora, ko zna koliko, Vi imate te stenograme, provjerite jednom, zanima me, jer nije moguće da tako dugo razgovaramo i da i dalje mislite da je moj doživljaj stvarnosti tako pojačan da naprosto prestaje da odgovara istini; nije mi ni važno da li mi vjerujete, osim ako će to pomoći da me razumijete i da mi bude bolje, ali eto to sam sada osjetila kad me već pitate, imam utisak da Vam neumorno ređam dokaze a da Vi i dalje ne vjerujete – da ja ipak nisam dobra i da jesam bolesna, što je, dakle, ista stvar, bolesna jer nisam dobra – i evo Vam još jednog dokaza, sinoć sam se sjetila dok sam gledala onog pacijenta da moram i ovo da Vam kažem, jednom sam spavala pored tate u krevetu za vrijeme njegovog popodnevnog odmora, ne sjećam se tačno koliko sam imala godina, sedam ili osam, tata je bio ona zvijerka što spava poslije ručka, nosio je brkove, tvrdo je spavao, bučno je hrkao, izgledao je kao da uopšte ne postoji, kao da nikad nije ni postojao, kao da ne živi neki život taj čovjek, kao da nema prošlost, kao pojava koja ima svrhu da baš tu i tako postoji, kao parče sobnog namještaja, tako je spavao, u sobi je bilo toplo, u sobi je bilo vruće, a tati je ionako bilo vruće u srcu, izbacivao je svoja gruba stopala izvan pokrivača, a njihova soba, ta soba, imala je prozor koji je izlazio na terasu, terasu koju smo zastaklili, nešto što smo zvali veranda, vidim ponekad takve kuće, i sunce je prolazilo kroz dva sloja stakla i ljeti je ta soba bila topla, toplija od naše, sobe djevojčica, mada tamna, u braon drvetu ogledalo sa stalkom koje može da se pomjera, dva braon ormara s redom fioka ispod njih, niski smeđi kredenac, braon krevet s tamnozelenim kariranim ćebetom s resama sa strana, pletena fotelja s gomilom tatine robe uz radijator boje kuvanih šljiva, braon itison na podu i braon vrata, sve to tamno drvo nikad nije dalo suncu da se igra, ali niko od nas to nije ni vidio, svi smo u toj kući bili trajno zagledani ka unutra, a tog popodneva, kad nisam mogla da zaspim pored tate, okrenutog meni leđima, ideja je sinula niotkuda, kao munja me neizdrživo opekla i kao da me podigla iz kreveta, izašla sam poput bića od vazduha, a pošto nije bilo parketa ni brodskog poda u toj sobi, hladni beton u decenijskoj nadi da će se sobe već nekad pokriti, nisam rizikovala da bilo šta zaškripi, obilazeći krevet odozdo, dok nisam došla tačno ispred tatine strane kreveta, bila sam preplašena, sporo sam sklanjala prekrivač s njega, htjela sam samo jedno, htjela sam da vidim kako izgleda to što ima on a nemam ja, nisam imala nikakvu želju, ništa mi se u tijelu nije topilo pri toj pomisli, nisam ništa osjećala, nikakvu vrućinu ili slast – tek znatiželju prirodnog djeteta, prirodnu znatiželju jednog oblika prirode, djeteta, sve sam radila bestežinski i precizno, i tek kad sam podigla i lastiku on je sporo pokrenuo tijelo okrećući ga na drugu stranu, ne otvarajući oči, i opet se umirio, kao foka na stijeni, moj tata. Vratila sam se u krevet i zaspala.
