Vrh je cigarete, nakon što su ga plameni jezičci zapaljene šibice otkrili, zaiskrio nijansama crvene i narančaste sjajno obasjavavši prste i smežurane staračke usne što su je držale, a čitavu plejadu sjenki i sjaja pratio je gusti plavičasto-sivi dim koji je djed volio ispuhivati u kružnom obliku. Pušio je motani duhan bez filtera zbog čega bi svako prvo ispuštanje dima skoro uvijek bilo popraćeno oblizivanjem usana i pljuckanjem sitnih travki duhana koje su mu nerijetko znale upasti u usta i među zube. Djed je inače pušio duhan na lulu, zbog čega ćete, sasvim opravdano, zaključiti da su cigarete koje je motao bile strašno nezgrapno uvijene i da je duhan u njima jedva čekao da ispadne i prospe se po podu. Ali, upravo je ovaj ritual uvijek predstavljao i mali uvod u nešto što će se u nastavku pretvoriti u njegovo pripovijedanje o događajima i avanturama iz mladosti.
Obično kada zamišljamo ovakve trenutke pred nama se stvori slika starog čovjeka, uredno počešljanog, u košulji i pantolama na peglu, u džemperu ili puloveru, s lulom u ruci. I uvijek bih se nasmijao na tu pretpostavku, jer moj djed bijaše čista suprotnost svemu tome. Ne znam da li je on bio svjestan te ideje pa je u inat tada odbacivao svoju lulu ne želivši se uklopiti u mnogovjekovne stereotipe. Na nogama bi imao debele vunene čarape, koje je nena uredno svake godine plela za sve članove porodice, a u njih bi utrpavao piđamu ili trenerku, zavisno u čemu bi tada bio, dok bi na kraju, iznad svega, nosio duksericu ili običnu majicu koje smo mu, na njegovo insistiranje, nabavljali barem jednom godišnje. Tako obučen s naočalima debelih stakala djelovao je u našim očima neobično i unikatno, a kada bi započinjao govor iz njega bi prostrujao blag i dubok glas omamljujućeg djejstva propraćen riječima „Sjećam se kao da je bilo jučer….“. Tada bismo većinom svi odustajali od radnji i razgovora kojima smo se bavili i svu svoju pažnju usmjeravali k njemu. Međutim, u moru takvih priča što nam ih je tokom godina bio ispričao, jedna je na mene ostavila strašan i dubok dojam, zbog čega vam je sada u cijelosti prenosim istim onim riječima kojima je i moj djed bijaše jednom ispripovijedao.
„Sjećam se kao da bilo jučer kada sam krajem 50-ih i početkom 60-ih radio na iskopavanjima u Africi. To je vjerovatno period mog života koji je najviše uticao na mene, oblikovao me, i fizički i psihički.“ – rekao je, a onda napravio kratku pauzu, povukao dim cigare, iskašljao se, pa nastavio – „To je bilo još luđe vrijeme negoli danas. Drugi svjetski rat tek što je završio. Umovi i tijela su se još uvijek oporavljala, rane još uvijek zarastale, na betonskim ruševinama tek trava počela da raste, da prikriva sramotu ljudskog roda. Kiše su još uvijek bile slane i kisele, oblaci radijacije su bili nebo u koje smo gledali. Ali ponad svega toga, lude glave vladara su vapile za novim sukobima, njihovi vampirski apetiti su žudjeli za krvlju, mogao si im vidjeti bolesni zamamni odsjaj u očima kada su govorili o ratu i drugima, isti onakav kao što možete vidjeti kod kojota, hijena ili lešinara prije nego što navale na žrtvu, ili kao kod gladnog čovjeka kada mu nakon dugo vremena date da jede.
Međutim, njihovu želju nisu svi dijelili pa je bilo relativno teško sve sprovesti, ali militantna i atomska naoružanja koja su do tada bila već uznapredovala nisu uopšte zahtijevala ljudsku snagu. Sve je išlo preko nekoliko klikova na nekom skrivenom računaru. Uostalom, znate kako to već ide. Jugoslavija je tada pokušavala da se ogradi od svega toga, da ne bira strane. I dok su Amerikanci i Rusi povećavali budžete za vojsku i naoružanje, mi smo se okrenuli našem mjestu u pokretu nesvrstanih. Naravno, bilo je previše sumnjivih i nepristranih zemalja, tako da je integritet ovog pokreta od samih početaka bio poljuljan. Sve ono za što smo se u pravilu zalagali, u pravilu smo i kršili. Prema tome, mi smo odlučili i da se potajno okrenemo mnogim eksperimentima i ekspedicijama koje će poboljšati naš kulturni, društveni, ekonomski i politički status u nekim teškim vremenima koja su naizgled bila tu na pragu. Vjerovatno ste nekada čuli za jugoslovenski svemirski program i slične teme, a i Nobelova nagrada za književnost govori puno.
Nakon rata sam se posvetio karijeri arheologa, te sam, između ostalih, puno vremena provodio u izučavanju afričkih eksponata, relikvija, njihove mnoge mitologije i tako dalje. U drugoj je polovini 20. stoljeća taj kontinent podložan strašnim društvenim oscilacijama, a gdje ne bi bio kada su ga kolonizatori raskomadali poput divljih zvijeri, bio uvelike nepoznat. Kada su osvajali, dok su uzimali državu po državu, kolonizatori nisu pitali ko su oni, šta su oni, odakle, kako i zašto, znate, sva elementarna pitanja, umjesto toga su samo davali i donosili svoje, istovremeno poništavavši njihovo; donosili su svoje čajeve, peciva, jezike, bogove kao jedine solucije, pitanja i jedine odgovore na ista. Ljudi zahvaćeni tom strujom nisu znali kako se s istom izboriti, gubili su dio sebe kako bi postali dijelom nečeg što ni sami tražili nisu. Ali, tamo negdje oko 1955. godine započeo je, nazovimo ga tako, proces dekolonizacije, polako uzimavši maha na cijelom kontinentu gdje su afričke države, jedna po jedna, proglašavale nezavisnost.
