On otvara oči. Izlazak iz sna djeluje teško na njega. Čelo ga boli kao da je glavom udario u zid. Sve je mutno. Vidi samo nejasno crveno svjetlo kako blinka s desne strane. Oči trlja prstima, ali mu biva još gore. Kao da je preko njih modri veo navučen. Osvrće se po kabini. Prstima napipava sigurnosne kaiševe kojima je povezan s ležajem. Traži sklopku kako bi ih otvorio. Pronalazi ju. Pokušava otvoriti kabinu, ali ne uspijeva. U tom se trenutku javlja robotski kompjuterski glas koji mu govori: „Sigurnosni ventil za otvaranje je s vaše lijeve strane u području bedara. Zavrnite ga u smjeru kazaljke na satu i onda pritisnite da otvorite kabinu. S vaše desne strane u području ramena možete pronaći tečni lijek koji će vam povratiti ravnotežu i svijest. Ugodan let.“
Po završetku poruke nastala je pauza od nekoliko sekundi nakon čega je onaj robotski glas istim ritmom i tonom ponovio iste rečenice. Nakon što je, napirući se, učinio sve što je mogao, uspravio se pored svoje kabine i osvrnuo oko sebe. Prostor, poput velikog hangara, širok koliko pogled ne može dosegnuti bio je ispunjen hiljadama identičnih kabina namijenjenih za cryo-san. Budili su se i drugi. Neki su već bili u pokretu. Nekima niti lijek nije pomagao pa su povraćali po podu. Veliki broj probuđenih kreće u lutanje brodom. Otkrivaju prostoriju za prostorijom. Njihovi su pokreti još uvijek nezgrapni i kruti zbog čega djeluju poput utvara koje opsjedaju brod.
On, također, luta. Pokušava se sjetiti svoje obuke. Na tom putu dolazi i do kontrolne sobe. Prazna je. Dok su oni spavali kontrolni je program, ugrađen u sistem, sam obavljao dužnosti i kalibracije. On se pita koliko su vremena proveli u snu. Kompjuter mu odgovara da su prošle četiri godine i tri mjeseca. Njihova ruta leta trenutno prolazi negdje između Jupitera i Saturna.
„To je rano. Zašto smo se probudili tako rano?“ – pita on.
„Tako je namješteno.“ – odgovara glas hladnokrvno.
„Ali zašto? Trebali smo spavati barem još šezdeset godina prije prvog buđenja!“
„Sistemi su namješteni da se probudite za tačno četiri godine i tri mjeseca. Nemam drugih informacija koje bi mogle odgovoriti na vašu tvrdnju.“
„Možeš li…“ – krenu on da kaže, ali ne stiže da privede rečenicu kraju pošto je glasni alarm počeo da odjekuje dugim brodskim hodnicima. – „Šta se dešava? Neki kvar?“
„Razina kisika kritična.“ – hladnokrvni kompjuterski glas odgovori.
„Kritična? Kako kritična? Kojeg se đavola dešava?“ – panično on upita.
„Kisika je ostalo za još tri minute.“
Prva stvar koja mu pada na pamet jeste da kontaktira dispečera na ISS-u koja lebdi oko Zemlje. U panici on i poseže za mikrofonom, ali ga odmah i spušta. Njegovoj će poruci do stanice trebati više od tri minute, a dok povratna informacija dođe oni će biti već uveliko mrtvi. To bi bio samo jalovi pokušaj čak i da ima više vremena, jer nakon četiri godine pitanje je da li iko i očekuje njegovo javljanje. Ostala je još jedna minuta. Panika postaje još veća. Alarm bruji. Čuju se ljudi. Vjerovatno se pitaju šta se dešava.
Ispred njega, na ekranu, iskače protokol za samouništenje broda. Šta se to dešava, misli on. To pitanje postavlja i kompjuteru. Ovaj mu odgovara da je to postupak u slučaju opasnosti koja nosi katastrofalne posljedice za brod. Samouništenje uklanja mogućnost da brod postane svemirskim otpadom.
On zaprepašteno gleda u ekran. Dlanovi mu se znoje. Ostalo je još trideset sekundi. Na brodu se nalazi oko deset hiljada ljudi. I sve ih očekuje iznenadna smrt. Koja je milosrdnija, pita se. Smrt gušenjem uz najbliže ili iščezavanje od eksplozije. On počinje da plače. Drhti. Diše ubrzano. Još petnaest sekundi. Odlučuje da pritisne dugme. Brza smrt je bolja od spore. Kompjuter odbrojava pet sekundi. Počinju eksplozije. Prva. Druga. Treća. Zaglušuju vrisku i trčanje.
U tami svemirske noći tišina guta zvuk eksplozije i vatrena kugla nestaje negdje između planetarnih putanja Jupitera i Saturna.
*
Pucketanje prstiju. Glas koji ga doziva po imenu. Kelvinu se vraća koncentracija. Ispred sebe vidi profesoricu nagetu nad njegov stol kako ga doziva namrštena lica. Opet je sanjario na času historije prirode i društva. Nekada je prolazio neopaženo, ali ne i danas.
„Nema spavanja na času, Kelvine.“
„Da, profesorice, izvinjavam se. Nešto sam se zamislio.“
„Nadam se o današnjem gradivu!“
„Ono je potaklo moje misli, definitivno.“ – iste sekunde je znao šta je sljedeće što će se desiti. Ovo je bila već uigrana predigra pred dugo i iscrpno ispitivanje.