Tata je volio da ga obgrlim preko leđa, da mu grijem leđa, govorio je, dugo smo poslije majčine smrti spavali zajedno, i ja sam to voljela, u kući nije bilo nikog osim mene i njega, šta je moglo biti prirodnije. Ne sjećam se tačno kad, ali jednom mi je objasnio da više ne treba, jer sam sad velika, iako se nikad nisam osjećala tako. Kasnije bih, ponekad, opet spavala kod njega, osim one jedne noći, poslije moje prve novogodišnje proslave u prvom srednje, i poslije mog prvog poljupca, a poljubac je trajao nekolika mučna sata, ljubavnik je bio početnik kao i ja, mislio je da je sve što treba da mi ugura jezik što dublje u usta, ja o tome nisam ništa znala pa sam pristala, zima je bila gruba, stajali smo u dubokom snijegu dugo, a sve njegovo se vrtjelo oko jezika, daj mi jezik, daj mi jezik, a ja nisam umjela, ali sam se trudila, iako mi je tijelo stalno uzmicalo, kao da mi je neki vlažni hladni rep kružio mehanički u ustima, i nisam znala gdje će završiti, kao točak koji se kotrlja, i kad sam konačno u zoru došla kući, vrata tatine sobe bila su otvorena, srećna Nova godina, sine, naslonila sam se na krevet i nagnula se da ga poljubim i zamalo sam krenula na tatin obraz kružnim pokretom jezika, automatizovanog nakon višesatnog uvježbanog palacanja, toga se i danas precizno sjećam, jer sam se nekako dozvala i trgnula, strašno sam se prepala, bila je to čista fizika, izlazila sam iz sobe, a tu mi je košulja, nasmijali smo se oboje, crvena karirana tatina košulja koju sam propisno suzila za sebe u prethodnim nedjeljama i nosila sa suknjom od somota, iznad koljena, otišla sam u svoju sobu, tada nisam ostala kod tate, spavala sam narednog dana do podneva, pokrivena teškim, teškim jorganom, kakve više nigdje ne viđam.
Sjećam se da sam izdašno i do krajnjih granica upotrebljavala svoje tijelo svakodnevno, na livadama, u školi plesa, na folkloru, na biciklu, za loptom, na livadi je najvažnije šta sve može tvoje tijelo, i ne sjećam se da me izdavalo, bila sam brza, noge mi nisu bile teške, bila sam sitna i žilava, sposobna da se zavučem, puzim, izvijem, istegnem, preskočim, uvijem, sposobna da se ogrebem, udarim, rasiječem, da budem crna od prašine i ljepljiva od katrana sa stubova na temeljima kuća nepoznatih vlasnika, temelji nečijih budućih kuća bili su agon za vježbanje tijela, u iste svrhe su služile grane i stabla drveća, livade sa travom i bez nje, sa stogovima sijena i bez njih, pruga i kolebljivi potok, brdo iza pruge, kamenolom u daljini, nebo i njegovi događaji – to su bile vježbaonice duha, kad se tijelo zamori i legne na zemlju, kad se na trenutak sve priče iscrpe i čopor je toliko umoran da samo ćuti i gleda, čupkajući poneku travku, i migoljeći tijela preko kamenčića skrivenih u travi, a bilo je dovoljno odmoriti se dva minuta nakon sati i sati neprekidne upotrebe tijela, moje je tijelo bilo jedno od tih, svaki njegov komad bio je propisno upotrebljavan, bez žaljenja, sa svime što su tražile livade, uzbrdice, uvale i tijela druge djece, i to je sve što sam o njemu znala, nikad ga nisam gledala u ogledalu, isprobavala frizure ili odjeću, ne, ja se nisam poznavala spolja, jedino iznutra, gdje je trajala neprekidna potraga, a onda je neki dječak rekao da sam lijepa i ispred mene se otvorila bjelina, prostrana bjelina sa svim nijansama, otvorio se novi tok, izdubilo se novo korito, krenula je nova potraga – za drugima, više nisam bila sama ispod stola, ona koja želi sebe, jer jedino zna za sebe, sada sam u glavi imala lica i tijela onih za kojima sam čeznula.
Neki je dan u nedjelji, vizita je prošla, sjedim u uglu sobe, posmatram sestru S. kako sprema moj krevet, volim njene glatke pokrete, i mislim, šta na svijetu može sadržati više ravnoteže od odnosa muškarca i žene, u tijelima. Vjerovatnoća kolizije je skoro nepostojeća – oni se uvijek mogu užlijebiti, kao sastavni dijelovi jednog istog organizma, kao operacijom rastavljeni blizanci na ramenu koji će se na tom istom mjestu glatko uklopiti kad se primaknu. Ako dovoljno dugo stoje tako, neki muškarac i neka žena, ne govore istim jezikom, ili uopšte ne govore, imaju oči to dvoje i gledaju se, ako dovoljno dugo stoje jedno blizu drugog, bilo koji muškarac i bilo koja žena, u apsolutnom prostoru bez društvenih dogovora, u početnom prostoru, taj muškarac i ta žena će rukama i nogama početi da dotiču ono drugo, da se zavlače ispod rukava, kragni, kose i majica, prstima pa cijelom šakom, sporo će to dvoje bilo kojih doći do drugog golog tijela, naći će ga sasvim sigurno, jer to je jedino prirodno za muško i žensko tijelo, da ga skinemo i nađemo ono što nam fali da se napunimo i sklopimo do cijelog, i moja S. što mi namješta krevet svakog dana, moja S. baca u vazduh moj laki jorgan s bijelom pamučnom navlakom, jorgan usporeno pada po vrućoj struji vazduha i nanosi mi vrelinu na lice dok sjedim u ćošku i gledam, i mislim kako S. nimalo ne liči na muškarca, i mislim na teške jorgane djetinjstva.
