I danas se sjećam gustine tih magli i studentske besparice prijatelja. Sportskih torba s hranom u tranzitu između Mostara i Sarajeva. Sumornosti Grbavice i njenih ledenih fasada. Zime su bile nemilosrdne. S jutrom su odnosile svaku nadu. Prve sate dana pritiskala je nepomičnost zraka. Iz gradskih dimnjaka se dizao težak dim, miješajući se s maglom. Jednolična siva masa gutala je krovove, ulice, poglede.
U stanovima se grijalo koliko se moglo. U njima su se okupljali budući inžinjeri. Svi jednako gladni i uvjereni da ih čeka nešto bolje. Dolazio sam ih obići vikendima, bježeći od vansezonskog mrtvila južne kotline. Sarajevo je nudilo šire kafane i duže noći. Iluziju da se život događa upravo i samo tu. Sjedili bismo satima u „Kino Bosni“ rastežući sitniš i razgovore. Raspravljali o poslovima koje ćemo jednog dana raditi, gradovima u koje ćemo možda otići. Rijetko se putovalo van granica, tek poneka ekskurzija da čovjek proviri preko zamišljene crte. Prelaz u novo desetljeće imao je oštre zavoje, a mi nismo znali kako ih zaobići. Trajalo je beznađe i pomalo smo bili umorni od svega, pa i jedni od drugih. Držali smo se tih susreta kao da će nas sama činjenica da sjedimo zajedno spasiti od potpunog rasipanja.
Pretežno sam konačio na Grbavici kod Harisa. Starogradnja iz sedamdesetih, s parkom u središtu. Redovi sivih blokova, izrasli iz davnog optimizma, sada već zgasnulog pod slojevima čađi, vlage i tranzicije. Pri buđenju sam bezbroj puta gledao na taj park, stegnut jutarnjim mrazom. Nekoliko ocvalih klupa, zapušteno igralište, ogoljeni hrastovi. Ličio je na mjesto iz kojeg je život otišao naglo. Ni vrane nisu remetile njegovu samoću. Jedini puls kvarta bio je miris pečenog hljeba iz obližnje pekare. Pustio bih ga u sobu da razbudi mamurne glave i pokuša istjerati ustajali dim duhana iz odjeće i naših pluća.
Kafane smo posjećivali nasumično. Nismo birali gdje upadamo i kakve svjetove našom pojavom remetimo. Mnogo opskurnih mjesta skrivalo se po sporednim ulicama i prolazima. Sudbine koje su tamo zalazile bile su odavno poražene. Ljudi ugašenih pogleda i nažuljanih očiju. Lica izbrazdana godinama, čekanjem. Gospodarili su tim prostorima s nekom težinom u nogama i glasu. Demobilisani borci, taksisti, šaneri, plejboji. Svi s nagorenim biografijama koje su rado dijelili s nama. Pred rat, u ratu i poslije rata. Tri čina za vječnost. Mi smo u te jazbine ulazili iz radoznalosti, tražeći jeftino piće i priliku da se susretemo s etanolskim melecima. Oni su ostajali, srasli s inventarom i podovima.
Prijatelji su živjeli skromno. Jedni su cijedili starce, drugi šljakali studentske poslove po najvećim rupama u gradu. Niko se nije žalio. Besparica je bila zajedničko stanje, a fakultet predsoblje prosperiteta. Čekala su ih prazna mjesta u državnim firmama i telekomima. Tržište je imalo praznine koje je trebalo popuniti. Gurali su inatom prema diplomskom, iako su bili tek na početku studija. Te goleme, debele knjižurine koje bih viđao po stanovima uvijek su me plašile. Beskrajne jednačine i hladna logika. Studirao sam tada književnost i bio zaokupljen drugim pitanjima. Znam da su se pred ispitne rokove zatvarali po deset dana, mantrajući nad tim tomovima kao monasi nad biblijom. Imali su dug prema roditeljima. Povratak kući ili obnova godine nisu bili opcija.