„Pa ako je tako, pretpostavljam da nećeš imati ništa protiv da izađeš do katedre i da odgovoriš na nekoliko pitanja?“ – reče profesorica pokazujući rukom pred svoj stol.
„Naravno, profesorice.“ – reče Kelvin.
Ostatak razreda nijemo je posmatrao tu predstavu. Isključili su tablete. Ispitivanje Kelvina značilo je da je predavanje gotovo. Čak je i profesorica isključila prezentaciju pokrenutu na velikom ekranu ispred njih. Kelvin je polako došao do mjesta ispred cijelog razreda. Stol profesorice bio je s njegove desne strane, izlazna vrata s lijeve.
„Eh, hajde da počnemo s nečim laganim. Reci mi kada je palo Zapadno rimsko carstvo?“
„Zapadno rimsko carstvo palo je 476 godine.“ – odgovori on ne čekajući trenutka.
„Dobro. A kada je otkriven inzulin?“ – profesorica nastavi s pitanjima.
„Pa, inzulin je prvi put primijetio Paul Langerhans 1859. godine, ali kako niko nije znao šta je u pitanju to je nepoznato tkivo nazvano Langerhansovi otočići. Tek je 1920. godine kanadski hirurg Frederick Banting proučavavši stare radove otkrio da bi to tkivo, taj želučani sekret, mogao biti rješenje za šećernu bolest. Uz pomoć studenta Charlesa Besta i sve većim pročišćavanjem ekstrakta dobiven je inzulin koji od tada uspješno liječi oboljele. 1923. godine njih su dvojica podijelila Nobelovu nagradu.“ – mirno je odgovorio Kelvin, skoro recitujući.
„Super! Hajdemo sada još malo u budućnost. Na početku 21. stoljeća koje su to tvari bile najveći zagađivači zraka, a samim tim i ozonske rupe?“
„Hm….“ – uzdahnu, pitanja su postajala sve teža – „Pa glavni zagađivač je bio ugljendioksid ili CO2 koji je sudjelovao u zagađivanju s oko pedeset procenata, a uzrok tome je bilo povećanje korištenja fosilnih goriva: ugalj, nafta, gas; kao i sječa šuma. Drugi bi bio hlorofluorokarbon ili CFC s oko dvadeset i pet posto učešća u zagađenju. CFC je korišten za pravljenje plastičnih masa i u rashladnim uređajima. CFC nije biorazgradiv niti rastvoriv u vodi. Njega uništava UV zračenje tako što ga cijepa u nekoliko supstanci, uključujući atome hlora i broma koji uspješno uništavaju ozon.“
„Ok, ne moraš dalje, to će biti dovoljno.“ – zaustavi ga profesorica – „Ali reci mi koje su to životinje, koje su postojale početkom 21. stoljeća, izumrle do četvrtine istog perioda?“
„Prvi su nestali bijeli nosorozi, koliko me pamćenje služi, pa su istrijebljeni tigrovi, cijeli niz tropskih ptica kao što su plava ara, po’ouli, cryptic treehunter i tako dalje, a do četvrtine stoljeća izumrli su, lovom ili prirodno, kitovi, pande i veliki polarni medvjedi.“
„Dakako, to su samo neke od životinja. Lista ide još na nekoliko desetina vrsta. To što si naveo bit će dovoljno.“ – pa se zamisli na trenutak – „Još par pitanja. Kada se desila takozvana Prva industrijska evolucija?“
„10. Oktobra 2035. godine! Dan kada smo sletjeli na Mars koristeći se ničim do samo električnom energijom skupljenom solarnim pločama.“
„Šta je industrijska evolucija donijela, šta je promijenila u svijetu?“
„Nakon nje smo u potpunosti prešli na električnu i solarnu energiju. Obustavljena je sva proizvodnja koja je počivala na upotrebi već spomenutih zagađivača. I način proizvodnje i sami proizvodi su doživjeli svojevrsni preobražaj. Evolucija je, međutim, naišla na težak otpor zbog čega su izbili otvoreni sukobi i ratovi. Kako korporativni tako i antropološki. Tek je 2056. godine sve dovedeno u stanje kakvo imamo i danas, a to je postignuto nizom različitih deklaracija. Na osnovu njih su u red dovedeni ne samo proizvodnja i industrija, već i cjelokupno društvo. Rast populacije je regulisan, u nekim zonama i reduciran, a obrazovni je sistem podignut na veći nivo. Ljudi već preko trideset godina žive u mirnim zajednicama, a zagađenje planete je svedeno na minimum. Sa svim planetarnim djelovanjem donesenim s deklaracijama postotak ugljendioksida i CFC-a sada iznosi sveukupno dvadeset i pet posto.“
„Odlično. Fino si to iznio. Svakako smatram da ima tu puno prostora za dopunu, ali za sada je dovoljno. Na dopunu ću gledati na kontrolnom ispitu sljedeće sedmice.“ – reče profesorica, pa ga pogleda pomalo zajedljivo – „Sada možeš ići. U buduće se potrudi da isključiš nepažnju. Jasno ti je kako se to kažnjava?“ – pa se obrati čitavom razredu – „To je sve za danas. Možete ići.“
Izašao je iz učionice i sišavši stepenicama izašao u školsko dvorište. Tamo je bilo mnoštvo učenika pošto je nastava upravo završila. Neki su trčali roditeljima koji su došli po njih. Neki su odlazili autobusom. Neki su odlučili da ostanu na vannastavnim aktivnostima koje su uključivale šahovske klubove, klubove knjige, informatičke sekcije, istraživački rad i slično. On je namjeravao da ode do plastenika iza škole u kojem su učenici mogli da uče o ratarstvu, poljoprivrednoj mikrobiologiji i sličnim naučnim disciplinama. Dok je polagano koračao na njegovom se ramenu zaustavi nečija ruka. To je bio Armen, prijatelj i kolega iz razreda.
