Tata, sutra ujutro, čim svane, otići ću da posjetim tvoj grob. Rekli su mi da korov raste među pukotinama i da na njemu nikada ne cvjeta svježe cvijeće. Niko te ne posjećuje. Mama se vratila u svoje mjesto, a ti nisi imao prijatelje. Kažu da si bio veoma čudan… Ali mene to nije iznenađivalo. Tada sam mislila da si ti čarobnjak i da su čarobnjaci uvijek bili veliki samotnjaci. Možda si zato izabrao onu kuću, udaljenu dva kilometra od grada, na osami, bez susjeda. Bila je prevelika za nas, iako je tako tetka Delia, tvoja sestra, mogla dolaziti i boraviti kod nas. Ti je nisi mnogo volio, a ja sam je pak obožavala. Imali smo mjesta i za Agustinu, sluškinju, i za Josefu, koju si mrzio. Još uvijek je mogu vidjeti kada je došla u kuću, obučena u crninu, s suknjom dugom do gležnjeva i onim crnim velom koji je prekrivao njenu kovrdžavu kosu. Nije bila stara, ali činilo se je nastojala tako izgledati. Ti si se protivio da živi u kući. Mama je rekla: “Ona je svetica.” Ali to tebe nije dirnulo, nisi vjerovao u te stvari. “Toliko pati…”, rekla je kasnije. Njen muž, alkoholičar, tukao ju je kako bi je prisilio na prostituciju. Ni ta nesreća te nije ganula. Ali ona je ostajala dan za danom, a ti se nisi usudio da je izbaciš. A godinama kasnije, ona je bila ta koja je potakla mamu da uništi sve tvoje fotografije koje su bile u kući, iako si tek bio umro. Ali meni nisu trebale da sebi precizno dočaram tvoj lik. I ne znaš koliko to sada, u tišini ove noći, može biti strašno, jasan prikaz lica koje više ne postoji. Čini mi se da te još uvijek vidim punog života i boja tvoga glasa, utihnuta zauvijek, odzvanja. Sjećam se tvoje svijetle kose i plavih očiju koje mi se sada, kad se prisjetim onog tvog posebnog osmijeha, čine poput očiju djeteta. Bilo je u tebi nečeg čistog i blistavog, a istovremeno i jedan izraz tuge koji se kroz godine pretvorio u duboku gorčinu i neumoljivu grubost.
Tada nisam znala ništa o tvojoj prošlosti. Nikada nisi pričao o sebi, niti o svojima. Za mene si bio zagonetka, posebno biće koje je došlo iz druge zemlje, iz grada legendi koji sam posjetila samo jednom i kojeg sam se sjećala kao prizora iz sna. Bilo je to čudesno mjesto, gdje se činilo da sunce sija drugačijom svjetlošću, a iz kojeg te je mračna strast natjerala da odeš i nikada se ne vratiš. Ne znaš koliko sam već tada dobro razumjela smrt koju si izabrao. Zato vjerujem da sam od tebe naslijedila ne samo tvoje lice obojeno maminom bojom, već i tvoju ogromnu sposobnost očajavanja i, iznad svega, izolacije. Čak i sada, što je veća samoća koja me okružuje, to se bolje osjećam. Ipak, one noći sam se osjećala tako napušteno. Nikada neću zaboraviti neprobojnu tamu koja je obavila kuću kada si nestao. Imala sam petnaest godina i gledala sam kroz prozor svoje sobe. Vani se ništa nije micalo i, iz te izluđujuće tišine, čula sam zvuk kiše i Josefin glas koji mi je dopirao iza leđa, kroz odškrinuta vrata moje sobe: “Ne, Teresa, suze u ovakvoj situaciji nisu rješenje. Naš Gospod je uvijek milostiv. Pomolimo se da se smiluje njegovoj duši.” Mama nije ništa rekla, ali su se njeni jecaji pretvorili u očajnički plač. Ja se nisam usudila ispustiti ikakav zvuk. Znala sam da je ona radije vjerovala da spavam. Nekoliko puta su prošle pored mojih vrata. Obilazile su kuću s jednog kraja na drugi, kao da su očekivale da će negdje pronaći nešto što će opovrgnuti ono što smo sve već znale.