U to je doba, dok su mi tridesete ostavljale tragove na licu, moje ime već počelo da se pojavljuje u širim arheološkim krugovima kao bitnim u toj sferi, zbog čega su i ponude za različita iskopavanja i istraživanja počele pristizati u velikoj mjeri. No jedna me je tada posebno zainteresovala: država Mali, njihova ambasada u Jugoslaviji, Francuska ambasada (koja je u to vrijeme još uvijek plela konce po toj državi) i, naravno, naše ministarstvo su mi uputili poziv na naučnu ekspediciju u toj afričkoj državi. Naime, njihovi su arheolozi iskopali zanimljiv artefakt u jednom dogonskom domorodačkom selu, a kako je veo tajni prekrivao cjelokupnu kulturu plemena Dogoni, ova iskopina je bila od izuzetnog značaja. Iz sigurnosnih i naučnih razloga mi nisu mogli puno toga reći prije negoli prihvatim ponudu, ali sam iz pisma saznao da na toj avanturi neću biti sam. Bilo ju je potrebno sagledati s različitih gledišta, tako da su u mom društvu trebali biti jedan historičar, profesor komparativne mitologije i lingvist. Pismo mi nije otkrivalo, ali sam kasnije saznao da su to bili ljudi koje poznajem od ranije sa skupova i sajmova. Historičar je bio Viktor Prevc, porijeklom iz Slovenije, ali je živio i radio u Belgiji; profesor komparativne mitologije Mesut Tosun iz Turske i lingvist John Reuel, Englez rođen u Južnoafričkoj Republici, koji samo što je završio s promocijom svojih romana. Naš je zadatak bio da odemo u državu Mali u selo gdje je obitavalo pleme Dogona, te uz suradnju s njihovim plemenskim mudracima pokušamo otkriti značenje tog artefakta.
Buđenje hladnog rata sam prema tome dočekao na Afričkom kontinentu. Sa Zagrebačkog sam aerodroma poletio prema Turskoj, gdje sam presjedao na avion za Egipat. Na Turskom mi se aerodromu pridružio Mesut, sav usplahiren i veoma dobro raspoložen; veseo što me vidi i zbog toga što ćemo zajedno raditi pričao je i pričao, zanosivši se zajapurenog lica do te mjere da je zaboravljao da ne znam turski jezik, pa je s engleskog prelazio na maternji, zasipavši me rafalnom paljbom nepoznatih riječi, a kada bi na meni vidio pogled iznenađenja i osmijeh, dolazio je sebi uz riječi izvinjavanja, ali je odmah potom nastavljao dalje sa svojom pričom i tako u krug sve dok nas pilot aviona nije obavijestio da smo sigurno sletili na egipatski aerodrom. U Egiptu smo se sreli s ostatkom ekipe, Viktorom i Johnom, egipatskim predstavnikom i sekretarom vanjskih poslova države Mali koji su nas proveli kroz Kairo, gdje smo proveli jedan dan, te smo već sljedeći dan, ostavivši egipatskog predstavnika, bili u avionu za Mali
Sekretar nam je pričao o Dogonima, običajima naroda, ali ono što smo svi žudno čekali jeste slika artefakta zbog kojeg se sve ovo dešava. Kao djeca oko čokolade okupili smo se oko fotografije i upijali svaki njen milimetar. Na prvi pogled nastao iz gline artefakt je imao u promjeru oko pedeset centimetara, četvrtast oblik sa zaobljenim stranicama i uglovima. Na oba vrha je imao gravure i rupe koje su asocirale na to da je nekada bio dijelom neke veće cjeline. I naprijed su i nazad bile ugravirane i izrezbarene figure i piktogrami od kojih su neki bili prepoznatljivi, jer su oblikovali konture životinja i ljudi, dok su nam neki drugi bili potpuno nepoznati. Sekretar je nastavio s prezentacijom rekavši nam kako Dogoni ne vjeruju u pismo, njihov se pisani jezik odlikuje jednostavnim piktogramima koje smo mogli vidjeli na artefaktu, te da samo jedan piktogram u sebi nosi jako dugačku poruku, a njihova je cjelokupna historija, mitologija i znanje sadržana u umovima mudraca, koji su se nazivali Ogotemeliji. Već smo tada znali da ćemo najveći dio vremena provesti izvlačeći informacije iz tih mudraca. John je tiho gladio svoju kozju bradu i, duboko zamišljen, posmatrao fotografiju; znali smo da će upravo John među nama imati najteži posao, pa smo, ostavivši ga na miru, nastavili razgovor sa sekretarom.
Moram priznati da sam na Afriku uvijek gledao kroz neki romantičarski vizir, od saharskih dina, nepreglednih kišnih šuma, stepa i vulkana, do nevjerovatnog životinjskog bogatstva, ali iznad svega i neotkrivenog arheološkog blaga – sve je to u meni pobuđivalo treperavi ushit i ispuštanje dopamina na nivou same zaljubljenosti i ovisnosti. Ali, onog trenutka kada sam u glavnom gradu Bamaku izašao iz aviona sva je ona vatrena privlačnost isparila u zraku zajedno sa znojem što me je naglo i u velikim količinama počeo obasipati. Ništa bolje nije bilo niti u hotelu u kojem smo odsjeli, a ventilator što je visio s plafona bio je tek nedovoljna utjeha za ovu sparnu tugu. Od silne vrućine mi pravi cilj dolaska nije ni padao na pamet.
