Postoje ratne priče o velikim bitkama i herojima. A postoje i one druge — o običnim ljudima koji su u rov stigli prekasno, sa umornim kostima, dijabetesom, starim šalama i kafanskim navikama. Ovo je priča o njima.
„Mehke kite“ – tako su ih zvali.
Ova sintagma nastala je onog vrelog ljeta ratne 1995. godine, gotovo podrugljivo, ali s nekom tugom. Tim imenom prozvaše novooformljene odrede sastavljene od ljudi koji su odavno prešli godine za vojsku i rovove. Većina ih je gazila šestu deceniju života, ljudi kojima su ruke više pristajale uz motiku, dnevnik, kredu ili kafansku čašu nego uz pušku. Tu i tamo našao bi se poneki mlađi čovjek, ranjavan ranije, ili bolestan pa do tada nije bio mobilisan, ali okosnicu jedinice činili su stariji ljudi: učitelji, nastavnici, bivši policajci, poljoprivrednici, zanatlije… ljudi koje je rat sustigao kasno, onda kada su već mislili da ih je mimoišao.
Početkom augusta naša jedinica je iz kasarne u Jezerskom, pod okriljem noći prebačena u Zborište. Kamioni su se kroz noć kotrljali bez svjetla, a motorima kao da je sam rat stezao grlo. Borci su raspoređeni na konačište, a ja sam na IKM-u 505. bužimske brigade dobio zadatak i raspored linije koju ćemo ujutro preuzeti.
Rejon Pržina, Vladuše, te prateći vod na Grljevcu koji će biti pod komandom druge jedinice, jer fizičkog spoja među linijama nije bilo.
— Posebno obratite pažnju na Žutu zemlju – rekao mi je jedan oficir, razvlačeći prst po karti.
— Težak položaj. Neprijatelji su je više puta uzimali. Svaki put smo je vraćali diverzantima.
Na licu mjesta bila je raspoređena baterija minobacača 60 mm, dok se za osamdesetdvojke morala tražiti saglasnost nadređene komande.
Ujutro smo zaposjeli položaje.
Lijevo prema nama bili su Abdićevci, a desno Srbi iz Hrvatske. Linija je bila dobro ukopana: rovovi, tranšei, zemunice. Zemlja izrovana kao lice starca izbrazdano životom.
Neprijatelj se javljao gotovo neprestano. Po danu pojedinačnom pješadijskom vatrom, a noću dugim rafalima koji bi parali mrak. Pred zoru bi obično pokušavali artiljersko-pješadijske napade, nastojeći da nas potisnu.
A naši ljudi…
Starci.
Ljudi nenavikli na rovove. Uglavnom s papovkama i starim M-48 puškama, sa šakom municije i umornim kostima. Ali držali su liniju tvrdoglavo, kao što seljak drži plug u suhoj zemlji. Mnoge sam poznavao još od prije rata. S nekim sam radio. Neke i danas jasno vidim.
Hasu su iza leđa zvali Kozica.
Bio je nizak, već prosijede kose, uvijek spreman na šalu i priču. Čovjek kojeg su ljudi voljeli slušati. Gdje bi sjeo, tu bi se brzo okupio krug nasmijanih lica. Iza sebe je imao stotine anegdota, a uz njih je volio i čašicu konjaka.
Kod učenika je bio omiljen. Nije bio strog nastavnik, ali je znao pričati tako da i najtvrdoglaviji đak sluša otvorenih usta. Često bi sjedio u prodavnici pored škole, uz konjak, zabavljajući mušterije.
Ako bi ušla njegova ćerka Almira, odmah bi se uspravio i ozbiljnim glasom rekao:
— Čija je ovo ovako lijepa? Hajde svi po sto maraka za djevojčicu!
I sva bi prodavnica prasnula u smijeh.
U Gradskoj kafani u Bosanskoj Krupi njegova stolica kao da je čekala samo njega. Stolica invertarnog broja 38 ili šank. Na lijevom rukavu kožne jakne lakat mu je uvijek bio izlizan od naslanjanja.
Jednom se vraćao sa utakmice iz Prijedora, gdje je krupsko Bratstvo igralo protiv Rudara. Bio je vatreni navijač.
Neko ga tada odmjeri i reče:
— Hase, bogami si porastao.
On pogleda prema nogama, zastade, pa problijedi. U žurbi je, prilikom izlaska iz stana obuo puničine cipele s višom petom i tako otišao čak do Prijedora. Kafana je od smijeha gorjela. Pričalo se kako je jednom, kao popisivač stanovništva, hodži krišom podmetnuo kasetu u kasetofon. Kad je došlo vrijeme podnevnog ezana, s munare nije odjeknuo ezan nego:
– Pusti, pusti modu!
Učitelj Esed bio je sasvim drugačiji.
Visok, mršav, često krvavih očiju zbog visokog šećera u krvi. Govorio je mirno i odmjereno, kao da u rovu drži čas. Imao je onu tihu dobrotu koju rat ne uspije ubiti.
Tu je bio i Dragan, nastavnik likovnog.
Pravi umjetnik — neobičan, povučen, pomalo izgubljen u svijetu koji samo on razumije. Znao bi danima gladovati ili piti samo slatko mlijeko koje bi se u flaši već počelo kiselo pjeniti. Kupao se noću, krišom, na česmi hladnom vodom u školskom dvorištu, da ga niko ne vidi. A poslije bi se ogrnuo konjskim ćebetom.
A onda Roćkan.
Mehmed po imenu, Roćkan po nadimku. Uvijek nasmijan, dobroćudan, ali kako narod kaže — „nije baš sav svoj“.
