Avgust mjesec poezije
Tokom pet sedmica mjeseca avgusta i koji dan septembra, portal Strane vam predstavlja poeziju po izboru književnika-selektora, za pet država regiona. Selektori su napravili izbor od sedam savremenih pjesnika čija im je poetika u ovom trenutku najbliža.
Selektor za Hrvatsku je književnica Darija Žilić.
(Pjesme iz zbirke u rukopisu “Lovci u snijegu”)
KUĆA OD TOPLE CIGLE I CRIJEPA
Neko vrijeme prije rođenja
bavio sam se jednim
pomalo čudnim zanatom.
Odlazio bih, naime
od praga do praga
i tražio na poklon bar jednu ciglu
ili bar jedan crijep
koje su nekada
prvo dobro ugrijane
u pećnici ili na samoj peći
umatali u čistu tkaninu
da bi se potom promrzlome stavljali
u postelju pod noge, ne bi li se tako
dodatno ugrijao.
Cigla bi sve do jutra ostajala topla.
Od te cigle i od tog crijepa
htio sam, tebi i sebi
jednom negdje sazidati kuću.
Ljudi su bili ovakvi i onakvi
neki su darivali bez riječi
neki ciglu, neki crijep
neki negodovali
psovali, tukli, sakatili i pljuvali
neki rekli da im ovakav
ili bilo kakav
više nikada ne dolazim na oči
neki se čudili
i govorili da nisam
ni čovjek, ni životinja
drugi njegovali i rekli da još malo ostanem
da mogu spavati u drvarnici ili štali
neki se samo
pomalo tužno nasmijali i ne pitajući
zašto mi treba baš takva cigla
i baš takav crijep.
A onda se rodih
prije nego što bi to po pravilu trebalo
ništa strašno, tjedan, dva, najviše tri
u jedan poslijepodne
više se nitko točno ne sjeća
ali ne stigoh sazidati i pod krov staviti
skoro pa gotovu kuću.
Nisam je više mogao pronaći
nisam se ni približno više mogao sjetiti
gdje sam to trebao sagraditi kuću.
Negdje koncem mladosti
posve je prestah tražiti.
Premda i u životu zidarske struke
nikada više nisam ništa zidao
ni jedan jedini prag, ni jedan jedini zid.
I kada sam i vidio nešto
ili nekoga sličnoga sebi
odmah bih pokupio sve stvari
i nestao.
Uostalom
iz dana u dan
iz godine u godinu
sve sam manje i manje
i gledao i govorio.
A tebe, lutajući tako
od grada do sela
od sela do grada
od granice do granice
od puste do puste
ili poslije
spavajući po tuđim kućama
u čijoj, bilo mi je potpuno svejedno
nisam nikada stigao imalo bolje upoznati
pa da ti jednom možda i pokažem
bar ono što negdje zasigurno
i danas ostalo je
od naše kuće.
BARANJA, LOVCI U SNIJEGU
Otiđite, zauvijek.
Ne rušite više stare pustare.
Ne ograđujte iznajmljena lovišta.
Jelen je ondje
tim istim putem
prolazio stotinama godina.
A jučer sam, nakon što sam sišao s bicikla
vidio jednoga, uginuloga
raskrvavljene glave, koji je
pokušavao i pokušavao pronaći
stari put kroz žicu.
U iste večeri, u ista jutra
ista praskozorja i iste sumrake
u kojima se zimi, odnekud u sliku
na snijegu, vraćaju u selo Bruegelovi lovci.
Satima sam stajao ili sjedio ispred te slike
u bečkome Kunsthistorische Museumu.
Pa makar bio ondje i jedan jedini dan
za to se uvijek moralo naći bar malo vremena.
A onda su mi se noge jednoga poslijepodneva
počele odvajati od tla i otvorila se vrata svega
što je ikada u mome životu
bilo pokriveno snijegom.
Kolinje u lijevom kutu slike.
Sitan plijen, tek jedna lisica koju na
motki na ramenu nosi jedan od lovaca.
Psi koji im se vrzmaju uokolo nogu.
Bijeli planinski vrhunci u pozadini
neke čudne ptice u zraku
ispod kojih su klizači na ledu
uživali u posljednjim zrakama
danje svjetlosti.
Bio je dovoljan samo jedan mali korak da se
približavajući pa makar i neznatno toj slici
zauvijek izgubim u prostoru kojemu se, baš zato
što je bio tako savršen, nisam usudio prići bliže
premda sam u ruci već osjećao
klizaljke za večernji led.
Možda mi je nešto govorilo
kako negdje drugdje
još uvijek moram pronaći
neke svoje lovce
koji samo pogledom godinama love
neke druge zimske prizore.
U Baranji, s njima u zoru ili sumrak poći
poljima na koja je danima padao snijeg
i biti pa makar i nijemim svjedokom
tragova koje su ondje ostavili i živi i mrtvi
s toliko nade pokušavajući nas pronaći
promrzle kraj žice.
BILJEŠKA NAKON PUTOVANJA U BAJU 26. 09. 2005.
Lászlu Krasnahorkaiju
Imamo li pravo na još jedno, jedino obećanje?
Pravo na bar još jednu iluziju?
Ovdje gdje se nebo potpuno
bez starih i novih maski
dotiče s istom takvom zemljom?
Kako se pomiriti s onim što je oteto?