Tek smo u noćnim satima dolazili do predaha od nesnosnih vrućina, iako je i tada bilo preko dvadeset i pet stepeni, što smo prihvatili kao normalnim za rad. Sljedeći dan smo trebali biti primljeni kod osoba koje finansiraju ovu naučnu ekspediciju, ali smo umjesto kreveta tu noć odlučili posjetiti neki od nebrojenih lokala u gradu, malo se zabaviti i upiti novu civilizaciju što nas je okruživala. Pili smo neki domaći alkohol jako čudnog okusa kojeg u kasnijem životu više nikada neću probati; bio je žućkaste boje kiselo-gorkog okusa i gustoće slične ulju, ali kada bi krenuo na svoj put kroz jednjak tome nije nalikovao; to je najbliže što ga mogu opisati, a pošto nismo poznavali jezik nismo se mogli raspitati o njegovu imenu i porijeklu.
Na sastanku sljedećeg dana, kao što smo i očekivali, nismo otkrili ništa novo što nam sekretar ranije nije rekao, tako da smo većinu vremena proveli u krstarenju kroz različite okuse njihovih domaćih jela i pića. Cijeli meni je bio sastavljen od jela na bazi voća i povrća, te nekih vrsta mesa i ribe za koje nisam siguran koje su vrste, ali intenzitet okusa i začina preplavio mi je sva čula i mogu slobodno reći da nikada nisam uživao u hrani kad što sam tada.
Okrijepljeni i opijeni morali smo krenuti na višesatni put kombijem do sela Dogona u kojem smo trebali boraviti i raditi sljedećih nekoliko dana, sedmica, mjeseci, sve u zavisnosti kojom brzinom budemo napredovali. Dogoni su jedna od mnogobrojnih etničkih grupa što nastanjuju područje u blizini rijeke Niger. Sam je glavni grad Bamako podignut s južne strane te rijeke na jugozapadnom dijelu države. Dogoni su, s druge strane, pretežno obitavali u centralnom dijelu države, također s južne strane rijeke, u okolici grada Bandiagara, tačnije mogli ste ih pronaći pod suhim i stjenovitim liticama Bandiagare. Upravo je ovo temeljno uporište ovog naroda jer je prema njihovim historijskim predanjima grad osnovao dogonski lovac prije skoro četiri stoljeća (iako je samo pleme bilo daleko starije), a njegovo ime vuče porijeklo iz dogonskog jezika što bi u prijevodu značilo „velika zdjela“. Tada još uvijek nije bio poznat tačan broj pripadnika ovog naroda, ali su neki brojevi govorili da ih ima nekoliko stotina hiljada. To je za jednu drevnu civilizaciju kakvi su bili Dogoni bila iznimno dobra i visoka brojka. Viktor je tokom noći uspio iz udžbenika i zapisa pokupiti ove bitne detalje koje vam sada prenosim, pa nam ih je u svojevrsnom zanosu iznosio tokom naše vožnje prema Bandiagari.
Kako su kilometri prolazili, a bilo ih je desetine do konačnog odredišta, ni lagani povjetarac ni klima u autobusu, koji je bio poprilično šupalj, više nisu djelovali. Vrućina je postajala nesnosna. I dok su neki kao što su Mesut i John podnosili ovu temperaturu, pa im rijeke znoja što su im natapale majice i bermude nisu smetale, neki drugi su, kao ja na primjer, padali u neko stanje šoka i nesvjestice. Onaj ručak kojeg sam s takvim apetitom pojeo i okusi kojima sam se divio i u njima uživao sada su postali mojim krvnikom. U stomaku me je presijecalo i bolilo kao da mi iz želučane kiseline izlazi čudovište gladno i željno moje utrobe pa me dere i komada iz unutrašnjosti. Negdje na pola puta smo morali stati zbog mene i nismo nastavljali dalje dok se nisam dobro ispovraćao i pribrao. Nastavak puta sam prespavao probudivši se tek kad je autobus glasno zastao pred našim ciljem.
Bila je noć. Selo je, a nazivam ga selom jer je svaka druga odrednica u mojim mislima pogrešna, osvjetljavala velika vatra oko koje je većina stanovništva bila okupljena, djelovalo mi je kao da imali neki oblik zabave, dok su ostatak sela tu i tamo obasjavali slabi plamenovi s drvenih motki i slično. Prevoditelj i vodič kojeg smo dobili ranije taj dan išao je na čelu naše kolone prema domaćinima. Njih par što su nas dočekali su se predstavili i zamolili nas, ukoliko nismo preumorni, da im se pridružimo zabavi. Jedan od njih je kako sam razumio prevoditelja bio u nekom obliku srodstva s glavnim poglavarom Dogona, s obzirom na godine pretpostavio sam da mu je sin. Upravo nas je on izveo pred poglavara sela, koji je bio okružen s nekoliko žena, a društvo su mu pravili muškarac i žena u odmaklim godina, po svim karakteristikama evropskog porijekla. Za par minuta sam saznao da su to bili Marcel Griaule i Germaine Dieterlen, antropolozi koji su in illo tempore iza sebe imali oko dvadeset i pet godina proučavanja ovih naroda. Naravno da je čitava naša skupina čula za njih, čak su neki od nas i čitali njihove naučne radove, nesporazum je nastao zbog toga što su oboje jako ostarili, a niko ih nije vidio već duže vremena. U razgovoru s njima sam saznao da su tu na takozvanom odmoru, došli su na mjesto gdje su proveli dugi niz godina istražujući i proučavajući dogonsku kulturu, samo što ovaj put nisu imali takvih namjera, nego su došli na jedno posljednje druženje i oproštaj prije nego što ih sama starost spriječi u bilo kakvom kretanju. Kasnije sam saznao da su već sljedeće godine umrli oboje, a Dogoni su tada pripremili posljednji ispraćaj za njih prema svim svojim pravilima i tradiciji.