Ponekad bih se ukazao pred vikend s honorarom od usluga prevođenja. Odmah smo sazivali svitu i napadali grad. Noći su drhtale pod čekićem užarene mladosti. Nestvaran broj duša kolao je ulicama. Slijevao se iz studentskih domova, podstanarskih soba i posljednjih autobusa koji su pristizali iz okolnih mjesta poput Vogošće. Klubovi i kafane najednom bi zagrcali od glasova i muzike. Mogao si da biraš svoju vrstu buke. U to vrijeme činilo se da je svako imao bend, ili barem svirao nešto. Svirke lokalnih alter snaga posjećivao sam redovno, vukući za sobom prijatelje na njima nepoznat teren. Na malim binama tiskali su se pankeri i metalci. Uštekali bi instrumente i puštali struju da odradi svoje. Bilo mi je nebitno imaju li sluha i hoće li za koji mjesec još postojati. Te večeri bile su pune ambicija koje su daleko nadilazile mogućnosti. Danas se jedva sjećam imena tih sastava. Ostao je eho raštimanih gitara i uvjerenje da se nešto važno događalo.
Pred zoru bismo se vraćali promrzli i umorni. Od preostalog novca kupovali vruće kifle i bureke. Negdje u novčaniku spavala je povratna karta. Vikendi su bili prava mjera Sarajeva. Znao sam da je bolje zadržati status izletnika. Ovdje bih zapustio faks i nestao u sličnim noćima. Uostalom, u kući nije bilo dovoljno novca za dvoje studenata u Sarajevu. Neko je morao ostati. Prepustio sam svoje mjesto sestri koja je kasnije postala jedan od najboljih studenata generacije. Danas mi se čini da je to jedna od rijetkih ispravnih odluka koje sam donio.
Znalo se desiti da prespavam kod Amara na Bistriku. Živio je sam, u skromnoj garsonjeri pri vrhu mahale. Nisam bio fan uzbrdice zimi. Poledica bi presvukla sokake, pa se uspon do njegovog stančića pretvarao u omanju ekspediciju. Jedne smo večeri nakon koncerta Kande, Kodže i Nebojše pripiti četvernoške iznijeli sebe do vrha. Nagrada je bila pogled. Sarajevo se odatle prostiralo ispod prozora, nagnječeno smogom. Svejedno, volio sam taj stan i Amarovu vojničku disciplinu pri svakom obroku. Konzerva i vekna hljeba kod njega su se razvlačile danima. U malom „Obodin“ frižideru često su stajale tegle s domaćim ajvarom. Gorivo koje ga je pokretalo u jutrima pri kraju kalendara. Uvijek bi ustao da ugasi svjetlo koje sam ostavio da gori u kupatilu. Računica je bila jasna. Sjećam se da me je nekoliko puta probudio sevdah od komšije s druge strane zida. Ležao sam na dvosjedu zakopan pod dekama i slušao prodiranje glasa Nade Mamule. Suze su vlažile jastuk. Bila je to jedina Nada koja je tih sarajevskih zima stigla do mene.
U Mostaru smo se viđali tek da se puspasimo na kafama. Oni su pretežno dolazili da obiđu starce i pošteno se najedu. Sarajevo ih je polako prisvajalo. Ukazali bi se s novim riječima i pogledom ljudi koji su već jednom nogom otišli iz rodnog grada. Poslije nekoliko dana kod kuće vraćali su se teži za par kilograma. Redovno su sa sobom nazad nosili pune torbe hrane. Sarma, dolma, grah. Onda je stizao period ispita, proletio bi i mjesec prije nego bismo se opet okupili. Taj izmak najtvrđe zime prolazio je u iščekivanju i nelagodi. Znam da smo položene ispite bezdušno zalijevali rakijom. Sudbina se privremeno svodila na broj indeksa.
Nekad tih godina sestra je otišla na studij arheologije. Prazna soba kod majčine prve rodice Samke značila je izostanak tereta kirije. Kuća u Olovskoj ulici pripadala je nekom drugom vremenu. Tamni kredenci od punog drveta. Sobe okićene goblenima, vezenim harfovima i slikama Kabe. Po Kur’an u svakoj. Povremeno bih svraćao da vidim sestru i ogrijem se Samkinom vedrinom. Bilo je toliko vjere u boga u toj dvospratnici da se svaka nesreća činila prolaznom. Moj nihilizam bi se rastopio među fildžanina kafe i Samkinim dovama. Klanjala je pet namaza još od pogibije muža. Nisam je pamtio drugačije. Jedne nedjelje sam na vrata došao dekintiran i mamuran. Pojeo sam čorbu i primio „cvaju“ u džep košulje. Spuštajući se sokakom do ceste, osvrnuo sam se. Samka je stajala na dovratku i mahala šamijom. I danas vjerujem da sam vidio meleka.