„Svaka čast, brate.“ – reče mu Armen – „Prekucao si odgovaranje.“
„Hvala. Imao sam sreće da me pita ono što već znam.“
„Ma da. Štreberu.“ – na što se obojica nasmijaše. – „Šta si mislio sada raditi?“
„Mislio sam otići do plastenika. Ti?“
„Trebao bih na časove programiranja, ali mogu malo zakasniti. Hajdemo malo uživati u lijepom danu.“ – reče sjednuvši na klupu koja bijaše u njihovoj neposrednoj blizini. Iz torbe je izvadio dvije jabuke, te jednu pruži Kelvinu – „Evo ti jedna.“
„Ej super, hvala.“ – veselo odgovori Kelvin.
Jabuke su nestale u sekundi. Nektar što se cijedio iz jabuka išao im je niz usta i bradu. Dva dječaka su ih pojela u slast nakon čega su se zadovoljno oblizivali.
„Aah, ovo mi je prijalo.“ – reče Kelvin.
„Da, i meni.“ – potvrdi Armen – „Nego, jesi li se spremao za kontrolne iz historije i književnosti? Jesi li barem počeo?“
„Jesam nešto malo historiju. Sem toga vidio si danas. Ali književnost nisam još ni dotakao. Ti?“
„Ništa još. Za vikend mi trebaju doći instruktori, tako da ću samo to raditi dva dana.“
„Znaš Armene, moram ti priznati, ne znam zašto sve to učimo. Kada će mi u životu biti korisna informacija kada je palo Zapadno rimsko carstvo?“
„Ne govori to, Kelvine!“
„Ali zaista je tako. Tvoj programerski posao je koristan, farmerski posao kojim se moj stari bavi također, kakve koristi od astronomije, historije ili književnosti. Misterije univerzuma će za nas zauvijek biti tajna.“
„Kelvine, stani, ne smiješ tako govoriti. I sam znaš koliko je ljudi zbog takvih mišljenja protjerano. Sada oni plove ka udaljenim zvijezdama s ciljem kolonizacije svemira, a tek je to dugo i dosadno. Samo bi rijetki voljeli da se odreknu ovog raja na zemlji zarad beskrajnog ništavila.“
„Ne znam, brate, samo kažem da nisam toliko lud za tim.“
„Ti si samo umoran i to je sve. Bolje ti je idi kući.“ – potapša ga po ramenu i ustade krenuvši prema dijelu zgrade gdje su se održavali časovi programiranja. Udaljavajući se od Kelvina, Armen se okrenu mašući mu jednom rukom – „Vidimo se sutra.“
Kelvin je posjedio još koji trenutak, a onda je i on otišao. Ispred klupe su ostale bačene sredine pojedenih jabuka oko kojih su se počele skupljati pčele.
*
„Gotovo za danas, ha?“ – dežurni dispečer upita Edgara.
„To bi bilo to. Jedva čekam da se dočepam fotelje.“ – odgovori Edgar, pa nastavi – „Jesi li vidio Elsu?“
„Jesam, ona je završila prije dva sata i otišla kući.“ – reče dispečer – „Nije izgledala dobro, moram ti priznati, bila je blijeda i slaba.“
„Umor sigurno. Danas smo baš imali posla. Pet smo tona krompira poslali u današnjoj isporuci.“
„Dobar ste posao odradili. Svaka čast. Nego… večeras će se neko društvo okupiti u Vonnegutovoj birtiji, malo ćemo igrati i piti. Svratite. Elsa i ti. Bit će zabavno.“
„Ako se budem mogao pomaći nakon večere dolazimo. Vidimo se.“
„Doviđenja, prijatelju.“
Ispred privrednog objekta ga je čekalo njegovo staro električno vozilo. Baterija je bila napunjena na osamdeset posto što je bilo dovoljno da dođe do kuće. Posljednjih je mjeseci vozilo trošilo više energije nego što je trebalo, odnosno baterije su se praznile brže negoli inače. Pokušao ih je zamijeniti kod automehaničara, ali ovaj nije imao nijedan primjerak prigodan njegovom vozilu, a prilagođavanje za drugi model baterija je koštao više no što je on mogao priuštiti. Vozilo koje je još prije deset godina moglo s do pola punom baterijom prijeći oko tristo kilometara, sada s punom jedva pređe i pola od toga.
U kući je vidio upaljena svjetla. Znao je da su i Elsa i Kelvin kući. To ga je veselilo. Ni u čemu nije uživao koliko u zajedničkom obroku s njih dvoje. Uzeo je radnu odoru iz gepeka i zaputio se prema ulaznim vratima.