Poglavar sela, tj. Hogon kako se nazivaju, sjedio je ponosno, s crvenim fesom na glavi, posmatrao nas je, a kako nije bilo dopušteno da mu se primičemo ili da ga dodirujemo, svi smo nekako nezgrapno nagnuli naprijed u znak pozdrava, on nam je odmahnuo glavom, nakon čega smo, udaljivši se od njega, započeli s iznošenjem svojih mišljenja i uticaja. Noć je proždirala okolinu, svježina je ubijala toplinu u zemlji, cvrčci su cvrčali, komarci ujedali, noćne životinje napuštale svoja skrovišta, dok su se ostale krile. Mi smo s Dogonima sjedili zaštićeni ogromnim plamenom, zabavljali se i gostili, moje je mučnine od ranije nestalo, samo je ostao prisutan osjećaj nelagode izmješan s ushitom i zadovoljstvom. Bio mi je jako drago što sam tu. Uživao sam u tom momentu upijavši ga kroz sva čula. I to je bio posljednji put da smo uživali, bili opušteni i što je najbitnije sigurni. Nastavak ove priče dobit će na svojoj začudnosti koja je i tada, a i danas dok je pričam, naizgled čisti proizvod fantazije i halucinacije, ali u nju sam siguran, kao što sam siguran u vas koji me sada slušate.
U Africi sam bio dugih šest godina i premda sam sažeto govorio o prvim danima, sljedeći ću vremenski period prepričati samo preko onih najbitnijih i najbizarnijih, ali prije svega istinitih, događaja. Koliko god vašim umovima sve to suludo i nevjerovatno zvučalo, želim da u svojim glavama bez prestanka ponavljate to je istina, to je istina. Bog zna da ja to radim zadnjih pedeset godina.
Prvih godinu dana provedenih na relaciji Bandiagara-Mopti-Bamako i obrnuto prošlo je bez nekih velikih uzbuđenja. Viktor je stalno uz prevoditeljevu pomoć razgovarao s mudracima i poglavarevim sinom, Mesut također, no u manjoj mjeri negoli Viktor, John je za nekoliko mjeseci savladao jezik Dogona i slobodno pričao sa stanovnicima sela, ali piktogrami su bili odveć prevelika prepreka, tako da je na njima stalno radio, ispitujući sve okolo, tražeći pomoć od svakog voljnog Dogona koji nerijetko nisu bili od velike pomoći. Ja sam u početku ispitivao njihovu arhitekturu, zatim socijalnu strukturu, a nakon toga kulturu i vjerovanja. Kada se nisam bavio njima, proučavao sam eksponate i arheološka otkrića, zajedno s Johnom posjećivao obližnje pećine i stijene ispunjene piktogramskim crtežima. Kako sam bio lijen da učim jezik, čitao sam i slušao saznanja od ostale trojice, a imao sam i prevoditelja koji je bio s nama za sve vrijeme boravka u Africi. Za svo to vrijeme artefakt je stajao na sigurnom, tek smo ga povremeno obilazili i promatrali, jer da bismo bolje protumačili njegovo značenje morali smo prvo upoznati same Dogone. Mudraci koji bi trebali da znaju sve ili su se pravili da ne poznaju pravi značaj tog predmeta ili zaista nisu znali. To nam je i u jednom i u drugom slučaju bilo jako čudno, ali nismo željeli forsirati to saznanje.
Neka od značajnijih otkrića koja smo otkrili o Dogonima vezana su za njihovu posebnu težnju ka harmoniji. Poštovanje među članovima zajednice je bilo na visokom nivou, a ono je bilo iskazivano i u njihovim ritualima i plesovima. Žene su se zahvaljivale muškarcima, muškarci ženama, mladi su iskazivali svoju privrženost starijima, a potonji su pomagali mlađima jer su ih smatrali centrom svoje zajednice. Oni nisu znali za kriminal ili krađu, ti im pojmovi uopšte nisu bili poznati. Živjeli su u kućama napravljenih većinom od stijenja ili kamenja, ali su također imali i posebne odaje za druge namjene koje su bile podijeljene na muške i ženske kao na primjer žitnice; u njih su osim poljoprivrednih dobara ostavljali i stvari koje su smatrali vrijednim. Ova činjenica otkriva još jednu stavku a to je da su žene u njihovom društvu bile ekonomski neovisne i imale su sasvim jednaka prava kao i muškarci, što je u to vrijeme u drugim modernim krajevima svijeta bilo skoro nezamislivo. Žene su žitnice koristile kao svojevrsni sef. Osim toga imale su svoje kuće za žene koje su nazivali togune; u njih su odlazile za vrijeme trudnoće ili menstruacije, a zajedno s njima su odlazila i njihova najmlađa djeca; tu su se također okupljale i družile u noćnim satima. S druge strane, muškarci su imali toge, kuće u kojima su se odmarali od obrađivanje zemlje za vrijeme velikih vrućina. Toge su imale krovove debele nekoliko metara koji su služili kao odlična izolacija. Mislim da sam u njima proveo najviše vremena.