Kako se pomiriti s onim što je ostalo?
Kako živjeti na splavi od prerano
posječenoga i spletenoga pruća?
Gdje će splav na kraju, izbaciti voda?
Trudim se ne misliti
na ono što me čeka sutra
tamo iza horizonta.
Danas ne moram više nigdje stići
mogu ostati spavati ovdje na zemlji
usred puste, usred ničega
na starome, grubome konjskome ćebetu
s pogledom na noćno nebo.
Kažu kako će jesen ove godine stići brže no inače.
Na požnjevenim poljima
sokol će lako iz zraka vidjeti voluharicu
s grumenčićem jantara u sitnim očima.
Starim i novim pustopoljinama
neće više nitko prići
osim onih koji su ovdje namjerno zalutali.
Sluge će moliti vlastite gospodare
da im dopuste bar još jednom očistiti čizme
ne primjećujući da su već odavno
i mrtvi, i bosi, da su mnogima od njih
nepovratno u travu zarasli
na brzinu iskopani grobovi.
Odavno se to već događa.
Usnim s pravednicima
probudim se s džeparima i ubojicama
ili obratno.
I jednima i drugima
samo da me što brže ostave na miru
kažem s vama sam i što brže nestanem.
Odavno se to već događa.
Gdje ću spavati kada zima zamijeni jesen?
Kada zatvorim oči
i utišam sve druge zvukove
čujem harmoniku kako svira
romansu o ljudskim očima
tamo u još istočnijim, velikim ravnicama.
I tamo ću pješice
ove ili neke druge zime
samo neka mi netko za početak pokaže
na koju stranu treba poći
sve poslije toga bit će stvar
sreće i vremena
preostale snage u nogama
i topline u rukama
koje nitko nije dodirnuo
već tolike godine.
AKO SI TI
Ako si rođen tamo
gdje magla
s ceste i ulice ranim jutrom
stvarnom rukom
otvara prozore kuća
u kojima već godinama
ne stanuje nitko
ako si rođena tamo
gdje poluslijepi starac
uokolo očiju još sasvim dječačkoga lica
pod snijegom vidi
mjesto na kojemu će uskoro
niknuti jaglac
ako si rođen tamo
gdje se od pamtivijeka rađaju
kostobolni anđeli koji zalud
prosjacima vidaju rane
prošlogodišnjim trnjem i lišćem
ako si rođena tamo
gdje posvema nejasno
vidim koronu
koje sve brže i brže
svakoga dana nestaje
u mome pamćenju
koje kopni i kaplje
s onih istih, starih
razbijenih stakala
kao pijano strašilo
ako si rođen tamo
gdje si ljudi češće mijenjaju imena
nego u strahu
stare jastučnice i jorgane
a noću s groblja na groblje
prenose loše označene kosti
ako si rođena tamo
gdje nitko ne zna kada ti treba
poljubiti ruku punu zrnja
i vilinskoga pramenja
ako si rođen tamo
gdje jesenje blato
ne da mrtvacu do vlastitoga groba
ako si rođena tamo
gdje sam se nadao sresti
nekoga tko imalo sliči na tebe
puzajući iz noći u noć
beskrajnim hodnicima
čiji su podovi mirisali
na borosane i užeglo ulje
ako si sačuvala
bar jedan jedini pogled
na majur usred puste
nacrtan u prašini
koja ljeti pada po starome furniru
na prigradskome smetlištu
ja ću imati tu jednu minutu sna
u svome za tren
uskrslome sutra.
Ako si ti
ako si ti
samo
ako si
ti.
DUŠA, RINGIŠPIL I SLAVA RAŠKAJ
Niki Radasu
“Nemoguće je boriti se protiv onoga što izabere duša”
(Witold Gombrowitz)
Tko još išta zna o onome
što ja odavno, tako dobro znam?
Ne kročim više rubovima baš svake pustinje.
Ne lutam više kao nekada maglom i močvarama.
Nisam u vapnu koji ti curka niz usne.
Nastojim više spavati, ne vidjeti, ne čuti
prošlo je vrijeme kada bijah pomalo svačija.
Ne želim više ništa pričati o onome
što sam vidjela dok sam gledala lica
svih onih koji nisu imali ništa, samo mene.
U jednome selu
upravo se sada
na praznome nogometnome igralištu
vrti potpuno prazan ringišpil.
Nikoga osim nevidljive mene nema na stolicama
koje vise na željeznim lancima.
Vlasnik kirbajskoga luna-parka
gleda te prazne stolice
kako se vrte iz kruga u krug
i iznova, i opet i opet
povlači ručicu motora.
Uskoro će kiša.
Pomalo ludi od jeftinoga alkohola
kojega za sitan novac
kupuje po sve praznijim selima.
Ne može se boriti protiv onoga što sam izabrala
napisao je jedan i onda kada nisam imala izbora.
Letim na vraninim krilima.
Umirem i rađam se u ljusci jajeta u gnijezdu koje gori.
Nitko nije vidio
ono što sam napisala
na zidu sobe
u kojoj je spavala Slava Raškaj.
S njom sam, snijeg je sada tamo
gdje je ljetos cvjetao njezin lopoč.
Gledamo u taj snijeg s prozora
kako opet gusto pada
i smijemo se
dugo se smijemo
jedna drugoj.