„Kući sam.“ – uzviknu pošto je ušao.
„Hej, tata!“ – dolazilo je iz Kelvinove sobe, a dok je izuvao cipele iz dnevnog je boravka došla njegova žena, Elsa.
„Hej, Ed, dobro je pa si došao. Jesi li umoran?“
„Padam s nogu.“
„Ostatke od ručka imaš u rerni, a ako se možeš strpiti večera bi trebala biti za sat vremena.“
„Uzet ću oboje. Skapavam.“
„Ok.“ – nakon čega ga je ona otpratila do kuhinje gdje je on uzeo hranu iz rerne i pojeo je hladnu bez podgrijavanja. Za to vrijeme ga je ona gledala. U očima je imala blagi oblik nervoze, panike i zabrinutosti.
„Rekoše mi na poslu da nisi bila baš najbolje kada si otišla. Šta je reć? Jesi li ok?“
„Sada sam bolje. Uhvatila me vrtoglavica. I povraćanje.“
„Hoćeš da idemo doktoru da te pregleda?“
„Nema potrebe, znam šta mi je.“ – pa ga pogleda s tugom u očima. – „Ed, ja sam trudna.“
Edgar je zaustio da kaže nešto, ali mu je riječ zapela u grlu. Progutao je pljuvačku kao da je progutao knedlu. Ova ga je vijest šokirala i nije znao kako da reaguje.
„Kako…“ – zakašlja se – „Kako se to desilo?“
„Nemam pojma. Uvijek pazimo tokom seksa.“ – priđe mu bliže i uhvati ga za ruku – „Ed, šta da radimo? Strah me je. Sada je kasno za dozvolu, a ne mogu se poroditi tek tako.“
„Sjedni.“ – izvuče joj stolicu, nakon čega i on sjede – „Moramo dobro razmisliti o sljedećim postupcima. Ako se to otkrije ne gine nam kapsula u jednom pravcu.“
„Abortus?“ – upita ga ona.
„Svejedno nam treba papir da smo dobili dozvolu.“
„Možemo pronaći nekoga da to odradi mimo protokola?“
„Teško. Teško s našom ekonomskom situacijom.“
„Pa šta da radimo?“
„Slušaj, ovako ćemo, ti ne govori nikome i pokušaj nekim lijekovima spriječiti nuspojave. Ja ću sutra do Mičela, ako su nam sinovi dobri prijatelji, onda možemo biti i mi. Pokušat ću razgovarati s njim. Možda nam on može nešto srediti.“
Mičel je predsjednik sjedišta Ovalta, kompanije za distribuciju električne energije u Doranu i bližoj okolini. To je strujna mreža koju čini oko dvadeset hiljada korisnika od kojih polovicu čini samo Doran. On i Edgar su bili kolege na fakultetu kao i u Ovaltu prije nego što je Edgar odlučio da promijeni zanimanje i pređe u poljoprivredu. Njihov se odnos od tada prorijedio, ali ipak su ga tu i tamo, ponekad, obnavljali. Armen, Mičelov sin, išao je s Kelvinom u razred i njih dvojica su ih podsjećali na prijateljstvo kakvo su nekada imali.
„Šta tačno ti želiš od mene?“ – Mičel je pitao Edgara.
„Tražim pomoć od tebe. Bilo kakvu. Dozvolu za dijete, potvrdu sa psihofizičkih testova, tajni abortus. Bilo šta što možeš srediti u sljedećih par mjeseci prije nego se Elsin stomak počne primjećivati.“
„Ne mogu ti obećati da će sve biti sređeno, ali pokušat ću nešto. I mi smo trenutno u procesu evaluacije, mali hoće da nabavi psa. Sređujem tu papirologiju i za nas, pa ako šta izleti, javim ti se.“
„Ok, hvala ti.“ – reče Edgar ispustivši svu napetost – „Možda nismo toliko u kontaktu posljednjih godina, ali još uvijek si mi dobar prijatelj.“
„Hej, koliko se već znamo?“
„Vjerujem da ima skoro dvadeset godina.“
„I to se vrijeme ne zaboravlja preko noći.“
„U pravu si. Hvala ti što si me primio ovako brzo.“
„Nema problema. Tu sam ako mogu pomoći.“
Edgar je napustio Mičelov ured s tinjajućom nadom u srcu iako je znao da su šanse za uspjeh izrazito male. Nelagoda što je probadala njegov želudac dok se vraćao kući govorila mu je da se ipak pripremi za najgore.
*
U dubokom čeličnom loncu blanširalo se povrće. Iz rerne je dopirao miris genetski modifikovane ribe. Susan je mikserom gnječila kuhani krompir. Njene kućne pomoćnice su sklanjale isprljano posuđe te ga prale po završetku korištenja. Kroz prozor je dopirao lagani proljetni povjetarac. Susan je voljela kuhati. Iako to nije stalno radila, jer je taj posao prepuštala sluškinjama, ponekad je i sama uzimala kecelju i spremala prvoklasna jela.
Armen je u radnoj sobi sjedio za računarom. Vježbao je postupke programiranja koje je taj dan naučio u školi. U neposrednoj je blizini, u fotelji pored prozora, sjedio Mičel i čitao knjigu.