Rođaci iz Sarajeva su sve češće javljali da je „preselio” ovaj ili onaj amidža, tetka iz drugog ili trećeg koljena. Na neke sam dženaze odlazio da ispratim gašenje loze, ujedno ugodim majci. Pretežno zimski obredi na snijegom zavejanim humkama iznad Podgraba. Lica u safovima koja sam nekada znao po imenima. Odbljesci bliskosti. Stariji su me dočekivali kao rođenog, ali ja sam već bio odmetnut od te krvi, vezan samo za uspomenu na poraće. Godine kad smo svakog vikenda išli u obilaske rasute porodice. Poslije ukopa ostajali bismo još neko vrijeme uz kafu. Izredao bih se među zagrljajima, ponavljajući po šablonu čiji sam. Taj gorštački obruč velikog roda, sa po osmero i više djece oko ognjišta, s godinama je popustio. Grane su se prorijedile, seoske kuće opustjele, a prezimena razišla po svijetu. U jednom trenutku bih se udaljio od mase uznemiren prolaznošću. Shvatao sam da uskoro više neće biti nikoga da me zovne nadimkom iz djetinjstva.
U povratcima za Mostar pogađala me gluhoća zaselaka uz magistralu. Pojas tmine pritiskao je svaku okućnicu. Svjetla iza zamagljenih prozora bila su ugušena zimom. Redala su se prazna proširenja uz cestu. Na tim stanicama su izlazili mnogi studenti, i nestajali u mraku. Autobus bi nastavio, ostavljajući za sobom ugažene korake u snijegu. Kad god bih prolazio sličnim mjestima, osjećao sam naklon sudbine. Poštedu da ne moram pripadati toj tami.
Haris je bio blizak s ekipom navijača Željezničara. Grupisali su se kod njega u stanu i išli na tekme. Nekad na Grbavicu, nekad na gostovanje. Ekipa je brojala šest članova, pretežno bistrih i autodestruktivnih momaka. Imali su pitome duše, zatomljene iza potrebe da se neprestano dokazuju na ulici i tribini. Brzo su prihvatali ljude među sebe, pa i mene kojeg fudbal nije zanimao. I oni su bili studenti. Dane su dijelili između predavanja, navijačkih tuča i beskrajnih kafa po gradu. Bilo mi je zanimljivo slušati o hijerahiji i frakcijama na “sjeveru”. Kome spremaju sačekuše i s kim drže primirje. Jednom smo se nagurali u auto i odvezli ispod releja na Humu da popijemo pivo i zapalimo “frulu”. Trajalo je kratko februarsko popodne s manje smoga nego inače. Sunce je izboksavalo posljednju rundu. Smjenjivali su se prekidi stvarnosti. “Manijaci” pričom skretali na ispite, majke, djevojke. “Buraz, ko voli, taj izdrži.” Najglasniji je poslije pokupio prazne limenke u kesu prije nego smo krenuli. Drugi su ga odmah prozvali ekologom dana. Posmatrao sam ih pitajuću se kako se u istim ljudima može nastaniti tolika blagost i potreba za nasiljem. Naslućivao sam da su ispod te kože bili mnogo mekši nego što su pokazivali.
Sestra je pisala diplomski, što je značilo njen skorašnji povratak kući. Bio sam odveć naviknut na širinu stana bez njenog prisutva i majčinu rutinu. Koliko god da mi je nedostajala, znao sam da će kvadratura prostati pretijesna za troje i da ću uskoro morati bježati. Imao sam dvadeset i pet i finansijska samostalnost još je bila koncept u razvoju. Držao sam se za djevojku i njenu vjeru da ćemo uspjeti da pobjegnemo. Oko nas su ljudi već učili jezike i obilazili šaltere. Pretvarali godine studija u izlazne vize. Mene su već isprali pričom da svoj „talenat“ skupo prodam vani. Ni sad ne znam na šta su tačno mislili. U tom trenutku moj najveći uspjeh bila je sposobnost da preguram mjesec na račun niza širokogrudih poznanstava.