Zatvorila sam kapke na prozorima i upalila svjetlo. Željela sam znati koliko sati smo te čekale. I tada sam na noćnom ormariću pronašla tvoj visak, spremljen u crnu lakiranu kutijicu. Učinilo mi se kao da je izronio iz sna, iz onog čarobnog, bezvremenog prostora u kojem je proteklo moje djetinjstvo s tobom. Pustila sam ga da se njiše pred mojim očima, ne tražeći ništa, kao da je već izgubio smisao. Zadrhtala sam pri pomisli da je postojao prije nego što sam došla na ovaj svijet i da si pomoću njega pogodio da ću biti djevojčica. Mislim da sam tokom tih godina obožavala sve što je dolazilo od tebe, ne samo čudotvornu moć koju si posjedovao. Nikada neću zaboraviti uzbuđenje koje me je tjeralo da skakućem gore‑dolje po cesti, ili da ti trčim u susret kad bih te ugledala u daljini, kao tamnu tačkicu koju sam samo ja prepoznavala, dok se polako približavaš na svom biciklu. Vraćao si s časova francuskog koje si držao na institutu. Zato smo tamo živjeli. Ti se nisi želio vratiti u Sevillu, svoj grad, ni u Santander, odakle je mama. Iako je sve što je ona željela bilo otići iz te izolacije i živjeti među drugim ljudima, kako je često govorila. Sjećam se da mi se činilo da udišem čišći zrak čim bih otvorila kapiju da te dočekam. Jedino tada ste mi dozvoljavali da izađem sama vani. Ponekad sam, dok bih te čekala, sakupljala i jela sjemenke rogača otpalih sa stabala. Jako su mi se sviđale i nikada ih nigdje drugdje nisam probala. Čekala sam te i kada je padala kiša; ali, ako je bilo lijepo vrijeme, stavljao si me na prečku svog bicikla i išli bismo na kratku vožnju. Sjećam se tih susreta kao najsretnijih trenutaka dana. Mada sam jako voljela i časove koje mi je mama držala tokom jutra. Uspijevala je da mi probudi interes za sve čemu me podučavala. I, iznad svega, tada je bila najljubaznija prema meni. Možda je to bio njen poziv, ali kako su joj u ratu poništili diplomu učiteljice, nije mogla podučavati nikog osim mene. Međutim, imala sam dojam da ju je sve osim tih časova iritiralo, iako je veliki dio vremena posvećivala aktivnostima koje su joj se najviše sviđale. Uređivala je vrt, vozila bicikl, šila ili vezla i veoma mnogo čitala. Mislim da je u jednom trenutku pokušala nešto napisati, ali nikada nije završila. Mrzila je kućanske poslove. Imam veoma malo sjećanja na mamu iz perioda mog djetinjstva. Kao da je često bila odsutna, zatvorena u sobu ili je šetala daleko od kuće. Ali nakon Josefinog dolaska bila je prisutnija. Sjećam se kako su razgovarale za stolom poslije večere, dok su šile i pile kafu. Iako sam bivala tu, imala sam osjećaj da me nisu primjećivale. U toj atmosferi koju su stvarale, lebdjela je slika o tebi sasvim drugačija od one koju sam ja imala, ali koja je rasla u meni i boljela me. Nešto nejasno izdvajalo se iz njihovih riječi, iz onog što su one znale, a ja nisam, iz onog svakodnevnog Očenaš koje smo uvijek molile na kraju krunice, za spas tvoje duše. Mama se uvijek žalila, čak sam je viđala i da plače zbog toga, zbog života koji si joj nametnuo, zarobljenoj u toj kući tako daleko od svega. Kada bi govorile o tebi, Josefa je razgovor zaključivala riječima: “On jednostavno pati od nedostatka vjere. Zbog toga samo može biti nesretan.” A ti si se pojavljivao tu, među njima, kao neko ko trpi nadljudsku i nepojmljivu patnju. I u toj slici tebi, koju su mi u tvojoj odsutnosti stvarale, i ja sam osjetila silnu gorčinu. Međutim, nikada te nisam uspjela ništa pitati o tome, jer sam u tvojoj prisutnosti, za mene uvijek tako nježnoj i blistavoj, zaboravljala tu strašnu sjenu koju su one isticale u tvojoj ličnosti.