Rat ih je spojio u isti rov.
Jednog dana obišao sam njihove položaje. Zadržao sam se kod njih da popričam s Draganom. Sjedio je blijed, nervozno motajući cigaretu.
— Kako je? Ima li problema? — upitah ga.
On me pogleda ispod oka i tiho reče:
— Bojim se Roćkana.
— Šta je sad bilo?
— Kad god se malo udaljim od rova, on me pri povratku dočeka i pita: “Jesi li bio kod svojih?” Onda mi prijeti… Bojim se. Nije on uračunljiv.
Gledao sam Dragana i znao da mu je rat već odavno pojeo živce. Sjećao sam se kako je početkom rata pobjegao iz školskog stana i skrivao se po šumama, u nekoj napuštenoj kući, dok su mu seljaci donosili hranu.
— Bi li prešao u kuhinju? — upitah ga.
— Treba pomoć kuharu.
Lice mu prvi put sinu.
— Bih. Rado.
Istog dana sam ga prebacio.
Žuta zemlja je i dalje bila najkritičnija tačka. Jednog podneva, kad je sunce najžešće peklo, borac Mahmić — imena mu se više ne sjećam — skinuo se i ostao samo u gaćama, hodajući između rovova kao da rata nema.
— Ne izlaži se, ne traži belaja — upozorio sam ga.
A on, onako nehajno, kao da govorimo o vremenu, samo odgovori:
— Nosim ja muške gaće.
— Kad te snajper nađe, džaba ti muške gaće — rekoh mu.
Često sam obilazio i prateći vod na Grljevcu. Put do tamo vodio je kroz selo u kojem su ostale žene i djeca. Muškarci su bili raspoređeni na dvije strane rata — jedni kod Abdićevaca, drugi u našim jedinicama. Rat je bio ušao i u porodice.
Jedne noći nebo se raspalo od pucnjave.
Neprijatelj je tukao protivavionskim topovima, mitraljezima, minobacačima. Rafali su parali mrak kao užareni bičevi. Zemlja je podrhtavala pod nogama. Ali naši starci nisu uzmicali. Držali su liniju tvrdoglavo i šutke. Nismo imali ni poginulih ni ranjenih.
Nekoliko dana poslije, pred samo svitanje, začula se daleka artiljerija. Slušali smo. Nadali se. Negdje duboko u nama tinjala je ista misao — možda su to Hrvati krenuli. Tokom dana stigla je potvrda. Hrvatska vojska pokrenula je ofanzivu.
Naši osmatrači ubrzo su javili da se neprijatelj povlači. U daljini su odjekivale eksplozije. Dizali su skladišta municije u zrak. Prešli smo na teritoriju Hrvatske. Ispred nas napuštene kuće, prazni rovovi, razbacane konzerve, vojničke ćebadi i tišina. Teška, nestvarna tišina poslije tolikih granata.
Naređeno nam je da krenemo prema Stabandži i zaposjednemo nove položaje: Krubljak, Topalovo brdo, Čardašica, dok je prateći vod raspoređen na Crkvinu.
Bio je paklen augustovski dan. Gledao sam kolonu kako se penje i spušta preko brežuljaka. Puške, rančevi, šljemovi… sve je to na tim starim ljudima izgledalo preteško. Posebno sam gledao Hasu. Puška i ranac skoro teži od njega samog. Znoj mu se slijevao niz lice, ali nije zastajao.
— Hajde, Hase! — dovikivao sam.
— Pričaj šta da lakše hodamo!
A on bi, hvatajući dah, odmah počinjao neku novu anegdotu. I ljudi bi se smijali. Tako su pobjeđivali umor. Kad smo stigli na cilj, bio sam iznenađen. Niko nije klonuo. Niko se nije žalio. Kao da ih je nosio neki prkos jači od godina.
Odmah sam ih rasporedio po novim vatrenim tačkama.
— Pazite se — upozoravao sam ih.
— Neprijatelj je razbijen, ali ima zaostalih grupa. Ne napuštajte rovove.
A onda je jednog popodneva do mene dotrčao Enes, komandir pratećeg voda. Bio je zadihan.
— Napadnuta nam grupa! Imamo ranjenog!
Pojurili smo prema mjestu sukoba. Usput smo sreli zaprežna kola. Na njima je ležao Rasim. Bio je pri svijesti. Objema rukama držao se za stomak. Krv mu je probijala između prstiju.
— Vozite ga odmah do saniteta! — viknuo sam.
Lice mu je bilo pepeljasto, ali je šutio.
Kasnije sam saslušao grupu. Rekli su da su tokom pretresa terena u daljini ugledali grupu vojnika.
— Pitali smo ih ko su — govorili su.
— I?
— Pokazali su prema Dvoru na Uni… a onda su otvorili vatru.
Tako je ranjen Rasim.
Nekoliko dana poslije jedinica je povučena na odmor.
I danas, kada se sjetim tih dana, prvo mi pred oči ne izlaze ni granate ni rovovi.
Nego oni.
„Mehke kite“.
Starci s puškama.
Ljudi koje je rat zatekao nespremne, a koji su ipak ostali na liniji, tvrdoglavi i uspravni, kao suha stabla koja odolijevaju oluji i onda kada svi misle da će se slomiti.
A među svima njima najjasnije vidim Hasu. Malen pod preteškim rancem i puškom gotovo većom od sebe, oznojenog lica, kako uz strmu uzbrdicu hvata dah i ipak ne prestaje pričati. Oko njega ljudi umorni, gladni i neispavani, a opet se smiju njegovim šalama.