Dedo Marko, prva
Dedo Marko bio ustaša,
dječak to nije znao.
Na podne kad mahala odmara
dolazio na vrata s pionirskom
kapom na glavi i drvenom
puškom u ruci,
tražio ustaše.
Dedo ga slao iza kuće u šumu
da ih ganja,
nadajući se da će ga kakvo pašče ujesti.
Dedo Marko, druga
Dedo Marko imao vinograd,
u jesen otakao vino,
dječak uvijek
u buretu golim stopalima
grožđe gazao,
druga djeca ljubomorno gledala,
nisu mogla
doći na red od njega,
jer sam imao
pionirsku kapu i drvenu pušku.
Dedo Marko, treća
Dedo Marko nije zborio s
Marom komšinicom.
Mačku za odrinu objesila i živu oderala
jer joj je ručak pojela.
Ja mu vjerovao.
Bombone što je u džep gurala
u plot bacao,
voz na baterije
što mi je za rođendan poklonila,
nisam otpakovao.
Rat došao,
baba Mara od srca preminula,
a ja voz prerastao.
Dedo Marko, četvrta
Dedo Marko naslijedio
očevo bure od hrasta lužnjaka.
Imao najbolje vino,
vjerovao da je do lužnjaka koliko
do sunca i kiše.
Čuvao ga u šupi iza kuće, pod ključem.
Došli vojnici,
vježbali gađanje na njegovom buretu.
Metak bi ga probio,
oni svoja usta podmetali ispod rupe mjesto bukare.
Pili su vino.
Pili Markovu krv.
Dedo Marko, peta
Stajao na astalu
drveni radio Olimpija.
Marko ga ne znade upaliti,
te da ga nikad ne pali
ubjeđivao je inkasanta,
dvanaest puta godišnje,
i svaki put taksu bi platio.
Plašio se: inkasant mu zvučalo
kao inspektor.
Jedan ga je poslao na Otok,
devet godina.
On ništa nije uradio,
samo čuvao tajnu da je čuvao stražu,
dok je Anđelko
ljude u pećini
jedne na druge slagao.
Anđelima ih slao.
Dedo Marko, šesta
U Markov podrum,
s jeseni bih ubacivao drva.
Pomagao mi njegov unuk.
Trebao sam s njim podijeliti nagradu,
bombone sa astala.
Pravio se pametan,
nije htio pitati šta je astal.
Ja sam gledao u suprotnom pravcu
dok ne zamače niz avliju.
Ni moje maslo nije za ramazana – izusti.
Uz kuckanje štap od šipod.
Majka reče da je to metafora.
Metafore mi nisu potrebne,
želio sam samo bombone.
Dedo Marko, sedma
Veliki žuti mravi
pojavili bi se niotkuda,
bili su agresivniji od smeđih,
koji bi nestajali njihovim dolaskom.
Brzo su zauzimali prostorije,
peckali za prste,
nalazili ih u kruhu,
u špaizu među slatkom.
Dedo Marko nije mrzio nikog
sem velike žute mrave.
Zvali smo ih Švabama.
Dedo Marko ih zvao
Srbi.
Dedo Marko, osma
Dedo Marko nije mogao
shvatiti zašto ljudi znaju reći:
Glup kao ovca.
Čuvao ih dosta godina,
od njih učio,
i lakše kroz život gazio.
Dva dana na planini ih do
vode tjerao.
Kad su je našli,
napravile krug oko bare i
kako bi se koja napila
izlazila iz kruga i ustupala mjesto
sljedećoj žednoj, što je strpljivo čekala.
Ovca kad se izdvaja od stada,
kasni, neće da ide za svojima,
pase gdje ostale neće,
čobani kažu da je poludila i
odmah je nožu vode.
Dedo Marko, pretposljednja
Sunce je žeglo.
Svojim leđima dedo Marko,
pravio hlad sadnici bora.
Sadnica je sporo rasla.
Noge bose, kamen na Otoku: oštar.
Suncu, sadnici, kamenu, sebi,
pa Anđelku, halalio Marko.
I bratu, halalio, nekoliko mrginja.
Svojoj Danki nije mogao.
Oprao se njenim miršljavim safunom.
Zamirisao šipak.
Ćaća na postelji, smrtnoj, pomislio
s njom ženske poslove čini,
sok od šipka da cijedi.
Dedo Marko, posljednja
Dedo Marko
nije bio lahke sjene.
Ali s njim je mogla okladat
kako je htjela unuka Mihaela.
U sred ljeta tjerala bi ga
da se pokriju preko glave
ambasador dekom.
Skrivača se igrali.
Morao je šutiti i zatvoriti oči.
Napolju se suncu nije žurilo,
Marko je ispod ambasador deke,
zatvorenih očiju,
najjasnije svijet vidio.
Skrivača se igrao,
da igra postane autentičnija,
jednog podneva,
i disati prestao.