Jorgani su bili ugrijano kamenje. U satenskim presvlakama sa po nekolike nitne preko cijele površine, gomila guste vune od nečijih ovaca – misao koja me užasavala i na koju bih brzo zaboravljala, potpuno luda za tim osjećajem kad me poklopi težina jorgana. Bilo je nešto nalik smrti ispod njega. Kao da je vlažna kamenita zemlja polegla po meni, sve bi zamrlo, i moji udovi i rebra, nisam imala nikakvog izbora, i ljeti i zimi je bilo tako, a ljeti sam izbacivala stopala, kao tata.
Mislim sad da sam se, ne znajući, cijelog djetinjstva naizmjenično pripremala za trenutak pokopavanja pod jorganom i uzdizanja do vrhunca na pločicama ispod kuhinjskog stola. Pločice i jorgani, moja dobra mjesta. Jorgani bacaju svjetlost kroz sobu sa svojih cvjetnih šara tokom noći, jorgani bacaju sjenke po plafonu, cvjetovi su krupni ali meki, kao krotke biljke ljudožderke, krupne glave su im meko savijene, oči gledaju u plafon pun sjenki, u tužan i taman plafon gledaju oči sestara, grijući jedna drugu zbijene kao tek rođene kučkice ispod jorgana.
Ne sjećam se da sam sa svojim sestrama živjela kao ostala djeca, sigurno jesam, to je tako nepregledno vrijeme da se ne bih sjećala nečeg običnog ili prosto bilo čega, ali pamtim samo nekoliko scena, kad smo plesale u sobi uz glasnu muziku imitirajući momka i djevojku koji se vole, kad smo u tri glasa pjevale dragi bato, dragi bato, spavaš li, spavaš li, već zvone sva zvona, već zvone sva zvona, ding dang dong, ding dang dong, kad smo pravile kolaže od slika iz novina, dugo ih birale, sjekle i lijepile, kad smo se ljeti, u ugodno hladnoj sobi, igrale polugole ispod bijelih čaršava, svjetlost je unutra bila ružičasto-žuta, kože su odbijale rumenilo o platno, kose su nam bile tamne, srca umorna, lica lako znojava i sjajna na istaknutim mjestima, na kostima oko očnih duplji, i kad smo one jedne zime poskidale sve knjige s polica i uredno ih složile na pod sobe, kao pločice, u dva sloja tamo kuda smo se kretale, i bilo je toplije, bilo je bolje, bilo je prirodnije i mekše, kao pitoma livada knjige su se uvijale pod stopalima, pitome knjige ispod pitomih stopala, poslije više zime nisu bile tako jake a knjige su opet bile uredne na policama i godinama mirisale na građevinski materijal, onda smo se igrale hotelskih spremačica da bismo očistile prašinu u kući, dok je majka ležala u zamračenoj sobi, ponekad bi joj oči zasvjetlucale u mraku, ošinute bolom cijelog tijela, ponekad bi joj neki neshvatljiv glas izašao iz usta, kao greškom, pa se hvatala za usta brzo, njišući tijelo tamo-amo, tako je izgledao bol u udaljenom kutku sobe, brisale smo nakupljenu prašinu s njenih mesinganih lampi i stolova, dok su joj ćelije uporno umirale, sjećam se i kad su mi sestre pokazale kako možeš da se okreneš licem u ćošak sobe, zavučeš se najdublje što možeš, a ruke prebaciš oko sebe, obgrliš se tako da izgleda kao da te dvije tuđe ruke po leđima maze, uvijale smo se i krivile glavu i malo dahtale, kao da smo u strasnom zagrljaju-poljupcu s najljepšim ljubavnikom što se rodio, i onda se okretale i kikotale naglas, crvene od slasti i stida, a stida nije bilo nigdje, ni među majčinim ćelijama u sobi do naše.
Knjiga za djecu, Jovana Marojević, Imprimatur, Banja Luka, 2026.