Večera je bila gotova. Noževi su strugali. Viljuške škripale. Kašike klepetale. Niko nije progovarao. U njihovoj je kući za vrijeme večere vladala tišini. Tek kada bi na red došao desert, kafa ili neko sladilo bilo bi vrijeme i za govor.
„Mislila sam da ovaj vikend priredimo brunch s društvom. Da se malo zabavimo uz okrugli stol. Šta misliš, dragi?“
„Ok, svejedno, znaš da me ne moraš pitati za te stvari!“
„Znam, samo provjeravam pošto sam već sve organizovala i ljude pozvala.“
„Hmm… dobro.“ – pa pogleda Armena – „Htio bih o nečemu da razgovaram s oboje. Ozbiljno je“ – na što ga njih dvoje pogledaše ozbiljno ne izgovorivši ni riječi, samo je Armenova glava klimnula blago umjesto riječi „da, tata, reci? šta je bilo?“, nakon čega on srknu gutljaj kafe pa nastavi – „Porodica tvog prijatelja Kelvina ima ozbiljnih problema. Naime..“ – pogleda u Susan – „Elsa je neočekivano ostala trudna.“
„Ajme!“ – uzdahnu Susan. – „Kako si saznao?“
„Edgar je danas svratio do mene i molio me za uslugu.“
„Kakvu uslugu?“
„Da im pomognem riješiti problem.“
„Pa mi smo upravo u središtu vlastitog problema.“ – odvrati Susan.
„Jesmo, upravo o tome hoću razgovarati s vama. Armene, dozvola za kućnog ljubimca možda može sačekati još mjesec-dva.“
„Ali tata…“ – rastuži se Armen.
„Znam, znam da jedva čekaš malog psića, ali tvom prijatelju je potrebna pomoć.“
„Nećeš valjda…“ – ubaci se Susan.
„Hoću Susy, nije zato što moram, nego što želim. Edgar mi je prijatelj jako dugo vremena i ako im ne pomognem sama znaš šta će im se desiti.“ – pa pogleda Armena – „Nije valjda da to želiš svome drugu, ha?“
„Valjda ne želim.“ – odgovori on.
„A šta ako ih uhvate? Šta ako uhvate tebe kako im pomažeš?“ – upita Susan.
„Neće me uhvatiti isto kao što me nisu uhvatili do sada.“ – blago odgovori on – „Ljudi koji su na poziciji kao ja, kao što je naša porodica, imaju određene povlastice. A te su povlastice u tome što znamo ljude na visokim pozicijama. Nisu ni oni cvjećke. Niko nije. Samo svijet gradimo tako da mislimo kao da jeste.“
„Ne znam. Ja se ne bih petljala u to. Pošto vidim da si već odlučio da ćeš im pomoći, ne mogu te spriječiti, ali znaj da ja ne želim ispaštati zbog njih.“
„Ništa se ne brini. Bit će gotovo prije nego što znaš.“ – pogleda Armena – „I onda ćemo nabaviti najljepšeg psića na svijetu. Ok?“
„Ok, tata.“
*
Dvorište Mičelove kuće bilo je ogromno. Skoro jedan kilometar dugo i nekoliko stotina metara široko. S jedne je strane bilo ograđeno gustom zimzelenom šumom, a s druge malim jezercem na koje su slijetale patke. Prostor dvorišta je bio prazan s podšišanom zelenom travom na kojem su on, njegova porodica i prijatelji nekada jahali konje.
Za vrijeme nedjeljnih brunchova, ipak, niko nije jahao. Svi su gosti, a bilo je njih dvadesetak, sjedili za ogromnim stolom iznesenim na terasu iza kuće s koje se prostirao pogled na to ogromno dvorište.
„Baš vam je lijepo ovdje.“ – govorili su gosti neprestano.
„Da“ – odgovarala je Susan – „jedna od rijetkih doranskih ljepota je upravo slaba populacija zbog čega je i moguće kreirati nešto ovako.“
„Kladim se da u metropolama nije moguće niti pola ovoga podići.“ – rekao je jedan od gostiju.
„Slažem se.“ – odvratila je druga gošća.
„Ljudi moji, kroz šta je sve ovaj svijet prošao, ali nas i dalje ima jako mnogo.“
„Mnogo više nego što je potrebno.“
„Mnogo više nego što planetarni resursi omogućuju.“
„Zato ja stalno govorim“ – odvrati jedna gošća usplahireno – „treba majmune slati u svemir. Što više njih gore, nama lagodniji život.“
„Ali zar to neće smanjiti i broj radne snage.“
„Neće. Sve se to da podijeliti. Učiti ih, a ko bude na izrazitom levelu, bez rebelskih i kojekakvih životinjskih nagona, njega ostavimo. Oni zadnji na listama dobijaju kartu u jednom pravcu prema zvijezdama.“
„To je upravo onako kako i trenutno radimo, zar ne?“
„Upravo tako, ali ja kažem da bi trebali i pooštriti ta pravila. Samo tako možemo i napredovati. Znate li vi da manje košta naučiti majmuna da bude astronaut, sagraditi raketu i poslati je u kosmos, negoli da on ostane na planeti i doživi pedeset i petu godinu? A kao što sami znamo, mnogi žive duže od toga.“
„Plus u raketu ih može stati koliko i Doran ima stanovnika.“
„To je najbolje od svega. Zamisliti kolika je to ušteda na resursima.“
Društvo je za stolom svoj razgovor nastavilo baveći se politikom, predlažući još drastičnije mjere. Mičelu je sve to bilo previše. Nije učestvovao u razgovoru, no od njih ga je zaboljela glava zbog čega je ustao i otišao do toaleta. Vidjevši to, njegova je žena Susan podigla jednu od gošći i odvukla je u stranu, do malih stepenica koje su vodile do garaže pored kuće.
