Otac me obećao voditi na Univerzijadu u Zagrebu, ali mu je stigao poziv iz „rezerve“ pa je otišao na trosedmično odsustvo iz našeg doma. Zbog grižnje savjesti, po povratku je kupio kolor-televizor kojem je trebalo samo pet minuta da se zagrije. Košarkaška reprezentacija Jugoslavije osvojila je bronzanu medalju na Evropskom prvenstvu u košarci, a ja sam na garaži postavio koš i prije pucanja slobodnih bacanja plazio jezik oponašajući Dražena Petrovića. Na novom televizoru smo čuli vijest da je vojnik albanske nacionalnosti ubio četiri i ranio šest vojnika službenom puškom, na služenju vojnog roka. Po prvi put sam čuo riječ nacionalnost i pitao dedu šta to ustvari znači. Odgovorio je da nema živaca da mi objašnjava i da mi to neće trebati u životu.
1987. godine krenuo sam u prvi razred Osnovne škole „Svetozar Ćorović“. U prvom razredu sam cijelo prvo polugodište na velikom odmoru jeo piroške, koje je moja tetka prodavala u dvorištu škole. Za mene su bile besplatne. Jeo sam ih na pijedestalu brončanog kipa u predvorju školske zgrade. Nakon završetka polugodišta otac je otišao po moju đačku knjižicu. Direktorica ga je pozvala na razgovor skrenuvši mu pažnju na to kako nije dobro da sjedim ispred kipa, da to može biti loše po moj psihički razvoj, a moguće su i političke konotacije.
Ali, 1987. godinu sam zapamtio po koloni crno-žutih šalova. Ti šalovi su jutro poslije utakmice Velež – Borusija Dortmund obojili moju školu. Ne sjećam se tačnog rezultata utakmice, ali pamtim stadion pun navijača, neopisiv osjećaj radosti što sam radnim danom na utakmici te pedesetak gostujućih navijača koji su sjedili iza nas, ispod novinarske lože.
Na utakmici sam išao s ocem i njegovim radnim kolegom Damirom i sinom mu Sašom. Mislim da Damir nije navijao za Velež ali pošto je bio očev šegrt, izučavao je zanat stolara, morao se praviti da jednako dijeli očevu strast za fudbalom kao i za poslom. Saša je bio stariji od mene dvije godine i živio je u centru grada pa je znao većinu navijača. Već nakon pet minuta zajedničkog gledanja utakmice, počeo je svako malo odlaziti do grupe mladića koji su se na našoj tribini najglasnije smijali i najviše psovali. Ja sam ostajao u čvrstom klinču između oca i Damira.
Više vremena sam se osvrćući se i promatrajući Nijemce nego prateći igru. Prije početka utakmice uživo je otpjevana Veležova himna Rođeni, Rođeni a Nijemci su se ljuljali u ritmu muzike i aplaudirali. Bilo mi je nečuveno da se neki navijači tako vesele himni protivničkog kluba.
Svaki dio tribine imao je svoj zaštitni znak: najduhovitijeg navijača, najvulgarnijeg. Moj status je bio prilično minoran. Otac mi nije dozvoljavao da psujem, da vičem, i pošto su mi bile zabranjene sve radnje kojima se gradio autoritet na tribini, pažnju sam pokušavao privući poluglasnim ponavljanjem duhovitih doskočica.
Nakon što je postalo jasno da Velež neće nadoknaditi zaostatak iz prvog susreta navijači su krenuli zafrkavati Nijemce. Na kraju se zafrkancija pretvorila u razmjenu navijačkih obilježja. Od navijačkih rekvizita imao sam uobičajenu opremu: crveni kačket s bijelom zvijezdom iznad koje je pisalo RSD i tanki svileni šal na kojem je s jedne strane pisalo VELEŽ, a s druge strane ROĐENI.
Nijemci su odreda imali crno-žute pletene šalove koji su u navijačke rekvizite balkanskih klubova došli tek u drugoj polovini devedesetih godina. Njihovi šalovi su bili debeli kao oni koje su nam nene plele za zimu.
Jedan navijač Borusije je vjerovatno primijetio da su se skoro svi na tribini mijenjali ili pokušali mijenjati za šalove, osim mene. Bio je dosta debeo, licu mu je bilo ukrašeno brkovima koji su se uvijali prema očima. Nosio je ribarski prsluk ukrašen zlatnim značkama mnogih evropskih klubova. Kada ga danas pokušavam sebi predočiti, zamišljam da je izgledao poput kakvog tipičnog Nijemca kakve vidimo u reportažama s Oktoberfesta. Da li je zaista tako izgledao više nisam siguran, ali moram vjerovati sjećanjima. Praćen mnoštvom pogleda koji su skenirali njegovo ponašanje prišao mi je i ponudio da se mijenjamo: njegov crno-žuti debeli šal za moj tanki platneni crveni.
Odmahnuo sam glavom na njegovu ponudu, a on je s čuđenjem upitao: NEIN. Vratio se na svoje mjesto, razmijenio s prijateljima nekoliko rečenica na njemačkom, pa ponovo došao do mene i ponudio mi uz šal i tri zlatne značke. Ponovo sam odmahnuo glavom. Ovaj put dvaput je ponovio: Nein!? Nein!?
Njegova slijedeća ponuda je glasila šal, značke, kapa i truba. Ponovo sam odmahnuo glavom, u našu robnu razmjenu se uključio Damir koji je rekao:“ Uzmi mali, Isusa ti boga kupiće ti ćaća drugi šal!?“ Odmahnuo sam glavom jednom za Damira, a drugi put za Nijemca.
Ali, Nijemac nije odustajao. U pokušaj razmjene uključili su se skoro svi navijači Borusije koji su sjedili iza nas. Nijemac je uz svoje navijačke rekvizite sad izvadio i novčanik, te iz njega novčanicu od deset maraka. Već mi je pošao ići na živce pa sam podvrisnuo i rekao mu da sam rekao da neću i odmahnuo glavom, na što je on uzeo šalove i krenuo ih trljati između prstiju ruku, sugerišući koliko je moj šal tanak. Otac je u tim trenucima ponosno šutio.
Iziritiran upornošću Nijemca i ponesen prijatnom atmosferom na tribinama iako je moj klub ispadao, rekao sam, dosta glasno, da takav šal može isplesti svaka nena.
Cijela tribina se nasmijala, Nijemac je otišao na svoje mjesto. Nije mu trebalo prevoditi šta sam kazao, shvatio je da je trampa propala a kad su mu preveli, naše drvene tribine i njegov veliki stomak podrhtavali su od smijeha u istom ritmu.
Nakon tog događaja nisam imao potrebe poluglasno ponavljati već izrečene doskočice drugih navijača; nepoznati ljudi su me pozdravljali kad bih na poluvremenu išao na WC, a skoro svaku nedjelju bi mi neko poslao besplatne kokice i Hepokov „Dvojni C“.
P.S. Uskoro je počeo rat. Moj klub je prestao igrati evropske utakmice. Otac nije preživio rat, ali televizor jest. Jedna od posljednjih utakmica koje sam gledao na tom TV-u bila je Juventus – Borusia Dortmund. Bio sam sretan kad je Lars Ricken lobovao golmana Juventusa i donio Borusiji titulu prvaka Evrope. Zamišljao sam onog sretnog, debelog i brkatog Nijemca na tribinama stadiona. Sretnog jer je cijeli fudbalski svijet pod njegovim nogama i jer sad ima sve što je ikad u životu poželio. Sve osim mog tankog crvenog šala.
Fotografija: Amra Arslanagić