Jedne noći je, nakon više od godinu dana, Mesut odlučio posjetiti obližnju pećinu. Bio je uvjeren kako bi mu ona pod mjesečinom mogla otkriti neku tajnu ili, ako ništa, ponuditi neki trag. Iako niko od nas nije bio pretjerano umoran, za taj smo dan bili završili s obavezama i željeli smo se opustiti u druženju s mlađim članovima plemena. Tu smo noć poveli priču o njihovim spiritualnim uvjerenjima i astronomskom znanju. Sve je to rezultiralo tim da je Mesut morao ići sam, što naravno nije bio problem jer je pećina bila udaljena svega kilometar od nas, a do tada smo već upoznali puteve kojima bismo se mogli kretati. Jedini problem su predstavljale divlje zvijeri, ali plamena baklja i pištolj su bili tu za svaki slučaj.
Dogoni su bili najmisterioznija i najzanimljivija civilizacija koju sam do tada istraživao, a ostali su i do dana današnjeg. Tadašnja nauka, iako uznapredovala, nije bila tako razvijena. Pogotovo ona koja se bavi Suncem i svim zvijezdama. Zbog toga nas je poprilično iznenadila njihova kosmološka priča. Naime, da se Zemlja kreće oko Sunca znali su preko četiri hiljade godina prije nego što je Galileo prvi iznio tu tezu. Posjedovali su četiri kalendara: sunčev, mjesečev, venerin i siriuski. Ovaj potonji nam je kasnije postao posebno zanimljiv. Sirius je najsjajnija zvijezda na noćnom nebu i kao što su mnoge civilizacije oblikovale svoja vjerovanja prema njoj, tako su uradili i Dogoni. Međutim, najnevjerovatnija spoznaja u svemu tome jeste bila ta da Dogoni govore o tri zvijezde u ovom sustavu: Sirius A, Sirius B, te Sirius C. O postojanju Siriusa B se decenijama nagađalo, a ideja o Siriusu C bila je van svake pameti. Tek će se godinama kasnije, što danas mogu potvrditi, otkriti postojanje druge zvijezde, dok je treća i dan danas tek pretpostavka. Po Tolo i Emme Ya su, tako oni nazivaju prve dvije zvijezde, izvori i njihovog religijskog vjerovanja. Oni tvrde da svo to znanje posjeduju zahvaljujući Nommosima. To su, na osnovu njihovih riječi, amfibijska bića koja dolaze iz tog zvjezdanog sistema čija je dužnost da pomognu čovjekovom napretku. Nommosi su zbog svojih karakteristika, koje su više ličile na riblje negoli na čovječanske, morali živjeti i vladati iz vode. Dogoni vjeruju da im je Nommos spiritualni predak i stvaratelj koji im je udahnuo život i dao znanje. S izraženim blještavilom u očima pripovijedali su nam o tim stvorenjima i predskazanjima koje vrijedno čuvaju u svojoj usmenoj tradiciji. Jedno od njih je da Nommosi imaju svoju bazu negdje u našem sunčevom sistemu, te da će ponovo posjetiti Zemlju, samo ovaj put u čovjekolikom obliku. Morate priznati da sve ovo zvuči kao izmišljotina i da bi u nekim krugovima izazvalo i podsmijeh. Pa, tako je se činilo i nama. Iako smo svi bili ozbiljni naučnici s velikim i bogatim rezimeom iza nas, takve su priče u 20. stoljeću postajale starim narodnim bajkama, fantastičnim vjerovanjima i motivima filmova naučne fantastike. Na to da ćemo se susresti s pravom živućom mitologijom nijedan od nas nije bio spreman. Znao sam da će Mesut biti očaran tom pričom kada je čuje.
Mesut se, međutim, tu noć nije vraćao. Nije ga bilo niti sljedećeg jutra. Shvatili smo da je vrijeme da ga krenemo tražiti. S nama je krenuo i E’Yela, dogonski lovac koji je znao pratiti tragove. Nakon duge i opsežne potrage vratili smo se u selo. Mesuta nismo pronašli. Isti smo postupak ponovili i u poslijepodnevnim satima kada je sunce bilo skoro na samom zalasku. Bezuspješno. Tu noć ni Viktor ni John ni ja nismo oka sklopili. E’Yela je sjedio na krovu jedne kuće i promatrao okolinu. Za svaki slučaj.
Dva dana kasnije, kada smo se već pomirili s tim da Mesuta nema i nikada više neće biti, on je ušetao u selo. S nekim divljačkim izrazom na licu, ali tupog i praznog pogleda, tražio je vode i sjeo. Odjeća na njemu bila je prljava i poderana. Pištolja nije bilo. Na pitanja šta se desilo i gdje je bio odgovarao je s odmahivanjem glave i tvrdnjom da se ne sjeća. Zadnje što mu je ostalo u pamćenju su piktogrami iz pećine i crna površina jezerceta što se krilo u njoj, nakon toga mu se svijest povratila na neka dva kilometra od sela. Zadnja četiri sata je hodao tražeći pravi put nazad i samo je zahvaljujući čistoj sreći sada tu.
Moram priznati da Mesut nakon tog događaja više nije bio isti. Dani su se pretvarali u mjesece, mjeseci u godine, a njegova se psihološka pribranost postepeno gubila. Sjećam se njegovim zadnjih dana, mršavog i suhog lica, gledao je ali nije vidio, govorio je ali bez riječi, smisla i konteksta, slušao je ali nije čuo. Gorio je, koža mu je žutjela, kretanje slabilo, duboko i hrapavo je disao, povremeno krvario. U Bamaku je posjetio doktora, ali sve osim uznapredovale malarije ovaj nije ustanovio. Te su analize ubrzo otpale pošto nikakvih dokaza o uzročniku i porijeklu zaraze na Mesutovom tijelu nije bilo. Nedugo nakon toga Mesut je, uz strašne bolove, umro u bolnici. Zadnji put sam ga vidio kada su doktori odredili vrijeme smrti, preklopili mu oči obrisavši rukavicom suzu što je potekla niz obraz koji trenutak pred smrt.