„Gospodine Devin, imam par informacija za vas.“
„Recite.“
„Posjedujem informaciju da je porodica Edgara i Else, doranskih poljoprivrednika, ilegalno začela dijete, što je, bez sumnje, posao za vašu populacijsku istražiteljsko-izvršnu vlast.
„Da, naravno, to je naša oblast.“ – reče Devin pa iz džepa izvadi mali blokić u koji zapisa sve podatke koje mu je Susan dala – „Provjerit ćemo ovo.“
„Samo, molim vas, mome mužu nemojte govoriti da sam vam ja to rekla.“
„Zašto, ako smijem znati?“
„Naravno..“ – pa na trenutak zastade. Ako kaže istinu to onda znači i istragu o njima, a dalje, to znači nema niti kućnog ljubimca, možda čak i nešto daleko gore – „Mičel i Edgar se poznaju još od fakulteta. Bit će mu krivo što mu je prijatelj u problemima. Ne želim da zna da je informacija došla od mene.“
„A otkud vama ta informacija?“
„Dajte gospodine Devin, ako iko može primijetiti da je žena trudna onda je to druga žena. Vidjela sam je nedavno i Elsa posjeduje sve trudničke simptome. Provjerite i uvjerite se.“
„Svakako da hoću.“ – strpa rokovnik u džep – „Hvala vam, gospođo Susan.“
Devin se vratio za stol upravo kada je Mičel izašao iz kuće. Ona je stajala kod stepenica još koji trenutak, a zatim se i ona vratila.
„Sve u redu?“ – upita je Mičel nakon što je sjela za stol.
„Da dragi, blistavo.“ – osmjehnu se.
*
Edgar je upravljao mašinom za utovar krompira. Iza njega je dopirao zvuk prskalica s još nedovoljno sazrelih plantaža. Svuda okolo njega su prolazili ljudi. Iako su sav posao većinom obavljale mašine ništa nije prolazilo bez ljudskog nadzora. Zrakom se širio ugodni miris vlažne zemlje.
„Ed! ED!“ – čuo je kako ga neko doziva. Bio je to dispečer. Išao je ka njemu ubrzanim korakom – „Ed, dođi hitno. Odvedoše ti ženu u pritvor.“
„Molim…“ – odmah poskoči s mašine za utovar. Požurio je ka izlaznim vratima. U sebi je već znao šta je razlog. – „Bez sumnje, saznali su.“
Stigao je tačno u trenutku kada su Elsu strpali u vozilo. Bila su dva oficira. On je povikao za njima kako bi ih sustigao.
„Molim vas, nemojte je voditi. Šta je razlog tome?“
„Vodimo je pod sumnjom ilegalne oplodnje i začeća. A i vi gospodine možete poći s nama. Svakako ćete i vi biti potrebni pri toj istrazi.“
„Dajte ljudi, to je vjerovatno nesporazum. Mi imamo već jedno dijete koje smo dobili legalno. Zašto bi radili nešto što ne treba, što nije po zakonu.“
„Ako testovi budu negativni bit ćete pušteni uz naknadu s naše strane. Do tada ćete biti procesuirani kako zakon nalaže. A sad ulazite.“
Vozilo je tiho zazujalo brzo se udaljavavši od postrojenja u kojem su radili. Elsa je tiho jecala dok ju je Edgar nježno grlio prislanjajući je sebi na prsa.
U zgradi Populacijsko istraživačko-izvršne vlasti su i jedno i drugo bilo podvrgnuti nizu testova. Izvršeno je vađenje krvi i uzoraka mokraće, kao i mjerenje vitalnih funkcija, a dok su čekali rezultati bili su podvrgnuti i nizu pitanja koji su uključivali pitanja o učestalosti seksa, upotrebi zaštite, redovitim pregledima, socijalnom životu, pogledima na život i zajednicu i tako dalje. Ispitivanje je trajalo otprilike dva sata, a za to su vrijeme bili gotovi i testovi. Utvrđeno je da su i Edgar i Elsa potpuno zdravi, te fizički i psihički podobni za još jedno dijete, ali i to da je Elsa ostala trudna bez potrebne dozvole.
„To se desilo nesvjesno.“ – branila se Elsa. – „Nismo mislili djelovati izvan zakona.“
„Gospođo Elsa“ – govorio je Devin koji im se pridružio po završetku testiranja – „Zakon jasno kaže da je za svaku ilegalnu oplodnju začeće kazna abortus i mjesto u sljedećem kolonizatorskom letu s naše planete. „
„Ali gospodine Devin“ – govorio je Edgar – „dajte nam još jednu šansu. Sudite nam ako hoćete, pa nas kaznite na neki drugi način, samo nas nemojte slati sa zemlje. Mi imamo sina. Nemojte zbog njega.“
„Suđenje će se održati, tu budite bez brige. Ali zakon je zakon i druga kazna ne postoji. Čitav je proces sada samo potvrda ovog postupka kao i donošenje odluke hoćete li na put ići svi ili samo neki od vas.“
„O bože moj.“
„Gospodine, ni to vam ne ide u prilog. Već ste u dubokim problemima i pripazite šta govorite“
Edgar više ni riječi nije progovorio, samo je suznim očima posmatrao kako mu sudbinu njega i njegove porodice odlučuju drugi ne dajući im pravo da vlastite odluke donesu sami.
