I.
Stara je čaršija kadaver. Pročelja još vonjaju na nekoć ložen kakanjski ćumur. Iz asfalta izbijaju žilice fosilizirane krvi davno posječenih murva. Duvanjka, robna kuća, njezino je limeno srce. D…NJ.A – ljuljaju se preostala stilizirana slova. Još jedan jak vjetar i raznijet će ih naokolo (kao i udove što joj je raznio), možda pod noge kralju Tomislavu ili u jedinu fontanu, žednu kao raspucana crnica.
Padaju i posljednje drvene bandere, crvotočne i memljive. Radnici Elektroprivrede na njihovo će mjesto postaviti betonske stupove s kojih se neće moći tako lako telaliti o smrti. Nasuprot Duvanjki, ispred Osanove gostionice Park, pala je i najčitanija čaršijska bandera. Stariji radnik strgne s nje svježe otisnutu i rajzlingama pričvršćenu osmrtnicu i, preletjevši napisano, spremi je u džep. Pisalo je: Brankica… Blago u Gospodinu preminula… Kći, sestra i tetka. Tijelo pokojnice bit će izloženo u kapeli pola sata prije pokopa.
II.
O urbs, memento!
Klepeću sandale kao nanule. To Brankica u srpanjsko predvečerje dolazi odnekud s Latica pa stubama niz partizansko groblje izbije pred općinsku zgradu i već je u centru.
Zrak je okađen. Po čaršijskim tavanima prostro se lipov cvijet. S bijelih lancuna kroz odškrinute prozore zamiriše ljeto.
Ulica je uokviren akvarel. Razlijeva se kolur djevojačkih haljetaka, plešu tkanine oko preplanulih im tijela. Grad bez rijeke rashlađuje se šećerno-mliječnim kuglama iz jedine sladoledarnice. Gastarbajterske djevojčice raspoznaju se po neonskim roza hlačicama i Minnie Mouse majicama. Gastarbajterske djevojčice odsjedaju u svojim prostranim kućama.
Oči mladića vazda su gladne. Vrebaju tek pristigle studentice, još bljedunjave i snene. Brankica im je tiho bilo u bedrima: kad hoda, kad je razodjene sparina, kad rukave karo košulje stegne oko tanana struka. Ona im samo mahne sa svoga oblaka. Njezina je glava Radio Ga Ga. Počesto tako osvane uz Freddieja ili Kiša pa prespava dan. Buduća novinarka, sarajevska studentica žurnalistike.
No jedne se jeseni razletjelo perje, a s trećeg je kata kroz prozor izletio gramofon. I osakatio uličnog mačka, svačijeg i ničijeg. Poletjelo za gramofonom i desetak longplejki, a djeca ih hvatala kao frizbije. Čula se kletva i beštima. I Brankičin plač. A govorkalo se… iza Hazne, ozidana izvora iz kojeg se napajalo sedam čaršijskih česama, da ju je ljubio i obljubio oženjen mlađahni inženjer.
Da je otac ubio Boga u njoj… Da ju je poslao stricu u Njemačku… Da je sišla s pameti i završila na Ugljanu…
Poslije se govorkalo… da je bila jedna Brankica…
Ljeta su odonda sve vruća. Čaršijske česme, jedna po jedna, nalokale se zraka pa presahnule. Visoki jablan, najveći nad Haznom, prignuo se k ostalom drveću.
III.
Brankica je mastilo na prstima i nekrolog uz cigaretu. Stariji radnik pogledava na sat. Onda iz džepa, zajedno s kutijom Marlbora, izvuče i osmrtnicu. Otpuhujući dimove, rasklopi je pa pročita još jednom: Brankica… Blago u Gospodinu preminula… Potom je zgužva u lopticu i ubaci u vreću s otpadom na radnom kamionu.
Oko pet ulicom se taloži tišina: u kraterima iščupanih bandera, u razvalinama Duvanjke, u zaključanoj Osanovoj gostionici. Naiđu tek automobili, a motori im zahropću.