Mesutova smrt značajno je uticala na čitavo istraživanje. Od njegova nestanka do smrti nismo puno toga uradili, čitav je pogon zapinjao, nismo se mogli skoncentrisati, a falilo nam je i motivacije. Viktor je besciljno razgovarao s ljudima. John je počeo s pisanjem novog romana. Ja sam dane provodio u posmatranju horizonta čekavši da se nešto pojavi što bi nas moglo podići iz statičnosti i usnulosti. Artefakt je polagano padao u zaborav. Sve što smo do tada bili otkrili nije imalo nekog bitnog uticaja na njegovo dešifrovanje. Mudraci su prestali razgovarati s nama. Tada sam bio uvjeren da nešto kriju. Gubili smo volju za istraživanjem. Duhovi su nam kopnili. Sušili smo se iznutra. Postajali smo poput pustinjskog pijeska što se nošen vjetrom lijeno previja preko litica Bandiagare.
1959. je skoro bila na isteku kada nas je John napustio kao grom iz vedra neba. Jednog je dana pred nas izašao s koferima u rukama, spreman za povratak. Izjavivši da mu je bila čast raditi s nama i da se nada da ćemo se živi i zdravi vratiti svojim kućama, te da se vidimo u nekom drugom, lagodnijem, okruženju, stavio je šešir na glavu, rukovao se s nama i naklonio poglavičinom sinu i otišao. Novi roman nikada nije završio, ali se sjećam da su nakon njegove smrti tiskali neke njegove kratke priče. To je bio zadnji put da smo se vidjeli.
Nakon što smo samo Viktor i ja ostali trebalo nam je nekoliko dana da povratimo svoje motoričke sposobnosti. Kao da smo postigli nijemi sporazum, obojica smo se dali u aktivno bavljenje istraživanja artefakta. U žustrom nastojanju da dođemo da konačnog otkrića postali smo i ponešto bezobzirniji i žestokiji prema Dogonima. Romantiziranje je završilo. Zavođenje također. Bacili smo se na posao. Vjerovatno sada pomišljate dobro ste se sjetili, dugo vam je trebalo i slično. To bi bilo opravdano mišljenje. Ali ono što ne znate je da bi konačni rezultat bio identičan i da smo sva četvorica istraživanje završili za mjesec dana.
Piktogrami i hijeroglifi urezani na artefaktu su, kako smo do ljeta 1960. otkrili, pričali priču. Bilo je teško sve elemente uklopiti jer, kao što sam rekao, jedan piktogram kod Dogona može govoriti više stvari odjednom. Ukratko, on je bio njihova svojevrsna knjiga postanka koja je govorila o nastanku plemena, njihovom društvenom i vjerskom uređenju i imala je veze s već spominjanim Nommosima. Prije nekoliko hiljada godina Dogoni su bili divljaci koji nisu imali osnovno socijalno znanje, nisu poznavali građevinu, ratarstvo, nisu imali osnovna sredstva za preživljavanje, ali su opstajali unatoč surovom okruženju. Tada se, prema artefaktu, na njihovo tlo spustilo amfibijsko biće praćeno plamenim vrtlozima i vjetrom. Ono im je pružilo ruku i obrativši im se u umovima su osjetili promjenu. S ustalasane svjetlosti svemira plamen znanja je dohvatio njihove oči i preko rožnica i očnih živaca dotakao onaj prekidač što pokreće razum. Tada su naučili da se obrazuju u društvenu zajednicu, da odvoje prijatelja od susjeda, susjeda od roditelja itd., zatim da obrađuju zemlju, prepoznaju životinje za pripitomljavanje i love one divlje, da grade one prelijepe kućice u kojima smo boravili proteklih godina. Nommos ih je naučio jezik, otkrio načine izražavanja, ponašanja, otkrio im same pojmove ponavljanja i rituala.
Sve ono što je za nas bila njihova mitologija, neki paralelni univerzum što se odvija uporedo s ovim, za njih je bila njihova religija i jedina stvarnost. Sve čemu smo prisustvovali za nas je bilo poput jedne plesne tačke putujućeg teatra, bili smo opijeni tom fantazijom da nismo vidjeli veću sliku, a ona je bila ta da smo izravno vrijeđali naše domaćine. Zbog toga sam odmah po završetku posla na artefaktu odlučio da do kraja svog boravka u selu izrazim svoje najdublje poštovanje svakom Dogonu ponaosob. I to je bilo sve. Naše se vrijeme u Africi privodilo kraju. Sve drugo što smo tokom preostalog perioda mogli raditi jeste upijati otkrivena znanja, uživati u njihovim ritualima, njihovim ceremonijama, njihovom životu koji će zauvijek ostati iza nas.
Atmosfera ja postala bolja i opuštenija, napetosti je nestalo, i Viktor i ja smo zaboravili na sve loše stvari što su se odigrale. Nismo otkrili nikakvu skrivenu misteriju niti odgovorili na vječnu tajnu, ali je rješenje zapisa olakšalo shvatanje ove kulture. Johnu sam jednom pošao pisati pismo ali već nakon nekoliko rečenica bijah prekinut i odvučen od sobe, a kad sam se vratio na pismo sam bio zaboravio, te nisam ni primijetio da ga nema tamo gdje ga bijah ostavio par sati ranije. Sljedećih par mjeseci nam je bilo jako ugodno, zbog čega se i nismo žurili nazad kući. Pomagali smo muškarcima na polju, družili se s neudanim djevojkama, ganjali krpenjaču s djecom, učili engleski one koji su to htjeli. A onda je krajem ljeta došlo vrijeme za neki njihov ritual i pripreme za njega su bile velike i intenzivne. Drage smo volje prihvatili poziv da sudjelujemo, a kako bi im pokazali da ceremoniju shvatamo ozbiljno, pridružili smo se pripremama, obavljajući sve uredno i bez problema.