Suđenje je održano već za pet dana. Sazvana je komisija, porota, advokati i svjedoci. Na suđenju su govorili i njegov prijatelj Mičel, kao i njegova žena Susan i sin Armen. Govorile su i kolege s Edgarovog i Elsinog posla. Oni koji su ih poznavali nisu mogli reći ništa negativno protiv njih.
„Koliko poznajete Edgara, Elsu i njihova sina Kelvina?“ – pitao je advokat.
„Jako dugo. Još od kada sam se, u to vrijeme, zabavljala s Mičelom.“ – odgovorila je Susan.
„Znači moglo bi se reći oko petnaest godina, je li tako?“
„Da, otprilike.“
„I za sve to vrijeme jesu li oni ikada pokazivali oblike ponašanja predviđeno nižim stvorenjima od čovjeka?“
„Ne znam, ne bih rekla. Istina je da se vole zabavljati na potpuno drugačiji način: uz pijančenja, vrisku, skakanje i slično; ali koliko to možemo nazvati nižim?“
„Nije baš niti prikladno, ako mogu konstatirati. Ali takvi oblici ponašanja i doprinose ovakvim situacijama gdje moramo suditi jednoj ilegalnoj oplodnji. Oplodnja bez dozvole je…“ – nastavi obraćanje poroti – „životinjski princip. Kada bi svako kada hoće i gdje hoće i kako hoće mogao stupiti u takav čin onda se naš čovjek ne bi razlikovao od drugih životinja. Samo nas zakoni i pravila koja smo stvorili i koje smo sposobni stvarati čine živim bićima višeg reda. Hvala, nemam više pitanja.“
„Kelvin je, možda, jedina osoba s kojom se družim.“ – govorio je Armen kada je došlo njegovo vrijeme da izađe i odgovara na pitanja.
„I kako biste ga opisali kao prijatelja?“
„Jako dobar prijatelj.“
„A kao učenika?“
„Aaam…“ – zamuca – „Također, jako dobrog.“
„Je li ikada imao ispade nedostojne čovjeka?“
„Pa sad… ne znam na što mislite?“
„Je li se loše ponašao, je li imao buntovničke ispade, itd.?“
„Često je znao sanjariti na časovima historije prirode i društva, pa bi ga profesorica uvijek ispitivala, ali je on uvijek znao odgovor na svako njeno pitanje.“
„Ima li još nešto? Samo jedno malo podsjećanje, ako nas budete lagali, kazna čeka i tebe i tvoju porodicu.“
„Pa…“ – Armen je kalkulisao u mislima, bilo ga je strah i bio je nervozan, nije htio da razočara mamu i tatu – „Jednom je prilikom, ali to je vjerovatno bilo u šali ili zbog umora, rekao kako su društvene znanosti glupost i neupotrebljive u životu.“
Edgar i Elsa su zanijemili u tom trenutku, dok je Kelvin sjedio sa spuštenom glavom pogleda uprtog u koljena. Znao je šta je uradio i nije krivio Armena što je to rekao. On sam to prvobitno nije trebao izgovoriti. Osim toga, znao je da ova informacija uopšte ne pogoduje konačnoj presudi.
„Ali nije mislio ništa loše s tim. Kažem vam, bio je umoran od dugog ispitivanja toga dana, a kontrolni ispiti su bili za nekoliko dana. Svi smo bili umorni tih dana.“ – pokušao je da odbrani Kelvina, ali na ove se riječi niko nije obazirao.
„Vidite, dame i gospodo.“ – obrati se advokat svim prisutnim – „Ovo je slika ove porodice. Kada sin iznese takvu stvar onda morate znati da to potiče iz njegovog kućnog odgoja, jer mi kao društvo nastojimo iskorijeniti takva viđenja. Bilo društvena, bilo prirodna, nauka je nauka i one su sve podjednako bitne za opstanak našeg društva. Takav je zakon, a zakon je donesen od strane čovjeka, a ako čovjek ne zna, ko zna?“
„Zakon je jasan to svi znamo. Ali nemojte tek tako naglo zaključivati stvari.“ – govorio je advokat odbrane – „Istina je, Elsa jeste trudna, istina je i da nisu imali dozvolu, ali zar samo postali tako oštri u svom rasuđivanju da smo došli do toga da smo u stanju uništiti nekoliko života zbog biološkog slučaja koji je sasvim prirodan. Uostalom, iako ste za osudu, osudite ih samo na abortus. Edgar i Elsa su dobri građani. Vrijedni. Jedni od onih koji na svojim leđima nose civilizaciju. Kelvin je njihov nasljednik. Odličan učenik koji je u tim godinama kada mora propitivati. Nemojte kažnjavati njegovu zainteresiranost za drugim stvarima. Kažnjavajte loše vladanje i ocjene. A svi ste već vidjeli njegove ocjene. Jedan od najboljih. Učinite pravu stvar i nemojte rušiti stubove društva koje smo tako krvavo platili. Učinite pravu stvar i nemojte kazniti ove ljude jer nisu oni krivi. Ako kaznite njih kaznili ste i čovjeka koji je dijelom prirode. Osudite njih osudili ste nas sve. Hvala.“
Slučaj kroz koji su prolazili Edgar i Elsa nije bio tako neuobičajen i rijedak. Njegova se rijetkost ogleda jedino u tome što dijete nije bilo planirano od strane roditelja. Unatoč njegovoj ilegalnosti oni ga nisu htjeli zadržati pošto poto. Edgar i Elsa su samo htjeli osigurati siguran život za njih troje na ovoj planeti. Šta sud odluči o djetetu oni će prihvatiti dokle god su oni sigurni.