Semestri su prolazili, prijatelji privodili studije kraju. Nisam više toliko putovao sjevernije. Oni su promijenili navike, našli djevojke i polako ulazili u sistem zaposlenih inžinjera. Počeli da planiraju kredite za stanove u Sarajevu. Poznavao sam i one koji su jedva čekali povratak na jug. Na studij su gledali kao na odslužen vojni rok u ledenim kasarnama. Pored diplome, vratili su se s prezirom prema tamošnjoj klimi i zimama. Čim su mogli, zamijenili su maglu za sunce i zrak. Mnogi od njih i danas do “Šehera” odu samo ako moraju. Jedan poznanik, svršeni student medicine, tvrdi da ga obuzme snažna migrena kad primakne Bradini. Prolazak kroz tunel Ivan portal je između „naših“ i „njihovih“ svjetova.
U jednom od posljednjih okupljanja ekipe, otišli smo u kafanu „Mirandol“. Energije su nam bile različito podešene. I dalje sam pio bez mjere, oni uveliko apstinirali od alkohola. Osjećao sam se pomalo suvišno među ljudima koji su već počeli računati rate kredita, godišnje odmore i dječije sobe. Otaljavao sam treću godinu drugog faksa po redu, klizeći između povremenih honorara i uvjerenja da za ozbiljan život još ima vremena. Pričali smo o koječemu, prisjećajući se bizarnih momenata i ličnosti koje smo sretali. Čovjeka koji nam je jedne večeri prišao za sto da se uključi u razgovor o „Sarajevskom Marlboru“, a završio o tome kako je 1991. kao junior Bosne ušao s klupe i zabio dvadeset koševa za preokret protiv Romanije na Palama. Krenulo je šaketanje i onda prekid utakmice. Tvrdio je kako je tada osjetio da rat dolazi i da je možda on krivac za njegov početak. Gledali smo ga u tišini. Na njegovom licu nije bilo znakova ironije. Zatražio je da mu platimo piće i vratio se za šank.
Među separeima u „Mirandolu“ je sjedila i poznata njuška iz krimi miljea. Viđao sam ga po rubrikama crne hronike. Svodništvo, šverc oružjem, reketarenje. Okruživali su ga jednako nabrijani momci i mlađe djevojke. Važio je za ratnog heroja, dovoljno za mjesto iznad zakona. Iz njegovog pravca dopirala je muzika koju konobari nisu imali običaj stišavati. Basovi su gušili razgovore za okolnim stolovima. Povremeno bi zagrmio smijeh, predug i preglasan. Naši razgovori su se pretvorili u drečenje na uho. Bivao sam sve pjaniji i njihova me pojava nervirala. Prijatelji su savjetovali da platimo ceh i razgulimo. Ustao sam i prišao šanku, rekao konobaru da smanji muziku. Gledao me je izbezumljeno, s molbom da se udaljim i poštedim nas mogućih sranja. Zakoračio sam unutra i zavrnuo točkić za glasnoću. Za stolom ratnog heroja razgovor je zastao. Gledali su me nekoliko sekundi, hladno i bez riječi. Dovoljno dugo da osjetim kako mi alkohol napušta tijelo. Konobar je poprimio boju kreča i blago se sageo. Očekivao sam da poleti boca u mom smjeru, ili me neko od tih gorila uspava krošeom. Heroj me odmjerio od glave do pete. Razvukao njušku u osmijeh i podigao palac u znak odobravanja. Potom je signalizirao konobaru da pojača malo i nastavio monolog među svojim ljudima. Prijatelji su već navlačili jakne i vrtjeli glavama. Otišli smo bez mnogo riječi. Na parkingu smo se rastali brže nego nekad. Njima se žurilo kućama. Ja sam još neko vrijeme ostao pod neonskim svjetlima ispred „Mirandola“, slušajući kako basovi tresu stakla.