Kada je došao dan za ritualnu ceremoniju, u selu su se svi maskirali i sredili prema njihovim običajima, nosile su različite maske i tradicionalne nošnje. Nosili smo ih i nas dvojica. Nakon što je sunce zašlo svi su se okupili oko vatre, plesali su uz zvukove različitih udaraljki, pjevali, a onda su, najednom, svi skočili i, poredavši se u kolonu, krenuli na šetnju dugu jedan kilometar koliko je trebalo hodati do pećine. Uživao sam s Viktorom u ovom festivalu što se odigravao pred nama. U potpunosti smo se prepustili ljudskom toku što je koračao. Do sada smo vidjeli većinu njihovih ceremonija i rituala, ali ovaj su izvodili po prvi put pred nama što je još više uvećavalo naše uživanje u njemu.
U pećini smo svi došli do malog jezerceta, plamene baklje obasjavale su sve do samog plafona, presijavale su se na površini vode, blještavo otkrivavši crteže na zidovima svuda naokolo. Povorka je i dalje glasno uzvikivala određenim tonalitetom, a zatim su ušutili. Na jedan su visoki kamen, na neka dva do tri metra ispred nas, izašli poglavica i mudrac. Izgovarali su molitve, dizali ruke, glave, spuštali ih, pa opet ponavljali. Njihovu su radnju pratili ostali s tek povremenim uzvicima. A onda je sve utihnulo. Svi su šutali, svi su stajali ukočeni. Mi smo samo nijemo posmatrali, očekivavši sljedeći pokret. Dogoni su stajali spuštenih glava, neki zatvorenih očiju, neki uprtog pogleda u jezerce, neki su pogledavali u nas, neki negdje drugdje. Tišina je odzvanjala pećinom.
U jednom mi je trenutku pažnju privuklo neko podrhtavanje na površini jezerca. Trznuo sam Viktora rukom i pokazao mu ka vodi. Svi smo gledali u istu tačku. Nije mi bilo jasno šta se događa, zbog čega nisam mogao niti očekivati ono što se sljedeće dogodilo. Nakon nekoliko sekundi na površini se pojavila glava, a potom, polako i oprezno isplivavši, i čitavo tijelo. Ispred nas je na vlažnoj podlozi od kamena stajalo biće od neka dva metra, izražene muskulature odavalo je veliku snagu i izdržljivost. Bilo je tamno zelene boje, na glavi i leđima je imalo nešto slično perajima, a tijelo se ispod struka spuštalo u obliku dugog mišićavog repa/peraja na kojem se kretalo i uspravno stajalo. I Viktor i ja smo stajali kao zaleđeni, problijedjeli i zamukli nismo ispuštali ni dašak zraka, srca su nam preskakala otkucaje od straha i šoka. Tako skamenjeni nismo znali šta da radimo, nijemi i prestravljeni samo smo gledali u čudovište što je isplivalo iz jezera. Mudrac mu je nešto govorio, ono je slušalo, a onda je izgovorilo nešto grubim i mokrim glasom na istom jeziku. Sljedeće što sam uspio vidjeti jeste kako mudrac pokazuje u našem smjeru, kako čudovište prilazi mljackajući po kamenu. Posmatralo je prvo mene, pa Viktora, mene, pa Viktora, kao da razmišlja, kao da se dvoumi. Nisam znao šta da radim, da li da bježim, da li da se derem, da li da se borim. Kognitivne i motoričke sposobnosti su mi blokirale. A onda je pružilo ruke ka Viktoru. Uhvativši ga za ramena zarilo mu je svoje grozne prste u kožu. Rijeka krvi pratila je Viktorov uzvik agonije. Proderao sam se i uzviknuo njegovo ime. Moram vam priznati da se i dan danas sjećam njegovog pogleda iz suzama zamagljenih očiju. Osjetio sam njegov strah, njegovu nemoć koja je parirala mojoj, njegovu bol. Njegov poziv u pomoć odzvanjao je pećinom nakon što ga čudovište povuklo ka nemjerljivim dubinama jezera. Svi drugi su stajali i nijemo posmatrali. Tada mi je iznenada sijevnulo u glavi, te sam, naglo se okrenuvši, potrčao kroz gomilu prema izlazu. Neki su me pokušali zaustavili, ali je moj nalet adrenalina bio previše za njih. Jednog sam, ispriječivši mi se na putu, udario laktom u vilicu, iščašivši ga pri kontaktu, no u tim trenucima bol nisam osjetio. Trčao sam iz sve snage, trčao prema zapadu, kroz pustinju, kroz savanu, unatoč svim divljim životinjama koje nisam ni vidio ni čuo u mrklom mraku što me je okruživao. Nisam se osvrtao. Trčao sam kao da sam sakupio snagu trojice ljudi. Noge su mi bile bose i rane su već počinjale da me usporavaju.
Sljedeće čega se sjećam je da sam se probudio u bolnici u Bamaku. Medicinska mi je sestra rekla da su me lovci pronašli onesviještenog na nekih dvadeset kilometara od Moptija. Kolima su me prebacili do grada, previli mi rame, ali pošto nisam dolazio svijesti odlučili su da je najbolje da me odvezu u bolnicu glavnog grada.