Poroti je trebalo četiri sata da donese presudu. Njihova presuda, međutim, nikada nije bila konačna pošto ju je sud uvijek mogao prilagoditi, promijeniti ili potpuno odbaciti.
„Časni sude i svi prisutni, u slučaju protiv Edgara i Else zbog ilegalne oplodnje i začeća, porota je odlučila..“ – pa napravi kratku pauzu i uzdahnu duboko – „da su krivi na osnovu svih pisanih zakona i deklaracija zbog čega im dodjeljujemo put na neku od nastanjivih planeta u galaksiji zarad širenja zajedno s njihovim sinom Kelvinom.“
Na te riječi dok su stajali zagrljeni, zaplakaše sve troje. Mičel ga je uhvatio za rame i izrazio žaljenje za presudom, a onda se udaljio do izlaznih vrata gdje su stajali Susan i Armen i samo ih posmatrali. Armenu je bilo krivo, no zbog roditelja nije pokazivao nikakvu emociju.
„Ne znam zašto si to uradila, ali nisi trebala.“ – Mičel tiho reče Susan, a ona ga širom otvorenih očiju pogleda. – „Da, znam da si to bila ti, niko drugi nije niti znao. Nije bilo potrebe za tim.“
„Bilo je! I to jako velike potrebe.“ – odvrati ona također tiho – „Ne želim svoju porodicu, svoga sina, stavljati pred rizik zbog drugih. Nas smo troje zajedno i ne zanima me više niko od ovih niskih stvorenja s kojima si prijateljovao. Dobro rješenje, samo to mogu reći.“
„Samo dozvolite da se uključim na tu presudu.“ – reče glavna sutkinja – „uz moć koja mi je dana zakonom i deklaracijama izmjenjujem vašu presudu, te iz nje izostavljam Kelvina, sina Edgara i Else, legalnim putem dobijenog sina, koji će ostati na planeti, učiti i eventualno jednog dana doprinijeti razvoju civilizacije. Edgar i Elsa vaša presuda ostaje i ona stupa na snagu čim prije.“
*
Svoju su kaznu Edgar i Elsa čekali u kućnom pritvoru. Kelvin je bio s njima. Njemu su tražili skrbničku porodicu. Njih dvoje su prolazili kroz trening za međuzvjezdano putovanje. Trening je trajao svega tri sedmice, a onda su čekali još nekoliko sedmica kako bi se kvota ljudi potrebnih za odlazak na put kroz galaksiju ispunila. Dešavalo se da su neki zatvorenici znali čekati i do godinu dana na taj trenutak, zbog čega bi se privremeno vraćali svojim dnevnim obavezama, radili poslove kojima su se bavili, imitirali živote koje su ranije vodili.
Edgar i Elsa su čekali svega tri mjeseca. Za to vrijeme je Kelvinu pronađen novi dom. Njihova je porodična kuća već bila na prodaju. Mičelova je porodica nabavila malog bigla.
Tri mjeseca su prošla u sekundi. Kao da je još jučer sud iznosio presudu, a oni već danas koračaju prema električnom monstrumu koji će ih odvesti putem zvijezda.
Poput male vojske nepodobnih, nepismenih, ludih, delikventnih, njih nekoliko hiljada stupalo je u redovima ravnomjerno poredanim. Unutar broda postoje sjedišta tačno određena za svakog od njih ponaosob za koje će se debelim kaiševima vezati. Ta ista sjedišta će se, kada već budu napustili Zemljinu atmosferu, preoblikovati u cryo-kabine unutar kojih će spavati sljedećih šezdeset godina, neki čak i duže, zavisno od daljine planete koja im je predviđena za kolonizaciju.
Sve je bilo spremno. Područje oko rakete prazno. Samo su u sobama kontrolnog tornja bili činovnici koji su obavljali prognoze, analizirali dijagrame i davali instrukcije i vijesti pilotu koji je vršio polijetanje, a koji će, također, kasnije završiti u snu.
„Jednog ćemo se dana vratiti.“ – govorila je Elsa – „I naći ćemo našeg sina.“
„Hoćemo, ljubavi.“ – pružio je ruku ka njenom sjedištu i uhvatio je za njenu – „Sve će biti u redu.“
10, 9, 8, 7, 6, 5, 4, 3, 2, 1… zvuk pištanja električnih motora zaglušuje.
Dok se letjelica udaljuje u kontrolnom tornju pišu izvještaj „Polijetanje uspješno.“