U večernjim satima, kada nisam bila s tobom, motala sam se oko zatvorenih vrata tvoje radne sobe, a da ti to nisi znao. To je bilo mjesto zabranjeno svima. Čak nisi želio da iko uđe kako bi se očistilo. Mama mi je objasnila da se ta soba tajni nije smjela otvarati, jer se u njoj sakupljala magična sila koju si ti posjedovao. Ako neko uđe, mogao bi je uništiti. Koliko puta sam sjedila na sofi u dnevnom boravku pored i u polumraku posmatrala ta vrata zabranjena čak i meni. Skoro da se nisam ni micala da ti ne bi primijetio. Zatvorila bih oči i usredotočila se ne bih li uhvatila bilo kakav zvuk iz te sobe, gdje si ti vježbao sa viskom satima, koji su se meni činilo kao vječnost. Tišina je bila savršena. Nikada nisam uspjela čuti ni najmanji šum. Ponekad sam se kradomice približavala i, ne dodirujući vrata, virila kroz ključaonicu. Jedino sam mogla čuti otkucaje svoga srca, ali tebe nisam čak ni vidjela. Jednom sam pitala mamu može li se ta sila vidjeti. Odgovorila mi je da ona uvijek mora biti nevidljiva, jer je misterija, a ako bi se vidjela prestala bi to biti. Zanimljivo je kako je nešto nevidljivo, nešto što zapravo ne postoji, učinilo da proživim najuzbudljivije trenutke djetinjstva. Sjećam se sati koje smo provodili u vrtu igrajući onu igru koju si izmislio, a u kojoj smo učestvovali samo ti i ja. Sakrivala bih neki koji predmet kako bi ga ti pronalazio viskom. Ne znaš koliko sam se trudila da pronađem nešto sićušno, što bliže nevidljivom. Sakrila bih mrvicu hljeba ispod kamena, u podnožju ružinog grma, stavljala laticu bih cvijeta da pluta u mutnoj vodi fontane, ili bih ti iza leđa bacila kamenčić na mjesto koje samo ja mogu prepoznati. Nije da sam te pokušavao zbuniti. Ono što se dešavalo je da sam bila zapanjena što si ti uvijek pogađao ono što se meni činilo nemogućim. Koliko puta je pala noć dok sam te posmatrala kako se polako krećeš u pravcu koji ti je visak pokazivao, približavajući se mjestu koje sam tajno izabrala. Tada sam uranjala u savršenu tišinu i mir koji su vladali vrtom, pretvarajući ga u mojim očima, u prizor iz sna.
Možda ti nisi izvodio sva ona nevjerojatna čuda koja je Josefa pripisivala svecima, o čijim životima mi je uobičavala čitati naglas. Ali ti si mogao učiniti nešto što je mene, iako se možda i nije činilo tako važnim, ispunjavalo čuđenjem, jer si uspijevao to učiniti pred mojim očima, pokazujući mi tako stvarnost drugačiju od one u kojoj su živjeli ostali. I često sam se pitala nisam li ja, s obzirom na to da sam tvoja kćerka, možda naslijedila tu silu koju, činilo se, samo ti posjeduješ. Jednog dana sam te to izravno upitala: “Ne znam”, rekao si mi, “morat ćemo provjeriti.” “Kada?”, pitala sam uzbuđeno. “Sutra”, odgovorio si ozbiljno i odlučno.
Adelaida García Morales, “Jug i Bene”, sa španskog prevela Sanela Sofić, Buybook, 2025.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook