Ljudi i žene
Ne ključaju se vrata u mojoj mahali.
Rođaci, komšije i prijatelji smo, jedni drugima.
Naši životi isprepleteni su kao zemljišne parcele.
Žene u grupama dolaze na kućna vrata bez najave i povoda.
Prebiru naše živote kao ispucali prsti minas kahvu po tepsiji
prije sipanja u dolaf.
Stari ljudi u džematu dolaze kad umre neko prekoreda
ili ako im zatreba zemlja za širenje puta do njihovih parcela.
U oba slučaja gubiš dragu osobu.
TV
Svaki televizor je imao heklanje na sebi
naš je u rupici za traženje kanala imao i drvce od šibice.
Jedan krug drvcetom i snijeg se s ekrana topio.
Bilo je to vrijeme kad je od svih televizijskih emisija
jedino dnevnik nije trošio struju.
Jorgovan
U kraju avlije pored kapije cvjetao je jorgovan.
Za dan mladosti momci bi ga brstili kao koze procvale voćke.
Za svaku poklonjenu grančicu jorgovana od omladinki
dobili bi poljubac u obraz.
Pred moj ulazak u pubertet otac ga sasječe da se omladi.
Reče da je sve oko sebe poklopio.
Od gotovog napravio mi je veresiju pa sam morao pronalaziti
druge načine da ophrle usne ostave boju revolucije na
dječijim obrazima.
Zlatica
Prah za krompirovu zlaticu osim što je štitio naš krompir
od nametnika oslobađala je, u ratu, i kose od vaši.
Šetale se po našoj glavi kao besposlene gradske
djevojke
po Rondou.
Šljiva
U avliji je svojom izrasla šljiva.
Plodovi se nisu od ljutine mogli jesti.
Nekoliko pokušaja kalema propade.
Štaviše, poslije njih dobi nadimak divjaka.
Felgu od bicikla sam pričvrstio na nju.
Postala je koš.
Plazio bih jezik kao Dražen prije pucanja slobodnih.
Izgledao sam kao žedno pašče.
Rastao sam i ona sa mnom. U dogovoru.
Kako su se propinjale crtice na štokovima drvenih vrata
tako se ona propinjala nebu.
Nisam je usio prerasti. Vazda bi mi obruč bio taman.
Ja sam prestao slobodnjake pucati jer geler zasječe.
Mozart je prestao svirati.
Sok se spuštao niz koru.
Ili su to bile kapljica krvi na očevom vratu poslije brijanja.
Crna kožna torba
Imala je jednu pregradu i fešluz. Nosila se ispod ruke.
Cijena joj je bila jedne kvalitetne fudbalske lopte.
Svi su je imali. Svi oni na koje sam gledao šta imaju.
Njena popularnost ležala je u razlogu što je bila praktična za tuču.
Mogao si je uhvatiti za kraj i s njome kovitlati kao da je jastuk.
Bila je praktična i kao sanke.
Sjeli bi na nju i spuštali se niz stranu od škole po usijanom asfaltu.
Koža je bila nepoderiva.
Malo bi se zgulila, što bi skrila crna krema za cipele.
Naše znanje koje smo nosili u njoj vremenom je postajalo beskorisno.
Ofanzive i zasjedanja. Staze revolucije.
Asfalt kao da ga je zgulio iz naših moždanih ćelija.
Kao da smo se na glavama talizali.
A ne na guzicama.
Lopta
Stariji bi igrali lopte. Sjedili smo na zidiću i čekali.
Lopta bi otišla daleko. Znalo se čiji je red da je donese.
Ako bi auto naišlo sklanjali bi golove. Kamenje s puta.
I ponovo mjerili pet stopala broj trideset i devet.
Lopte bi često odlazile u bašču.
Nisu se vraćale. Niti smo smjeli ići po njih.
Popeo sam se na zidić da preskočim u bašču i donesem je.
Bubamaru. Neizlizanu.
Stariji dođe i gurnu me natrag na beton.
To je bio zadatak za odvažnijeg.
Nekoliko dana prije komšija je odustao od ratovanja s djecom.
Dobio je gluho bilo na plućima iako ne puši.
Žena na postećiji mu kaza da je to zbog dječjih probušenih lopta ili septičke.
U bašči je iskopao novu septičku da premjesti staru ispod komšijskog prozora.
Skočio je po loptu. Doskočio u septičku.
Sav u govana bio. Kao u Gunisima.
Žalim prošlost što taj dan nije poznavala budućnost.
Mobitel s kamerom da snimi
kako govno čovjeku zna fino da stoji.
Romani
Nije sve tako crno bilo.
Znalo se desiti da ostanu razvaljena vrata stana.
Stan golih zidova, bez namještaja i bijele tehnike.
U dječjoj sobi. Od dna do vrha.
Od prvog do posljednjeg broja avanture Duha Sa Sjekrom.
I onda se zatvoriš.
Svežeš vrata iznutra žicom. I na njima napišeš. Na vanjskoj stani.
Crvenim flomasterom.
Zauzeto HOS.
Tih slova su se bojali svi.
Gost
Na ulazna vrata podrumskog skloništa tri puta je neko
snažno zalupao.
Ružne žene šaptom zahvaljuju bogu na svojoj ljepoti.
Gledaju prema najljepšoj, tek punoljetnoj djevojci,
i govore: Na njoj će se iživit.
Otvaraju se vrata, nisu bojovnici,
To je od detonacija granata preplašeno krme, blatnjavo.
Čišće od duša ljudskih.
Zečevi
Kosci brzim zamasima bacaju polumjesece
trave po njivi.
Za njima gaze i grabe sijeno, djeca i žene.
Dolaze do gumna sa đetelinom i usporavaju
jer svake kosidbe negdje u ćošku kosci nađu
sušućurenu porodicu zečeva.
Zečeve stavim u kafez.
Hranim ih svime što vole jesti
ako je vjerovati crtanim filmovima.
Rukama ih milujem, a oni ostaju preplašeni.
Moji dlanovi na njihovom krznu, bili su dlanovi
Ratka Mladića na obrazima plavokosok dječaka
dok je dobijao čokoladicu, dvanaestog jula.