U glavi mi je tutnjalo, osjećao sam se kao da lebdim, stopala su mi tiho bridjela, a potmuli bol tinjao je ispod kože sve do samih koljena. Ležao sam na klimavom i neudobnom bolničkom krevetu sav znojav i prljav. Smrad mog tijela ispunjavao je sobu. Zaudarao sam ko leš. Opet sam počeo proklinjati Afriku i vrućinu, a bolovi što su se rasplesali po meni potaknuti toplinom proizvodili su jauke koji su se širili čitavim tim bolničkim krilom. Ništa mi nije pomagalo sve do noćnih sati kada je bol postepeno otupljivao i na trenutke bih pokušavao sklopiti oči. Ali koliko god da sam se trudio san mi nije dolazio na oči. Kad god bih sklopio oči pred sobom bih vidio ono vodeno čudovište iz pećina Bandiagare. Vidio bih Viktora kako zaziva moje ime i nestaje ispod površine. Vidio bih kako me obojica povlače sa sobom u dubinu. Noći su bile naročito tjeskobne, ispunjene mojom jezom, plačem i jecajima. Kajanjem. Molitvama. Traženjem oproštaja.
Ležao sam nekoliko dana prije nego što su lokalne vlasti došle kako bi me ispitale o tome kako sam završio u nesvijesti usred ničega. Objasnio sam im ko sam i šta sam, gdje sam bio, s kim i zašto, a oni su sve to uredno zapisivali. Ispričao sam im i o dogonskom ritualu kojem sam prisustvovao, na kojem je Viktor bio žrtvovan, ali čim sam spomenuo čudovište iz jezera njihove je ozbiljnosti nestalo s lica. Gledali su me sumnjivo dok sam nastavljao priču o svom bijegu, a čim sam završio pitali su me jesam li siguran u to što sam vidio, da moj mozak slučajno, zbog naglog šoka, neku divlju zvijer nije pomiješao s čudovištem. Uvjeravao sam ih da je sve što sam vidio bilo stvarno i realno kao što smo stvarni mi koji tu stojimo, pričamo i vidimo jedni druge; siguran kao što sam siguran da je krevet napravljen od željeza, kao što sam siguran da napolju prži sunce, kao što njihova hemijska piše plavo.
I umjesto detaljne istrage dogonskog sela i pećine, policija je Viktorov nestanak pripisala divljim životinjama, a mene su strpali u neku ustanovu za posttraumatski oporavak. Drugim riječima, jedan kratak period sam bio u svojevrsnoj ludnici. Svakodnevno sam razgovarao s njihovim terapeutima, pio lijekove, šetao. Crtao sam im čudovište, objašnjavao naše istraživanje, ali neki bi od njih moje crteže opravdavali knjigama fantazije, mitologije i bajki. I tako smo se, iz dana u dan, vrtili u krug; oni su postavljali ista pitanja, ja sam odgovarao istim odgovorima; oni su mi davali iste tablete, a ja sam još uvijek imao iste noćne more.
Hladni rat je divljao. Svijet su potresale razne afere. Divljali su i u Maliju. To je bilo vrijeme njihova osamostaljivanja i postizanja nezavisnosti. I dok sam se ja borio sa svojim ludilom, na čelo Malija je došao Modibo Keita, prvi predsjednik države i zagovornik afričkog socijalizma. 1961. sam dočekao u toj ustanovi. Jednog sam dana, gledavši njihovu nacionalnu televiziju, vidio da Josip Broz Tito planira turneju po Africi, uključujući i Mali, kako bi promovirao pokret nesvrstanih po ovim državama. Njegova ga je turneja već provela kroz nekoliko država, a Tito je, tada u sedmoj deceniji života, bio dočekivan kao nekom svojevrsnom rock zvijezdom. Kako sam u Africi završio preko Univerziteta i partije kojoj sam pripadao, a tamo sam bio i kao diplomatski predstavnik (informacija koja očigledno ranije ništa nije značila), odlučio sam da nekako stupim u kontakt s njegovom pratnjom kako bi mi osigurali oslobođenje i povratak kući. Što mi je i pošlo za rukom, jer sam još onog trenutka kada je Tito kročio na tlo države bio slobodan čovjek. Po mene su poslali jedno vozilo s vozačem i nekim pravnikom koji me je ispitivao o mojim istraživanjima u dogonskim selima. Sve što sam im ispričao morao sam i pismeno potvrditi, a zatim su me stavili na avion, te sam se istom rutom kao i pri dolasku vratio kući. S Titom sam se tek kasnije susreo kada se vratio iz Afrike u Jugoslaviju. Dobio sam poziv iz njegova ureda. Razgovarali smo uz bogat objed, nakon čega mi je on pružio ruku zahvalnosti obećavši mi ogromnu novčanu nagradu za moj trud, pretrpljenu psihičku i fizičku bol, kao i naknadu za moju šutnju o događajima koji su se odigrali ispod misterioznih obronaka Bandiagare.
Danas, više od pedeset godina nakon toga, po prvi put govorim ovu priču i u sjećanju mi je još uvijek svježa kao da je sve to bilo jučer. Još jedino ja u sebi čuvam sjećanje na Mesuta i Viktora, na Johna koji je umro početkom 70-ih godina. Mnogi su kasnije proučavali i pisali o Dogonima, snimljen je cijeli niz dokumentaraca, otkriveni su i novi artefakti, dešifrirani, neke naše ranije teze pobijene, o Nommosima se u doba interneta govorilo sve više i detaljnije, ali niko nikada nije pronašao barem jedan dokaz koji bi direktno upućivao na taj nevjerovatni oblik vanzemaljskog života. Mislim da nikada i neće.“
